“Allah i meleki Njegovi blagosiljaju Vjerovjesnika. O vjernici, blagosiljajte ga i vi i šaljite mu pozdrav!” (33:56).

 

Prethodni kur’anski ajeti su nam otkrili koje osobe predstavljaju Poslanikov Ehlul Bejt, otkrili nam čistoću njihovog karaktera i naredili muslimanima da ih vole i pokoravaju im se. Ovaj ajet se odnosi na pozdrave i salavat (blagoslov), koje je musliman dužan da namjeni Poslaniku i njegovoj porodici za vrijeme pet dnevnih namaza. U ovom ajetu, muslimanima se naređuje da blagosiljaju Poslanika i njegovu porodicu, koja se sastoji od Alija, Fatime, Hasana i Husejna i njihovih pravednih nasljednika.

 

Naglasak na Poslanikovoj porodici u pozdravima je još jedan znak njihovog centralnog položaja nakon Božijeg Poslanika. Tražeći od muslimana da ih uzdižu, Uzvišeni Allah je podsjetio muslimanske zajednice da je On odabrao Ehlul Bejt i dao im ulogu predvođenja muslimanskog naroda. 

 

U svom djelu ‘Tefsir el-Kebir,’ Fahruddin Razi je komentarišući gornji ajet prenio sljedeći citat od Božijeg Poslanika, kojega su neki njegovi drugovi pitali kako da ga blagosiljaju, pa je odgovorio:

 

“Recite: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i Muhammedovu porodicu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i Ibrahimovu porodicu; pošalji milost na Muhammeda i Muhammedovu porodicu kako Si poslao milost na Ibrahima i Ibrahimovu porodicu, Ti si Hvaljen i Slavljen!”

 

Prije nego što je prenio ovaj hadis, Razi je komentarisao ajet i napisao: “To je dokaz šafijske škole, jer naredba znači obavezu; (Poznati pravnik, imam Šafi‘i, zaključio je da onda kada postoji neka naredba u Kur’anu ili hadisima, onda je njeno izvršavanje obavezno, osim u slučaju da se iz konteksta jasno može vidjeti da se radi o preporučenom djelu.) dakle, blagosiljanje Poslanika (S) je obavezno, makar za vrijeme tešehhuda (tj. svjedočenja za vrijeme molitve), ako ne u drugim prilikama. 

(Et-Tefsir El-Kebir, komentar sure Ahzab, ajet br. 56.)

 

Razi dalje nastavlja,

“Ako Allah i Njegovi meleki blagosiljaju Poslanika, zašto je onda potrebno da ga mi blagosiljamo?”

On sam daje odgovor,

“Kada ga mi blagosiljamo, ne činimo to zbog toga što su blagoslovi njemu potrebni, jer on već ima Allahove blagoslove, pa mu nisu čak potrebni ni blagoslovi meleka. Ali, kada mi to činimo, mi time slavimo Allaha jer ti blagoslovi izražavaju našu zahvalnost, tako da nam se On smiluje i nagradi nas. Zbog toga je Poslanik rekao, ‘Ko god me jedanput blagoslovi, Allah će na njega poslati deset blagoslova’.” 

 

Nije naodmet da an ovome mjestu citiramo poznati katren imama Šafije koji se odnosi na ovu temu:

 

“O porodico Allahovog Poslanika, ljubav prema vama

Dužnost je od Allaha, u Kur’anu objavljena.

Dovoljno je, kao najveća čast koja vam je ukazana,

Da ne vrijedi molitva onoga koji vas ne pozdravlja.

 

U svom djelu ‘Duru-l-Mensur,’ Sujuti citira Abdur Rezzaka, Ibn Ebi Šejba, Ahmeda ibn Hanbela Abda ibn Hamida, Buharija, Muslima, Ebu Davuda, Tirmizija, Nesaija, Ibn Madžea, Ibn Merdevaja koji su svi prenijeli od Ka‘ba ibn Udžra kako je jedan čovjek rekao Poslaniku da je svima jasno kako njega treba pozdravljati, ali ljudi ne znaju kako ga treba blagosiljati.

Poslanik je odgovorio:

“Reci: O Allahu, blagoslovi Muhammeda i porodicu Muhammedovu onako kako Si blagoslovio Ibrahima i porodicu Ibrahimovu, Ti Si Hvaljen i Slavljen.”

 

Sujuti je pored ovoga citirao osamnaest različitih rivajeta, sa neznatnim varijacijama koje ističu da blagosiljanje Poslanika treba da uključuje i njegovu porodicu. Isto su prenijeli i sakupljači zbirki ‘Sunen’ i ‘Dževami,’ a takođe i knjige koje citiraju riječi jednog broja Poslanikovih drugova, kao što su Abdullah ibn Abbas, Talha, Ebu Said Hidri, Ebu Hurejre, Ebu Mes‘ud Ensari, Burejda, Ibn Mes‘ud, Ka‘b ibn Amra, i na kraju lično Ali ibn Ebi Talib. Slično se prenosi od Ahmeda ibn Hanbela i Tirmizija, koji su citirali riječi Imama Hasana ibn Alija koji je prenio od Poslanika sljedeći hadis: “Škrtac je onaj koji me, kada mu se spomene moje ime, ne blagoslovi.”

(Fahruddin Razi, ‘Et-Tefsir El-Kebir,’ komentar ajeta El-Mubahala.)

 

Dakle, svi pravnici se slažu da je obaveza svakog muslimana da blagosilja Muhammeda (S) i njegovu porodicu za vrijeme tešehhuda (svjedočenja)

(Muhakkik Hilli, jedan od velikih šiitskih pravnika koji je živio u sedmom vijeku poslije hidžre je rekao o tešehhudu: “Obavezno je izgovoriti ga jedanput u namazu od dva rekata, a dva puta u namazima od tri ili četiri rekata. Ako bi se jedno od njih namjerno izostavilo, namaz bi se smatrao nevažećim i neprimljenim. U svakom od tih svjedočenja, obavezno je pet stvari: sjedenje za vrijeme tešehhuda, izgovaranje dva svjedočenja, te blagosiljanje Poslanika (S) i njegove porodice.”) prilikom pet dnevnih namaza. (‘El-Mizan fi Tefsiri-l-Kur’an’)

 

Analizirajući ovaj ajet, lako otkrivamo pravi cilj koji se nalazi u pozadini ove naredbe, a to je poštovanje Muhammedovog (S) čistog potomstva, od kojega je Allah otklonio svaku nesavršenost i grešku, i učinio ga čistim da čistije ne može biti. Poslanikovo insistiranje na njegovom ‘alu’ je još jedan znak muslimanima da oni nakon njega zauzimaju centralni položaj.

Nalažući muslimanima da blagosiljaju Ehlul Bejt, Uzvišeni Allah je podsjećao muslimane na njihovo kasnije vodstvo. Drugim riječima, uzimajući ih kao primjere i prihvatajući njihovo vodstvo, muslimani će biti pošteđeni iskušenja i neslaganja.

 

Dakle, jasno je da ih Allah nije spomenuo u salavatu bez razloga. Da nije bilo njihove pravičnosti koja je kroz vrijeme uvijek nanovo potvrđivana i da nije bilo njihovog velikodušnog karaktera kao i sveobuhvatnog znanja, Allah ne bi bio naredio muslimanima da se drže njihovog ispravnog puta i blagosiljaju ih prilikom svake molitve.

Sama činjenica da se ovaj blagoslov treba izgovarati svakoga dana, prilikom svakog namaza koji vjernik obavlja, privlači pažnju muslimana i ukazuje im na važnost Ehlul Bejta, što bi trebalo da služi kao stalni podsjetnik da su upravo oni pravi nasljednici Muhammeda (S). Ili, da to formulišemo još jasnije, ko god namjerno ili na neki drugi način ignoriše njihov status, nema nikakvog opravdanja, zavarava samog sebe i zalutao je ne sprovodeći Allahovu naredbu.