Više ljudi je pisalo biografiju šejha Abdulkadira Gejlanija, kao npr. Ez-Zehebi u Sijeru a‘lamin-nubela, sv. 30, str. 439: “Šejh Abdulkadir: Šejh, imam, učenjak, pobožnjak, mistik i uzor, šejhul-islam, znamenje evlija, obnovitelj vjere, Ebu Muhammed, Abdulkadir ibn Ebu Salih ibn Abdullah ibn Dženkidust el-Džejli el-Hanbeli, velikan Bagdada, rođen je u Gejlanu 471. g., došao je u Bagdad kao mladić pa se školovao kod Ebu Seida Mahremija, slušao je hadis od Ebu Galiba Bakilanija, Ahmeda ibn Muzafera ibn Susa, Ebul-Kasima ibn Bejjana, Džafera ibn Ahmeda Sarradža, Ebu Sa‘da ibn Hašiša i Ebu Taliba Jusufija. Od njega su prenijeli Es-Sem‘ani, Omer ibn Ali El-Kureši, Hafiz Abdugani i šejh Muvafakuddin ibn Kudame.

Sem‘ani kaže: Abdulkadir je bio iz Gejlana poglavar Hanbelija i njihov učenjak u svoje vrijeme, fakih, dobrostiv, pobožan, dobročinitelj, puno je činio zikr, uvijek je bio u razmišljanju, brzo bi puštao suze, školovao se kod Mahramija, družio se sa šejhom Hammadom Ed-Dabbasom, stanovao je u području Babul-Ezedž u jednoj školi koja je tamo bila izgrađena.

Išli smo ga posjetiti, pa je izišao i sjeo među svoje drugove; oni su završili hatmu, a on im je održao lekciju od koje ja nisam ništa shvatio. A još čudnije je što su njegovi drugovi ustali i ponovili lekciju – možda su oni shvatili zato što im je bio poznat njegov govor i rječnik.

 

 Imam Musa El-Kazim, a.s., sin Džafera Sadika, a.s., sina Muhammeda Bakira, a.s., sina Alija Zejdul-Abidina, a.s., sina Husejna Šehida, a.s., sina Alija ibn Ebu Taliba, a.s. Rođen je u Abvi, mjestu između Mekke i Medine, gdje je preselila hazreti Amina, Poslanikova majka, 7. safera 128. g. po H. sedmi Imam Ehli bejta, a.s

 

Poslije doručka smo otišli do mjesta gdje leži šejh i konačno sam ugledao mjesto koje sam priželjkivao posjetiti. Požurio sam, želeći da ga vidim, i ušao sam tako uzbuđen, kao da ću se baciti u njegov zagrljaj, a moj me je prijatelj slijedio gdje god sam išao. Pomiješao sam se s posjetiocima koji su se skupljali kao hadžije oko Bejtullaha. Neko je bacao komadiće kolača, posjetitelji su se takmičili da ih uhvate, a ja sam požurio da uhvatim i jedan sam odmah pojeo za berićet, a drugi sam ostavio u džep za sjećanje. Klanjao sam i uputio dovu i pio sam vode, a kao da pijem vodu Zemzem.

 

Zamolio sam prijatelja da me pričeka da napišem nekoliko razglednica svojim prijateljima u Tunisu. Sve razglednice su bile sa slikom zelenog kubeta gdje je počivao šejh Gejlani i kao da sam htio da dokažem svojim prijateljima da sam stigao i na tako visoko mjesto, na koje oni nisu.

 

Poslije toga smo ručali u restoranu, a zatim me je prijatelj poveo prema Kazimiji, što sam saznao iz njegovih riječi kad je uputio taksistu gdje da nas vozi. Izašli smo iz taksija i krenuli, a onda se izmiješali s grupama ljudi, žena i djece, koji su svi nosili nešto u rukama. To me je podsjetilo na hadž i nisam znao gdje idemo dok nisam ugledao zlatna kubeta i munare što su plijenili poglede. Shvatio sam da je to jedna od šiijskih džamija, za koje sam ranije čuo da ih ukrašavaju zlatom i srebrom, što je islam zabranio.

 

Osjetio sam se neugodno prilikom ulaska, ali pazeći na osjećanja svog prijatelja, slijedio sam ga. Ušli smo na glavna vrata i počeo sam primjećivati ljude kako dotiču vrata i ljube ih. Zabavio sam se čitanjem velike levhe na kojoj je pisalo: “Zabranjen ulazak otkrivenim ženama.”

A odmah je slijedio hadis Imama Alija: “Doći će vrijeme kada će žene izlaziti obučene, a ustvari gole...” (do kraja hadisa). (Muntehabul-eser, str. 426.)

 

 Stigli smo do mezarja i, dok je moj prijatelj čitao dovu za dozvolu ulaska, ja sam posmatrao vrata i divio se zlatnim rezbarijama i ugraviranim kur’anskim ajetima. Moj je prijatelj ušao, a ja za njim, oprezan, dok su mi glavom kružile rečenice koje sam čitao o šiijama i to da su kafiri. Unutra sam vidio takve ukrase kakve nisam mogao ni zamisliti i začudio sam se sam sebi što se nalazim u nepoznatom i neuobičajenom svijetu. S vremena na vrijeme sam gledao s podsmijehom one koji su ljubili kabur i plakali. A drugi su klanjali u blizini kabura, pa sam se sjetio Poslanikovih, s.a.v.a., riječi:

 

“Allah je prokleo Jevreje i kršćane koji su kabure svojih svetaca učinili mjestima za molitvu.”

(Buharijeva zbirka hadisa, prijevod H. Škapur i H. Makić, izdanje Visoki saudijski komitet za pomoć BiH – Sarajevo, 2008., sv. 1, str. 901, hadis 1330; Muslimova zbirka hadisa, prijevod Š.Kurdić i S. Rebronja, izdanje Islamski pedagoški fakultet Univerziteta u Zenici – Zenica – N. Pazar, 2015., sv. 2, str. 191-192, hadis 19 i 21 (529)

 

Udaljio sam se od prijatelja, koji je, čim je ušao, počeo plakati, a onda sam ga ostavio dok je on klanjao i otišao do velike levhe na kojoj je pisao zijaret (dova koja se uči na takvim mjestima), a bila je obješena o kabur. Pročitao sam zijaret, mada nisam puno razumio, jer je bilo dosta meni nepoznatih imena. Otišao sam u ugao i proučio Fatihu vlasniku kabura, govoreći: “Dragi Bože, ako je ovaj mejit musliman, smiluj mu se, a Ti to bolje znaš od mene.” Približio mi se prijatelj i šapnuo mi na uho: “Ako imaš kakvu želju ili potrebu, zamoli Allaha s ovog mjesta, jer ga mi zovemo mjestom gdje se ispunjavaju želje.”

 

Nisam pridavao važnost njegovim riječima, neka mi Allah oprosti, nego sam posmatrao šejhove u godinama – na glavama im bijeli i crni turbani, na čelima znakovi od sedžde, njihove dostojanstvene izglede su povećavale i brade od kojih se širio lijep miris, a pogledi su im bili oštri i ponosni. Kad god bi neki od njih ušao, počeo bi plakati, pa sam se upitao je li moguće da su ove suze lažne? Je li moguće da su ovi starci zašli u godine, pa da griješe? Izašao sam zbunjen, začuđen onim što sam vidio, dok je moj prijatelj izlazio natraške, da ne bi okrenuo leđa, iz poštovanja. Upitao sam ga:

- Ko je vlasnik ovog kabura?

- Imam Musa Kazim.

- A ko je Imam Musa Kazim?

- Subhanallah! Vi, naša braća sunije, ostavili ste srž, a držite se kore.

Ljutito sam rekao:

- Kako smo se mi uhvatili kore a ostavili srž?

Umirio me je govoreći:

- Brate, otkako si ušao u Irak, ne prestaješ spominjati Abdulkadira Gejlanija. A ko je, ustvari, Gejlani, koji te toliko zaokuplja?

Odmah sam ponosno odgovorio:

- On je iz Poslanikovog potomstva i, da je bio poslanik poslije njega, a.s., to bi bio Abdulkadir Gejlani.

- Brate Semavi, poznaješ li historiju islama?

Bez ikakvog dvoumljenja odgovorio sam potvrdno! A, ustvari, historiju islama nisam poznavao ni malo ni mnogo, jer su naši profesori smatrali da je historija crna, tamna i da nema velike koristi od njenog izučavanja.

 

Navest ću primjer kako je profesor, stručnjak iz književnosti, predavao o hutbi Šekšekiji (Staza rječitosti, govor 3) iz knjige Nehdžul-belaga, a ja sam se zapanjio, kao i većina drugih studenata, pa sam upitao profesora jesu li ove riječi zaista riječi Imama Alija.

Odgovorio je: “Sigurno, pa ko drugi može govoriti ovako lijepo, osim njega? Da ovo nisu njegove riječi, ne bi se ulema, kao što je Muhammed Abduhu, egipatski muftija, bavila komentarom tih riječi.”

 

Tu sam primijetio: “Imam Ali optužuje Ebu Bekra i Omera da su prisvojili njegovo pravo na hilafet.” Na ove moje riječi pobunio se i oštro mi zaprijetio, dodavši: “Mi proučavamo retoriku, a ne historiju, i ne tiče nas se ništa od historije čije su stranice crne od fitneluka i krvavih ratova među muslimanima. Kao što je Allah očistio naše sablje od njihove krvi, neka očisti i naše jezike od njihova optuživanja.”

 

Nije me uvjerio odgovorom, pa sam ostao srdit na tog profesora književnosti. Nekoliko puta sam pokušavao proučavati historiju, ali nisam imao dovoljno knjiga, a ni mogućnosti da ih nabavim. A nisam našao nijednog od naših profesora i alima da se zanima za historiju – kao da su se jednoglasno složili da je zapostave i da ne gledaju u nju – pa tako nisam našao nikog ko ima knjigu potpune historije.

 

Kada me je prijatelj upitao poznajem li historiju, poželio sam da mu se suprotstavim, pa sam odgovorio potvrdno, a srce je reklo: Znam da je historija crna, od nje nema velike koristi, samo fitneluk, zloba i kontradikcija. Upitao me je:

 

 Znaš li kada se rodio Abdulkadir Gejlani, u kojem stoljeću?

- Otprilike u šestom ili sedmom.

- Koliko je između njega i Božijeg Poslanika, s.a.v.a.?

- Šest stoljeća.

- Ako u jednom stoljeću žive dvije generacije, najmanje, onda je Abdulkadir vezan s Poslanikom, a.s., preko dvanaest djedova.

Odgovorio sam potvrdno, a on je nastavio:

- A ovo je Musa sin Džafera sin Muhammeda sin Alija sin Husejna sin Fatime Zehre i ovaj lanac stiže do djeda mu Božijeg Poslanika samo preko četiri djeda. Ili, drugim riječima, on je rođen u drugom hidžretskom stoljeću, pa ko je bliži Poslaniku, Musa ili Abdulkadir?

Bez razmišljanja sam odgovorio:

- Naravno da je ovaj bliži! Ali zašto onda mi ne znamo za njega i nismo čuli da se on spominje?

- To i jeste ono što treba istaći, zato sam i rekao, ako mi dozvoliš da ponovim, da ste ostavili bit, a pridržavate se kore. Oprosti mi na ovim riječima.

 

Šetali smo i razgovarali, pa smo došli do mjesta gdje se okupljaju studenti i profesori i razmjenjuju mišljenja. Sjeli smo i on kao da je pogledom tražio nekog s kim ima dogovor. Prišao nam je jedan od prisutnih i pozdravio se s nama. Razumio sam da mu je to kolega s univerziteta. Upitao ga je za osobu i iz odgovora sam saznao da je to doktor i da će ubrzo doći. Moj prijatelj mi je rekao:

- Doveo sam te ovdje, s namjerom, da upoznaš doktora historije na Bagdadskom univerzitetu. Doktorska disertacija mu je bila o Abdulkadiru Gejlaniju, pa ćeš, uz Allahovu pomoć, imati koristi od njega, jer ja nisam stručnjak za historiju.

 

Popili smo hladan sok dok je došao ovaj doktor. Moj prijatelj je ustao, pozdravio se s njim, predstavio me i zatražio od njega da mi predstavi nešto o historiji Abdulkadira Gejlanija, a za sebe zatražio dozvolu da u međuvremenu ode obaviti neke svoje poslove. Doktor mi je naručio još jedno hladno piće i počeo me ispitivati o mom imenu, zemlji iz koje dolazim, o mom zanimanju i zatražio da mu ispričam o tome koliko je Gejlani poznat u Tunisu. Dosta sam mu toga ispričao, a onda sam rekao:

- Kod nas ljudi vjeruju da je šejh Abdulkadir nosio Poslanika u noći miradža na svom ramenu, a kada Džibril je odustao, bojeći se da ne izgori, Poslanik, a.s., mu je rekao: “Moja noga je na tvom ramenu, a tvoja noga je na ramenima svih evlija do Sudnjeg dana.”

 

Kada je ovo čuo, doktor se grohotom nasmijao, ali nisam znao smije li se ovome što sam ispričao ili se smije profesoru Tunižaninu ispred njega. Poslije kraćeg razgovora o evlijama i dobrim robovima, rekao je da je on sedam godina istraživao i za to vrijeme putovao u Lahor u Pakistanu, u Tursku, Egipat, Englesku i druga mjesta gdje su se nalazili rukopisi koji se tiču Gejlanija. On je sve to kopirao i nigdje nije našao nijedan podatak da je on iz Poslanikove, s.a.v.a., loze.

 

Jedini podatak koji bi se mogao uzeti u razmatranje je jedan stih, koji se pripisuje jednom od šejhovih unuka, gdje kaže: “Moj je djed Božiji Poslanik.” Neka ulema je ovo protumačila na osnovu hadisa, gdje Poslanik, a.s., kaže: “Ja sam djed svakom bogobojaznom čovjeku.”

 

Dodao je još da historija potvrđuje da je Abdulkadirovo porijeklo perzijsko, a ne arapsko, i da se rodio u gradu Gilan u Iranu. Otišao je odatle u Bagdad, gdje je sticao znanje i krenuo podučavati u vrijeme kada je u Bagdadu zavladala moralna devijacija. A čovjek je bio pobožan pa ga je svijet zavolio i poslije njegove smrti osnovali su derviški tarikat kaderija, pripisujući ga njemu, kao što uvijek rade sljedbenici svakog sufije. I još je dodao: “Zaista je stanje Arapa s ove strane žalosno.”

Sjetio sam se vehabija, pa sam rekao:

- Doktore, ti razmišljaš kao vehabija, jer oni tvrde da evlije ne postoje. - Ne, ja se ne slažem s mišljenjem vehabija. Ono što je žalosno kod muslimana jeste ili pretjerivanje ili potpuno zapuštanje, ili vjeruju i potvrđuju sve što čuju, a što se ne temelji niti na dokazima, niti na zdravom razumu, niti na šerijatu, ili smatraju lažnim sve, pa i Poslanikove, a.s., mudžize, i neke njegove hadise, koji se ne slažu s njihovim željama i vjerovanjima. Jedna grupa vuče na jednu stranu, a druga na sasvim suprotnu. Sufije tvrde da šejh Gejlani može biti u isto vrijeme na dva mjesta, npr. u Bagdadu i Tunisu.

U Tunisu, npr., liječi bolesnog, a u Bagdadu spašava utopljenika. Ovo je pretjerivanje. A vehabije, kao odgovor sufijama, sve ovo smatraju lažnim, čak tvrde da je širk tražiti blagoslov putem Poslanika, a.s., a ovo je potpuno zanemarivanje. A mi, brate, vjerujemo onako kako je Allah, dž.š., rekao:

I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci protiv ostalih ljudi.

El-Bekare, 143.

 

Veoma mi se svidjelo to što je rekao, pa sam mu se zahvalio na objašnjenju i pokazao mu da se slažem s tim što je rekao. Otvorio je torbu i izvadio svoju knjigu o Abdulkadiru Gejlaniju i poklonio mi je. Pozvao me je da mu budem gost, na čemu sam mu se zahvalio, pa smo nastavili razgovarati o Tunisu i sjeveru Afrike, dok nije stigao moj prijatelj. Tek uvečer smo se vratili kući, jer smo cijeli dan proveli u posjetama i diskusijama, tako da sam osjetio umor i odmah se spremio za spavanje.

 

Probudio sam se rano, obavio namaz i sjeo da čitam knjigu o Abdulkadirovom životu. Moj se prijatelj probudio kad sam bio došao do polovice knjige. Zvao me je da doručkujem, ali ja nisam ostavio knjigu dok je nisam završio. U mene se uvukla sumnja koja nije ostala dugo, nestala je prije mog odlaska iz Iraka.