Pitamo se o Bici oko deve, čiju je vatru zapalila majka vjernika Aiša, jer ju je ona lično vodila. Kako je majka pravovjernih Aiša izašla iz svoje kuće, a Allah joj naređuje da u njoj boravi:

"U kućama svojim boravite i ljepotu svoju, kao u davno pagansko doba, ne pokazujte."

El-Ahzab, 33.

 

Pitamo se s kojim pravom je majka pravovjernih smatrala dozvoljenom borbu protiv halife muslimana Alija ibn Ebu Taliba, a on je zaštitnik svakog vjernika i vjernice? Kao po običaju i vrlo jednostavno će odgovoriti naša ulema da ona nije voljela Imama Alija (Mržnja Aiše prema Imamu Aliju prenesena je u mnogim predajama ehli suneta s vjerodostojnim lancima prenosilaca. Erva’ul-galil, sv. 1, str. 177; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 448, hadis 665; Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 73, hadis 91 (418); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 43, str. 86, hadis 25914; Medžme‘uz-zavaid, sv. 7, str. 234.) jer je Poslaniku ukazao na to da se razvede od nje u događaju kada je ona lažno optužena za nemoral.

(Događaj ifk, da je Aiša u jednom od pohoda u pola noći ostala u pustinji, a muslimanska vojska na čelu s Poslanikom otišla, pa je onda ona bila optužena za nemoral s čovjekom koji se pojavio i doveo je, i da je Kur’an objavio da je brani, iz temelja je neistinit. Ajeti su objavljeni o lažnoj optužbi na račun druge Poslanikove supruge, ali vladajuća struja, da bi izmislili odliku za Aišu, taj događaj pripisala je njoj, da bi se časni ajeti odnosili na nju.)

 

Oni žele da nas uvjere da je ovaj događaj, ako je istinit, a to je Alijev savjet da se Poslanik razvede od nje, dovoljan da odbije poslušnost svome Gospodaru, da skine veo koji joj je Poslanik naredio, da se popne na kamilu, a Božiji Poslanik joj je to zabranio i upozorio je da se čuva da ne zalaju na nju psi Hav’eba. (El-Imametu ves-sijase, str. 76-98.)

 

Bez obzira na sve to, ona prelazi velike udaljenosti iz Medine u Mekku, a odatle u Basru, i dozvoljava da se ubijaju nevini i da se bori protiv Zapovjednika vjernika i ashaba koji su mu položili prisegu i uzrok je ubijanja hiljada muslimana, kao što to spominju historičari.

(Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 463; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 8; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 6, str. 238; Tarihul-islam, sv. 3, str. 485.)

 

I sve to samo zato što ona ne voli Imama Alija, jer je on savjetovao Poslanika da se razvede od nje, a Poslanik se opet nije razveo od nje. Zašto ovolika mržnja? Historičari su zapisali još neprijateljskih stajališta spram Imama Alija koje je nemoguće objasniti. Vraćala se iz Mekke kad su je obavijestili na putu da je Osman ubijen. Veoma se obradovala, ali kada je čula da je svijet položio prisegu Imamu Aliju, naljutila se i rekla:

“Više bih voljela da su se nebesa srušila na zemlju nego da njome upravlja Ibn Ebu Talib.”

A onda je rekla da je vrate (Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 477; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 206.) i počela paliti vatru fitneluka za pobunu protiv Alija, kojem nije htjela ni ime da se spominje, kao što je historija i zapisala o njoj. Zar majka vjernika nije čula Poslanikove, a.s., riječi: “Ljubav prema Aliju je znak imana, a mržnja prema njemu je znak licemjerstva.”

(Izvor je već naveden na str. 119 pod brojem 135.)

 

Čak su neki ashabi govorili:

“Munafike smo prepoznavali samo po njihovoj mržnji prema Aliju.”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 335, hadis 3979.)

 

Zar majka vjernika nije čula Poslanikove riječi:

“Čiji sam ja zaštitnik bio, Ali mu je zaštitnik...”

(Izvor je naveden već na str. 121 pod brojem 142.)

 

 Ona je, bez sumnje, čula sve ovo, ali nije ga voljela, niti je spominjala njegovo ime, nego je, kada je čula da je mrtav, pala na sedždu zahvaljujući Allahu.

(Ebul-Feredž el-Isfahani u Mekatibul-talibijin, na str. 27, spomenuo je njeno padanje na sedždu kada je čula vijest o ubistvu Alija. Spomenuli su to i Taberi u Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 115 i Ibn Esir u El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 394.)

 

Da ostavim sve ovo, jer ne istražujem Aišinu historiju, nego želim samo dokazati suprotstavljanje mnogih ashaba osnovama islama i odbijanje poslušnosti Poslanikovim naredbama. Dovoljna mi je ova fitna majke vjernika kao jedan dokaz oko kojeg su se složili svi historičari. Kažu, kada je Aiša prošla vode pod imenom Hav’eb i kada su psi na nju zalajali, sjetila se upozorenja svoga muža, Božijeg Poslanika, i njegove zabrane da ona bude vlasnica kamile, zaplakala je i rekla: “Vratite me, vratite me!”

 

Ali Talha i Zubejr joj dovode pedeset ljudi kojima su platili i oni se zaklinju Bogom da se ova voda ne zove Hav’eb, pa je ona nastavila svoje putovanje u Basru. Historičari spominju da je ovo prvo lažno svjedočenje u islamu.

(Mes‘udi u Murudžuz-zeheb, sv. 1, str. 647 i Ibn Ebul-Hadid u Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 9, str. 310, pišu da su Talha i Zubejr to uradili. Međutim, u Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 79, TarihutTaberi, sv. 3, str. 485, El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 82, El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 7, str. 258 i Ensabul-ešraf, str. 224, spomenuli su da je Zubejrov sin, tj. Aišin sestrić Abdullah ibn Zubejr, ashab, bio taj koji je doveo te svjedoke i oni su se zakleli da se ta voda ne zove Hav’eb.)

 

Uputite nas, o muslimani, vlasnici razuma, na rješenje ovog problema! Jesu li ovo ti veliki ashabi u čiju pravednost vjerujemo i za koje tvrdimo da su najbolji ljudi poslije Božijeg Poslanika, s.a.v.a.? Oni lažno svjedoče, a to je Poslanik ubrajao u najveće grijehe koji vode u Vatru. Uvijek se vraća i ponavlja isto pitanje: Ko je od njih na putu istine, a ko nije? Ili su Ali i oni s njim nepravedni i na putu laži, ili su Aiša i oni s njom kao Talha, Zubejr i drugi nepravedni i na krivom putu? Ne postoji treća mogućnost.

 

Pravedan istraživač će nageti ispravnosti Alija, s kojim ide istina gdje god on ide, (Ebu Ja‘la bilježi u svom Musnedu, u sv. 2, na str. 318, od Ebu Seida da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., vidjevši Alija da prolazi, rekao: “Istina je s ovim, istina je s ovim.” To isto bilježi Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, sv. 42, str. 449, El-Mutteki El-Hindi u Kenzul-ummal, sv. 1, str. 621, Hejsemi u Medžme‘uz-zevaid, sv. 7, str. 235, a i od Imama Alija, a.s., prenesene su njegove riječi: “Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.a.: ‘Neka se Allah smiluje Aliju, Bože, okreći istinu s njim, gdje god da se on kreće’”, što je zabilježio Tirmizi u Tirmizijinom Džami‘-sunenu, sv. 7, str. 333, hadis 3979; Taberani u El-Mu‘džemul-evsat, sv. 6, str. 95, Ibn Asakir u Tarihu Dimešk, sv. 30, str. 63, Ebu Ja‘la u svom Musnedu, sv. 1, str. 419 i Hakim u El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 124. Vjerodostojnost hadisa su utvrdili Ebu Mensur Eš-Šafe‘i u svojoj knjizi El-Erbein fi menakibi ummehatil mu’minin, str. 86 i Sujuti u El-Džami‘us-sagir, kako je to spomenuo El-Menavi u Fejdul-kadir, sv. 4, str. 25, a veliki mufesir Fahruddin Razi tretirao ga je kao općeprihvaćen, pa u svom tefsiru u sv. 1, na str. 205, piše: “I ko god u svojoj vjeri oponaša Alija ibn Ebu Taliba, on se uputio pravim putem, a dokaz za to su Poslanikove riječi: ‘Bože, okreći istinu s Alijem gdje god da se on kreće.") a odbacit će fitnu majke vjernika Aiše i njenih sljedbenika, koji su upalili tu vatru i nisu je ugasili dok nije sagorjelo i sirovo i suho i čiji su tragovi ostali do današnjih dana.

 

Još bih dodao, da umirim srce, da je Buharija prenio u svom Sahihu, u knjizi o fitnelucima, u poglavlju “Fitna koja nadolazi kao valovi mora”:

“Kada su Talha, Zubejr i Aiša išli prema Basri, Ali je poslao Ammara ibn Jasira i Hasana ibn Alija, pa su nam došli u Kufu i popeli se na minber. Hasan ibn Ali

 

se popeo na vrh minbera, a Ammar je stao u podnožje, ispod Hasana. Okupili smo se oko minbera i čuo sam Ammara da kaže:

‘Aiša ide prema Basri. Tako mi Allaha, ona je supruga vašeg Poslanika, na Dunjaluku i Ahiretu, ali Allah, neka je uzvišen, iskušao vas je da sazna pokoravate li se Njemu ili njoj."

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 958, hadis 7100; Tarihu Dimešk, sv. 43, str. 458; Kenzulummal, sv. 13, str. 694; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 101.)

 

Također prenosi Buharija, u knjizi Šartovi, u poglavlju “Predaje prenesene o kućama Poslanikovih žena”:

“Ustao je Poslanik, a.s., i držeći govor, pokazao je prema mjestu gdje je stanovala Aiša, pa rekao:

‘Evo ovdje je smutnja! Evo ovdje je smutnja! Evo, ovdje je smutnja, odakle će izaći šejtanovi rogovi!"

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 796, hadis 3104; Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 352, hadis 46 i 48 (2905); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 23; Muslimov tekst glasi: “Poslanik, s.a.v.a., je izišao iz Aišine kuće pa rekao: ‘Glava nevjerstva je odavde, odatle će se pojaviti šejtanski rog’”, znači s istoka. I u drugoj predaji iz Muslimove zbirke hadisa, u Poglavlju o smutnjama stoji: “Poslanik, s.a.v.a., je stao na ulazu Hafsine kuće pa rukom pokazujući prema istoku rekao: ‘Ovdje je smutnja odakle će se pojaviti šejtanski rog.’” Dakle ono što je navedeno u prvoj predaji “znači s istoka” i u drugoj predaji “pokazujući prema istoku”, to je zaključak prenosilaca i nije od Božijeg Poslanika, jer je on, s.a.v.a., pokazivao prema Aišinoj ili Hafsinoj kući i rekao: ‘Odavde je smutnja.’ Zato ćemo držati do teksta predaje, zanemarivši tumačenje prenosioca. To što postoje i predaje u kojima se ne spominje Aišino ili Hafsino ime već pokazivanje prema istoku, a koje su neograničene, po pravilu će se objasniti tim ograničenim predajama. I ako ih ostavimo neograničenim, opet će obuhvatiti Aišu, jer ona je bila prva koja je rasplamsala vatru smutnje na istoku.)

 

Buharija još prenosi vrlo čudne i zanimljive stvari o njenom neodgojenom ponašanju prema Poslaniku, pa ju je i otac udario da joj je krv potekla, zatim o pretvaranju pred Poslanikom, a.s., pa joj Allah prijeti razvodom i da će mu Allah dati bolju od nje. Ovo su druge priče čije bi se objašnjenje odužilo.

 

Poslije svega ovoga, pitam se po čemu je to Aiša zaslužila ovakvo poštovanje i ugled kod sunija? Je li zato što je Poslanikova žena? Ako je zato, Poslanik je imao još žena, među kojima je bilo boljih od Aiše, kako je sam Poslanik izjavio.

(Vidi Ibn Hadžer, Fethul-bari, sv. 7, str. 116, poglavlje 20, u kojem navodi mišljenje uleme o prednosti Hatidže nad Aišom i ostalih majki vjernika: “Ibn Arebi tvrdi da ne postoji nikakvo razilaženje u tome da je Hatidža bolja od Aiše.”)

 

Ili zato što je kćerka Ebu Bekrova? Ili zato što je odigrala veliku ulogu u negiranju Poslanikove oporuke Aliju, pa je rekla, kada su kod nje spomenuli da je Poslanik ostavio oporuku Aliju o nasljedstvu:

“Ko je to rekao, vidjela sam Poslanika, a ja sam ga bila naslonila na svoja prsa. Zatim je zatražio leđen, pa se nagnuo i umro, a da nisam osjetila. Pa kako je ostavio oporuku Aliju.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 471, hadis 4459.)

 

Ili zato što se borila protiv njega bez ikakve milosti, a onda poslije njega i protiv njegove djece, kad se čak suprotstavila dženazi Hasana, Predvodnika mladića u Džennetu, i zabranila da se ukopa kod svog djeda, Božijeg Poslanika, rekavši:

“Ne unosite u moju kuću onog koga ne volim!”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 167; El-Karadžeki, Kitabut-ta‘adžub, str. 56; Er-Ravendi, El-Haraidž vel-džeraih, sv. 1, str. 242; Kašful-gumme, sv. 2, str. 208; Biharul-envar, sv. 44, str. 154 i 157. A što se tiče njenog sprečavanja da Imam Hasan bude ukopan kod svog djeda, vidi: Tarihu Dimešk, sv. 13, str. 293; Ensabul-ešraf, sv. 3, str. 298; Mekatilut-talibijin, str. 82; Tarihu Ebul-Fida, sv. 1, str. 255; Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 134.)

 

A zaboravila je ili zanemarila riječi Božijeg Poslanika o njemu i njegovom bratu:

“Hasan i Husejn su predvodnici mladića u Džennetu”

(Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 373, hadis 4035; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 3, 62, 64, 82; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 167 i komentarisao je: “Ovaj hadis je vjerodostojan s mnogih puteva prenošenja i stvarno sam iznenađen kako ga Buharija i Muslim nisu zabilježili.”)

 

ili:

 

“Allah voli onog ko voli njih dvojicu, a ne voli onog ko ne voli njih dvojicu”

(El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 166 i 171)

 

ili njegove riječi: 

 

“Ja sam u ratu s onim ko ratuje protiv vas i u miru s onim ko je u miru s vama.”

(Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 442; Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 153, hadis 145; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 441, hadis 4141; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 7, str. 512; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 434; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 3, str. 40; Tarihu Bagdad, sv. 7, str. 144; Tarihu Dimešk, sv. 3, str. 218; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 3, str. 149.)

 

I još puno toga, ali sada ne želim oduljiti…, a kako ne kad su njih dvojica bosiljak ovog ummeta. I to nije čudno, jer ona je mnogo više od toga čula o Aliju, ali uprkos Poslanikovim upozorenjima, ona se samo borila protiv njega, huškala ljude protiv njega i negirala njegove prednosti i odlike i zato su je voljele emevije i dali joj tako veličanstven položaj do kojeg se ne može stići, prenosili o njenim odlikama ono čime su napunjeni svesci i pokrenute povorke do te mjere da su je učinili najvećim autoritetom islamskog ummeta, jer samo kod nje je polovina vjere. A možda su drugu polovinu izdvojili Ebu Hurejri, koji im je prenosio ono što su željeli, učinili ga bliskim sebi, učinili ga namjesnikom Medine, izgradili mu palaču Akik nakon što je bio bijednik i dali mu nadimak “prenosilac islama”

 

Time je on olakšao emevijama da imaju potpuno novu vjeru, u kojoj nema iz Allahove knjige i sunneta Njegova Poslanika ničeg osim onog što njihovi prohtjevi žele i čime se jača njihova vlast i dominacija. A ova “vjera” je dostojna da bude igračka i šala puna protivrječnosti i praznovjerja. Time su izbrisane istine, a na njihovo mjesto su došle tmine, a ljude su naveli na to i primamili ih sebi. Tako je Allahova vjera kod njih postala komedija, kojoj ne pridaju nikakvu važnost, niti se boje Allaha kao što se boje Muavije.

 

Kada upitamo nekog od naše uleme o borbi Muavije protiv Alija, kojem su položili prisegu i muhadžiri i ensarije, o tom groznom ratu koji je prouzrokovao podjelu muslimana na šiije i sunije, rascijepljenost islama koji se nije spojio ni do danas, oni će, po običaju, lahko odgovoriti riječima: “Alija i Muavija su dva cijenjena ashaba. Samostalno su odlučivali, pa je Ali sam donio odluku i uradio je kako treba te ima dvije nagrade. I Muavija je sam donio odluku i pogriješio je, pa zato ima samo jednu nagradu.” I mi nemamo pravo suditi im ili govoriti protiv njih, a Allah je rekao:

 

Taj je narod bio i nestao; njemu pripada ono što je zaslužio, a vama pripada ono što ste zaslužili; vi nećete biti pitani za ono što su oni radili. El-Bekare, 141

 

Ovakvi su, nažalost, naši odgovori, a oni su, kao što vidiš, mudrolije, koje ne prihvata ni razum, ni vjera, niti ih priznaje šerijat. Bože, pred Tobom se odričem od gluposti mišljenja i posrtaja strasti, Tebi se, Gospodaru moj, utječem za zaštitu od šejtanskih navraćanja na zlo, i Tebi se, Gospodaru moj, utječem da me od njihova prisustva zaštitiš! El-Mu’minun, 97 i 98.

 

Kako zdrav razum može prosuditi i reći da je Muavija činio idžtihad i dati mu nagradu za borbe protiv Imama muslimana i za njegovo ubijanje nevinih muslimana, za sve zločine i grijehe čiji broj niko ne zna osim Allaha, dž.š.? Kod historičara je bio poznat po načinu ubijanja svojih protivnika tako što bi im dao otrovnog meda da jedu, a govorio bi:

“Allah ima vojsku od meda.”

(Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 460; Et-Tarihul-kebir, sv. 7, str. 311; Tarihu Dimešk, sv. 56, str. 389; Sijeru-a‘lamin-nubela, sv. 4, str. 35; Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 218; El-Bidajetu vennihaje, sv. 7, str. 126)

 

Kako mu se može dati nagrada, a bio je predvodnik el-fi’etul-bagije?

U poznatom hadisu koji prenose svi muhaddisi, Poslanik kaže:

“Teško Ammaru, ubit će ga nepravedna pobunjenička skupina!”

(Usdul-gabe, sv. 2, str. 114; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 91; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 328, hadis 447; Muslimova zbirka hadisa, sv. 8, str. 364, hadis 70 (2915); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 393, hadis 4067; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 72; Medžme‘uzzevaid, sv. 3, str. 182; Musnedu Ebu Davud Et-Tajalisi, str. 84; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 11, str. 240; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 723; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 149; Sahihu Ibn Hibban, sv. 15, str. 555; El-Džami‘us-sagir, sv. 2, str. 718; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 722)

 

A ubili su ga Muavija i njegovi sljedbenici! Kako oni vjeruju da je on upotrijebio idžtihad, a Hudžra ibn Adija i njegove drugove mučki je ubio i sahranio ih u Merdžu ‘Azra, u sirijskoj pustinji, a sve zbog toga jer nisu htjeli proklinjati Imama Alija ibn Ebu Taliba?

(Nakon pogibije Imama Alija, Muavija je progonio njegove sljedbenike po svim gradovima i pustinjama, naređivao im da ga se odreknu, da ga vrijeđaju i proklinju, ubijao njegove istaknute drugove, među kojima su bili i Hudžr ibn Adi El-Kindi i njegovi drugovi. Ubio ih je Muavija vezanih ruku. El-Isabe, sv. 2, str. 33; Tarihut-Taberi, sv. 4, str. 206; El-Kamil fit-tarih, sv. 3, str. 485; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 273; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 3, str. 139)

 

Kako ga mogu ubrojati u pravedne ashabe, a stavio je otrov Hasanu ibn Aliju, predvodniku mladića u Džennetu, i ubio ga?

(Vidi: El-Isti‘ab, sv. 1, str. 389; Tezkiretul-havas, str. 211 i 213; Tarihu Ibn Kesir, sv. 8, str. 43; Tarihu Dimešk, sv. 4, str. 229; Murudžuz-zeheb, sv. 2, str. 50; Tarihul-hulefa, str. 192; Tarihulislam, sv. 4, str. 4)

 

Kako ga smatraju čistim od grijeha, a prvo je silom natjerao narod da njemu položi zakletvu, a onda i njegovom grešnom sinu Jezidu, i zamijenio je sistem šure s monarhijom, carstvom.

(Ibn Hadžer u Fethul-bariju, sv. 12, str. 346: “Muavija je imao običaj reći: ‘Ja sam prvi kralj.’” Isto tako je u Imta‘ul-esmau, sv. 12, str. 111. U El-Musannefu od Ibn Ebu Šejba, sv. 7, str. 279, stoji: “Rekao je Muavija: ‘Ja sam prvi kralj.’” i tako stoji u El-Isti‘abu, sv. 3, str. 142. Vidi: El-Hilafet vel-mulk od Mevdudija i Jevmul-islami od Ahmeda Emina.)

 

Kako mogu tvrditi da je radio po svom idžtihadu i dati mu nagradu, a proklinjao je Alija i Ehli bejt, Poslanikovo potomstvo, s minbera, ubijao ashabe koji su se protivili tome, i to je postao uhodani običaj u kojem su ostarili odrasli i osijedili mladići, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil azim. Pitanje se vraća i ponavlja: “Koja je grupa u pravu, a koja nije?”

 

Ili su Ali i njegovi sljedbenici nepravedni i na krivom putu, ili su Muavija i njegovi sljedbenici nepravedni i na krivom putu, a Božiji Poslanik je sve objasnio. U oba slučaja, pravednost svih ashaba bez izuzetka je nešto nemoguće i ne slaže se sa zdravom logikom. U svemu ovome postoje mnogobrojni primjeri, čiji broj ne zna niko osim Allaha.

 

Da sam se upustio u detalje svih tih primjera i sa svih strana, trebali bi mi tomovi knjiga, ali ja sam nakanio biti sažet i iznijeti samo nekoliko primjera koji su dovoljni da pobijem tvrdnje ljudi koji su zamrznuli moje razmišljanje neko vrijeme i uskratili mi shvatanje hadisa i analizu historijskih događaja mjerom razuma i šerijatskim mjerilima kojima nas je poučio časni Kur’an i časni Poslanikov sunnet.

 

I zato ću se buniti protiv samog sebe i stresti sa sebe prašinu pristrasnosti kojom su me zamotali, oslobodit ću se okova kojima su me vezali više od dvadeset godina.

 

A jezik moga stanja im govori:

Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!

Jasin, 26 i 27. 

 

Kamo sreće da narod moj otkrije svijet koji ne poznaju i prema kojem su neprijateljski raspoloženi, iako ga ne poznaju!

 

 

 143