Usama Ibn Zejd Ibn Harese je trebao povesti vojsku protiv Rimljana. Bio je to posljednji vojni pohod za vrijeme Vjerovjesnika, s.a.v.a. Poslanik je – nek su mu žrtva moji roditelji – tom pohodu pridavao jako veliki značaj, naredivši svojim ashabima da mu se priključe. Poticao ih je na to. Zatim je on lično pripremio vojsku, kako bi im izoštrio riješenost i bodrio njihovu energičnost. Nije ostavio nijednog uglednijeg muhadžira ni ensariju, poput Ebu Bekra, Omera,Ebu Ubejdeta, S'ada i drugih a da ih nije lično uvrstio u vojsku.

 

(Povjesničari i hronolozi se slažu u tome da su Ebu Bekr i Omer bili u toj vojsci, ubrajajući tu činjenicu u neupitne informacije. To je stvar u kojoj se ne razilaze.

Obratite se bilo kojoj knjizi koju želiš, poput Tabekata Ibn Sa'da, ili Tariha od Taberija, Tariha od Ibn Esira, Sire Halebije, Sire Dahlanijei drugih, i naći ćeš tu činjenicu. Halebi spominjući ovu vojnu u svojoj Siri, u trećem dijelu, navodi suptilnu priču koju ćemo citirati.

“Kada je halifa Mehdi stigao u Basru, vidio je Ajasa Ibn Mu'aviju, o čijoj se oštroumnosti pripovjeda. On je bio mlad, a iza njega stajahu 400 alima i uglednih ljudi. Mehdi reče: “Gle ti ovih brada! Zar među njima nema starca da stane ispred njih, već tu stoji ovo golobrado momče?!” Tada mu se obratio riječima: “Momče! Koliko imaš godina?

Moje godine – nek Allah podari dug život Emiru-l-mu'minu, su poput godina Usame Ibn Zejda Ibn Harese, kada ga je Resulullah postavio za zapovjednika vojske u kojoj bijahu Ebu Bekr i Omer.” Mehdi reče: “Priđi, Allah te blagodario.” Halebi kaže: “Imao je sedamnaest godina...”)

(Omer je govorio Usametu: “Resulullah je umro a ti si moj zapovjednik.”

Ovo od njega prenose istaknuti autoriteti poput Halebija u Usaminoj biografiji u Siri Halebiji, kao i drugi muhaddisi i povjesničari )

 

To se desilo kada je od mjeseca safera ostalo još četiri noći, 11. godine po H. Sljedeću večer, pozvao je Usamu i rekao mu:

“Idi tamo gdje ti je otac poginuo, natjeraj konje na njih, postavio sam te za zapovjednika ove vojske. Zato jutrom izvrši napad na Ubna, (Mjesto u Belka'u u Siriji između Askelana i Remle, blizu Mute gdje su kao šehidi pali Haris i Džafer Ibn Ebi Talib Zu-l-dženahejn.) budi odlučan protiv njih, i brzo se kreći da prestigneš vijesti o svome dolasku. Ukoliko ti Allah podari pobjedu nad njima, nemoj se dugo među njima zadržavati, uzmi sa sobom vodiče, a pošalji ispred sebe izviđače i prethodnicu."

 

Kada je nastupio 28. safer, počela je Poslaniku, s.a.v.a., smrtna bolest, imao je groznicu i glavobolju. Sljedećeg dana, 29. safera, kada je vidio da nisu krenuli, izišao je pred njih potičući ih da krenu. Privezao je Usamin bajrak svojom plemenitom rukom kako bi propudio u njima ambiciju i energičnost.

 

Zatim je kazao:

“Borite se s imenom Allaha, na putu Allaha, borite se protiv onih koji poriču Allaha.”

Iziđe tada Usama s privezanim bajrakom, pa ga dade Burejdetu, utaborivši se u Džurfu. I tamo su oklijevali ne polazivši. Iako su i vidjeli i čuli nedvosmislen imperativ o obaveznosti što hitrijeg polaska, poput jutarnjeg obraćanja Poslanika kada im je rekao da se bore protiv stanovnika Ubne. I da budu toliko brzi da tamo stignu prije vijesti o svome dolasku. Oglušivši se velikom broju naredbi koje nisu proveli u djelo u ovom pohodu.

Jedna grupa je prigovarala zašto je Usama postavljen da bude vojskovođa, kao što su prije prigovarali zbog postavljanja njegovog oca za vojskovođu. Dosta toga su kazali i pored toga što su vidjeli da mu je zapovjedništvo dao lično Resulullah, s.a.v.a., rekavši mu:

“Odredio sam te za zapovjednika vojske.”

 

Vidjeli su da je i pored toga što je imao groznicu svojom rukom zavezao bajrak. Međutim, i pored svega toga nisu se prošli mrmljanja i prigovaranja sve dok se Resulullah zbog toga nije mnogo naljutio, pa je izišao, povezane glave,uz bol i groznicu. Bila je to subota, prolazilo je 10 dana od mjeseca rebiu-l-evvela, dva dana prije njegove smrti.

( Ko god od muhadisa i povjesničara govori o ovom pohodu, prenose i kritikovanje postavljanja Usame za vojskovođu kao i da se Resulullah zbog toga veoma naljutio, te da je izišao na način kako smo objasnili i da je govorio ono što smo naveli. Pogledajte o ovome u Usamina vojska, u Tabekatu od Ibn Sa'da, u Siri Halebiji, Siri Dehlaniji i drugim djelima koji govore o ovoj temi.)

 

Ispeo se na minber, izgovorišvi zahvalu i pohvale Uzvišenom Gospodaru, tada je – o čemu se slažu povjesničari, kao i učenjaci u izvore preko kojih dolazi govor – rekao:

“O ljudi, kakve mi to riječi stižu o nekima od vas u vezi postavljanja Usame za vojskovođu? A ukoliko se protivite mome postavljanju Usame za vojskovođu, već ste se prije protivili kada sam postavio njegovog oca za vojskovođu. Tako mi Allaha on je bio rođeni vojskovođa, kao i njegov sin nakon njega.”

Zatim ih je bodrio da što prije pođu. Pa su se počeli opraštati s njim, napuštajući vojni tabor u Džurfu, a on ih je poticao da požure s polaskom.

 

Tada mu se pogoršalo stanje – nek su mi roditelji njegova žrtva – zato je stalno opetovao:

“Spremite Usaminu vojsku, pošaljite Usaminu vojsku, uputite Usaminu vojsku.”

Ovo je stalno ponavaljao a njima je to bilo preko volje. Kada je nastupio ponedjeljak, 12. rebiu-l-evvela, došao je Usame iz svoga tabora kod Resulullaha, s.a.v.a., a on mu je naredio da krene riječima:

“Ujutru rano pođi s Božijim blagoslovom.”

 

On se oprostio od njega i pošao u vojni tabor. Zatim se vratio a s njim bijahu Omer i Ebu Ubejde. Stigli su kod njega kada je bio na izdisaju. Istog tog dana on je ispustio plemenitu dušu – nek su mu žrtve moja duša i duše svjetova. Nakon toga se vratila vojska sa bajrakom u Medinu, odlučivši da u potpunosti otkažu vojni pohod o čemu su polemisali sa Ebu Bekrom, potencirajući na tome.

Svojim očima su vidjeli koliku važnost tome pridaje Resulullah, i čuli njegovo uzastopno opetovanje da se to što prije učini, do mjere da svojim brzim odlaskom preteknu vijesti o tome, gledali su koliko se on trudio, i koliko je bio uporan u tome, od trenutka kada ih je svojim rukama opremio, i kada ih je predao Usami, i svojom mu rukom zavezao bajrak, pa sve do pred izdisaj kada je rekao:

“Ujutru rano pođi s Božijim blagoslovom!” Kao što si čuo.

Da nije bilo halife (Ebu Bekra), istog bi dana odlučili vratiti vojsku, i razvezati bajrak, međutim, on to od njih nije prihvatio.

Pošto su vidjeli da je odlučan poslati vojsku, došao mu je i Omer Ibn Hattab moleći ga u ime Ensarija da smjeni Usamu s položaja i da postavi nekog drugog.

 

Takvo ponašanje a ne prođe nimalo vremena od kada su gledali kako se Poslanik naljutio zbog njihovog prigovaranja i negodovanja zbog postavljanja Usame za vojskovođu, i njegovog izlaska iz svoje kuće, i pored groznice i bola, i povezivanja svoje glave, koračanja s velikom mukom, jer su ga noge jedva nosile zbog boli koju je imao. Pa se ispeo na minber, sav zadihan, trpeći žestoku groznicu, rekao je:

“O ljudi, kakve mi to riječi stižu o nekima od vas u vezi postavljanja Usame za vojskovođu?

A ukoliko se protivite mome postavljanju Usame za vojskovođu, već ste se protivili prije kada sam postavio njegovog oca za vojskovođu. Tako mi Allaha on je bio rođeni vojskovođa, kao i njegov sin nakon njega.”

 

Međutim, halifa nije prihvatio njihovu molbu da smjeni Usamu, kao što nije prihvatio odustati od slanja vojske, skočio je sa mjesta, zgrabio Omera za bradu rekavši mu:

“Ne bio živ u majke, nemalo te o sine Hattabov! Resulullah, s.a.v.a., ga je postavio da to čini, a ti mi naređuješ da ga smaknem.”

( Prenose ga Halebi i Dehlani u svojim Sirama. Ibn Džerir Et-Taberi u dešavanjima 11. godine po H., u Tarihu, kao i drugi povjesničari.)

 

I kada su poslali vosjku – a malo je nedostajalo da to ne učine – Usama je imao 3000 vojnika od toga 1000 konjanika. Grupa od onih koje je Poslanik odredio da budu u toj vojsci, izišli su iz nje, iako je Poslanik, s.a.v.a., rekao – kako prenosi Šehristani u knjizi El-Milel ve-n-Nihel, u četvrtom uvodu knjige:

“Spremite Usaminu vojsku, nek je Allahovo prokletstvo na onog ko ne dođe.”

 

Vi znate da je njihovo otezanje pri prvom polasku i neučestvovanje u drugom slanju, zbog učvšćenja političkih pozicija, i uspostavljanja političkih stupova, i davanja prednosti tim stvarima nad pokoravanjem odredbama, vidjevši prečim da to čuvaju, i prioritetnijim da ispoštuju, jer vojni pohod nije propao zbog njihovog odugovlačenja i neučestvovanja u njemu. Međutim, da su otišli u boj prije Poslanikovog preseljenja, hilafet bi im izmakao iz ruku.

A Poslanik je – nek su mu moji roditelji žrtve – htio da isprazni glavni grad (Medinu) od njih, kako bi se stvar nakon njega, vezana za Emiru-l-mu'minina odvila u miru i sigurnosti, tako da kada bi se vojska vratila, obaveza hilafeta bi bila riješena,vlast bi bila učvršćena za Alija, a oni ne bi bili u mogućnosti da osporavaju, udaljeni od hilafeta.

 

Razlog zbog kojeg Poslanik postavlja sedamnaestogodišnjeg Usamu za vojskovođu, jeste cilj da neke od njih zauzda, i sputa njihove ambicije, i iz predostrožnosti da osigura budućnost od rivalskog osporavanja ukoliko jednog od njih postavi za vojskovođu, što je očito.

Međutim, oni su osjetili šta je time htio, pa su prigovarali i gunđali zbog toga što je Usama vojskovođa, pa su otezali i odugovlačili s polaskom, pa nisu htjeli napustiti Džurf sve dok Resulullah nije preselio. Tada su se bili namjerili otkazati vojni pohod, zatim razvezati bajrak, pa smijeniti Usamu, pa veliki broj njih, kao što si čuo, nije uzeo očešća u vojnom pohodu.

Bilo je to pet stvari u ovom pohodu u kojima se nisu pokorili očitim naredbama, preferijaću lična mišljenja o političkim interesima, i dajući prednost svojim prosudbama, nad pokoravanjem njegovim odredbama.