POČETAK TEMELJITOG PROUČAVANJA

Najvažnija rasprava koja se smatra kamenom temeljcem u svim studijama koje vode istini jeste rasprava o životu ashaba, šta su vjerovali, šta su radili, jer su oni stup svega. Od njih smo uzeli našu vjeru, pomoću njih tražimo svjetlo u tminama da upoznamo Allahove propise. Islamska ulema je već prethodno, zbog svog uvjerenja u to, uradila studije o njima i njihovom životu. Napisane su mnoge knjige, naprimjer: Usdul-gabe fi ma‘rifetis-sahabe, Kitabul-isabeti fi temjizis-sahabe i druge koje analiziraju život ashaba, ali sa stajališta ehlu sunneta.

( Ove knjige se bave životom ashaba, navodeći njihova djela i ponašanje za svog života, kako ono što je bilo za vrijeme života Poslanika, s.a.v.a., tako i nakon njegovog preseljenja. Ove knjige, iako su napisane po metodologiji ehli sunneta i na osnovu njihovog vjerovanja o pravednosti svih ashaba, ne sprečavaju objektivnog istraživača da im se obrati i iskoristi ih za upoznavanje djela i ponašanja ashaba.)

 

Postoji problem koji se može sažeti u tome da su prvi učenjaci uglavnom pisali i bilježili na način koji odgovara stajalištima emevijskih i abasijskih vladara, koji su bili poznati po neprijateljstvu prema Ehli bejtu. I ne samo prema njima nego i prema svakom ko je dijelio njihovo mišljenje i slijedio ih.

 

Zato ne bi bilo pravedno osloniti se samo na njihove riječi, a da ne čujemo i riječi drugih učenjaka muslimana, koje su te vlasti tlačili i proganjali i ubijali zato što su bili sljedbenici Ehli bejta i koji su bili izvori pobuna protiv despotske vlasti. Osnovni problem u svemu tome jesu ashabi. Oni su ti koji su se razišli u tome da Božiji Poslanik napiše oporuku koja će ih zaštiti od zablude do Sudnjeg dana.

 

Njihovo razmimoilaženje je to koje je islamski ummet lišilo ove blagodati i bacilo ga u zabludu, pa su se čak i podijelili, rasparčali, posvađali i izgubili snagu. Oni su ti koji su se razišli po pitanju hilafeta i podijelili se na vladajuću i opozicijsku stranku. To je prouzrokovalo zaostalost ummeta i njegovu podjelu na sljedbenike Alija i sljedbenike Muavije. Oni su ti koji su se razišli u tumačenju Kur’ana i Poslanikovih hadisa, pa su se pojavili razni pravci i grupe.

 

Odatle su izrasle razne škole mišljenja i pojavile se raznovrsne filozofije prouzrokovane političkim poticajima, a vezane za ogromne ambicije vlasti i vladara. Muslimani se ne bi podijelili ni razišli ni u čemu da nije bilo ashaba. Svako razmimoilaženje, koje je proizašlo i koje još uvijek proizilazi, vraća se na razmimoilaženje među ashabima. Gospodar je jedan, Kur’an je jedan, Poslanik je jedan, kibla je jedna i oni se svi slažu u tome.

 

Razmimoilaženje među ashabima počinje od prvog dana poslije Poslanikove smrti na Sekife beni Saida i nastavilo se do današnjeg dana i nastavit će se dok to Allah, dž.š., hoće. Iz razgovora sa šiijskom ulemom zaključio sam da se ashabi, po njihovom nazoru, dijele u tri grupe.

 

Prva grupa su oni odabrani ashabi, koji su poznavali Allaha i Njegovog Poslanika kako i dostoji, prisegli na vjernost do smrti, bili mu iskreni prijatelji riječima i djelom i nisu se promijenili poslije njega, nego su ostali postojani na zavjetu koji su mu dali. Allah, dž.š., ih je pohvalio na nekoliko mjesta u Kur’anu, a i Božiji Poslanik je govorio o njima u hadisima. Šiije ih spominju s poštovanjem i veličanjem i prizivaju Božije zadovoljstvo na njih, kao što ih i sunije spominju s poštovanjem i veličanjem.

 

Druga grupa su oni ashabi koji su prigrlili islam i slijedili Božijeg Poslanika, a.s., ili iz želje ili iz straha, i oni su ti koji su zbog svog islama prigovarali Poslaniku i ponekad ga uznemiravali, i nisu primjenjivali njegove naredbe i zabrane, već su otvarali prostor za svoje mišljenje naspram jasnih vjerskih tekstova. Do te mjere da se jednom Kur’an spušta koreći ih, a drugi put im prijeti, a svevišnji Allah ih je razotkrio u mnogim ajetima, i Poslanik, s.a.v.a., ih je upozorio u mnogim časnim hadisima. Šiije ih spominju samo po njihovim djelima, ali bez poštovanja kao prvu grupu.

 

Treća grupa ashaba su munafici koji su se družili s Božijim Poslanikom, ali da bi kovali zavjere. Ispoljavali su islam, ali u dušama su nosili nevjerstvo. Nalazili su se blizu Poslanika da bi kovali zavjere protiv muslimana i islama. Allah, dž.š., je objavio cijelu suru o njima, spomenuo ih na još dosta mjesta  

 

i obećao im da će biti bačeni na najniži stepen džehennema. Spomenuo ih je i Božiji Poslanik, upozorio na njih i podučio neke od svojih ashaba njihovim imenima i obilježjima. I šiije i sunije se slažu da su oni prokleti i da ih se odriču. Postoji posebna grupa – iako su i oni od ashaba – ali oni se ističu nad njima srodstvom i moralnim i duhovnim vrlinama i karakteristikama kojima su ih Allah i Poslanik izdvojili i u kojima ih niko ne može dostići, oni su zapravo Ehli bejt, od kojih je Allah udaljio nevaljalštinu i potpuno ih očistio (El-Ahzab, 33) i obavezuje donošenje salavata na njih kao i na Poslanika, s.a.v.a., i obavezuje za njih udio u humsu (petine), (El-Enfal, 41.) kao što je učinio obaveznim ljubav prema njima svakom muslimanu kao nagradu za Muhammedovu, s.a.v.a., poslanicu. (Eš-Šura, 23)

Oni su ulul-emr/posjednici vlasti za koju je Allah naredio da im se pokorava. (En-Nisa, 59)

Oni su oni koji su u znanje duboko pronikli, koji znaju tumačenje Kur’ana i znaju ajete koji su manje jasni i one koji su jasni. (Ali Imran, 7)

Oni su ehl zikr/ ljudi od znanja (El-Enbija, 7)

 

koje je Poslanik upario s Kur’anom u hadisu sekalejn i obavezao je držanje do njih. Predstavio ih je kao lađu Nuha, a.s. – ko se popne na nju, spašen je, a ko je propusti, utopit će se. Ashabi su znali vrijednost Ehli bejta, pa su im ukazivali počast i poštovanje, a šiije ih oponašaju u tome i daju im prednost nad ostalim ashabima, za što imaju jasne dokaze. A ehli sunnet poštuje i odaje počast Ehli bejtu, ali ne priznaju ovu podjelu ashaba. Oni munafike ne ubrajaju u ashabe.

 

Po njihovom mišljenju, ashabi su najbolja stvorenja poslije Božijeg Poslanika, a.s. Ako postoji neka podjela, onda je to s gledišta odlike prednosti primanja islama i lijepog podnošenja iskušenja na tom putu, i zato daju prednost hulefai rašidinima na prvom mjestu, a zatim šesterici ostalih koji su obradovani viješću da su džennetlije, po onome što se prenosi u hadisima.

 

Zato, kada donose salavat na Poslanika i Ehli bejt, uz njih priključuju sve ashabe, bez izuzetka. Ovo je ono što znam od uleme ehli sunneta vel-džemaata, a ono prethodno je što sam čuo od uleme šiija o podjeli ashaba. Ovo me je potaknulo da svoje istraživanje počnem temeljitim proučavanjem ashaba. Obećao sam svome Gospodaru, ako me uputi, da ću se osloboditi osjećaja da bih bio neutralan, objektivan u slušanju obje strane i da izaberem ono najbolje, a u tome ću se pozvati na:

 

1. pravila zdrave logike, a to je da se oslanjam samo na ono u čemu se slažu obje strane u pitanju tumačenja Kur’ana i vjerodostojnosti sunneta;

 

2. razum, a to je najveća Allahova blagodat data čovjeku. Davši mu razum, odlikovao ga je i dao mu prednost nad drugim stvorenjima. Zar ne vidiš da, kad Allah, dž.š., obrazlaže Svojim robovima, poziva ih da razmišljaju riječima:

“Zar ne razmišljaju? (Jasin, 68.)

Zar ne shvataju? (El-En‘am, 65)

Zar ne promišljaju duboko? (En-Nisa, 83; Muhammed, 24)

Zar ne vide?” (Es-Sedžde, 27.)

 

itd.

 

I nek moj islam načelno bude vjerovanje u Allaha, meleke, knjige, poslanike, i da je Muhammed Njegov rob i Poslanik, i da je jedina prava vjera kod Allaha islam, neću se u tome oslanjati ni na jednog ashaba, bez obzira na to koliko bio blizak Poslaniku, a.s., i koliko veliki položaj imao. Ja nisam ni od emevija, ni od abasija, ni od fatimija, nisam ni sunija, ni šiija.

 

Nisam neprijateljski raspoložen ni prema Ebu Bekru, ni prema Omeru, ni prema Osmanu, ni prema Aliju, pa čak ni prema Vahšiju, ubici našeg prvaka hazreti Hamze, jer je on primio islam, a islam briše sve ono prije, a i Božiji Poslanik mu je oprostio. I nakon što sam se upustio u ovo istraživanje s ciljem da dođem do istine, i nakon što sam se iskreno oslobodio svih prethodnih ideja, ovo istraživanje o stavovima ashaba počinjem uz Allahov blagoslov.

 

Priča skraćeno glasi ovako: šeste godine po Hidžri, Božiji Poslanik, a.s., kreće na umru s 1400 ashaba. Naređuje im da sablje stave u korice, on i njegovi ashabi oblače ihrame u Zil-hulejfi i stavili su ogrlice od vune na vratove kurbana, kako bi Kurejšijama dali do znanja da je on došao na umru, a ne u ratni pohod. Međutim, Kurejšije su se zbog svoje oholosti pobojali da Arapi ne čuju da je Muhammed silom ušao u Mekku i slomio njihovu moć, pa šalju izaslanstvo na čijem čelu je bio Suhejl ibn Amr ibn Abdu Vedd el-Amiri i traže od Poslanika, a.s., da se ovaj put vrati odakle je došao kako bi oni Mekku oslobodili za njega sljedeće godine tri dana. Postavili su vrlo teške uvjete koje Poslanik prihvaća da bi se ostvarila dobrobit koju mu je njegov Gospodar nagovijestio.

 

Ali, neki ashabi nisu se oduševili ovakvim Poslanikovim, a.s., postupkom i suprotstavljaju mu se vrlo oštro. Dolazi Omer ibn Hattab i pita ga:

- Zar ti stvarno nisi Božiji Poslanik?

- Jesam.

- Zar mi nismo na putu istine, a naš neprijatelj na putu laži?

- Jesmo.

- Zašto onda prihvatamo poniženje naše vjere?

- Ja sam Božiji Poslanik, ne odbijam Mu poslušnost i On je moj pomagač.

- Zar nam nisi govorio da ćemo doći do Bejtullaha i učiniti tavaf?

- Jesam, ali jesam li rekao da će to biti ove godine?

- Nisi.

- Ući ćeš u Bejtullah i učinit ćeš tavaf. Zatim je Omer otišao do Ebu Bekra i upitao ga:

- Ebu Bekre, zar ovaj nije uistinu Božiji Poslanik?

- Jeste. Zatim ga je Omer pitao isto što je pitao i Božijeg Poslanika, a.s., a on mu je dao isti odgovor, rekavši:

- Čovječe, ovo je do Božijeg Poslanika, on ne odbija poslušnost svome Gospodaru, a On mu je pomagač pa prestani da mu iskazuješ neposlušnost i pokoravaj mu se.

(Da mi je znati zašto ovo ponovno obraćanje Ebu Bekru, zar se Omerovo srce nije smirilo riječima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., zar se više pouzdaje u riječi Ebu Bekra i zar ga one više smiruju negoli Poslanikove riječi; i da mi je znati zašto se Omer rasrdi na riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., a nije se rasrdio na Ebu Bekra kada mu je odgovorio istim odgovorom. Buharija je zabilježio ovako: “... doista, sam ja Poslanik i Allah, doista, mene neće razočarati!’ i Omer se vratio ogorčen i nije se mogao strpjeti sve dok nije došao Ebu Bekr, pa ga je upitao: ‘Zar mi nismo na istini?’...”, Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 824, hadis 4844. U Es-Siretul-halebije, sv. 3, str. 28, stoji: “I Omer je od tih uvjeta… osjećao nešto ogromno i počeo je odbacivati Poslanikove riječi.”)

 

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., završio s pisanjem ugovora o miru, rekao je svojim ashabima: “Ustanite, zakoljite kurbane i obrijte se!” Niko, tako mi Boga, nije ustao, a ponovio je to čak tri puta. Kada niko nije poslušao njegovu naredbu, ušao je u svoj šator, zatim izašao, ni s kim ne govoreći, zaklao svoju devu, pozvao brijača da mu obrije glavu, pa kada su to njegovi vidjeli, ustali su, poklali svoje kurbane i brijali jedan drugom glave, tako da je izgledalo kao da će se međusobno poubijati.

(Ova priča je prenesena raznim lancima prenosilaca i raznolikim verzijama teksta, vidi: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 582, hadis 2732; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 486, sv. 4, str. 331; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 339; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 224; Tefsirut-Taberi, sv. 13, str. 117; Tefsir Ibn Kesir, sv. 4, str. 213.)

 

Ovo je, ukratko, priča o miru na Hudejbiji i o ovom događaju se slažu i sunije i šiije. Spomenuli su je historičari i pisci sira (Poslanikovih biografija) kao Taberi, Ibn Esir, Ibn Sa‘d i drugi, kao Buharija i Muslim.

 

Ovdje ću malo zastati.

 

Ne mogu, kada pročitam nešto ovako, a da me ne pogodi i da se ne začudim ponašanju ovih ashaba prema Poslaniku, s.a.v.a. Može li razuman čovjek prihvatiti kada neko kaže da su ashabi, r.a., slušali Poslanikove zapovijedi i izvršavali ih bez pogovora?

Ovaj događaj to demantuje i odbacuje ono što oni žele postići. Može li razuman čovjek zamisliti da je ovako ponašanje u suprotstavljanju Poslaniku mala ili prihvatljiva ili opravdana stvar? Uzvišeni kaže:

 

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. En-Nisa, 65.

 

Je li se Omer ibn Hattab pokorio ovdje i nije li osjetio tegobu u svojoj duši u onome što je Poslanik, a.s., odredio?!

Ili je bilo oklijevanja?

A posebno u riječima: “Zar ti nisi, uistinu, Božiji Poslanik? Zar nam nisi govorio...?” itd. Je li se pokorio poslije Poslanikovog, a.s., uvjerljivog odgovora? Ne, nije bio zadovoljan njegovim odgovorom, nego ide kod Ebu Bekra i postavlja mu ista pitanja. Je li se pokorio poslije Ebu Bekrovih odgovora i kada ga on savjetuje da se čvrsto drži Poslanikovih, a.s., prethodno ukazano?

Ne znam da se pokorio ili se zadovoljio odgovorom Božijeg Poslanika ili odgovorom Ebu Bekra, jer zašto bi inače on o sebi govorio: “Pa sam zato uradio neke stvari...”

(Zabilježeno je u Sahihu Ibn Hibbana, sv. 11, str. 224: “Omer ibn Hattab je rekao: ‘Pa sam u tome uradio neke stvari’, tj. u poništenju ugovora.” Ibn Hadžer u Fethul-bari, sv. 5, str. 255: “Neki komentatori su rekli da njegove riječi ‘neke stvari’, znače odlazak, dolazak, postavljanje pitanja i odgovoranje i to nije bilo iz Omerove sumnje, već da sazna ono što nije znao i zbog njegovog insistiranja da se ponižavaju nevjernici…”, ali bismo ipak ovu tvrdnju demantovali Omerovim priznanjem da je sumnjao, kad kaže: “Nisam nikad posumnjao u vjerovjesništvo otkako sam primio islam osim tog dana.” Vidi: Abdurrezak, El-Musannef, sv. 5, str. 339; Sahihu Ibn Hibban, sv. 11, str. 224; El-Mu‘džemul-kebir, sv. 20, str. 14; Tefsirut-Taberi, sv. 26, str. 129. Alusi u svom tefsiru, sv. 13, str. 273, kaže: “Pa kada se to odgodilo (obistinjenje Poslanikovog sna) iz protesta govorili su Abdullah ibn Ubejj, Abdullah ibn Nufejl i Rufa‘a ibn Hars: ‘Tako nam Allaha, nećemo se obrijati niti ćemo skratiti, niti ćemo vidjeti mesdžidulharam’, a prenosi se da je i Omer rekao to isto, ali, iz želje da mu se stvari razjasne, kako bi mu uvjerenje postalo jače.” Vrlo je zanimljivo da su četverica govorili iste stvari, pa pisac trojicu okarakteriše kao munafike zbog ovog, a četvrtog, koji je kasnije bio halifa, izdvaja i kaže da su njegove izjave radi povećanja njegovog imana!)

 

Ne znam šta je bio razlog da su i ostali prisutni odbili da poslušaju Poslanika, a.s., poslije toga, kada im je rekao: “Ustanite, zakoljite kurbane i obrijte glave!” Niko od prisutnih nije poslušao, iako Poslanik, a.s., to ponavlja čak tri puta. Subhanallah! Skoro da ne povjerujem u ovo što čitam. Zar su ashabi u svom odnosu prema Poslaniku, a.s., otišli do ove granice? Da su ovaj događaj prenijeli samo šiije, ubrojao bih ga u izmišljotinu protiv plemenitih ashaba, ali je on tako poznat i vjerodostojan da ga prenose svi muhaddisi ehli sunneta. S obzirom na to da sam zadužio sebe da ću pribilježiti sve ono oko čega se svi slažu, ne vidim ništa drugo nego da se predam. Šta da kažem?

 

Kako da opravdam ove ashabe koji su proveli s Božijim Poslanikom, s.a.v.a., skoro dvadeset godina do Hudejbije, bili svjedoci mudžiza i svjetla poslanstva, Kur’an ih je učio danju i noću kako se trebaju ponašati prema Poslaniku, a.s., kako razgovarati s njim, čak im Allah, dž.š., prijeti poništavanjem svih djela ako podignu glas iznad njegovog, a.s.

 

Potaklo me je da uzmem kao mogućnost da je Omer ibn Hattab taj koji je i druge pobunio da oklijevaju i ne poslušaju Poslanikovu naredbu, zbog toga što je priznao da je uradio još nešto, a nije htio da spomene šta, što je ponovio i na drugim mjestima, rekavši: “Još uvijek postim, dajem sadaku, klanjam i oslobađam robove bojeći se zbog onoga što sam rekao...” do kraja onoga što je preneseno od njega o ovom pitanju.

(Es-Siretul-halebije, poglavlje Mir na Hudejbiji, sv. 2, str. 706; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 325; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 280; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 192. Neki od naše braće sunija govore da prihvataju da su ashabi uradili ono što su uradili, međutim, Svevišnji Allah je, nakon njihovog povratka s Hudejbije, objavio suru El-Feth, i u ovoj suri se nalaze Božije riječi: Allah je zadovoljan onim vjernicima koji su ti se pod drvetom na vjernost zakleli. Dakle, Allah se zadovoljio njima i oprostio im. Odgovorili bismo, prvo, da se ovaj časni ajet ne odnosi na suprotstavljanje koje su pokazali prema zapovjedi Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i sumnju u ispravnost njegove odluke, već da se ajet odnosi na događaj prisege, koja se dogodila ispod drveta, kada je Poslaniku, s.a.v.a., stigla vijest da su mušrici Mekke uhapsili Osmana i one s njim, pa su mu muslimani dali prisegu na smrt, odnosno da neće pobjeći, a primirje, Omerova sumnja i njegovo suprotstavljanje bili su tek kasnije. Drugo, svevišnji Allah u časnoj suri El-Feth prije spomenutog ajeta kaže: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu – Allahova ruka je iznad ruku njihovih! Onaj ko prekrši zakletvu, krši je na svoju štetu, a ko ispuni ono na što se obavezao Allahu, On će mu dati veliku nagradu. Dakle, Allah je nagradu i Svoje zadovoljstvo uvjetovao vjernošću i nekršenjem zakletve.)

 

Iz ovog shvatamo da je i sam Omer shvatio svoje loše ponašanje toga dana. Ovo je čudna i zanimljiva priča, ali je istinita.

 

Ovako se dogodilo. Ashabi su bili okupljeni u kući Božijeg Poslanika, a.s., tri dana prije njegove smrti. Poslanik im naređuje da mu donesu plećku (na njoj se pisalo) i pribor za pisanje da im ostavi napismeno oporuku koja će ih sačuvati od zablude. Ali ashabi se nisu složili, pa su neki odbili da poslušaju njegovu naredbu i optužili ga da bunca. Božiji Poslanik, s.a.v.a., se naljutio i istjerao ih iz svoje kuće, i nije im ništa napisao. Evo nekoliko detalja. Ibn Abbas kaže:

 

- Bio je četvrtak, a šta je to četvrtak! Toga dana se pogoršala bolest Božijeg Poslanika, pa je rekao: “Hajde da vam napišem nešto da ne odete u zabludu poslije mene.” Omer je rekao: “Poslanika je, zaista, savladala bolest. Imate Kur’an i dovoljna nam je Allahova knjiga.” Oni koji su tada bili kod Poslanika nisu se složili i počeli su se prepirati. Jedni su govorili: “Prinesite mu da vam Poslanik napiše nešto da ne biste zalutali poslije njega”, a drugi su govorili ono što je Omer rekao. Kada se povećala rasprava i prepiranje kod Poslanika, on im je rekao: “Ustanite i idite od mene!” Zbog toga je Ibn Abbas stalno govorio: Najveća nedaća je ona nedaća kada nisu dozvolili da im Poslanik to napiše i umjesto pokoravanja Poslaniku počeli su se razilaziti i glamiti.

(Što se tiče Omerovih riječi “Dovoljna nam je Božija knjiga”: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 174, hadis 5669, sv. 1, str. 111, hadis 114, sv. 3/I, str. 459, hadis 4432, sv. 4, str. 1097, hadis 7366; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 214, hadis 22 (1637); Musned Imam Ahmed, sv. 1, str. 325 i 336; Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 193; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 320; Abdurezzak, El-Musannef, sv. 5, str. 439; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 433; a što se tiče izraza “šta mu je, je li bunca, preispitajte, bunca, doista bunca”, vidi: Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 762, hadis 3053, sv. 3, str. 459, hadis 4431; Muslimova zbirka hadisa, sv. 5, str. 214, hadis 20 i 21 (1637); Abdurezzak, El-Musannef, sv. 6, str. 57; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 222; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 3, str. 434. O određivanju onoga ko je rekao “šta mu je, je li bunca” Ibn Esir je u svojoj knjizi En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 245, rekao: “I od toga je hadis o bolesti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., rekli su: ‘Šta mu je, je li bunca’, znači, govor mu se poremetio zbog bolesti, ali to kao pitanje znači je li mu se govor poremetio i pomiješao zbog bolesti u kojoj se nalazi, i ovo je najbolje što se može o ovome reći; ne treba to smatrati izjavnom rečenicom, pa da bude ili vrijeđanje ili buncanje; u svakom slučaju, onaj koji je to govorio bio je Omer, a ne možemo zamisliti da on tako nešto govori.” U knjizi Tezkiretul-havas od Sibta ibn Dževzija, on na str. 65 kaže: “Pa reče Omer: ‘Ostavite čovjeka, zbilja on bunca.")

 

Ovaj događaj je vjerodostojan, bez ikakve sumnje, prenose ga šiijski alimi i muhaddisi u svojim knjigama, kao što ga prenose sunijski alimi, muhaddisi i historičari. Ovo me obavezuje u onom što sam na sebe uzeo i zato stojim zbunjen u tumačenju stanovišta koje je zauzeo Omer povodom pitanja Poslanika, a koje je to pitanje bilo? Pitanje “zaštite ovog ummeta od zablude”. Nema sumnje da bi ovaj napisani tekst sadržao nešto novo za muslimane što bi ih oslobodilo svake sumnje.

Mi se ovdje ne bavimo onim što šije pričaju kada kažu da je Poslanik htio da napiše Alijevo ime pa kada je Omer ibn Hattab to shvatio spriječio ga je, jer možda tom tvrdnjom ono nama ne mogu dati zadovoljavajući odgovor, ali da li mi možemo dati racionalno objašnjenje za ovaj bolan događaj koji je naljutio Poslanika, a.s., tako da ih je istjerao, a na plač natjerao Ibn Abbasa, koji je tako lio suze da su ukvasile zemlju i ovo nazvao najvećom tragedijom?

 

Sunije kažu da je Omer osjetio da se pogoršala Poslanikova bolest i da se sažalio nad njim, pa ga je htio poštedjeti. Ovo obrazloženje ne bi prihvatili ni oni koji najmanje razmišljaju, a kamoli učenjaci. Pokušavao sam nekoliko puta pronaći opravdanje za Omera, ali me je stvarnost događaja spriječila u tome.

Čak i kada bismo riječi “on bunca” (neka me Allah sačuva toga) zamijenili riječima “bolest je ovladala njime”, nećemo naći opravdanje za Omerove riječi: “Imate Kur’an i dovoljna nam je Allahova knjiga.” Ili je on bolje poznavao Kur’an od Božijeg Poslanika kome je i objavljen, ili Božiji Poslanik nije bio svjestan onoga šta govori (Bože sačuvaj) ili je svojom naredbom htio da unese razdor među ljude (Neka mi Allah oprosti). Da je ovo obrazloženje ehli sunneta tačno, to ne bi bilo skriveno Poslaniku, a.s., niti bi on zanemario dobru Omerovu namjeru, nego bi mu se zahvalio i njega bi približio sebi, umjesto da se rasrdi i sve istjera napolje.

 

Mogu li se pitati zašto su poslušali naredbu kada ih je istjerao iz sobe, a nisu rekli da i to bunca? Ili su oni uspjeli u svome planu da spriječe Božijeg Poslanika da ostavi oporuku, pa nije bilo razloga da dalje ostanu? Dokaz za to je to što su povećali prepirku i razilaženje u Poslanikovom prisustvu i podijelili se u dvije grupe, pa su jedni govorili: “Prinesite Božijem Poslaniku da vam napiše taj tekst!”, a drugi su govorili ono što je i Omer rekao, a to je da “on bunca”. Ali stvar nije tako jednostavna da bismo je vezali samo za Omerovu ličnost.

 

Da je tako, Poslanik, s.a.v.a., bi ga ušutkao i uvjerio da on ne govori po hiru svome i da je nemoguće da njime ovlada bolest u upućivanju ummeta i sprečavanju zabluda. Ne, stvar je bila postala nepopravljiva i uzela je maha, pa je imao i pristalice, kao da su se otprije složili u tome, i zato su povećali prepirku i galamu. I kao da su zaboravili, ili su se pravili da su zaboravili Allahove riječi:

 

O vjernici, ne dižite glasove svoje iznad Vjerovjesnikova glasa i ne razgovarajte s njima glasno, kao što glasno jedan s drugim razgovarate, da ne bi bila poništena vaša djela, a da vi i ne primijetite.  El-Hudžurat, 2

 

U ovom događaju oni su prešli granicu u podizanju glasa i glasnog pričanja i optužili ga da bunca (Neka me Allah sačuva!), zatim su povećali galamu i svađu, pa je nastala prepirka u njegovom prisustvu. Počinjem vjerovati da se većina slagala s Omerovim riječima, pa je zato Božiji Poslanik uvidio da je besmisleno pisati tu oporuku, jer je shvatio da je oni neće poštovati ni poslušati – kad nisu poslušali Allahovu naredbu da ne dižu glasove u njegovom prisustvu, onda se neće pokoriti ni Poslanikovoj naredbi.

 

Poslanik, s.a.v.a., je mudro zaključio da ne nastavi s pisanjem te oporuke koja je opovrgnuta još za vrijeme njegova života, pa kako bi je onda primijenili poslije njegove smrti, jer će oni koji su je porekli reći da je on buncao, a možda će sumnjati i u neke propise koje je Poslanik objasnio i donio u vrijeme bolesti, pred smrt.

 

Jer njihovo vjerovanje da je on buncao bilo je potvrđeno. Neka mi Allah, dž.š., oprosti! Njemu se kajem zbog ovih riječi u prisustvu Božijeg Poslanika! Kako da uvjerim sebe i svoje srce da je Omer ibn Hattab to učinio iz dobre namjere, a zbog toga su neki ashabi koji su prisustvovali tome plakali, tako da su njihove suze natopile zemlju, i to nazvali velikom muslimanskom tragedijom. Zato sam zaključio da odbacim sva obrazloženja data za opravdanje ovakvog postupka. Pokušao sam negirati ovaj događaj i smatrati ga lažnim da bih se odmorio od ovakve jedne tragedije, ali svi sahihi ga prenose i potvrđuju, pa kako onda dokazati suprotno?

 

Počeo sam prihvatati stav šija u tumačenju ovog događaja jer je to logično tumačenje i mnogo je indicija koje ga potvrđuju. Još uvijek se sjećam odgovora sejjida Muhammeda Bakira Sadra kada sam ga upitao kako je Omer, između ostalih ashaba, razumio šta je Poslanik htio da zapiše, a to je postavljanje Alija za halifu poslije njega, po vašem mišljenju, to je inteligentno od njega? Sejjid Sadr je odgovorio:

- Nije samo Omer shvatio Poslanikovu namjeru. Većina prisutnih je to razumjela, jer je Božiji Poslanik prije rekao nešto slično, kada je rekao: “Ostavljam vam dvije vrijedne stvari: Kur’an i svoje potomstvo, Ehli bejt. Ako ih se budete pridržavali, nećete nikad otići u zabludu poslije mene.” A u bolesti kaže: “Hajde da vam napišem oporuku da nikad ne odete u zabludu poslije mene.” Prisutni su shvatili, a između njih i Omer, da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., želio napismeno potvrditi ono što je spomenuo na Gadir Humu, a to je pridržavanje Kur’ana i njegova potomstva. A poglavar potomstva je Ali i kao da je Poslanik, a.s., htio da kaže: “Na vama je da se pridržavate Kur’ana i Alija.”

 

Slično ovome je govorio i u drugim prigodama, što su prenijeli muhaddisi. Većina Kurejšija nije bila zadovoljna Alijem, jer je bio najmlađi, jer je uništio njihovu oholost, razbio im ponos i ubio njihove junake, ali se nisu usuđivali protivrječiti Poslaniku do mjere koliko se dogodilo u slučaju potpisivanja “Ugovora o miru na Hudejbiji”, u slučaju žestokog suprotstavljanja Poslaniku, kada je on htio obaviti dženazu munafiku Abdulahu ibn Ubejju, (Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 908, hadis 1366; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 6, str. 296, hadis 3311; Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 3, str. 17 i 26 i sv. 5. str. 182; Kenzul-ummal, sv. 1, str. 144; El-Mustedrek, sv. 3, str. 148.) i nekoliko drugih slučajeva zabilježenih u historiji, a i ovaj događaj je jedan od takvih. Možeš vidjeti da je suprotstavljanje pisanju oporuke u vrijeme Poslanikove bolesti ohrabrilo druge prisutne da se suprotstave Poslanikovoj naredbi, a odatle povećanje galame i prepirke u Poslanikovom prisustvu. Ova izjava je došla kao potpuno odbacivanje namjere Božijeg Poslanika.

 

Zato su riječi “Imate Kur’an i on je dovoljan budući da je Allahova Knjiga” u suprotnosti sa sadržajem hadisa koji im naređuje da se pridržavaju Allahove Knjige i Ehli bejta zajedno, pa kao da je on htio reći: “Mi imamo Allahovu Knjigu i to nam je dovoljno, nemamo potrebe za Ehli bejtom.” Ne postoji ni jedno drugo logičnije objašnjenje od ovog, što se tiče ovog događaja. Jedino ako je želio reći da se treba pokoravati Allahu, a ne pokoravati se Poslaniku, s.a.v.a., a i ovo je neprihvatljivo i nelogično.

 

A ja, ako odbacim slijepu pristrasnost i neobuzdane emocije, pa zatražim sud zdravog razuma i slobodnog razmišljanja, odlučit ću se za ovo objašnjenje, i to je opet blaže od optuživanja Omera da je on prvi koji je odbacio Poslanikov sunnet riječima: “Dovoljna nam je Allahova Knjiga.” Ako su neki vladari i odbacili Poslanikov sunnet, pozivajući se da u njemu postoji međusobna proturječnost, to je bilo zato što su slijedili ono što se prethodno dogodilo u životu muslimana.

Još me više zapanjuje onaj ko ovo pročita i pređe preko ovog događaja kao da ništa nije bilo, bez obzira na to što je to jedna od najvećih tragedija, kako to kaže Ibn Abbas. Još me više začuđuju oni koji ulažu sav trud da bi sačuvali ugled jednog ashaba i njegovu grešku prikazali ispravnom, pa makar to bilo i na račun ugleda Božijeg Poslanika i na račun islama i njegovih početaka.

 

Zašto bježimo od istine i pokušavamo je izbrisati kada se ne slaže s našim strastima?

Zašto ne priznamo da su ashabi ljudi kao i mi, imaju prohtjeve i ambicije, griješe i rade ispravno?

Moje čuđenje ne prestaje, osim kada čitam Kur’an koji nam pripovijeda o poslanicima, a.s., i s čime su se sve susretali i šta su doživljavali od svojih naroda od protivljenja, usprkos tome što su bili svjedoci mudžizama... 

Gospodaru naš, nemoj skrenuti srca naša nakon što si nas uputio i daruj nam Svoju milost! Ti si, zaista, onaj koji obilno daruje! Ali Imran, 8.

 

I tako sam shvatio pozadinu šiijskog stanovišta o nekim ashabima na koje stavljaju odgovornost za mnoge nedaće koje su se dogodile u životu muslimana, između ostalih i tragediju četvrtka, koja je ummetu uskratila pisanje upute koju je Poslanik, s.a.v.a., htio napisati za njih. Nužno priznanje je to da razuman čovjek, koji je spoznao istinu prije negoli je upoznao ljude, pokušava za njih u tome naći neko opravdanje, ali oni ne poznaju istinu osim preko ljudi, pa s njima nemamo šta diskutovati.

 

Ovako glasi priča. Dva dana prije smrti, Božiji Poslanik, a.s., sprema vojsku protiv Bizantinaca. Za komandanta imenuje Usamu ibn Zejda ibn Harisa, koji u tom momentu ima osamnaest godina. Na ovaj pohod mobilizira autoritete muhadžira i ensarija kao što su Ebu Bekr, Omer, Ebu Ubejda i drugi poznati ashabi.

( Ibn Sa‘d u Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 149 i sv. 4, str. 66: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., naredio je pohod u kojem su bili Ebu Bekr i Omer, a nad njima odredio za komandanta Usamu.” Ibn Esir u El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 317 o događajima 11. godine po H.: “I poslao je s Usamom prve muhadžire, među kojima su bili Ebu Bekr i Omer.” Ibn Asakir u Tarihu medineti Dimešk, sv. 8, str. 46, pod brojem 596 u biografiji Usame: “Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga je postavio nad vojskom u kojoj su bili Ebu Bekr i Omer.”)

 

Neki se bune zbog imenovanja Usame za komandanta, govoreći: “Kako nam može komandovati mladić koji ni brade nema?” A bunili su se i prije kada je njegov otac imenovan za komandanta. I o tome su puno pričali i 

kritikovali do te mjere da se Poslanik, s.a.v.a., jako rasrdio na ono što je čuo od njihovih kritika i pobuna te je izašao glave povezane od temperature. Išao je teturajući se između dvojice ljudi, oslanjajući se na njih, a noge su mu se vukle po zemlji (i oca i majku bih žrtvovao za njega). Bio je klonuo od malaksalosti, takav se popeo na minber, zahvalio Allahu, dž.š., a zatim rekao:

 

“O ljudi, kakve su to riječi došle do mene od nekih od vas o komandovanju Usame? A ako kritikujete moje imenovanje Usame za komandanta, pa i prije ste kritikovali moje imenovanje Usaminog oca. Tako mi Boga, on je bio dostojan komandovanja, a doista je i njegov sin nakon njega dostojan...”

(Prenesen je u raznim verzijama, vidi: Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 2, str. 20; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 53, hadis 3730 i str. 340, hadis 4250; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 364, hadis 63 i 64 (2426); Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 154; Nesai, Es-Sunenul-kubra, sv. 5, str. 53)

 

Zatim ih je Poslanik počeo podsticati da požure riječima: “Spremite Usaminu vojsku, popunite redove Usamine vojske, pošaljite Usaminu vojsku!” Poslanik je ovo ponavljao nekoliko puta, a oni su odugovlačili i logorovali u Džerfu, ne htijući to učiniti. Nešto ovako me podstiče da se upitam: kakva je ovo smjelost na Allaha i Njegovog Poslanika!? Kakva je ovo nezahvalnost prema dragom Poslaniku koji je brižan prema njima, prema muminima blag i milostiv? Nisam mogao sebi predočiti, kao što niko ne može, prihvatljivo objašnjenje za ovu neposlušnost i ovu smjelost.

 

Kao po običaju, kod čitanja ovakvih događaja, koji na neki način narušavaju ugled ashaba, pokušavam zanijekati ove stvari i zanemariti ih kao da se nisu ni dogodile. Ali nemoguće je negirati i zanemariti nešto o čemu su se složili svi historičari, muhaddisi, sunijski i šiijski. Obećao sam svome Gospodaru da ću biti pravedan, da neću biti pristrasan i da neću pridavati pažnju neistini, a istina je ovdje gorka – Božiji Poslanik, a.s., je rekao: 

“Reci istinu, pa makar bila protiv tebe! Reci istinu, pa makar bila gorka!”

 

A ovdje je istina sljedeća. Ovi ashabi, koji su kritikovali imenovanje Usame za komandanta, suprotstavili su se naredbi svoga Gospodara, usprotivili su se jasnim odredbama u koje nema sumnje i koje ne podliježu tumačenju. Za to nemaju opravdanje, osim nekih, koji imaju neka besmislena i isprazna opravdanja da bi se sačuvao ugled ashaba i “selefi saliha”, koje razuman čovjek ni u kojem slučaju ne može prihvatiti.

 

Jedino ako su bili od onih koji ne razumiju šta se priča, ne shvataju, ili su bili od onih kojima je tvrdoglavost zaslijepila oči pa nisu pravili razliku između farza kojem se moraju pokoriti i zabrane da moraju ostaviti ono što je zabranjeno. Dugo sam razmišljao nastojeći naći prihvatljivo opravdanje, ali je moje razmišljanje bilo beskorisno. Pročitao sam i ono čime ih opravdava ehli sunnet, koji kaže da su to bili velikani Kurejšija i prihvatili su islam prije Usame, koji je bio nezreo i nije učestvovao u presudnim bitkama za dostojanstvo islama kao što su bile bitka na Bedru, Uhudu i Hunejnu. Kada je Poslanik, a.s., povjerio komandovanje vojskom Usami, Usame nije imao iskustva i bio je mlad.

 

A ljudske duše po svojoj prirodi, kada su u pitanju stari ljudi, odbijaju pokornost mladima i po svojoj prirodi izbjegavaju pristati na vlast mladih i zato su se oni bunili na Poslanikovo određivanje Usame za komandanta. Od Božijeg Poslanika, a.s., tražili su da ga zamijeni nekim od poznatih ashaba. Ovo opravdanje ne temelji se ni na kakvom dokazu, bilo razumnom bilo šerijatskom, i nijedan musliman koji je čitao Kur’an i poznaje njegove propise, ne može a da ne odbije ovakvo jedno opravdanje, jer Uzvišeni Allah kaže:

 

Ono što vam Poslanik da, to uzmite, a ono što vam zabrani ostavite. El-Hašr, 7.

Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo da po svom nahođenju postupe. A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je sigurno skrenuo s pravog puta.  El-Ahzab, 36.

 

Pa kakav izgovor može biti poslije ovih jasnih riječi Uzvišenog i šta mogu reći o onima koji su naljutili Božijeg Poslanika, a.s., a znaju da, ko njega naljuti, naljutio je Allaha, dž.š. Prvo su rekli da bunca i u njegovom prisustvu izgovorili ono što su izgovorili, povećala se prepirka i galama, a on, s.a.v.a., je bio bolestan (i oca i majku bih žrtvovao za njega), dok nije rekao da izađu iz njegove sobe. I nije im bilo dovoljno sve ovo, pa umjesto da dođu sebi, učine tevbu i zatraže da Božiji Poslanik moli oprost za njih, kako ih je Kur’an poučio, umjesto svega ovoga, oni još navode vodu na svoj mlin, kako kaže narodna poslovica kod nas, pa kritikuju imenovanje Usame za komandanta, i to samo dva dana poslije optužbe da Poslanik bunca.

 

To ide dotle da su prisilili Poslanika da izađe u takvom stanju koje opisuju historičari, nesposoban da ide zbog jačine bolesti, nego se oslanjajući na dvojicu ljudi, da se zaklinje Bogom da je Usama dostojan da komanduje. Poslanik, a.s., još dodaje da su se oni bunili i kada je imenovao Zejda ibn Harisa za komandanta, da nam ukaže na to da je i prije bilo takvih događaja i da su oni imali svoja mišljenja pored njegove naredbe. Prethodni događaji su svjedoci da oni nisu bili od onih koji u sebi nisu osjetili nikakvu tegobu kada je on, a.s., odredio nešto i potpuno se pokorili.

 

Naprotiv, bili su od onih koji su sebi dali pravo da kritikuju i da se suprotstave, pa makar se time suprotstavili Allahovim propisima i propisima Njegova Poslanika.

 

Ono što upućuje na to da su se otvoreno suprotstavili Poslanikovoj naredbi je to što su, usprkos Poslanikovoj ljutnji koju su vidjeli, kada stavlja zastavu u ruke Usame i naređuje im da požure, tromo i polahko ustajali da izvrše njegovu naredbu. I ne polaze dok Poslanik nije preselio (i oca i majku bih žrtvovao za njega), s tugom u srcu zbog svog nesretnog ummeta koji će se vratiti u pređašnje stanje i pasti u vatru, a spasit će se mali broj onih koje Poslanik poredi s malobrojnom stokom koja slobodno pase.

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 658, hadis 6587; En-Nihaje fi garibil-hadisi, sv. 5, str. 274; Kenzul-ummal, sv. 11, str. 133.)

 

Ako hoćemo još više da idemo u dubinu, naći ćemo da je drugi halifa najistaknutiji element u ovom događaju. Poslije smrti Božijeg Poslanika, a.s., ide kod halife Ebu Bekra i traži od njega da smijeni Usamu i postavi nekog drugog, a Ebu Bekr mu odgovara:

“Žalila te majka, sine Hattabov! Zar mi naređuješ da ga smijenim, a postavio ga je Božiji Poslanik!”

( Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 226; Kenzul-ummal, sv. 10, str. 579, hadis 30268; Tarihu Dimešk, sv. 2, str. 50.)

 

Kako je Omer daleko od ove istine koju je spoznao Ebu Bekr, ili postoji neka druga tajna, nešto skriveno historičarima, ili su oni to zatajili da bi sačuvali čast Omerovu, kao što im je bio običaj, i kao što su zamijenili riječ “bunca” s “ovladala je njime bolest”.

 

Čudni su ovi ashabi koji su ga, a.s., naljutili, a bio je četvrtak, optužili ga da bunca i bulazni i rekli da im je dovoljna Allahova Knjiga, iako im Božija Knjiga jasno kaže: ُReci:

“Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti.” Ali Imran, 31.

 

Kao da su bolje poznavali Allahovu Knjigu i propise od onoga kome je objavljena. I tako, samo dva dana poslije one teške tragedije i gubitka, a dva dana prije Poslanikova, s.a.v.a., odlaska Uzvišenom, ljute ga još više, kritikuju njegovo imenovanje Usame i ne pokoravaju se njegovoj naredbi. Kod prve tragedije je bio bolestan, u postelji, a kada se desila druga, bio je prisiljen da izađe, zamotane glave, u groznici, dok ga pridržavaju dvojica ljudi, jer nije bio u stanju da hoda sam. Penje se na minber i drži govor. Počinje zahvalom i slavljenjem Allaha da bi oni osjetili da je on daleko od buncanja.

 

Zatim im daje do znanja da su mu poznate njihove kritike, a onda ih podsjeća na ono što se dogodilo četiri godine prije toga. Pa možete li vjerovati poslije ovoga da on bunca i da je njime ovladala bolest do te mjere da nije svjestan onoga što govori? Neka si slavljen, dragi Allahu, i Tebi pripada zahvala! Kako su se usudili protivrječiti Božijem Poslaniku i ne biti zadovoljni onim što je odredio? Oštro mu se suprotstavljaju kad im tri puta naređuje da zakolju kurbane i obriju glave. Drugi puta ga vuku za košulju zabranjujući mu da klanja dženazu Abdullahu ibn Ubejji i govore mu:

“Allah ti je zabranio da klanjaš dženazu munaficima.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 643, hadis 4670; Muslimova zbirka hadisa, sv. 7, str. 317, hadis 25 (2400); Musnedu Ahmed, sv. 2, str. 18; Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 6, str. 296, hadis 3311; Sunenu Nesai, sv. 4, str. 37; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 199; Sahihu Ibn Hibban, sv. 7, str. 447; El-Isti‘ab, sv. 3, str. 941.)

 

Kao da oni bolje poznaju ono što je njemu, s.a.v.a., objavljeno, a Ti si rekao: 

 

A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje. En-Nahl, 44.

Još si rekao:

Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako kako ti Allah objavljuje.

En-Nisa, 105.

 

Rekao si, a Tvoje riječi su sušta istina:

Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Naše kazuje i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. El-Bekare, 151.

 

Zaista je čudan ovaj narod! Jednom ne izvršavaju njegovu, s.a.v.a., naredbu, drugi put ga optužuju da bulazni i svađaju se i galame u njegovom prisustvu, bez ikakvog poštovanja i kulture. Bune se zbog imenovanja Zejda ibn Harisa, a poslije njega zbog imenovanja njegova sina Usame ibn Zejda.

 

Kako onda može biti ikakve sumnje kod onih koji istražuju da su šiije u pravu kada na neke ashabe stavljaju upitnik i nezadovoljni su da ti ashabi budu poštovani i voljeni, a svu ljubav iskazuju onome kome je objavljen Kur’an i Ehli bejtu. Ja sam ovdje spomenuo samo četiri ili pet slučajeva gdje se ashabi suprotstavljaju Poslaniku, s.a.v.a., i to zbog sažetosti i da budu samo primjer.

 

Šiijska ulema je navela stotine slučajeva gdje ashabi ne slušaju Poslanikove naredbe i suprotstavljaju se jasnom tekstu, Kur’anu, a njihovi dokazi se temelje samo na onome što prenosi sunijska ulema u svojim sahihima i musnedima.

 

Kada ispitujem neka stanovišta pojedinih ashaba koja su zauzeli spram Božijeg Poslanika, s.a.v.a., ostajem zbunjen, začuđen, i to ne zbog ponašanja ashaba, nego zbog mišljenja sunijske uleme, koji nam predstavljaju ashabe kao da su stalno bili na putu istine i da im je nemoguće prigovoriti bilo šta. Time sprečavaju onoga ko istražuje da dođe do istine i stalno se koprca u kontradikcijama.

 

Još ću navesti nekoliko primjera koji će nam dati potpuniju sliku o ovim ashabima, a tako ćemo razumjeti i stanovište šiija prema njima. Prenosi Buharija u svome Sahihu, u poglavlju “Strpljenje u uznemiravanju i Allahove riječi: Strpljivi će biti obilno nagrađeni” Ez-Zumar, 10. u Knjizi o odgoju, da je obaviješten od El-A‘meša, koji je čuo Šekika da kaže:

 

Abdullah je govorio da je Poslanik, s.a.v.a., podijelio nešto, pa je jedan od ensarija rekao:

“Tako mi Boga, ovom podjelom nisi želio Božije zadovoljstvo.” Abdullah je rekao: “Ja ću ovo reći Poslaniku, s.a.v.a.” i otišao do njega, a on je bio s ashabima, pa mu je to šapnuo i to je Poslaniku teško palo. Lice mu se promijenilo, naljutio se toliko da je Abdullah poželio da ga nije ni obavijestio o tome, a zatim je Poslanik rekao: “I Musa je bio uznemiravan i više od ovoga, ali se strpio.”

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 401, hadis 6100; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 321 i 322, hadis 140 i 141 (1062); Tirmizijin Džami‘-sunen, sv. 7, str. 457, hadis 4166; Bejheki, EsSunenul-kubra, sv. 8; str. 167; El-Edebul-mufred, st)

 

 Također prenosi Buharija u istoj knjizi, tj. o edebu, u poglavlju “Osmjehivanje i smijanje”, kako mu je Enes ibn Malik pričao:

 

“Išao sam s Božijim Poslanikom, a.s., a na njemu je bio ogrtač iz Nedžrana, čvrstog poruba. Ugledao ga je neki beduin i, uhvativši njegov plašt, čvrsto ga privukao. Pogledao sam u Poslanikov, s.a.v.a., vrat, na kojem je ostao trag obruba ogrtača zbog jačine privlačenja, a zatim je beduin rekao: ‘Muhammede, naredi za mene nešto od Božijeg imetka koji se nalazi kod tebe.’ Poslanik se okrenuo prema njemu, nasmijao se, a onda naredio da mu se nešto dadne.”   

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 2, str. 826, hadis 3149; Muslimova zbirka hadisa, sv. 3, str. 306 i 307, hadis 128 (1057); El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 4, str. 413)

 

 

Prenosi Buharija u Knjizi o edebu, u poglavlju “Ko ne grdi ljude”, da je Aiša rekla:

 

 “Poslanik, s.a.v.a., je uradio nešto i to odobrio, ali su se neki ljudi držali daleko od toga. To je Poslanik saznao i održao je govor. Prvo je zahvalio Allahu, a onda rekao: ‘Zašto se neki ljudi odriču onog što sam ja uradio? Tako mi Allaha, ja bolje od njih poznajem Allaha i više ga se bojim.’”  

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 4, str. 402, hadis 6101; El-Edebul-mufred, str. 98; Kašful-hifa, sv. 1, str. 200; Tefsirul-Begavi, sv. 3, str. 570; Imta‘ul-esma’, sv. 3, str. 149.)

 

Tako mi života, oni koji vjeruju da Božijim Poslanikom, s.a.v.a., upravljaju želje i strasti i da odstupa od puta istine pa dijeli nešto ne želeći Božije zadovoljstvo, nego slijedi svoje strasti, i oni koji izbjegavaju ono što je Poslanik napravio, vjerujući da su oni bogobojazni i da bolje poznaju Allaha, dž.š., od Božijeg Poslanika, nisu vrijedni nikakvog poštovanja kod muslimana, a da ne govorimo da ih stavljaju u položaj meleka, predstavljaju ih kao najbolja stvorenja poslije Božijeg Poslanika i pozivaju muslimane da ih slijede i oponašaju, i to ni zbog čega drugog nego samo zato što su bili drugovi Poslanikovi.

 

Ovo se ne slaže s ehlu sunnetom vel-džemaatom koji neće donijeti salavat na Poslanika i njegovu porodicu a da ne spomenu i sve ashabe. Ako je Allah, dž.š., znao njihovu vrijednost i dao im položaj koji im pripada i naredio im da donose salavat na Poslanika i Ehli bejt da bi im savio vratove da se pokore i spoznaju vrijednost koju Ehli bejt ima kod Allaha, zašto onda mi da im dajemo mjesto iznad onog koje im pripada i da ih poredimo s onima čiju je vrijednost Allah podigao i dao im prednost nad svjetovima?

 

Da zaključim da su emevije i abasije bili ti koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Ehli bejtu, protjerali ih i ubijali i njih i njihove pristalice. Oni su se dosjetili da je u ovome opća vrijednost i ogromni značaj.

Ako Allah, dž.š., neće prihvatiti namaz muslimana bez donošenja salavata i na Ehli bejt, čime onda opravdavaju svoje neprijateljstvo prema njima i udaljenost od njih? Zato su ashabe pripojili Ehli bejtu da bi obmanuli ljude, prikazujući ih da su isto vrijedni, Ehli bejt i ashabi.

 

Ovo ima smisla posebno ako znamo da su njihovi velikodostojnici i prvaci bili neki ashabi koji su unajmili one sa slabim razumom između onih koji su bili s Božijim Poslanikom ili tabiini, da prenose lažne hadise o vrijednostima ashaba, posebno o onima koji su zauzeli mjesto halife i bili direktan uzrok u dolasku njihovom, tj. emevija i abasija, na vlast i upravljanje, a historija je najbolji svjedok ovome što kažem.

 

Omer ibn Hattab je bio poznat po obračunavanju sa svojim namjesnicima i njihovom smjenjivanju samo zbog neke sumnje, a vidimo ga da vrlo blago postupa s Muavijom ibn Ebu Sufjanom, kojeg nikad ne poziva na odgovornost – za namjesnika ga je postavio Ebu Bekr, a Omer samo potvrđuje njegovo namjesništvo, ostaje na tom položaju za Omerova života i nikad mu se Omer nije suprotstavio, čak ni prijekorom, usprkos mnogima koji su se žalili na Muaviju. Govorili su mu da Muavija nosi zlato i svilu, što je Poslanik zabranio muškarcima, a Omer bi im odgovarao:

 

“Pustite ga, on je car Arapa!”

 

(Vidi u različitim verzijama: Tarihu Dimešk, sv. 59, str. 114; Usdul-gabe, sv. 4, str. 386; Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 3, str. 135; El-Isabe, sv. 6, str. 121; El-Bidajetu ven-nihaje, sv. 8, str. 134; Ibn Selam, Garibul-hadis, sv. 4, str. 293. Omer ibn Hattab je bio taj koji je zasnovao vlast Muavije ibn Ebu Sufjana, usprkos tome što je znao da je on od tuleka’a, nije postavio nijednog učesnika Bedra ili ensariju ili ashaba koji ima lijepu prošlost za namjesnika područja poput Šama, već je odabrao Muaviju i za cijelog svog života nije ga ni za jedno od njegovih nedjela kaznio, iako su stizale vijesti o Muavijinim postupcima protiv vjere i razuma.)

 

Muavija je bio namjesnik više od dvadeset godina, niko mu se nije suprotstavljao, niti ga je kritikovao. A kada Osman biva postavljen za halifu, dodaje mu još pokrajina za namjesnikovanje i tako mu omogućuje da zaplijeni još više islamskog bogatstva, da mobilizuje vojsku, arapski ološ pravi pobune protiv imama ummeta, da zaposjedne vlast silom i vlada samovoljno muslimanima, da usprkos njihovom protivljenju silom uzme prisegu za vladanje

svog sina, griješnika i pijanicu Jezida. Ovo je druga priča, duga, o kojoj neću sada govoriti u detalje, važno je da znam duševno stanje ovih ashaba koji su prisvojili hilafet i prokrčili put osnivanju emevijske države spram kurejševićke vlasti, koja je odbila da prihvati da i poslanstvo i hilafet budu kod Benu Hašima. (Za više detalja vidjeti: Ebul-‘Ala el-Mevdudi, El-Hilafetu vel-mulk, str. 93; Ahmed Emin, Jevmul-islam, str. 66.)

 

Emevijska država ima pravo, pa i dužnost joj je da se zahvali onima koji su joj prokrčili put. Najmanje što su mogli da učine bilo je da unajme plaćene prenosioce hadisa koji će prenositi o vrijednostima njenih prvaka i velikodostojnika, i u isto vrijeme ih izdizati iznad njihovih protivnika, Ehli bejta, izmišljanjem takvih odlika i vrijednosti za koje Allah svjedoči da, kada bi se ispitale u svjetlu šerijatskih i logičnih dokaza, ne bi od njih ostalo spomena, osim ako je naše razume obuzelo ludilo i vjerujemo u kontradiktornost. Kao primjer, čujemo mnogo o pravednosti Omerovoj o kojoj svi govore, pa se kaže: “Pravedno si vladao, pa si zaspao.” Kaže se da je Omer pokopan u stojećem položaju da ne bi pravda umrla s njim i o njegovoj pravdi se može pričati koliko god hoćeš. 

 

Ali historija, ona vjerodostojna, prenosi da Omer, kada je 20. godine po Hidžri odredio da se daju darovi, nije slijedio sunnet Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Naime, Poslanik je izjednačio sve muslimane kada je poklanjao darove i nije smatrao da je neko vrijedniji da dobije više od drugih. U tome ga je slijedio Ebu Bekr sve vrijeme svoga hilafeta.

 

Ali Omer ibn Hattab izmišlja novi način podjele, pa daje prednost onima koji su prvi prihvatili islam, pa muhadžirima iz plemena Kurejš nad ostalim, zatim je dao prednost svim muhadžirima nad svim ensarijama, zatim Arapima nad strancima, onda slobodnom nad oslobođenim robom, (Ibn Ebul-Hadid, Šerhu Nehdžil-belaga, sv. 8, str. 111.) zatim plemenu Mudar nad Rebi‘om, pa je Mudaru dao trista, a Rebi‘i dvjesta, (Tarihul-Ja‘kubi, sv. 2, str. 106.) i dao je prednost plemenu Evs nad Hazredžom. ( Futuhul-buldan, sv. 3, str. 437.)

 

Pa kako je ovo davanje prednosti pravedno, o razumom obdareni? ( Et-Tabekatul-kubra, sv. 3, str. 300; Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 350; Futuhul-buldan, sv. 3, str. 555; Tarihu medineti Dimešk, sv. 44, str. 347)

 

Čujemo puno o Omerovom znanju kojem nema granica, čak se kaže da je bio najučeniji među ashabima. Kaže se i da se složio sa svojim Gospodarom u mnogim od svojih mišljenja, a onda su objavljeni mnogi ajeti koji potvrđuju to mišljenje, u kojima se on razilazio s Poslanikom, s.a.v.a. Ali vjerodostojna historija nam prenosi da se Omer nije slagao s nekim ajetima iz Kur’ana, čak ni poslije njihova objavljivanja. Kada ga je jedan od ashaba upitao:

 

“Emirul-mu’minin, bio sam džunub, a nisam našao vode?”, Omer mu je rekao: “Nemoj klanjati.” Ammar ibn Jasir se usudio da ga podsjeti na tejemmum, ali Omera to nije uvjerilo, pa je rekao Ammaru: “Prebacit ćemo odgovornost na tebe onako kako si sebe obavezao.”

(Naveden je samo smisao predaje, a predaja stoji u Musnedu Ahmed ibn Hanbel, sv. 4, str. 265; Buharijeva zbirka hadisa, sv. 1, str. 251, hadis 338; Muslimova zbirka hadisa, sv. 1, str. 623, hadis 112 (368); Sunen Ibn Madže, sv. 1, str. 455, hadis 569; Sunenu Nesai, sv. 1, str. 166; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 1, str. 209; Ibn Hadžer u knjizi Fethul-bari, sv. 1, str. 376: “Ovo je poznato od Omera.”)

 

Pa gdje je Omer u odnosu na ajet o tejemmumu koji je objavljen u Božijoj knjizi, i gdje je Omerovo znanje u odnosu na sunnet Poslanika koji ih je poučio kako se uzima tejemmum, kao što ih je poučio kako se uzima abdest? Omer i sam priznaje, u nekoliko slučajeva, da ne zna i da su svi ostali učeniji od njega, pa čak i žene. Nekoliko puta je rekao da bi propao da mu nije bilo Alija.

(El-Isti‘ab, sv. 3, str. 1103; Kifajetut-talib, str. 219; Ibn Kutejbe, Te’vilu muhtelefil-hadis, str. 152; El-Mennavi, Fejdul-kadir, sv. 4, str. 470.)

 

I smrt ga stiže, a nije znao propis o kelali (dalja rodbina ili sestra koja nije imala djece, a umre joj brat, kako treba da ga naslijedi), za koju je presudio s nekoliko različitih propisa, o čemu i historija svjedoči.

(Muslimova zbirka hadisa, sv. 2, str. 229, hadis 78 (567); Musned Ahmed ibn Hanbel, sv. 1, str. 48; El-Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 6, str. 224, sv. 8, str. 150; El-Mustedreku alas-sahihajn, sv. 2, str. 303; Tefsirul-Kurtubi, sv. 6, str. 29; Tafsirut-Taberi, sv. 6, str. 30; Tefsir Ibn Kesir, sv. 1, str. 595.)

 

Čujemo mnogo o Omerovom junaštvu, hrabrosti i snazi, pa se kaže da su se Kurejšije prepale kada je Omer primio islam i da je moć muslimana porasla njegovim primanjem islama. Kaže se da je Allah, dž.š., učinio islam jakim s Omerom ibn Hattabom i da je Poslanik javno počeo pozivati u islam poslije njegova prelaska na islam.

 

Ali vjerodostojna historija ništa ne govori o ovom junaštvu i hrabrosti, niti historija poznaje ijednog poznatog čovjeka, čak ni običnog, da ga je ubio Omer ibn Hattab u dvoboju ili bitkama kao Bedr, Uhud, Hendek i drugim. Tačno je upravo suprotno, jer historija nam prenosi da je u Bici na Uhudu pobjegao s ostalim koji su bježali, a tako i u Bici na Hunejnu.

 

Božiji Poslanik, s.a.v.a., ga šalje da osvoji Hajber, ali se on vraća poražen. I u drugim pohodima u kojima je učestvovao bio je samo jedan od ratnika, ali nije komandovao. A posljednji je bio Usamin pohod, u kojem je on bio podređen komandovanju mladića Usame ibn Zejda. Kako su daleko tvrdnje o junaštvu i hrabrosti od ovih činjenica!

 

Čujemo puno o Omerovom takvaluku i plaču iz straha od Allaha, dž.š., pa se kaže da se bojao položiti račun Allahu za mazgu koja posrne u Iraku, a on joj nije pripremio put. Ali historija nam govori da je on bio grub i osoran, nije se sustezao, niti bojao, udario bi onoga ko bi ga upitao o nekom ajetu iz Kur’ana da bi mu potekla krv, a nije počinio nikakav grijeh. Jedna žena je pobacila dijete samo kada ga je vidjela, iz straha od njega.

 

Zašto se nije suzdržao iz straha od Allaha, dž.š., kada je izvukao sablju i zaprijetio svakom ko kaže da je Muhammed umro, i zakleo se Allahom da on nije umro, nego da je otišao posavjetovati se sa svojim Gospodarom, kao što je to uradio Musa ibn Imran, i obećao da će onome ko kaže da je umro odsjeći glavu?

(Buharijeva zbirka hadisa, sv. 3, str. 16, hadis 3667; Bejheki, Es-Sunenul-kubra, sv. 8, str. 142; Ibn Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 568; Sahihu Ibn Hibban, sv. 14, str. 588; Et-Tabekatul-kubra, sv. 2, str. 266; Tarihut-Taberi, sv. 2, str. 442; El-Kamil fit-tarih, sv. 2, str. 323.)

 

Zašto se nije suzdržao i pobojao Allaha kada je zaprijetio da će spaliti Fatiminu kuću ako ne izađu oni koji su se sustezali od davanja prisege Ebu Bekru?

(Tarihut-Taberi, sv. 3, str. 199; Ibn Kutejbe, El-Imametu ves-sijase, sv. 1, str. 30; Ibn Ebu Šejbe, El-Musannef, sv. 8, str. 572; Savremeni saudijski mislilac Hasan bin Ferhan El-Maliki u svojoj knjizi Kira’etun fi kutubil-aka‘id – El-Mezhebul-hanbeli nemuzedžen, str. 52: “Ja sam mislio da je priča o upadu u kuću lažna sve dok nisam našao za taj događaj jake lance prenosilaca, od kojih je jedan ono što je Ibn Ebu Šejbe naveo u El-Musannefu.” Ibn Ebu Rabih El-Kurtubi u knjizi El-Ikdul-ferid, sv. 2, str. 25: “Oni koji nisu dali prisegu Ebu Bekru su: Ali, Abbas, Zubejr, Sa‘d ibn Ubade; pritom, od njih su Ali, Abbas i Zubejr sjedili u Fatiminoj kući, a Ebu Bekr je Omeru naredio da ih, ako i dalje budu odbijali, napadne. Tako je Omer došao s bakljom da zapali kuću nad njima kad ga je srela Fatima i upitala ga: ‘Hattabov sine jesi li nam to došao spaliti kuću?’ Odgovorio joj je: ‘Da, ili ćete ući u ono u šta je ušao ummet.’” Ebul-Fida je rekao: “Potom je Ebu Bekr poslao Omera ibn Hattaba do Alija i onih s njim, da ih izvede iz Fatimine kuće, i rekao mu: ‘Ako budu odbili, napadni ih.’ Tako je Omer došao s bakljom da spali kuću, kad ga je srela Fatima i upitala ga: ‘Kud ćeš, Hattabov sine, jesi li nam to došao spaliti kuću?’ Odgovorio joj je: ‘Da, ili da uđu u ono u što je ušao ummet.’ Utom je izišao Ali i došao do Ebu Bekra pa mu dao prisegu.” El-Muhtesar fi ahbaril-bešer, sv. 1, str. 156.)

 

Kada mu je rečeno da je hazreti Fatima u kući, rekao je: “Pa šta ako je.” Usudio se protivrječiti Allahovoj Knjizi i Poslanikovom sunnetu. Za vrijeme svog hilafeta je sudio i donosio presude koje su bile u suprotnosti s kur’anskim tekstom i Poslanikovim sunnetom.

(Pogledaj: Abdul Husejn Šerefuddin, En-Nass vel-idžtihad. On je nabrojao mnogo slučajeva u kojima je Omer presudio po ličnom nahođenju, iako je imao kur’anski tekst. Spomenuo je izvore u kojima se to nalazi, prihvatljive za sve islamske mezhebe. Pogledaj i knjigu El-Gadir od šejha Eminija, sv. 6, str. 190, jer je naveo novotarije koje je Omer ibn Hattab uveo u islam, a koje su kasnije postale prihvaćeni sunnet.)

 

Pa gdje je ta pobožnost i bogobojaznost u odnosu na ove bolne i gorke činjenice, o dobri Božiji robovi? Uzeo sam ovog poznatog, velikog ashaba samo kao primjer. Dosta sam skratio, jer bi mi inače trebalo puno više vremena.

 

Da sam ulazio u detalje, napisao bih mnogo knjiga, ali, kao što sam rekao, ove slučajeve sam naveo samo kao primjere, a ne da se ograničim na njih. Ovo što sam spomenuo neznatna je stvar koja nam daje jasan dokaz o psihi nekih ashaba i kontradiktornom stavu sunijske uleme – dok zabranjuju ljudima da ih kritikuju i sumnjaju u njih, u svojim knjigama bilježe ono što izaziva sumnju u njih i kritiku. Da bogdo sunijska ulema nije spomenula ove jasne stvari koje dovode u pitanje ugled ashaba i skrnave njihovu pravednost, oslobodili bi nas od muke zaprepaštenosti.

 

Sjećam se svog susreta s jednim od alima u Nedžefu, Esadom Hajdarom, piscem knjige El-Imamus-Sadik vel-mezahibul-erbe‘a. Razgovarali smo o sunijama i šiijama, pa mi je ispričao o svom ocu, koji se na hadžu susreo s jednim alimom iz Tunisa od uleme sa Zejtune. To je bilo prije pedeset godina. Počeli su razgovarati o imametu Emirul-mu’minina, Alija ibn Ebu Taliba, pa je tuniski alim slušao njegovog oca kako nabraja dokaze o imametu Alija, a.s., i njegovom pravu na hilafet, nabrojavši četiri ili pet dokaza.

 

Kada je njegov otac završio, tuniski alim ga je upitao ima li još dokaza, na što je on odgovorio da nema. Onda mu je tuniski alim rekao da izvadi tespih i počne s brojanjem. Počeo je da navodi dokaze o pravu Imama Alija na hilafet, dok nije nabrojao stotinu dokaza, za koje njegov otac nije znao. Šejh Esad Hajdar je dodao: “Da sunije čitaju samo svoje knjige, rekli bi ono što mi kažemo i nestalo bi razilaženja među nama već odavno.” Tako mi života, ovo je istina od koje se ne može pobjeći ako se čovjek oslobodi svoje slijepe zastranjenosti i oholosti i prepusti se jasnim dokazima.