SEDMI IMAM, MUSA KAZIM, s.a 

 

 

Ime sedmog ehlibejtskog imama bilo je Musa, a nadimak Kazim. Njegova majka je bila plemenita žena po imenu Hamida, a otac časni Šesti Imam, hazreti Sadik, mir neka je s njim. Rođen je 128. h.g. u Abvi, jednom selu u okolini Medine, a šehadet je dosegao 183. (ili 186.) hidžretske godine. Od 148. h.g., odnosno od šehadeta Imama Sadika, mir neka je s njim, započinje razdoblje imameta hazreti Kazima, tokom kojeg su Imamu bili savremenici sljedeće halifama:

 

• Mensur Devaniki (136-158. h.g.),
• Muhammed poznat kao Mehdi (158-169. h.g.),
• Hadi (169-170. h.g.) i
• Harun (170-193. h.g.).

 

U vrijeme smrti Imama Sadika, mir neka je s njim, na vlasti je bio poznati abasidski halifa, nasilnik Mensur Devaniki. Mensur je čovjek koji je, kako bi učvrstio temelje svoje vlasti, pogubio mnoštvo ljudi. Na tom putu nije izvrgavao mučenjima jedino sljedbenike Ehli-bejta, već su stradavali i fakihi i velike ličnosti iz redova ostalih muslimana ukoliko bi mu se suprotstavljali. Tako je Ebu Hanifa, zbog krivice što je izdao fetvu u znak podrške Ibrahimu (sinu Abdullaha Mahda, inače vođi ustanka u Iraku), bičevan i bačen u tamnicu.

Imam Kazim se nakon smrti svoga oca, kao dvadesetgodišnjak, suočio sa vladarom nasilnikom koji se smatra jednim od najokrutnijih u islamskom svijetu ikada. Kada ga je upravnik Medine, Muhammed ibn Sulejman, obavijestio o smrti Imama Sadika, Mensur mu je ovako odgovorio:

„Ako je odredio nekoga za svog nasljednika, pozovi toga sebi i posijeci ga!“

 

Međutim, uskoro mu od upravnika Medine stiže ovakav odgovor:

„Džafer ibn Muhammed je u svojoj oporuci odabrao petoro za svoje nasljednike, a to su:

halifa Mensur Devaniki, Muhammed ibn Sulejman (dakle, sam upravnik Medine), Abdullah ibn Džafer ibn Muhammed (stariji brat Imama Kazima), Musa ibn Džafer, mir neka je s njim, i Hamida (supruga Imama Sadika).“

Na kraju pisma upravnik Medine postavlja pitanje:

Koga od pobrojanih bih trebao posijeći? Mensur nije mogao ni zamisliti da će se suočiti s ovakvom oporukom te se silno rasrdi i uzviknu:

„Sada nikoga ne možemo ubiti!“

 

Svakako, ovakva Imamova oporuka predstavljala je svojevrstan politički čin. Naime, hazreti Sadik, mir neka je s njim, još ranije je svoga stvarnog nasljednika, hazreti Kazima, predstavio svojim odabranim pristalicama i članovima Alijeve porodice. Međutim, s obzirom na okolnost da je dobro znao za mračne i opasne Mensurove namjere, sastavio je onakvu oporuku kakvom bi zaštitio život Sedmog Imama. Uvid u ondašnje prilike pokazuje da nije bilo opravdano preduzimati bilo kakve pokrete i radnje koji bi mogli izazvati Mensurovu vlast i izložili Imama nepotrebnoj opasnosti.

 

Stoga je Imam nastavio naučna bavljenja  svoga oca, ustrojio vlastitu školu, mada ne onako razvijenu kakva je bila Džaferova, i ondje se bavio obrazovanjem izuzetnih učenika, budućih učenjaka i vrlih ličnosti.

 

Sejjid ibn Tavus piše:

„Velika skupina prijatelja i odabranih pristalica Imama Kazima, mir neka je s njim, te ličnosti iz roda Hašimija, okupljali su se kod Imama, slušali njegova dragocjena obraćanja i bilježili odgovore koje je davao na pitanja prisutnih.“

 

Sejjid Amir Ali piše:

„Godine 148. Imam Džafer Sadik, mir neka je s njim, umro je u Medini, ali se njegova škola, srećom, nije ugasila. Nastavio ju je voditi njegov sin i nasljednik Musa Kazim, mir neka je s njim.“

 

Ne samo da je Musa ibn Džafer u naučnom pogledu zasjenio sve učenjake i osobe koje su se bavile znanošću, nego je i po svojim moralnim vrlinama i izvanrednim ljudskim osobinama bio spominjan i među prvacima, i među običnim svijetom. Svim učenjacima bio je dobro poznat njegov izvanredni život i svi su hvalili njegovu visoko moralnu ličnost.

 

Ibn Hadžer Hejtemi, poznati učenjak i muhadis, piše:

„Musa Kazim bio je nasljednik učenosti i znanja svoga oca i odlikovao se njegovim savršenim vrlinama i ponašanjem. Zbog saosjećanja te izvanrednog strpljenja i razumijevanja koje je pokazivao u svome odnosu prema neukim ljudima stekao je nadimak Kazim (onaj koji savladava srdžbu), i u njegovo doba niko mu u pogledu božanskih znanja, učenosti i milosrđa nije sezao ni do koljena.“

 

Mračno doba Mensurove vladavine, koja je svoju tamnu sjenu rasprostrla cijelim islamskim svijetom, okončano je njegovom smrću. Narod je, nakon 22 godine trpljenja tlačenja i zlostavljanja, napokon odahnuo. Nakon Mensura, na poprište je stupio njegov sin Muhammed, poznat kao Mehdi. Mehdijeva vlast je u prvo vrijeme naišla na topao prijem kod naroda, jer je on na početku pokazao dobrohotnost, izdao je naredbu o općem pomilovanju, oslobodio je iz zatvora sve političke zatvorenike te okončao tlačenja, mučenja i pokolje.

Ljudima je vratio sva pokretna i nepokretna dobra koja im je njegov otac Mensur bio oduzeo i veliki dio imetka iz bejtul-mala razdijelio je narodu.

 

Kako piše poznati historičar Mesudi, ukupan iznos imetka koga je Mensur bio silom oteo narodu iznosio je šest stotina miliona dirhema i četiri stotine miliona dinara! U tu svotu nisu bili ušli prihodi od poreza na zemlju koje je Mensur ubirao od zemljoradnika. Budući da su, po Mensurovom naređenju, sva ova sredstva čuvana u posebnoj riznici, u kojoj je bio i popis imena posjednika dobara, Mehdi je mogao razlučiti šta je čije i imetke je vratio vlasnicima ili njihovim nasljednicima. Možda je jedan od razloga ovakvih Mehdijevih postupaka bio i u činjenici da su u Mensurovo doba bili ugušeni svi pokreti alevija, tako da je vladao prividni mir.

 

U svakom slučaju, ova sloboda, sigurnost i privredni napredak bili su osigurali zadovoljstvo različitih društvenih skupina i ubrizgali su novu krv društvenom i privrednom životu. Naravno, da se ovakav program nastavio, donio bi izvanredne učinke, ali, nažalost, nije dugo prošlo, a odnos se posve promijenio i novi halifa je pokazao svoje pravo lice i ponovo započeo sa neislamskim ponašanjima viđenim kod njegovog prethodnika.

 

Na početku svoga hilafeta Mehdi, slijedeći u tome Mensura, koji je bio prijek i oštar čovjek, nije na dvoru držao kojekakve paževe sklone zabavama i nije na dvoru priređivao gozbe i zabave. Ali, nije bilo prošlo ni godinu dana nakon što je stupio na prijesto, a on je promijenio ponašanje. Počeo je praviti dvorske zabave i gozbe i okružio se dvorjanima. Koliko god da su ga oni koji su mu željeli dobro odgovarali od toga i skretali mu pažnju da se to ne može dobro završiti, to na njega nije djelovalo.

 

Govorio bi:

„Sretni li su trenuci provedeni na gozbama, a život dvorjana paževa ne bi bio zabavan!“

 

U ovome je toliko otišao u krajnost da više nije slušao savjete ni svoga mudrog i vrlog vezira Jakuba ibn Davuda. On, koji se u državnim pitanjima dotada nije bio oglušio o Jakubovo mišljenje i sve njegove nacrte i programe je odmah provodio, prepustivši se gozbama i provodu, nije ga više slušao. Kada je Jakub, koji nije podnosio opačine, raskoš i raskalašenost na dvoru, vidio da ljudi iz Mehdijevog okruženja u njegovom prisustvu, i to na dvoru islamskog hilafeta, priređuju pijanke, rekao je:

„Zar mi je radi ovoga ponuđen položaj vezira i zar si me radi ovoga trebao?! Zar da nakon pet namaza obavljenih u džematu sjedaš za trpezu i opijaš se vinom?!“

 

Međutim, dvorjani, navikli da novac iz bejtul-mala muslimana danonoćno troše na svoje užitke i zabave, ismijavali su se s Jakubovim riječima, poticali su Mehdija da učestvuje na pijankama, i recitirali su mu stihove:

 

Prođi se Jakuba i njegovih riječi,

Dođi, rujnim vinom svaku tugu liječi!

 

Ovakvo Mehdijevo ponašanje doprinosilo je širenju opačina i razvrata u islamskom društvu. Stihovi koji su otvoreno poticali na nedolično ponašanje prenosili su se od usta do usta, što je izazvalo protivljenje uglednih i čestitih ljudi. Zabavljen provodima, Halifa nije pratio prilike u narodu, tako da su posljedice opačine i razvrata bili sve očitiji, a porezni službenici nametima žestoko pritisnuše narod. I sam Mehdi postade u tom pogledu strog, pa po prvi put uvede porez bagdadskim bazarima, što teško poremeti život privrednika, koji se sada nađoše pod velikim pritiskom.

 

Mehdijevo ponašanje po mnogo čemu je bilo drugačije od ponašanja njegovog oca Mensura, ali kada je riječ o izuzetnoj strogosti prema alevijama, tu se nisu razlikovali. Mehdi, baš kao i Mensur, nije prezao od krutih mjera i svakojakih pritisaka prema njima, pa je čak u tome ispoljavao i veću okrutnost od svoga oca. Mehdi je Alijeve potomke smatrao opasnošću po svoju vlast i stoga je nastojao ugušiti svaki pokret koji bi oni započeli. Žestoko se borio protiv bilo kakve sklonosti ka ehlibejtskom učenju i približavanju alevijskim prvacima.

 

Historičari pišu:

„Kasim ibn Medžaši  Temimi ostavio je nakon smrti oporuku koju odniješe Mehdiju, da bi je on svojim potpisom ovjerio. Mehdi je počeo čitati, ali kad naiđe na rečenicu u kojoj Kasim, nakon očitovanja vjere u Božiju Jednost i Muhammedovo poslanstvo, Alija spominje kao imama i Poslanikovog zamjenika, baci oporuku na zemlju i ne pročita je do kraja.“

 

Drugi primjer žestoke Mehdijeve suprotstavljenosti ehlibejtskom nauku je razgovor koji je u Medini vodio sa Imamom Kazimom. Jedne godine stiže u Medinu i, nakon posjete Poslanikovom mezaru, susrete s sa Imamom Kazimom. Namjera mu je bila, kako je on to sebi umislio, da iskuša Imamovo znanje.

 

Povede se rasprava o zabrani vina u Kur'anu, pa Mehdi upita:

„Da li je Kur'an Časni zabranio vino? Ljudi uglavnom znaju da Kur'an odvraća od pijenja vina, ali nisu sigurni da li to znači njegovu zabranu.“

Imam reče: „Da, u Kur'anu se vino izričito zabranjuje.“ – „A gdje u Kur'anu?“, upita Mehdi, pa Imam odgovori: „Ondje gdje Bog, obraćajući se Poslaniku, kaže: Reci: Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijeh, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije i da o Allahu govorite ono što ne znate.“

1 Onda Imam, nakon što objasni šta sve zabranjuje ovaj ajet, reče:

„Ono na što se ovdje odnosi izraz ism (grijeh) jeste upravo vino, jer u drugom ajetu Allah kaže: Pitaju te o vinu i kocki. Reci: oni su grijeh, a i neka korist ljudima, samo je šteta od grijeha njihova veća od koristi.“ Al-Bakara, 219.

 

Onaj ism koji je u suri A'raf izričito zabranjen, u suri Baqara je imenovan kao vino i kocka. Dakle, vino je izričito zabranjeno Kur'anom.“ Pod snažnim uticajem Imamovih dokaza, Mehdi se nesvjesno okrenu ka Aliju ibn Jektinu i reče: „Ova fetva je zaista fetva Hašimije!“

Ali ibn Jektin kaza: „Hvala Allahu, Koji je ovo znanje dao vama, porodici Poslanikovoj!“

Mehdiju te riječi teško padoše, ali proguta svoju nelagodu i reče: „Pravo kažeš, ti rafidijo!“

 

Godina 169. nakon Hidžre u historiji islama poznata je kao tegobna i žalosna. Naime, te godine je, nakon Mehdijeve smrti, hilafet preuzeo njegov sin Hadi, mladić poznat kao raspusnik, ohol i sirov. Njegova vladavina postade uzrokom gorkih dešavanja, koja skupo koštaše islamsko društvo. Naravno, to šta je Hadi naslijedio svoga oca nije bilo ništa novo, jer islamska vlast je već odavno bila pretvorena u nasljednu monarhiju i, kao kod Emevija, prenosila se s koljena na koljeno. Prenos vlasti na takav način bio je praćen prisilnom i gorkom pasivnošću naroda, tako da je ova vrsta nasljeđivanja hilafeta već bila postala uobičajena.

 

Međutim, ono što je ovog puta bilo novo jeste da je sudbina muslimana bila prepuštena u ruke sirovom mladiću, koji nije posjedovao nikakve sposobnosti za vladarsku ulogu. Kada je preuzeo hilafet nije bio napunio ni 25 godina, a u ponašanju nije posjedovao ništa od osobina koje bi ga preporučivale za tako odgovoran položaj upravljanja islamskim društvom. On bijaše sklon piću, lahkouman i neodgovoran, te se ni nakon preuzimanja hilafeta nije prošao svojih ružnih navika, pa čak nije poštovao ni protokolarno ponašanje jednog halife.

Osim toga, radilo se o okrutnoj, prijekoj i zloćudnoj osobi, odrasloj u nedoličnom okruženju samoljubljivog i tlačiteljskog abasidskog dvora. Da mu nije pripao hilafet, život bi provodio među oholim i praznoglavim mladićima, koji nisu imali drugog cilja, osim provoda i uživanja.

 

Za vrijeme hilafeta svoga oca, Hadi je, zajedno sa svojim bratom Harunom, pozivao skupine pjevača na preobilne dvorske gozbe, priređene novcem iz bejtul-mala, gdje bi se pilo, veselilo i bančilo. U tome je toliko pretjerivao da katkad čak ni njegov otac Mehdi nije mogao podnijeti sve one zabavljače i pjevače koje bi Hadi dovodio na gozbe.

 

Tako je jednom Mehdi zabranio da gozbi prisustvuje tada poznati pjevač Ibrahim Musali. Pošto je Hadi navaljivao, Mehdi se naposljetku naljuti i baci Ibrahima u tamnicu. Hadi, koji je usljed straha od oca često morao obuzdavati svoju razuzdanost, nakon očeve smrti i preuzimanja hilafeta slobodno se odao raspusnom životu, a novac koji je predstavljao zajedničko dobro muslimana trošio je na noćne terevenke i raskalašna okupljanja.

 

Kako historičari prenose, pozivao je Ibrahima Musalija na dvor i satima bi slušao njegovo pjevanje. Toliko se bio vezao za njega da mu je nadavao golemi imetak, toliki da je ovaj za jedan dan znao primiti darove u vrijednosti od stotinu i od pedeset hiljada dinara!

Ibrahimov sin je govorio: „Da je Hadi poživio, mi bismo zidove kuće podigli od zlata i srebra!“

 

Jednom prilikom Ibrahim Musali otpjeva Hadiju nekoliko pjesama i baci ga u duboki zanos. Hadi ga zato pohvali i zatraži od njega da ponovo pjeva. Na kraju pijanke naredi jednom od svojih službenika da odvede Ibrahima u riznicu bejtul-mala i dopusti mu da uzme koliko god novca poželi, pa čak ako ovaj odluči uzeti i sve što tamo zatekne.

 

Ibrahim kazuje:

„Kada uđosmo u blagajnu bejtul-mala, ja uzeh svega pedeset hiljada dinara.“(!!!)

 

S obzirom na ovakvo ponašanje, bilo je jasno da Hadi neće moći dugo obavljati odgovornu dužnost upravljanja muslimanskim društvom. Tako, u doba njegovog hilafeta, islamska zemlja, koja je na početku njegove vladavine uglavnom živjela u miru, biva napadnuta nemirima uzrokovanim njegovim zlikovačkim ponašanjem i ružnim djelima. Najveći zločin za koji je optuživan bilo je svakako njegovo okrutno ophođenje prema Hašimijama i Alijevim potomcima.

 

Od početka svoje vladavine, Hadi je ovu skupinu držao pod neizdrživim pritiskom. Čak im je prekinuo isplaćivati njihovo pravo iz bejtul-mala, koje im je Mehdi dopuštao, tako da su među njima zavladala nesigurnost i strah. Kap koja je prelila čašu bilo je njegovo naređenje da se Alijevi potomci iz različitih krajeva prinudno natjeraju u Bagdad. Ovi pritisci i neprekidna zlostavljanja od strane abasidskih vlasti navele su ove ljude da pruže otpor.

 

Spontano se, kao odgovor na te nepravde, uobličio pokret pod vodstvom jednog od unuka Imama Hasana Mudžtebe,mir neka je na nj, Husejna, poznatog kao Sahibul-Fehh. Iako još nije bio u potpunosti zaokružen, jer je početak ustanak bio predviđen za dane Hadža, neizdrživa tlačenja od strane upravitelja Medine dovela su do toga da pobuna bukne ranije.

 

Upravitelj, poznat kao veliki protivnik Poslanikove porodice, s ciljem da se dodvori halifi, svakog dana je nalazio nove razloge da muči i zlostavlja Alijeve potomke. Tako ih je, recimo, prisiljavao da se svakog dana javljaju u gradsku upravu. Međutim, to nije bilo dovoljno, već je od svakog od njih tražio da jamči za nekoliko drugih. Tako, ako bi se desilo da neko od njih nije bio prisutan na smotri, onaj ko je bio njegov jamac bivao bi kažnjen.

 

Jednoga dana oštro je kaznio Husejna Sahibul-Fehha i Jahju ibn Abdullaha zbog izostanka nekog od njihovih rođaka, te ih je zadržao kao taoce dok se ovaj ne pojavi. Taj čin je predstavljao iskru u buretu baruta i izazvao provalu nagomilane srdžbe potomaka Alija. Tako je njihov ustanak započeo i u Medini je buknuo ratni plamen.

 

Kako je već spomenuto, vodstvo ovog pokreta preuzeo je Husejn, poznat kao Šehid sa Fehha. On je bio jedan od hašimijskih prvaka, čovjek hrabar i uzornog ponašanja, koji je zbog svoje lijepe ćudi i ljudskih vrlina uživao velik ugled u svom okruženju. Bio je rođen od plemenitih i poštovanih roditelja, koji su zbog svojih izuzetnih osobina bili poznati kao „par dobrih“. Njegov otac, daidža, djed, materin amidža te još nekoliko članova njegove porodice postali su šehidima, budući da ih je poubijao halifa Mensur Devaniki.

 

Ova velika porodica podnijela je brojne žrtve u borbi protiv neprijatelja islama te je neprekidno bila ogrnuta tugom i žalošću. Odrastao u takvoj porodici, Husejn nije nikad gubio iz vida šehadet svoga oca i svojih rođaka. Sjećanje na njihov šehadet držalo je trajno živim njegov borbeni duh, ali je usljed nepovoljnih prilika bio prinuđen na mirovanje. Davno povrijeđena osjećanja dodatno su ranjavale nove nepravde halife Hadija, a naročito posljednji postupci upravitelja Medine.

 

Bila je to kap koja je prelila čašu i Husejn se odlučio na ustanak. Kada se Husejn digao, velik broj Hašimija i Medinjana dali su mu podršku i pridružili mu se u sukobima sa halifinim snagama. Pošto su sprva bili natjerani na povlačenje, neko vrijeme su se naoružavali i obučavali, nakon čega su se zaputili prema Mekki. Cilj im je bio da, koristeći okupljanje muslimana na Hadžu, načine u tom gradu uporište iz kojeg će se ustanak dalje širiti.

 

Vijesti o borbama u Medini i dolazak ustanika u Mekku dođoše do Hadija te on pripremi jake snage za borbu protiv njih. Dvije vojske su se sučelile u kraju poznatom kao Fehh. Borba bi ogorčena. U toku bitke, Husejn i niz drugih hašimijskih prvaka postadoše šehidima, dok ostatak vojske bi razbijen. Neki padoše u zarobljeništvo te bijahu sprovedeni u Bagdad i tamo pogubljeni. Halifini plaćenici nisu se zadovoljili samo njihovim smaknućem, nego ne dopustiše ni da njihova tijela budu sahranjena. Odrubili su im glave i poslali ih na Hadijev dvor.

 

Kako neki historičari pišu, radilo se o više od  stotinu pogubljenih. Poraz pokreta Šehida sa Fehha bio je tegoban i bolan događaj i teško je pao sljedbenicima Ehli-bejta, a posebno članovima Poslanikove porodice, čije je pripadnike sve to podsjetilo na tragediju na Kerbeli. Koliko je ovaj gubitak bio bolan i težak ukazuju riječi devetog ehlibejtskog imama, Muhammeda Dževada: „Nakon tragedije na Kerbeli, za nas nema veće tragedije od one na Fehhu.“

 

Ova dešavanja nisu bila bez povezanosti sa djelovanjem Sedmog Imama. Naime, ne samo da je Imam bio upoznat sa pripremama i podizanjem ustanka, već je bio i na vezi sa Husejnom. Iako je Sedmi Imam predvidio poraz pokreta, kada je shvatio da je Husejn odlučan u svojoj namjeri, rekao mu je:

„Iako ćeš postati šehid, ipak budi istrajan u svom džihadu i u borbi protiv tih gnusnih i zlih ljudi koji tvrde da vjeruju, a zapravo nemaju vjere. Molim Boga da te pomogne na tome putu!“

 

S druge strane, halifa Hadi je znao da je Sedmi Imam najvažnija ličnost u Poslanikovoj porodici i da hašimijski prvaci primaju njegova uputstva. Nakon dešavanja na Fehhu, Hadi je bio veoma rasrđen, jer bio je uvjeren da je pokretom u tajnosti rukovodio Imam, te mu je stoga zaprijetio smrću.

Prenosi se da je izjavio:

„Kunem se Bogom da je Husejn ustao protiv mene po naredbi Muse ibn Džafera, jer prvak ove porodice nije niko drugi, do Musa ibn Džafer! Neka me Bog ubije ako ga ostavim u životu!“

 

Iako je Sedmi Imam mirno primio ove prijetnje, one su ipak izazvale ozbiljan strah među članovima Poslanikove porodice i među Imamovim prijateljima. Ali, prije nego je Hadi uspio ostvariti svoje mračne planove, svitak njegovog života se smotao, a vijest o njegovoj smrti izazvala je prasak radosti i oduševljenja u Medini.

 

Emevijski i abasidski vladari su nekoliko stoljeća u ime islama vladali islamskim društvom. Kako bi osnažili svoju vlast i što strožije podredili narod sebi, nastojali su uticati na osjećanja ljudi te sebi priskrbiti njihovo povjerenje i poštovanje. Cilj im je bio da ih muslimani prihvate srcem i da pokoravanje njima smatraju svojom vjerskom obavezom. Budući da srčana naklonost nije nešto što se može postići silom ili silom uništiti, bili su prinuđeni da narodu priđu prijetvorno i iskoriste lukavštine kako bi ostvarili svoj cilj.

 

Svakako, Abasidi su u tom pogledu uživali prednost za kakvu su Emevije bili uskraćeni, a radilo se o njihovoj povezanosti sa Poslanikovim rodom. Oni su poticali od Poslanikovog amidže Abbasa ibn Abdul-Mutaliba, tako da su rado isticali svoju povezanost sa Poslanikovim rodom i posredstvom nje su sebe predstavljali kao zakonite nasljednike hilafeta. Ipak, njihova tvrdnja je u odnosu na prvake iz Poslanikovog Ehli-bejta bila bez prave vrijednosti i značaja. Ustvari, kada je riječ o hilafetu, pitanje nasljedstva uopće nije bitno, nego je važno da li neko ima ili nema potrebne kvalitete, sposobnosti i duhovnu čistotu da bi bio vođa i predvodnik.

 

Drugo, pretpostavimo li da pitanje nasljedstva i ima neke veze sa ovom temom, opet bi Alijevi potomci imali prednost nad ostalima, budući da su u bližem srodstvu s Poslanikom. Veliki ehlibejtski prvaci, koji su posjedovali i lične kvalitete i bili u bliskom srodstvu sa Poslanikom, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, uvijek su uživali poštovanje i naklonost naroda. Uprkos svim naporima emevijskih i abasidskih vladara da priskrbe duhovni uticaj, uvijek bi terazije naklonosti naroda prevagnule na stranu velikih vjerskih predvodnika iz Ehli-bejta.

 

Kada je riječ o abasidskim halifama, ovo pitanje je naročito isticano u vrijeme njihovog narednog halife, Haruna. On je, i pored vlasti nad golemim područjem, osjećao da su srca ljudi još uvijek uz Musu ibn Džafera, mir neka je s njim. To mu je teško padalo pa je nastojao da po svaku cijenu umanji Imamov duhovni uticaj. Nije mogao podnijeti da svakog dana prima izvještaje u kojima se kaže da ljudi svoje islamske poreze tajno uplaćuju Musi ibn Džaferu, te na taj način zvanično njega prihvataju za vladara, a izražavaju svoju netrpeljivost prema abasidskoj vlasti. Upravo iz takve zlobe, kad je jednom prilikom ugledao Imama pored Ka'be, upitao ga je:

„Jesi li ti onaj kome su ljudi tajno dali prisegu i odabrali ga za vođu?“ Imam mu odgovori:

„Ja vladam srcima ljudi, a ti njihovim tijelima!“

 

Kako je naprijed kazano, Harun se otvoreno oslanjao na svoje srodstvo sa poslaničkom lozom i u svakoj prilici je to isticao. Jednom je došao u Medinu i otišao posjetiti Poslanikov mezar. Kada je stigao u harem Poslanikove džamije, vidio je da se ondje okupilo mnoštvo ljudi iz Kurejša i drugih plemena. Harun se okrenu ka Poslanikovom mezaru i uzviknu:

„Blagoslov neka je na te, o Poslaniče Božiji! Blagoslov na tebe, o amidžiću moj!“

 

Tako on izrazi svoju srodnost s Poslanikom islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, i namjerno se pohvali pred tolikim skupom, želeći staviti ljudima do znanja kako je halifa Poslanikov amidžić. Tada u tom skupu svoje prisustvo otkri Sedmi Imam pa, shvativši Harunovu namjeru, priđe Poslanikovom mezaru i glasno izgovori:

 

„Blagoslov neka je na tebe Poslaniče Božiji! Blagoslov neka je na tebe, oče moj!“

Harunu te riječi teško padoše. Lice mu promijeni boju i on spontano izgovori:

„Zaista je to razlog za ponos!“

 

Zbog ovoga je Harun, osim što je pokušavao pred ljudima naglasiti svoju krvnu vezu s Poslanikom, tražio način kako da obezvrijedi Imamovo srodstvo s Poslanikom. Tako jednom reče Sedmom Imamu:

„Kako vi tvrdite da ste Poslanikovi sinovi, kad ste ustvari sinovi Alijevi. Svako srodstvo se računa prema djedu po ocu, a ne djedu po majci.“

Kao odgovor, Imam Kazim, mir neka je na nj, prouči mu kur'anski ajet u kojem stoji: ...I od potomaka njegovih Davuda, i Sulejmana, i Ejjuba, i Jusufa, i Musaa, i Haruna – eto tako mi nagrađujemo one koji dobra djela čine – i Zekerijjaa, i Jahjaa, i Isaa, i Il'jasa – svi oni su bili dobri. (Al-An'am, 84-85)

A onda reče:

„U ovom ajetu Isa je spomenut kao potomak velikih Božijih poslanika, premda on nije ni imao oca. Znači, s poslanicima je bio u srodstvu samo preko svoje majke Merjeme. Dakle, shodno ajetu, muški potomci se računaju i po majčinoj liniji. Tako se i mi, preko naše majke Fatime, ubrajamo u Poslanikove sinove.“

 

Harun nije mogao drugo nego zašutjeti pred ovako snažnim dokazom.U sličnim raspravama i razgovorima koje je Sedmi Imam, mir neka je na nj, vodio sa Harunom, na pitanje:

„Zašto vi sebe nazivate Poslanikovim, a ne Alijevim sinovima?“, odgovorio je protiv-pitanjem: „Da je Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, živ i da prosi tvoju kćer, da li bi je dao za njega?“ – Harun je odgovorio: „Ne samo da bih je udao, nego bih se pred svim Arapima i nearapima ponosio tim srodstvom!“, a Imam tada reče: „Ali, kad je o meni riječ, stvari stoje drugačije. Niti bi Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, prosio moju kćer, niti bih ja kćer dao za njega.“

„Zašto?!“, začudi se Harun, a Imam, mir neka je na nj, objasni: „Zato što ja spadam među njegove potomke, i takav brak bi bio haram, dok kod tebe to nije slučaj.“

„Aferim, potpuno tačno!“, priznade Harun.

 

Jednog dana Sedmi Imam, mir neka je s njim, dođe u jednu od velikih i raskošnih Harunovih palača. Opijen vlašću i moći, Harun mu oholo pokaza palaču pa reče:

„Čija je ovo palača?“ Na taj način mu je htio dati do znanja kolikim bogatstvom i moći raspolaže. Imam, ne pokazujući ni najmanje zanimanje za palaču, njegove ukrase i ljepote, krajnje odrešito izreče sljedeće riječi:

„Ovo je kuća zabludjelih, istih onih o kojima Allah kaže: Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god dokaz oni vide neće vjerovati; ako vide Pravi put – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je uzeti. To je zato što će dokaze naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti. (Al-A'raf, 146)

 

Harunu takav odgovor teško pade pa, skrivajući srdžbu, upita:

„Pa kome onda pripada ovo zdanje?“ Imam odgovori: „Ako već hoćeš istinu, ovo zdanje pripada nama i našim sljedbenicima, ali drugi su ga prisvojili silom i nepravdom.“

Tada Harun upita: „Ako ova palača pripada tebi i tvojim sljedbenicima, pa zašto je onda njen vlasnik ne povrati?“

Imam, mir neka je s njim, odgovori: „Dok je građena, ova kuća je oteta od njenog stvarnog vlasnika. Kada je bude mogao ponovo izgraditi, tada će je vratiti.“

 

Svaki čovjek je zasebna jedinka s obzirom na način razmišljanja i svoja moralna svojstva. Njegove moralne osobine i njegovo ponašanje su baš poput njegovog lica, odnosno upućuju nas na stvarnu i jasno određenu osobu. Neki ljudi, međutim, možda zbog nekih odgojnih propusta ili iz drugih razloga, imaju unutar svoje ličnosti neku vrstu duhovne suprotstavljenosti, odnosno neuravnoteženosti. Takve osobe nemaju u svome biću samo jednu, nego se, u izvjesnom smislu, sastoje od dvije, ponekad čak i od više ličnosti. Zato znaju ispoljavati posve različita, međusobno suprotstavljena ponašanja, i to na način koji nas katkad zaista ostavi zbunjenim. Iako nam se na prvi pogled čini teškim za prihvatiti da su takve oprečnosti moguće, promotrimo li pažljivije ljudske osobine shvatit ćemo, ne samo da je to moguće, već da su veoma često ljudi upravo takvi. U literaturi psihološkog usmjerenja danas čitamo da „čovjek vrlo lahko može pasti pod uticaj lažnih osjećanja i nepostojanih htijenja. Odnosno, istovremeno može biti i hiperosjetljiv i neemotivan, iskren i lažljivac, pošten i prijetvoran, te čak može uspješno lagati samome sebi. Ne samo da je moguće da se u ljudskoj ličnosti takve oprečnosti nađu na okupu, nego upravo one i jesu sadržaji 'svjesnog' i 'podsvjesnog' u ljudskom duhu.“

(Dr. Sahibuzzeman Nasirudin, Ansuje Chehreha, str. 31)

 

Ovakve osobe posjeduju u sebi međusobno suprotstavljena i oprečna osjećanja, te upravo zbog toga ispoljavaju neuravnoteženo ponašanje: mogu biti zaljubljenici lagodnog i luksuznog života i istovremeno ispoljavati sufijska, odnosno isposnička stremljenja. Pola njihove svijesti je pod uticajem vjerskih naučavanja, dok druga polovina teži ka tjelesnim užicima i materijalnim dobrima. Ako takav uđe u džamiju, ponaša se poput iskrenog pobožnjaka, ali nađe li se u kafani, ne ispušta čašu iz ruku. S jedne strane može ispoljavati golemu okrutnost, a s druge se može ispoljiti kao krajnje milosrdan. Historija je zabilježila brojne primjere ovakvih podijeljenih ličnosti, a jedna od njih bio je i Harun al-Rešid.

 

Harun, koji je rođen na halifskom dvoru i koji je od djetinjstva bio navikao na užitke i provode, prirodno je posjedovao sklonost ka ugodnom i zabavnom životu. Ali ozračje islamskog društva i njegov položaj istovremeno su učinili da on bude musliman koji je vezan za propise islamskog nauka. Tako je njegovo biće bilo svojevrsna mješavina dobra i zla, ružnog i lijepog. On je zaista, kao malo ko poput njega, ispoljavao čudne i protivrječne osobine. Tlačiteljstvo i pravednost, milosrđe i okrutnost, vjera i bezvjerstvo, blagost i strogost bili su u njegovom biću izmiješani na neobičan način.

 

S jedne strane, nije prezao od nasilja i tlačenja pa je prolio mnogo nedužne krvi, naročito kada je riječ o plemenitim i slobodarskim potomcima Poslanika islama, blagoslov i mir neka su na nj i na njegove. S druge strane, kada bi slušao vazove uleme i sjedio uz ljude čistoga srca, znao je gorko plakati pri pomisli na Dan sudnji. Obavljao je namaz, ali se i prepuštao pijankama, bančenjima i zabavama uz muziku. Slušajući savjete učenjaka, doimao bi se pobožnijim i skrušenijim od bilo koga drugoga, ali kada bi sjeo na vladarski tron i počeo se baviti državnim pitanjima, nije bio ništa manje okrutan od starorimskog Nerona ili mongolskog Džingiz-hana.

 

Historičari pišu:

„Jednoga dana Harun otiđe posjetiti Fudejla ibn Ajada, jednog od ondašnjih pobožnjaka i produhovljenih ljudi. Fudejl mu stade prigovarati zbog njegovog ponašanja i ružnih djela, zastrašujući ga Božijom kaznom koja čeka nasilnike. Slušajući te savjete, Harun je tako gorko plakao da se naposljetku onesvijestio! Kada je došao sebi, zatraži od Fudejla da ga ponovo savjetuje. Ista stvar ponovila se nekoliko puta: Fudejl ga je savjetovao, a Harun bi padao u nesvijest. Kada je pošao, Harun dade Fudejlu hiljadu dinara da ih ovaj potroši na svoje potrebe. S ovakvim ponašanjem Harun je bio klasičan primjer podijeljene i rascijepljene ličnosti. Čini se kako je smatrao da je dovoljno zaplakati u strahu od Boga i onesvijestiti se, a potom ići činiti šta mu je volja. Imao je dvije hiljade robinja, a tristo njih bile su zadužene samo za pjesmu, svirku i ples.

 

Prenosi se da je na jednoj terevenci naredio da se prisutnima podijeli tri miliona dirhema! Drugi put je pjevača koji ga se na nekoj gozbi posebno dojmio postavio za namjesnika u Egiptu! Harun je jednu robinju platio sto hiljada dinara, a za drugu je dao trideset i šest hiljada dinara. S drugom je proveo samo jednu noć, a već sutradan ju je poklonio nekom od svojih dvorjana. Sam Bog zna šta je bio razlog takvog poklona! Izvjesno je da je novac koji je Harun tako rasipao bio iz bejtul-mala muslimana, jer njegov djed Mensur, kada je preuzeo hilafet, nije imao, kako bi se obično kazalo, ni prebijene pare. Dakle, radilo se o novcu koji je bio zarađen znojem i trudom siromašnih zemljoradnika i ubogog naroda i svakako da je grozna okolnost što je trošen na predočeni način. Ipak, ponašajući se tako bahato sa zajedničkim imetkom muslimana, on je istovremeno proljevao krokodilske suze i za sebe smatrao da je pobožan koliko i najčistiji ljudi!

 

Ahmed Amin, savremeni egipatski pisac, navodi dva moguća razloga za Harunovu, kao i sklonost tadašnjeg stanovništva ka užicima i provodima. Po njemu bi to bili, prvo, bolji uvjeti života i opći napredak društva u njegovo vrijeme. Kao drugi razlog vidi uticaj Iranaca, koji su, prema njegovom mišljenja, od davnina bili skloni hedonizmu.

Dalje, on piše:

„Treći razlog tiče se odgoja i naravi samoga Haruna. Prema mom mišljenju, on je bio izrazito osjetljiv mladić, ali ne na način da bi se obavezno pokorio svojim osjećanjima, jer je imao i snažnu volju. Po svojoj naravi i odgoju, odlikovao se vojničkim duhom i u više navrata je pokretao vojske i na Istok, i na Zapad. Upravo ta izmiješanost hipersenzibilnosti, mladalačkog žara i snage volje činila je da on posjeduje više lica: slušajući vaz, na njega bi to toliko uticalo da bi počeo glasno plakati, dok bi slušajući muziku padao u takav zanos da nije imao pojma šta čini. Na jednoj njegovoj gozbi, gdje je pjevao Ibrahim Musali, u saz kucao Beruma, a u def udarao Zelzel, Harun je pao u takav zanos da je, ne znajući za sebe, uzviknuo: „O Ademe, da vidiš ko od tvoje djece danas prisustvuje mojoj gozbi, jako bi se obradovao!“

(Ahmed Amin ovaj dio prenosi od Ebul-Feredža Isfahanija iz knjige Al-Aghani (sv. 5, str. 241). )

 

U Harunu se razvijalo zanimanje za vjerska pitanja, ali je u njemu istovremeno rasla i sklonost ka zabavi: pjesmi, svirci i terevenkama. Kao posljedica rečenog, on je klanjao, ali je i mnogo slušao muziku, pjesmu i stihove te se prepuštao tjelesnim užicima.

Njegova naglašena osjećajnost ispoljavala se u različitim oblicima, ali uvijek u krajnostima. U razdoblju kada je bio zadovoljan porodicom Barmakida, iskazivao je izuzetnu naklonost prema njenim članovima i učinio ih je veoma bliskim dvoru, ali onda kada bi izazvali njegovu srdžbu, odnosno kad su zlobnici uspjeli da ga okrenu protiv njih, potpuno ih je zatro, sviju ih pogubivši.

 

Harun je izuzetno uživao uz pjesmu Ibrahima Musalija i učinio ga je bliskim dvoru onoliko koliko je bila bliska i ulema i sudije, ali se nikad nije upitao zašto bi se u džepove takvog čovjeka slijevao novac iz bejtul-mala muslimana?

 

Autor knjige Al-Aghani ispisao je zanimljivu rečenicu, koja na najbolji način prikazuje Harunova suprotstavljena osjećanja i njegovu neobičnu ličnost:

„Slušajući vaz, Harun bi plakao više nego iko, a kada bi se rasrdio i raspalio, bio je okrutniji nego bilo ko drugi.''

Stoga nije čudno da se on predstavljao kao pobožna osoba i zaista je mnogo klanjao, ali kada bi se rasrdio, bez ikakve presude bi proljevao krv nevinih, a sutradan bi već na kakvoj gozbi padao u takav zanos da je bio posve izvan sebe. Takva svojstva u jednoj osobi teško je i zamisliti."

(Amin, Ahmed, Dahijul-islam, Kairo, Mektebetul-nehdetul-misrijje, sv. 1, str. 112-113, uz neznatna skraćenja)

 

Iz naprijed kazanog jasna nam je prava Harunova ličnost i narav. Nažalost, neki historičari, baveći se njegovom ličnošću i ponašanjem te njegovom vlašću, zanemaruju činjenice pa, svjesno ili ne, prikazuju samo jednu njegovu stranu, dok onu drugu previđaju. Međutim, za jedno objektivno i analitičko istraživanje neophodno je uzeti u obzir sve vidove neke ličnosti i njenog ponašanja.

 

Kao što smo na prethodnim stranicama kazali, iako su emevijski i abasidski vladari bili isti u pogledu vlastitog izopačivanja islamske vlasti i suprotstavljenosti Poslanikovoj porodici, razlikovali su se po tome što emevijske halife – izuzmemo li Muaviju i još nekoliko halifa – nisu imali posebno bliske odnose sa vjerskim uglednicima i učenjacima, niti su ih ovi posebno zanimali. Uglavnom su se bavili političkim pitanjima, poput gušenja unutrašnjih pokreta, zatim osvajanjem novih teritorija, finansijskim pitanjima države i slično. Islamskim učenjacima uglavnom se nisu previše bavili, jer ih nije naročito zanimalo da svojoj vlasti daju islamski pečat.

 

Međutim, nakon što je okončana vlast Emevija i kada su na društveno poprište stupili Abasidi, dešava se posve obratna stvar. Vlast je nastojala sebi priskrbiti vjerski karakter i započele su radnje sa svrhom da se vjerski činioci iskoriste za probitak vlasti. Tako su djelovanje na vjerskom usmjeravanju društva i povezivanje sa vjerskim učenjacima i prvacima, posebno u vrijeme prvih abasidskih halifa, postali veoma izraženi. Bilo je mnogo primjera nastojanja abasidskih vladara da se predstave kao vjernici i priskrbe naklonost naroda na vjerskoj osnovi.

 

Georgy Zeidan piše:

„Abasidske i fatimidske halife u Egiptu i emevijske halife u Andaluzu prevladavali su brojne teškoće istrajavajući na svojoj vjerskoj orijentaciji. Na isti način svoju vladavinu osiguravali su i kasnije vlastodršci, koji nisu bili Arapi, poput Osmanlija.“

Kako bi priskrbili naklonost naroda, ovakvi su sebe predstavljali kao Bogu bliske robove, a svoju vlast kao vlast kakvu Bog želi.

 

Govoreći o uticaju te lukave promidžbe na narod i o tome u kojoj mjeri im je vjerovao, Georgy Zeidan dodaje:

„Stvari su išle dotle da su ljudi govorili: 'Abasidski hilafet će trajati dok Mesih ne siđe s Nebesa. A ukoliko bi hilafet Abasida propao, Sunce bi zauvijek zašlo, kiša više ne bi padala i sve biljke bi se osušile!'“

 

Naravno, Zeidan ovdje misli na većinu muslimana, jer su sljedbenici Ehli-bejta, još od vremena prve trojice halifa, preko Emevija i Abasida, smatrali hilafet otimačinom i nisu mu priznavali zakonsku utemeljenost. Abasidskim halifama su se sviđale naprijed navedene besmislice, tako da je čak i Harunu, koji je ipak bio pronicljiv čovjek i u čije vrijeme je islamska kultura uznapredovala, bilo drago čuti pohvale njihovoj vlasti.

 

Ako je u doba napretka i razvoja islamskog društva halifa imao izraženu sklonost prema takvim pojavama, jasno je koliko je u doba smutnje praznovjerje preuzimalo mjesto Istine. Posebno su se tada javljali ulizice i udvorice, koji su spomenutim pohvalnicama nastojali odobrovoljiti vladare i zapovjednike. Zato su takvi halifu Mutevekkila nazivali „Božijom sjenom“ na Zemlji i govorili su: „Ta sjena milosti spuštena je s Nebesa kako bi spasila ljude da ne izgore!“, a dvorski pjesnik, ulagujući se Ibn Haniju Al-Lemazu Fatimidu, ovako je pjevao:

„Desi se ono što ti poželiš, a ne ono što je sudbina, pa zato naredi, jer ti si jednak s Odrediteljem!“

 

Ipak, malo je ko među Abasidima ovakvim pojavama poklanjao toliko pažnje koliko Harun, koji je veoma nastojao oko svoga vjerskog lika. On je na svaki način pokušavao svojim postupcima i ponašanju dati vjersku boju te je nastojao svojim zlodjelima i terevenkama naći neko vjersko pokriće, da bi ono što je činio izgledalo sukladno vjerskim propisima.

 

Kažu da je tokom svoga halifata jedne godine došao u Mekku, pa je tokom obavljanja obreda Hadža mnogo dovio za svog liječnika kršćanina, Džibrila ibn Behtišua. Nekima se nije sviđalo što halifa muslimana javno moli za jednog inovjerca, ali Harun im reče: „Da, ali moje zdravlje je u njegovim rukama, a dobro muslimana ovisi o mome zdravlju. Prema tome, dobro muslimana ovisi o dužini njegovog života i o njegovom zdravlju, tako da u dovi za njega nema ništa sporno.“

 

Čudna je bila ta Harunova logika. Prema njoj, svekoliko dobro muslimanske zajednice svodilo se na njegovu ličnost i sve je trebalo biti podređeno očuvanju njegovog života. On, dakle, nije bio samo vladar, već je i samo njegovo biće navodno bilo od životnog značaja po opstanak čitavog islamskog društva! Moglo bi se pomisliti kako je pravdanje svih tih halifinih postupaka logikom vjere bilo izuzetno teško. Međutim, podmićujući i kupujući nekolicinu pravnika i fakiha okrenutih Ovome svijetu, on je srazmjerno lahko sebi priskrbio vjersko opravdanje za sve svoje postupke.

Jedan od očitih primjera Harunovih prevara i pretvaranja da je odan vjeri je primjer šehadeta, odnosno ubistva Jahje ibn Abdullaha.

 

Jahja ibn Abdullah, unuk Imama Hasana, ubrajao se među najveće uglednike Hašimija. Bio je poznat i priznat čovjek, te je važio za jednog od odabranih drugova Imama Sadika, mir neka je s njim, i uživao je Imamovu posebnu naklonost. U pobuni Huseina Šehida sa Fehha Jahja je bio u njegovoj vojsci jedan od važnih vojnih zapovjednika. Nakon poraza i Husejnovog šehadeta, otišao je sa skupinom ljudi u grad Dilam i ondje se posvetio pozivanju ljudi na pobunu.

Narod u tom kraju mu se pridružio i uskoro je sakupio pažnje vrijedne vojne snage. Onda je Harun poslao vojsku na Dilam sa Fadlom ibn Jahjom Bermekijem na čelu. Stigavši u Dilam, Fadl je – postupajući po Harunovom naređenju – započeo pregovore s Jahjom, mameći ga obećanjima i jamčeći mu sigurnost. Istovremeno su vršili pregovore i s prvacima Dilama, s ciljem njihovog odvraćanja od Jahje. Kada je Jahja shvatio da su se njegove snage osule, bio je prinuđen prihvatiti jamčenja. Onda mu je Harun poslao pismo pisano vlastitom rukom, u kojem mu jamči sigurnost.

Kada je vidio da su se i nekolicina važnih osoba potpisale kao svjedoci, Jahja je prispio u Bagdad. Harun se sprva prema njemu ophodio blagonaklono i stavio mu je na raspolaganje golemi imetak. Ali, u tajnosti je pripremao njegovo smaknuće. S tim ciljem optužio ga je da je u tajnosti okupljao ljude oko sebe i pripremao ustanak protiv vlasti. Ali, s obzirom na okolnost da je Jahji već bio poslao jasno i nedvosmisleno pismo jamčenja, nije ga mogao tek tako smaknuti.

 

Stoga je odlučio da pismo jamčenja poništi fetvom koju bi izdali šerijatski pravnici te da na taj način ozakoni ono što je namjeravao učiniti. Naredio je da se upriliči skup fakiha i sudija na kojem će učestvovati Muhammed ibn Hasan Šejbani, Hasan ibn Zijad Levlevi i Ebul-Bahteri, da se na njemu donese sud o pravovaljanosti ili neutemeljenosti pisma jamčenja. Kada se sudsko vijeće sastalo, najprije je Muhammed ibn Hasan, prilično slobodouman učenjak, koji se nije bio prodao Harunu, pročitao pismo jamčenja, a onda je izjavio:

„Ovo je valjano i jasno pismo jamčenja i ne postoji način da ga se poništi.“

 

Onda pismo uze Ebul-Bahteri, pogleda ga i reče:

„Ovo pismo jamčenja nije valjano i zapravo je bezvrijedno, jer je Jahja ustao protiv halife i poubijao neke ljude. Zato ga treba ubiti, a njegova krv neka padne na mene!“

 

Takva fetva izuzetno obveseli Haruna, koji reče:

„Ako pismo jamčenja nije valjano, onda ga pocijepaj!“

Tada Ebul-Bahteri pljunu na pismo i pocijepa ga. Harun mu onda darova milion i šesto hiljada dirhema i postavi ga na mjesto glavnog kadije, a Muhammedu ibn Hasanu, zbog onakvog njegovog mišljenja, zabrani da za neko vrijeme izdaje fetve. Tako, na osnovu presude ovog sudskog vijeća, Jahja bi pogubljen!

 

Kako je već rečeno, jedan od šerijatskih sudija koji su se prodali bio je i Ebu Jusuf, kojem je Harun darovao zvanje „kadije nad kadijama“ (qadil-qudat). On je odvajkada uživao Harunovu naklonost budući da je svojom sposobnošću da iznađe dokaze i ponudi objašnjenje vješto podastirao vjerska opravdanja za sve Harunove ružne postupke. Uvjerljiv dokaz za iznesenu tvrdnju predstavljaju dva primjera koji slijede.

 

Na početku svoga hilafeta, Harun se zaljubi u jednu od robinja njegova oca Mehdija. Kada joj izjavi ljubav, ona mu reče: „Prođi se toga, jer ja sam spavala s tvojim ocem!“

Ali, Harunu je bilo odveć stalo do nje i nije je se mogao tek tako proći pa se obrati Ebu Jusufu i zatraži od njega da pronađe neko rješenje. Ebu Jusuf hladnokrvno odgovori:

„Zar bi trebalo prihvatiti tvrdnju svake robinje? Ne slušaj šta ona kaže, jer ona nije iskrena!“ (Iako, prema propisima islamskog fikha, tvrdnja žene se prihvata i mjerodavna je pri presuđivanju.)

 

U drugom primjeru, jednog dana Harun zatraži od svoga ličnog kuhara da napravi jelo od mesa mlade kamile. Pošto pojede taj ručak, Džafer Bermeki reče: „Svaki halifin zalogaj koštao je četiri hiljade dirhema.“ Haruna te riječi začudiše, pa Bermeki objasni da je Harun jednom ranije bio zatražio to jelo, ali mu tada nije bilo pripremljeno, pa su otad svakoga dana klali po jednu mladu kamilu za kuhinju, u slučaju da halifa opet zatraži to jelo. Tako se ukupna vrijednost zaklanih kamila popela na četristo hiljada dirhema. Harunu, koji se inače nikada nije postidio što bez računice troši novac siromašnih i vrijednih muslimana na provode i rasipnički život, ovaj put teško pade ono šta je čuo.

 

Kako bi se iskupio, naredi da se siromasima kao milostinja podijeli milion dirhema. Naravno, ni taj novac nije bio njegova lična svojina, nego je pripadao bejtul-malu muslimana i trebalo ga je pravedno dijeliti među muslimanima, a ne da ga halifa dijeli kao milostinju ili dar. U svakom slučaju, vijest o tome dođe do Ebu Jusufa. Ebu Jusufova životna filozofija svodila se na to da se svidi halifi te odmah smisli vještu smicalicu kako da opravda ovaj halifin postupak.

 

Zato ode Harunu i upita ga zašto je neveseo. Kada mu Harun ispriča o čemu se radi, Jusuf pred njim upita Džafera Bermekija: „Je li meso tih kamila bacano, ili su ga ljudi jeli?“ Kada Džafer odgovori da su ljudi jeli to meso, Ebu Jusuf radosno izjavi: „Blago halifi koji je zaradio golemi sevab, jer sve to meso poklanih kamila došlo je muslimanima, pa je Bog učinio da halifa i na taj način upiše veliko dobro djelo!“

 

I zaista, bili su prisiljeni meso zaklanih kamila podijeliti siromasima, da se ne bi pokvarilo ili da ne bi bilo bačeno bagdadskim psima. I to je po logici Ebu Jusufa bila halifina milostinja! Tako je on, umjesto da postupanje o kojem je riječ ocijeni kao rasipništvo i besmisleno trošenje imetka muslimana, na kraju to proglasio dobrim djelom! Iz svega što je naprijed izrečeno, jasno se ukazuju teški uvjeti u kojima je djelovao Sedmi Imam, Musa ibn Džafer, mir neka je s njim. Bio je suočen s halifom kakav je bio Harun, koji je, kako smo to vidjeli, iza različitih oblika pretvaranja i prevara krio svoje pravo lice, nastojeći se prikazati pravednim vladarem i vjernikom. Kako bi strgao njegovu krinku i pokazao svijetu njegov pravi, kvarni lik, Sedmi Imam je bio prinuđen na stalno djelovanje i zauzimanje. I zaista, da on nije bio izvanredna ličnost, pobjeda u toj borbi ne bi bila moguća. Njegov uspjeh ogleda se i u činjenici što je uspio da neke od svojih mladih i pronicljivih učenika uputi da zauzmu važna mjesta na halifinom dvoru. U nastavku ćemo nešto više reći o jednom od njih.

 

Ali ibn Jektin bio je jedan od istaknutih i odabranih učenika Sedmog Imama. Ali bijaše čista i marljiva ličnost i uživao je Imamovu, mir neka je s njim, posebnu naklonost. Među sljedbenicima Ehli-bejta je bio izuzetno ugledan i cijenjen. Rođen je u Kufi 124. h.g., potkraj emevijske vladavine. Njegov otac Jektin bio je gorljivi pristalica Abasida. Zato ga emevijski halifa Mervan Himar uhapsi i baci ga u jedan od svojih zatvora. Ostavši bez muža, Jektinova supruga zaputi se u Medinu sa svoja dva sina, Alijem i Ubejdom. Nakon pada emevijske vlasti i dolaska Abasida, Jektin bi oslobođen, vrati se u Kufu i pridruži se halifi Ebul-Abbasu Sefahu. Tu mu dođe i njegova žena sa sinovima. Tako je Ali ibn Jektin ostatak djetinjstva proveo u Kufi i već u ranoj mladosti pridružio se krugu učenika okupljenih oko Sedmog Imama.

 

 Kako svjedoče historičari i biografi, Ali je spadao među odabrane drugove i istaknute učenike Sedmog Imama, Musa Kazima, mir neka je s njim. Tako se Ali uveliko okoristio druženjem s Imamom i prenio je od njega mnoštvo predaja. Od njegovog oca, Imama Džafera Sadika, mir neka je s njim, prenosi tek jedan hadis. U društvu je bio veoma omiljen i uživao je izuzetan ugled. Smatrao se jednim od najistaknutijih učenjaka svoga vremena, koji je iza sebe ostavio nekoliko napisanih djela. Koristeći se društvenim i političkim položajem koji je obnašao, Ali ibn Jektin je činio sljedbenicima Ehli-bejta ogromne usluge i, kao što ćemo vidjeti, predstavljao za njih važan oslonac. Za vrijeme Mensurove i Harunove vladavine propadale su jedna za drugom oružane pobune sljedbenika Ehli-bejta i Hašimija. Nakon šehadeta vođa tih pokreta postalo je sasvim očito da u datim uvjetima oružani pokret nije bio moguć te da je borbu trebalo voditi nekim drugim sredstvima.

 

Imajući to na umu, Sedmi Imam, mir neka je s njim, umjesto takvih pregnuća, posvetio se moralnoj izgradnji ljudi i osvješćivanju društvene javnosti u pogledu prljave naravi abasidske vlasti, nastojeći da svoje učenje učini što prisutnijim u društvu. U okviru takvog nacrta, Imam je zabranjivao saradnju sa tlačiteljskim vlastima. Međutim, u izuzetnim slučajevima, dopuštao je određenim provjerenim i odabranim osobama da preuzmu važne državne položaje. Naime, na taj način je bilo moguće ostvariti prisustvo na dvoru, a to je, s druge strane, predstavljalo i određeno jamstvo za sigurnost naroda, posebno sljedbenika Ehli-bejta. Napredovanje Alija ibn Jektina na Harunovom dvoru bilo je upravo dio ove zamisli. Za razliku od svoga oca, koji je bio iskreni pristalica Abasida i koji nije vjerovao u Imame Ehli-bejta,Ali je bio njihov pouzdani i iskreni sljedbenik. Njegova zamisao vodilja bilo je djelovanje na uspostavi ispravne i pravedne vlasti, za šta je bilo neophodno zanijekati zakonsku utemeljenost tlačitelja na vladarskom položaju.

 

Da je bilo tako kako je rečeno posve je očito iz jednog razgovora koji je Ali vodio sa svojim ocem. Jednom prilikom Jektin reče svom sinu:

„Kako to da se ispunilo ono što je vaš predvodnik predvidio u vezi s nama (Abasidima), ali ono što je u vezi s vama – sljedbenicima Ehli-bejta, odnosno vašom konačnom pobjedom – još se nije desilo?“

Ali mu odgovori: „Ono što je kazano o vama i nama došlo je sa istog vrela. Međutim, budući da se vaša vlast već ostvarila, kažete da se radilo o tačnom predviđanju, ali vrijeme naše obećane vlasti još nije došlo. Da su naši prvaci kazali: Vlast Poslanikove porodice ostvarit će se za, recimo, dvjesto ili tristo godina – to bi zbog dužine čekanja teško palo mnogim srcima i mnogi bi prestali vjerovati u to. Ali, kako bi nada ostala postojana, naši prvaci nisu odredili tačno vrijeme, već bi govorili: 'To će se uskoro desiti.' Tako su postigli da ljudi smatraju bliskom pojavu Obećanog Imama.“

 

S obzirom na ono što je ranije navedeno, stizanje Alija ibn Jektina do važnog položaja u vladajućem poretku bilo je od velike važnosti.Ali ibn Jektin prihvatio je vezirski položaj kod Haruna uz saglasnost Imama Kazima, mir neka je s njim. Kasnije je Ali u nekoliko navrata htio podnijeti ostavku na taj položaj, ali bi ga Imam svaki put odvratio od ostvarenja te namjere. Hrabreći Alija da zadrži taj položaj, Imam je htio zaštititi živote, imetak i prava sljedbenika Ehli-bejta te osigurati podršku njihovom tajnom pokretu.

Tako mu je jednom rekao:

„Zajamči mi jednu stvar, a ja ću tebi zajamčiti troje.“

„O čemu se radi?“, upita Ali, a Imam mu kaza: „Jamčim ti troje: neprijatelj te nikad neće ubiti, nikad nećeš osiromašiti i nikad nećeš dopasti tamnice. Ali, ono što ti meni moraš zajamčiti jeste da ćeš svakom mome sljedbeniku koji ti se obrati udovoljiti u pogledu potrebe koju iskaže i da ćeš se prema njemu odnositi s poštovanjem.“

Ali to prihvati, a Imam mu zajamči ono što je obećao. Prilikom tog razgovora Imam mu reče:

„Tvoj položaj je vrelo časti tvoje braće u vjeri. Nadati se da im posredstvom tebe Bog nadoknadi za njihovu patnju i poništi spletke njihovih neprijatelja.“

 

I zaista, Ali ibn Jektin ostao je vjeran svome obećanju. Za sve vrijeme dok je obnašao ovu službu predstavljao je čvrstu tvrđavu i sigurno utočište sljedbenicima Ehli-bejta. U tim tegobnim prilikama odigrao je važnu ulogu u priskrbljivanju neophodnih pretpostavki za zaštitu njihovih života i njihove slobode. Ali ibn Jektin je petinu iz svoga imetka tajno slao Sedmome Imamu, mir neka je s njim, i katkad bi mu, u izrazito teškim i opasnim prilikama, dostavljao neophodnu materijalnu potporu.

 

Dvojica njegovih prijatelja prenose:

„Jednom nas Ali ibn Jektin pozva k sebi, dade nam novac i pisma, i reče: 'Kupite sebi dvije jahalice i, ne koristeći se javnim putevima, tajno predajte ovaj novac i pisma Ebul-Hasanu (Imamu Kazimu)." Ova dvojica dalje pričaju: „Otišli smo u Kufu, kupili sebi jahalice, pripremili se za put i krenuli držeći se kozjih staza. Tako stigosmo u područje znano kao Betnur-rema. Ondje sjahasmo, dadosmo jahalicama da pasu, a mi sjedosmo da jedemo. Tada se na obzorju ukaza jahač u pratnji još jedne osobe.

Kad se približi, vidjesmo da je to Imam Kazim, mir neka je s njim. Ustadosmo, nazvasmo selam i dadosmo mu novac i pisma. Tada Imam također izvadi pisma, pruži nam ih i reče: 'Ovo su odgovori na pisma koja ste donijeli.'

Rekosmo: 'Hrana i potrepštine su nam na izmaku, pa ako dopuštate, otišli bismo u Medinu da obnovimo zalihe, a i da hodočastimo Poslanika, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim.' On zatraži da vidi naše zalihe, pa kada ih izvadismo, reče: 'To će vam biti dovoljno do Kufe.' Nije smatrao da je dobro da odemo u Medinu, pa nam reče: 'Kao da ste vidjeli Poslanika, pa se sad, uz Božiju zaštitu, vratite!“

 

Nema sumnje da svaka zajednica ili skupina okupljena oko zajedničkog cilja ima potrebu za novčanim sredstvima, kako bi te ciljeve mogli ostvariti. U slučaju da se dotok novca prekine, dolazi i do zastoja u njihovom djelovanju. U skladu s ovim općim načelom, sljedbenici Ehli-bejta su također imali potrebu za materijalnom podrškom kako bi opstali i mogli djelovati na ostvarenju svojih svetih ideala. Međutim, kroz različita povijesna razdoblja bili su neprekidno pod pritiscima tadašnjih vlasti, koje su ih time željele oslabiti i držati pod nadzorom.

 

U ovom pogledu, pored otimanja imanja Fedek od Fatime Zehre, mir neka je s njom, što je učinjeno s političkom pozadinom, odnosno iz želje da se dodatno oslabi ekonomska pozicija prvog ehlibejtskog Imama, Alija ibn Ebi Taliba, u historiji nalazimo mnogo sličnih primjera. Jedan od takvih jeste i Muavijin odnos prema sljedbenicima Ehli-bejta, a posebno prema Hašimijama. Muavijino nastojanje da od Husejna ibn Alija i njegovih rođaka dobije prisegu za Jezida, podrazumijevalo je prestanak isplata Hašimijama njihovog udjela iz bejtul-mala.

 

Naredni primjer su ekonomski pritisci koje je provodio Ebu Džafer Mensur, drugi abasidski halifa. Naime, Mensur je uveo čitav program proizvodnje gladi i siromaštva, a sve s ciljem da narod postane posve ovisan o njemu i njegovoj pomoći. Želio je da ljudi ne razmišljaju o važnim društvenim pitanjima i da se brinu jedino o tome kako da prežive. Jednom prilikom, u prisustvu državnih uglednika i dvorjana, podrugljivim tonom je objasnio svoje namjere sljedećim riječima: „Beduini su u svojoj poslovici dobro kazali: 'Drži svoga psa gladnim, pa će te u stopu pratiti zarad korice hljeba!'“

 

Kad je riječ o privrednim pritiscima ove vrste, njihova posebno važna skupina bili su sljedbenici Ehli-bejta, budući da su upravo oni zagovarali i predvodili borbu protiv tlačiteljskih halifa. Dakako, ni razdoblje Harunovog hilafeta nije u ovom smislu predstavljalo izuzetak. I on je prisvajanjem bejtul-mala muslimana i njegovim trošenjem na zabavu, provode i lagodan život,  sljedbenicima Ehli-bejta uskratio ono što je bilo njihovo pravo. Ali ibn Jektin, odani i iskreni drug Sedmog Imama, koristeći se svim mogućim sredstvima, neprekidno je nastojao pomoći sljedbenike Ehli-bejta i tako pomrsiti račune njihovim protivnicima. Kako smo to već naveli, Sedmom Imamu je davao hums iz svoga imetka, a radilo se o velikim iznosima, katkad čak i o stotinu pa i tri stotine hiljada dirhema. Uostalom, upravo hums je predstavljao istinsku materijalnu podršku ehlibejtskom pokretu. Sin Alija ibn Jektina priča: „Kad god bi Imamu Kazimu, mir neka je s njim, nešto važno zatrebalo, pisao bi mome ocu da mu to nabavi ili da to uradi za njega sam ili zajedno s Hišamom ibn Hakemom. Hišam bi priskakao u pomoć samo kada se radilo o posebno važnim i osjetljivim stvarima.“

 

Jednom prilikom, kada je s Imamom putovao u Irak, Ali ibn Jektin mu se požali na svoje stanje:

„Vidite li kakvo je moje stanje, za kakvu vlast radim i s kakvim ljudima imam posla?!“, a Imam mu odgovori: „Bog među nasilnike postavi ljude koje voli, kako bi posredstvom njih došla pomoć dobrim robovima Božijim. A ti si jedan od onih koje Bog voli.“ Drugom prilikom, kada je Ali ibn Jektin pitao Imama šta mu je činiti kada je riječ o saradnji s Abasidima po pitanju uzimanja nameta, Imam mu je rekao:

„Učini tako ako nemaš izbora, ali pazi na imetak mojih sljedbenika.“

Poslušao je Imamovo naređenje pa je tako sljedbenicima Ehli-bejta zvanično uzimao namete, ali bi im onda taj novac krišom vraćao.

 

Činio je tako zato što Harunova vlast nije predstavljala istinsku islamsku vlast te muslimani nisu bili dužni da je novčano potpomažu. Uzvišeni Bog je vlast i vilajet dodijelio Musi ibn Džaferu, mir neka je s njim, te je po njegovoj uputi Ibn Jektin izuzeo njegove sljedbenike od plaćanja državnih nameta.

 

Još jedna od stvari koje mogu služiti na ponos Aliju ibn Jektinu je i okolnost da je svake godine slao određen broj ljudi na hodočašće Kuće Božije i tom prilikom svakom od njih bi davao po deset ili dvadeset hiljada dirhema. Broj tih ljudi kretao se od 150, katkad 200, a nekih godina i po 300 osoba. Svakako, s obzirom na značaj i vrijednost Hadža u islamskom učenju, ovakav postupak dokaz je nesumnjive vjere i pobožnosti Alija ibn Jektina.

 

Međutim, uzmemo li u obzir povelik broj onih koji su na ovaj način odlazili na Hadž i visinu sume koja im je za to isplaćivana, uviđamo da je on ovim ostvarivao još jedan cilj. Dakle, uzmemo li u obzir dvjesto ljudi godišnje sa iznosom od po deset hiljada dirhema, zaključit ćemo da je u te svrhe godišnje trošio dva miliona dirhema. Ovaj iznos, koji je isplaćivao svake godine, zasigurno predstavlja tek dio njegovih ukupnih godišnjih troškova, jer sredstva koja je izdvajao za hums, zekat i milostinju bila su mnogo veća. Uzmemo li sve ovo u obzir, lahko ćemo zaključiti da je on raspolagao ogromnim novčanim sredstvima.

 

Šejh Behai je bio prvi među učenjacima koji je obratio pažnju na ovo pitanje.

On ovoj stvari pristupa izuzetno pronicljivo pa kaže kako smatra da je Imam Kazim, mir neka je na nj,  dopustio Aliju ibn Jektinu da troši novac iz bejtul-mala muslimana. Ovaj je onda, pod izgovorom da šalje ljude da obave Hadž, taj novac u velikim sumama dijelio sljedbenicima Ehli-bejta, a da mu niko od protivnika nije mogao za to ništa prigovoriti. Dakle, slanje na Hadž bilo je dio osmišljenog plana kojim je Ali ibn Jektin popravljao i snažio materijalno stanje sljedbenika Ehli-bejta. Dokaz da je to tako je i činjenica što se među onima koji su ovako poslani na Hadž nalaze i imena ličnosti poput Abdurahmana ibn Hadžadža i Abdullaha ibn Jahje Kahilija, za koje se zna da su bili odabrani i omiljeni Imamovi drugovi, te zasigurno omrznuti od vlasti i uskraćeni za svoja prava.

 

Druga važna stvar koju uviđamo u ovakvom Alijevom postupku je okolnost da je na ovaj način sljedbenicima Ehli-bejta, posebno njihovim prvacima, bilo omogućeno da prisustvuju Hadžu, kao svojevrsnom svemuslimanskom saboru, da ondje izlažu svoje stavove i raspravljaju sa sljedbenicima različitih škola i pravaca, što je dovelo do svojevrsnog naglog procvata ehlibejtskog učenja.

U ovoj svojoj službi, koja je nosila sa sobom brojna iskušenja i opasnosti, Ali ibn Jektin uživao je bezuvjetnu podršku Imama Kazima, mir neka je na nj. Zahvaljujući Imamovoj vidovitosti nekoliko puta je izbjegao smrtnu opasnost. Jedan od tih slučajeva je i sljedeći:

 

Jedne godine Harun je poklonio Aliju ibn Jektinu odjeću, u kojoj je naročitu pažnju privlačio jedan crni krzneni ogrtač izvezen zlatom, nalik ogrtačima kakve su uglavnom nosile halife. Ibn Jektin je većinu te odjeće, pa tako i taj skupocjeni ogrtač, darovao Imamu Kazimu, mir neka je s njim, odnosno poslao mu sa humsom koji je bio pripremio. Imam prihvati poslani novac i odjeću, ali onaj izuzetni ogrtač vrati natrag, uz popratno pismo u kojem je stajalo:

„Sačuvaj ga i nikom ga ne daji, jer bit će ti od koristi u onome što će ti se desiti!“

Ali ibn Jektin nije razumio razloge takvog Imamovog postupka, ali ipak sačuva ogrtač. Uskoro on razriješi dužnosti nekog svoga službenika koji je bio zakazao u poslu.

Ovaj čovjek, znajući za Alijeve veze sa Imamom Kazimom i darove koje mu je slao, okleveta ga Harunu i reče:

„On vjeruje u imamet Muse ibn Džafera i svake godine mu šalje hums iz svoga imetka.“

Onda onu odjeću iskoristi kao svoj dokaz, pa kaza: „Posebnu odjeću koju mu je halifa svojevremeno poklonio, dao je Musi ibn Džaferu.“

Kad to ču, Harun se silno rasrdi pa reče: „Moram provjeriti o čemu se tu radi, a pokaže li se da si ti bio u pravu, prolit ću njegovu krv!“ Potom odmah pozva Alija ibn Jektina i upita ga za onu odjeću.

On odgovori: „Spremio sam je u jedan sanduk kako bi ondje bila čuvana.“

Harun mu naredi da donese baš onaj ogrtač, pa Ali smjesta posla jednog od svojih slugu po njega i objasni mu: „Idi mojoj kući i od ključara uzmi ključ od te-i-te sobe, uđi unutra, pa otvori sanduk koji ondje nađeš. U njemu ćeš vidjeti zamotuljak s pečatom, pa to donesi ovamo.“

Uskoro sluga donese zamotuljak i spusti ga pred Haruna. On naredi da se otvori i pogleda šta je unutra. Kada ga otvoriše, vidješe da se radi upravo o spornom ogrtaču.  

Harunova srdžba se stiša i on reče Aliju:

„Nakon ovoga neću više vjerovati nikome ko te pokuša potvoriti.“

A onda naredi da se Ali ibn Jektin obilno nagradi, a onaj klevetnik strogo kazni.

 

Harun je znao da ga Musa ibn Džafer, mir neka je s njim, i njegovi sljedbenici smatraju uzurpatorom Poslanikovog hilafeta i vladarem tlačiteljem koji je silom i snagom preuzeo u svoje ruke upravljanje sudbinom muslimana. Također je znao da, ukoliko se oni ikad domognu dovoljne moći i snage, neće nimalo oklijevati da ga zbace s vlasti.

 

Razgovor između Sedmog Imama i Haruna koji slijedi uvjerljivo prikazuje Imamove uzvišene ciljeve u pogledu uspostave islamske vlasti. Jednoga dana Harun, možda s ciljem da iskuša Imama i ispita njegove stavove, reče mu da je spreman vratiti imanje Fedek. Imam na to kaza:

„Spreman sam ga preuzeti pod uvjetom da mi ga vratiš u njegovim punim granicama.“

Harun upita: „A koje su to njegove granice?“, a Imam odgovori: „Kažem li ti njegove granice, nikad mi ga nećeš vratiti!“

Harun je navaljivao i obećavao kako će učiniti šta god da treba. Onda Imam, mir neka je s njim, ovako odredi granice Fedeka: „Jedna granica – Aden, druga granica – Samarkand, treća: Afrika i četvrta: Urumija i Kaspijsko more.“

Sa svakom izgovorenom granicom Harun je bivao sve bljeđi te naposljetku više nije mogao savladavati srdžbu pa uzviknu: „Pa u tom slučaju meni neće ništa ostati!“

Imam kaza: „Znao sam da nećeš prihvatiti, pa sam zato i izbjegavao da ti kažem.“

 

Ovakvim odgovorom Imam, mir neka je s njim, poručio je Harunu sljedeće: Fedek je simbol islamske države. Oni koji su ga oduzeli Poslanikovoj kćeri i zetu time su ustvari lišili Ehli-bejt njihovog prava da vode islamsko društvo i državu. Prema tome, želiš li mi vratiti moje pravo, onda mi moraš predati sve teritorije islamske države. Tako su ovim razgovorom na pravi način predstavljeni Imamovi uzvišeni ciljevi.

 

Iako je spoljašnja vlast i moć bila u Harunovim rukama, istinski vladar srcima ljudi bio je Imam Musa Kazim, mir neka je s njim. Harun je to dobro znao pa je čekao pogodan trenutak da ga smakne. Da bi to ostvario bilo je potrebno da nađe šerijatsko pokriće. Do halife su dolazile vijesti da sve više i više ljudi predaju svoje vjerske novčane priloge, kao što su hums i zekat, Imamu, umjesto državi. To je značilo da se broj Imamovih sljedbenika povećavao te da je on i materijalno jačao. Harun je odlučio da djeluje.

 

Ovdje privlači pažnju njegovo vjersko pokriće koje je bio iznašao. Kažu da je otišao na Poslanikov kabur u Medinu i ovako mu se obratio:

„O Poslaniče Božiji, oprosti mi za ono što namjeravam uraditi! Želim zatvoriti Musaa ibn Džafera, jer on radi na tome da razjedini tvoj ummet i da se među muslimanima proljeva bratska krv!“

 

Poslije toga je izdao naređenje za Imamovo zasužnjenje. Odveli su ga najprije u Basru, a Harun je tražio izvršioca za svoju odluku. U prvi mah je bio određen Isa ibn Džafer, njegov upravnik u tom gradu. Ali, kada je Isa vidio o kome se radi, odbio je provesti Harunov nalog. Ovaj je onda naredio da se Imam odvede u Bagdad i preda Fadlu ibn Rabiu, koji je sada imao zadatak da Imama liši života.

Međutim, nakon što je prošlo neko vrijeme, a Harun nije dobivao vijest o Imamovom pogubljenju, javiše mu da se Fadl s njim gotovo sprijateljio. I zaista, kada je Fadl čuo Imama, vidio kako se ponaša, posvjedočio njegove duge sedžde i neprestano spominjanje Boga, nije mogao a da ne bude njime privučen. Harun sav bijesan naredi da se Fadl pozove i pred njim izbičuje. Imam Musa je tada predat u ruke Sinda ibn Šahika, koji je upravljao Harunovim zatvorom. Ovaj je napokon izvršio Harunovo naređenje tako što je dao Imamu zatrovane hurme. Njegovo tijelo bilo je nekoliko dana izloženo na jednom od bagdadskih mostova, s ciljem da se obznani njegovim sljedbenicima i onima koji su mu bili naklonjeni da je onaj u koga su polagali nade sada mrtav.

(Šejh Mufid, Kitabul Iršad, str. 453-456.)