Imao sam osamnaest godina kada se nacionalna zajednica tuniskih izviđača složila da budem delegiran za učestvovanje na Prvoj konferenciji za arapske i islamske izviđače koja se trebala održati u Mekki, u sastavu od šest ljudi iz cijele Republike Tunis. Ja sam bio najmlađi član i s najmanje škole, jer su dvojica bili direktori škola, treći je bio profesor u glavnom gradu, četvrti se bavio novinarstvom, a petom nisam znao zanimanje, osim da je bio rođak ministra za odgoj i obrazovanje. Nismo otputovali direktno. Prvo smo se spustili u Atinu, glavni grad Grčke, gdje smo ostali tri dana. U Amanu, glavnom gradu Jordana, proveli smo četiri dana, poslije toga smo stigli u Saudijsku Arabiju, gdje smo učestvovali na konferenciji, a ujedno obavili hadž i umru.

 

Nisam mogao opisati svoja osjećanja kada sam po prvi put ušao u Bejtullah, srce mi je tako lupalo kao da će mi polomiti sva rebra, želeći da izađe iz grudi i sámo vidi ovu drevnu kuću, o kojoj je ponekad sanjarilo. Suze su mi tako potekle da sam pomislio da neće prestati, činilo mi se da me meleci nose iznad svih hadžija da se popnem na krov časne Kabe i odatle se odazovem pozivu svoga Gospodara: “Odazivam Ti se, Bože, odazivam Ti se, ovaj rob Ti je došao.” Dok sam slušao odazivanje hadžija, shvatio sam da su oni proveli svoje živote skupljajući novac za hadž i pripremajući se, a moj dolazak je bio iznenadan, bez ikakve prethodne pripreme.

 

Sjetio sam se oca da je, kada je vidio avionsku kartu i postao siguran u moje putovanje na hadž, zaplakao i, dok me ljubio opraštajući se, rekao: “Čestitam ti, sine, Allah je htio da obaviš hadž prije mene i ovako mlad. Ti si dijete šejha Ahmeda Tidžanija, moli Allaha, dž.š., da mi oprosti i učini da i ja odem na hadž.”

Zato sam pomislio da je Allah, dž.š., taj koji me je pozvao i okružio me Svojom brigom i doveo do položaja za čije dostignuće umiru duše priželjkujući ga i nadajući mu se. Pa ko je imao  više razloga od mene da se odazove?

 

Zato sam davao sve od sebe u tavafu, namazu, saju, pa i u pijenju vode Zemzem i penjanju na planinu, gdje se razne delegacije takmiče da stignu do pećine Hira iznad brda Nur, i niko me nije pretekao, osim jednog sudanskog mladića, tako da sam bio drugi od dvojice, i valjao sam se u njoj kao da se valjam u skutima plemenitog Poslanika i udišem uzdisaje. Kako lijepe slike i sjećanja, koje su ostavile dubok trag u mojoj duši i nikada neće biti izbrisane! Allahovo čuvanje je učinilo da me je svako ko me vidio i zavolio i tražio mi adresu.

 

Čak i kolege iz moje ekipe, koje su me u početku omalovažavale. Ja sam to osjetio kada smo se sabrali prije putovanja, ali nisam reagovao, znajući da oni sa Sjevera omalovažavaju one s Juga i smatraju ih zaostalim. Brzo su me počeli gledati drugim očima – kroz putovanje, konferencije i hadž ja sam im osvjetlao obraz pred delegatima stihovima koje sam znao napamet, kasidama i nagradama koje sam osvojio na takmičenjima koja su održana istim povodom. Vratio sam se u svoj grad, noseći više od dvadeset adresa prijatelja iz različitih zemalja. U Saudijskoj Arabiji ostali smo dvadeset pet dana.

 

Za to vrijeme smo se sreli s nekim alimima i prisustvovali smo predavanjima. Potpao sam pod utjecaj nekih vjerovanja vehabija koja su me oduševila i poželio sam da i svi muslimani vjeruju tako. Tada sam mislio da ih je Allah odabrao između ostalih robova, da budu čuvari Bejtullaha, da su najčišći i najučeniji na Zemlji, da im je Allah dao bogatstvo, naftu, da bi mogli služiti hadžije, goste Milostivog, i da bi mogli bdjeti nad njihovom sigurnošću. Na povratku kući, obukao sam saudijsku odjeću i bio iznenađen dočekom koji mi je priredio otac. Oveća grupa ljudi se okupila na stanici, a predvodili su ih šejh isavijskog, šejh tidžanijskog i šejh kaderijskog tarikata, a nosili su doboše i defove.

 

Obišli su sa mnom ulice grada, ponavljajući la ilahe illallah i tekbire, a kada bismo prošli kraj nekog mesdžida, zaustavili bi me da stojim neko vrijeme na pragu, a svijet oko mene se takmičio ko će me poljubiti, posebno stari, plačući i moleći da i oni vide Bejtullah i Poslanikov kabur; nisu bili navikli da vide tako mladog hadžiju kao što sam bio ja, a nikad to prije nisu vidjeli u Gafsi. To su bili najsretniji dani mog života. U našu kuću su došli velikodostojnici grada, čestitajući mi i pozivajući me da ih posjetim.

 

Mnogi su tražili od mene da proučim Fatihu s dovom u prisustvu moga oca, tako da sam ponekad osjećao stid, a ponekad bih se ohrabrio. Svaki put kada bi posjetioci otišli, moja majka bi ušla s tamjanom i hamajlijama koje će me čuvati od zla zavidnika i šejtanove varke. Moj otac je tri noći uzastopno probdio, u čast tidžanijskog tarikata, a svaki dan bi zaklao po ovna za veselje; svijet me je o svemu ispitivao, a moji odgovori su sadržavali čuđenje i divljenje prema Saudijcima i onome što oni rade na širenju islama i pomaganju muslimanima.

 

Stanovnici grada su me nazvali hadžijom i ovo se odnosilo samo na mene. Postao sam još poznatiji, posebno u vjerskim krugovima, kao što su bili ihvanul-muslimin. Obilazio sam džamije i zabranjivao svijetu da ljubi kamenje i dotiče drvo i nastojao ih uvjeriti da je to širk. Moja aktivnost se proširila pa sam vjerske časove držao u džamijama petkom prije hutbe – kretao bih od džamije Ebu Jakuba, a onda u Veliku džamiju, jer su se u ove dvije džamije džume klanjale u različito vrijeme: u jednoj u vrijeme podneva, a u drugoj u vrijeme ikindije. Često bi predavanjima, koja sam održavao i nedjeljom, prisustvovala većina učenika srednjih škola u kojima sam predavao predmet Tehnologije i tehničke osnove.

 

Voljeli su me i poštovali, jer sam ostavljao puno svoga vremena da izbrišem zablude i nejasnoće iz njihovih ideja koje su im ostavili neki profesori filozofije, ateisti, materijalisti i komunisti. Uvijek su nestrpljivo očekivali moja predavanja, a bilo je i onih koji bi mi dolazili kući. Kupio sam i nekoliko vjerskih knjiga, pročitao ih da bih bio spreman da odgovaram na različita pitanja. Iste godine kada sam obavio i hadž, osvojio sam polovinu svoje vjere, jer je majka željela da me oženi prije svoje smrti.

 

Ona je do tada odgojila svu djecu svoga muža i prisustvovala njihovim svadbama, pa je njena jedina želja bila još da mene vidi oženjenog. Allah joj je dao ono što je poželjela, pa sam joj se pokorio ženidbom s djevojkom koju do tada nisam vidio. Majka je bila prisutna rođenju moga prvog i drugog djeteta i rastavila se sa životom, a bila je zadovoljna mnome.

 

Otac je umro dvije godine prije nje, a bio je obavio hadž i pokajao se iskrenom tevbom dvije godine prije svoje smrti. Libijska revolucija je pobijedila u vrijeme kada su muslimani i Arapi doživjeli poraz u ratu protiv Izraela. Vođa revolucije je iznenada došao kod nas i govorio je u ime islama, klanjao s ljudima u džamiji i pozivao na oslobođenje Kudsa. Privukao me je kao i većinu mladića u arapskim i islamskim zemljama, pa nas je ljubav da to sve vidimo potakla da organizujemo kulturno putovanje u Libiju. Sakupili smo četrdeset ljudi iz sektora obrazovanja i posjetili ovu  bratsku zemlju koja je bila na početku revolucije.

 

Otuda smo se vratili puni utisaka o onome što smo vidjeli, donoseći radosne vijesti o budućnosti za koju smo željeli da bude u korist arapskog i islamskog ummeta. Svih prošlih godina, pisma mojih prijatelja bila su redovna i čežnja za susretom se povećavala, pa su se s nekima od njih moje veze prilično učvrstile i oni su tražili od mene da ih posjetim. Spremao sam se jedno vrijeme za putovanje koje će trajati preko ljetnog raspusta, tri mjeseca. Plan je bio da putujem kopnom do Libije, zatim u Egipat, a odatle brodom u Liban, zatim u Siriju, Jordan i Saudijsku Arabiju.

Želja mi je bila da obavim umru i obnovim zavjet s vehabizmom koji sam promovisao u mnogim studentskim krugovima i džamijama u kojim su većinom bila prisutna muslimanska braća.

 

Glas o meni se proširio i u susjedne gradove. Putnici bi navraćali da klanjaju džumu, pa bi prisustvovali mojim predavanjima, o kojima bi kasnije pričali u svojim mjestima. Tako je glas o meni stigao i do šejha Ismaila Hadifija, šejha poznatog sufijskog tarikata u gradu Tuzeru, glavnom gradu pokrajine Džerid i mjestu gdje je ubijen poznati pjesnik Ebu Kasim Šabi. Ovaj šejh je imao sljedbenike i muride po cijelom Tunisu, a i izvan, u radničkim krugovima u Francuskoj i Njemačkoj.

 

Dobio sam poziv od njega da ga posjetim preko nekih od njegovih predstavnika u Gafsi, koji su mi napisali jedno dugačko pismo u kojem su me hvalili za ono što radim u službi islama i muslimana. Tvrdili su da me sve to neće približiti Allahu ni koliko jedan članak prsta ukoliko to ne bude preko učenog šejha i po hadisu kod njih: “Ko ne bude imao šejha, njegov šejh je šejtan.” Još su tvrdili: “Moraš imati šejha koji će ti ukazati na nejasnoće, jer inače, pola tvoga znanja bit će manjkavo.”

 

Zatim su me obradovali viješću da je on, “Sahibuz-zeman”, a misleći na šejha Ismaila, izabrao mene da budem jedan od njegovih posebnih učenika. Kada sam čuo za ovu vijest, srce mi je poskočilo od radosti i zaplakao sam zbog osjećaja Božije brige koja me nastavlja uzdizati s visokog mjesta na još više. A sve to jer sam u prošlosti slijedio šejha Hadija Hufjana, o kojem su se pričali kerameti i čuda, i postao jedan od najuvaženijih kod njega.

 

Kao što sam pratio i svoga prvaka Saliha u Asaihu, onda šejha Gejlanija i druge šejhove tarikata mojih savremenika. Susret sa šejhom Ismailom sam očekivao nestrpljivo pa, kada sam ušao u njegovu kuću, pažljivo sam posmatrao lica prisutnih, a soba je bila puna murida, a među njima šejhovi, obučeni u bijelu odjeću. Kada se završilo s pozdravljanjem, ušao je šejh Ismail i svi su ustali ljubeći mu ruku  iz velikog poštovanja.

Neko mi je šapnuo da je to šejh i ja sam se iznenadio, jer sam očekivao čovjeka kojeg sam zamislio u svojoj mašti, misleći na keramete i čuda o kojima su mi pričali njegovi učenici. Vidio sam običnog starca koji mi nije izazivao strahopoštovanje. Predstavili su me njemu, on me je pozdravio i posjeo sebi s desne strane te mi dodao hranu.

 

Poslije jela, počeo je razgovor. Ponovo su me predstavili da uzmem ugovor i vird od šejha, poslije čega su mi svi čestitali grleći me. Iz njihovih razgovora sam razumio da su o meni mnogo čuli i ovo oduševljenje me je navelo da se suprotstavim nekim šejhovim odgovorima na pitanja prisutnih i navedem dokaze iz Kur’ana i sunneta.

 

Neki od prisutnih su se zgražavali na ovo moje nametanje i smatrali ga lošim odgojem u prisustvu šejha. Bili su navikli da niko ne govori u njegovom prisustvu bez njegove dozvole. Šejh je to osjetio, pa se malo našalio, govoreći: “Čiji početak je mučan, njegov kraj je svijetao.”

Prisutni su ovo smatrali odlikovanjem od njegove uzvišenosti i to je bila najveća garancija da će moj kraj biti svijetao, na čemu su mi svi čestitali.

 

Ali šejh je bio iskusan i mudar, pa mi nije ostavio priliku da se ponovo ponašam ovako razmetljivo, nego je ispričao priču o čovjeku koji je bio spoznao Allaha i u njegovu halku su došli neki alimi, pa je rekao jednom: “Idi, okupaj se!” On je otišao i okupao se, pa kad se vratio i sjeo, on mu je opet rekao: “Idi, okupaj se!” Otišao je učenjak i ponovio kupanje, misleći da prvo nije bilo ispravno. Kada se vratio i sjeo, šejh mu naređuje da se okupa i po treći put.

 

Onda je alim zaplakao i rekao: “O šejhu, oprao sam se od svoga znanja i od svojih djela. Još mi je ostalo samo ono što mi Allah da na tvojim rukama.” Kada je to rekao, šejh mu je rekao da sjedne. Shvatio sam da je ova priča bila meni upućena, a to su shvatili i prisutni koji su me na pauzi prekorili i uvjerili me da šutim i poštujem šejha, jer je on Sahibuz-zeman, kako mi djela ne bi bila poništena, pozivajući se na časni ajet:

 

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njim glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite. El-Hudžurat, 2.

 

Spoznao sam svoju vrijednost i pokorio se naredbama i savjetima, pa me je šejh još više sebi približio. Ostao sam kod njega tri dana i postavio mu mnogobrojna pitanja, neka iz želje da provjerim njegovo znanje, što je i on osjetio, pa mi je odgovorio da Kur’an ima vanjsko i skriveno do sedam dubina. Pokazao mi je svoje bogatstvo, a i posebnu svesku u kojoj su bila navedena imena evlija i gnostika, lanac koji vodi preko njega do Ebu Hasana Šazilija pa sve do Imama Alija ibn Ebu Taliba, a.s.

 

Ne mogu a da ne spomenem da su ove halke zikra bile duhovne. Šejh bi počinjao učenjem iz Kur’ana, zatim bi počeo recitovati kasidu, a ostali bi ga slijedili, oni koji su napamet naučili zikr. Najvećim dijelom to je bilo kuđenje Dunjaluka, i podsticanje na Ahiret, puno zuhda (odricanje od Dunjaluka) i pobožnosti.

 

Zatim bi murid, koji sjedi s desne šejhove strane, ponovo proučio nešto iz Kur’ana. Onda bi šejh počeo s novom kasidom, a svi bi ga slijedili. I tako bi se prisutni mijenjali i učili, pa makar i jedan ajet, dok ne bi počeli da se njišu lijevo-desno, u taktu ilahije. Zatim bi se šejh podigao, a za njim i muridi, i on bi bio osa halke.

 

Počeli bi s ponavljanjem: ah, ah, ah, ah. Šejh bi kružio unutar halke, okrećući se prema svakome, sve dok pokreti i okreti ne bi postali žestoki, u ritmu udaranja u doboš. Poneki bi skakali ludim pokretima, a glasovi su se podizali, neujednačeno, ali bili su uznemirujući sve dok se ne bi vratila tišina nakon umora završnom kasidom od šejha, a zatim bi svi poljubili šejha u glavu i plećke i onda sjeli. I ja sam učestvovao u ovim plesovima, mada nisam bio sasvim uvjeren u to što radim.

 

Našao sam se u kontradikciji s vjerovanjem koje sam usvojio, a to je činjenje širka putem tevessula (zadobijanje milosti) posredstvom nekog drugog osim Allaha.

 

Pao sam na zemlju, plačući, zbunjen i zarobljen između dvije kontradiktorne struje. Struje sufizma, koji je bio duhovni, a koji, ako ga čovjek praktikuje, puni mu dušu zuhdom, bogobojaznošću i približavanjem Allahu, dž.š., putem dobrih evlija i Njegovih robova, i struje vehabizma, koji me je učio da je sve to širk, a širk Allah neće oprostiti. Pa ako Božiji Poslanik, a.s., ne koristi i putem njega se ne zadobija milost Allahova, pa kakva je onda vrijednost ovih evlija?!

 

Usprkos novom položaju na koji me je postavio šejh, tj. da budem njegov zastupnik u Gafsi, nisam bio potpuno uvjeren u to što radim, mada sam ponekad naginjao sufijskim tarikatima i uvijek sam osjećao poštovanje  prema njima zbog Allahovih evlija, ali sam im se i protivio i navodio za dokaz Allahove riječi: 

I ne klanjaj se, pored Allaha, drugom bogu! Nema boga osim Njega!  El-Kasas, 88.

A ako bi mi neko rekao Allahove riječi:

O vjernici, Allaha se bojte i tražite k Njemu sredstvo (vesile)!  El-Maide, 35

 

brzo bih mu odgovorio onako kako me je naučila saudijska ulema: “Vesile je dobro djelo”. To vrijeme sam provodio zbunjen, nejasnih ideja, mada su mi dolazili muridi pa bismo sijelili i činili zikr. Susjedi su se počeli buniti zbog te buke kasno u noći, ali mi to nisu govorili, nego su se žalili svojim ženama, koje bi to prenijele mojoj ženi. Kada sam saznao za to, zatražio sam od murida da zikr bude u nekoj od njihovih kuća. Izvinio sam se, jer sam htio ići na put od tri mjeseca. Oprostio sam se s porodicom i rođacima i krenuo sam Gospodaru oslanjajući se na Njega, Kojem ne pripisujem ništa kao druga.