PRVI IMAM, ALI ibn EBI TALIB, s.a.

 

Imam Ali je rođen 13. Redžeba, trideset godina nakon „godine slona“, („Godina slona“ je godina 570. u kojoj je Abraha krenuo u pohod sa svojom vojskom s namjerom da sruši Ka'bu. Vojska, koja je imala jednog ili više slonova, bila je uništena od strane jata ptica koje su je zasule kamenčićima iz zraka. O ovom događaju kazuje i kur'anska sura El-Fil. Također, to je godina u kojoj je rođen Božiji Poslanik Muhammed.)  unutar same Ka'be. Njegova majka zvala se Fatima bint Esed, a otac Ebu Talib. Šehadet je postigao 21. noći Ramazana 40. godine nakon Hidžre, u gradu Kufi. Njegov mezar nalazi se u gradu Nedžefu, u Iraku. (Nedžef je udaljen nekoliko kilometara od Kufe. Naime, kada je preselio, Hasan i Husejn, sa skupinom rođaka i prijatelja, tajno su ga noću iznijeli iz Kufe i sahranili na tada nepoznatom mjestu. Za njegov kabur će se saznati tek od vremena šestog imama Ehli-bejta, Džafera Sadika.)

Imam Ali je rođen deset godina prije početka spuštanja Objave Poslaniku Muhammedu i u svim bitnim zbivanjima iz historije islama uvijek je bio uz njega.Živio je još trideset godina nakon Poslanikove smrti. Alijev život, koji je trajao 63 godine, možemo podijeliti u sljedećih pet dionica:

 

• prva, od rođenja do početka Objave;
• druga, od početka Objave do Poslanikovog iseljenja u Medinu;
• treća, od Hidžre do Poslanikove smrti;
• četvrta, od Poslanikove smrti do početka njegovog hilafeta; i
• peta, samo razdoblje njegovog hilafeta.

 

Prvo razdoblje Imamovog života bilo je ono do početka spuštanja Objave i ono je trajalo deset godina. Kada je Ali rođen, Poslaniku nije bilo više od trideset godina. Objava mu je počela stizati u četrdesetoj godini, tako da Ali u tom trenutku nije imao više od deset godina.

 

Znači, ovo posebno osjetljivo razdoblje oblikovanja ličnosti, odgoja i duhovnog izoštravanja proveo je u hazreti Muhammedovoj kući, pod njegovim odgajanjem i staranjem. S tim u vezi islamski historičari bilježe sljedeće: Jedne godine Mekku pogodi velika oskudica. Ebu Talib, Poslanikov amidža, imao je u to vrijeme brojnu porodicu i velike troškove. Hazreti Muhammed predloži Abbasu, svom drugom amidži i jednom od najbogatijih ljudi među Hašimijama, da obojica uzmu u svoju kuću po jedno od Ebu Talibove djece, kako bi umanjili njegove izdatke. Abbas se složi, pa zajedno mu otiđoše, iznesoše mu svoj prijedlog, koji ovaj prihvati. Naposljetku, Abbas povede svojoj kući Džafera, a hazreti Muhammed Alija. Živio je u Poslanikovom domu do Objave i bio je prvi koji ju je potvrdio i prihvatio.

(Obratiti se na sljedeće izvore: Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 58; Ibn Hišam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika, Ibrahim Abjar i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebetu Mustafa El-Babi, 1355. h.g, sv. 1, str. 262; Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 213; Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 119.)

 

Kažu da je Poslanik islama, nakon što je uzeo sebi Alija, rekao: „Odabrao sam onoga koga je Bog odabrao za mene.“

( Ebul-Feredž Isfahani, Makatilut-talibin, Nedžef, Menšuratul-mektebetil-hajderije, str. 15.)

Budući da je hazreti Muhammed nakon smrti Abdul-Mutaliba odrastao u Ebu Talibovoj kući i pod njegovim starateljstvom, htio je da odgajanjem jednog njegovog djeteta uzvrati njemu i njegovoj ženi Fatimi bint Esed na pažnji koju su mu poklonili. Za svog halifata, Imam Ali je ukazao na ovo razdoblje svoga odgoja u hutbi poznatoj kao Kasi'a, rekavši:

„Znate, zaista je mjesto moje kod Poslanika Božijeg, mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i porodicom njegovom, s obzirom na srodstvo blisko i naš odnos, sasvim posebno. Kada bijah dijete, uzeo me je u okrilje svoje.

Običavao me je privijati na grudi svoje i stavljati me pored sebe u postelji svojoj, primicati tijelo svoje blizu moga, te mi omogućavati da mirišem miomiris njegov. Običavao je sažvakati nešto od hrane, pa mi onda to davati, zalogaj po zalogaj... A ja sam ga slijedio poput devčeta koje slijedi trag majke svoje. Svaki dan mi je pokazivao, u obliku znamenja, neke od osobina svojih i naređivao mi da ih slijedim.“

(Staza rječitosti (Nehdžul-belaga), sabrao Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Zagreb, 1994, govor 191, str. 158-159.)

 

Prije nego mu je počela stizati Objava, hazreti Muhammed, mir i blagoslov neka je s njim i njegovim, svake godine bi po jedan mjesec provodio u ibadetu u pećini Hira. (Hira je ustvari brdo sjeverno od Mekke, a pećina Hira nalazi se na njegovim obroncima.)

Ako bi za to vrijeme onuda naišao kakav siromašak, nahranio bi ga, a nakon što bi se navršilo mjesec dana, vraćao se kući. U povratku bi prvo svratio u Mesdžidul-Haram, sedam ili više puta tavafio Ka'bu, a onda je odlazio svome domu.

(Ibn Hišam, Abdulmelik, Es-Siretun-nebevijje, priredili Mustafa Al-Sika, Ibrahim Abjar i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebetu Mustafa Al-babi, 1355. h.g, sv. 1, str. 252)

 

Izvještaji nam kazuju da je hazreti Muhammed, s obzirom na njegovu snažnu naklonost prema Aliju, vodio i njega tokom tih mjesec dana sa sobom u pećinu Hira. Kada mu se melek Objave po prvi put spustio, upravo u toj pećini, i počastio ga stepenom poslanstva, Ali je bio uz Poslanika. U svojoj, hutbi Kasi'a, u vezi s tim kaže:

„Svake godine odlazio je u osamu u pećini Hira, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko drugi gledao nije... Kada je Objava spuštena njemu, mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i s porodicom njegovom, čuo sam cviljenje. Tada rekoh: 'O Poslaniče Božiji, kakvo je to cviljenje?' A on odgovori: 'To je šejtan koji je izgubio nadu svaku da će mu se robovati! Ti zaista čuješ šta ja čujem i vidiš što ja vidim, osim što ti uistinu nisi vjerovjesnik, već si zaista pomagač, i ti si, zasigurno, u dobru.'“

(Staza rječitosti (Nehdžul-belaga), sabrao Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str. 159.)

 

Ove riječi se mogu odnositi i na Poslanikov ibadet u Hiri, u razdoblju nakon početka Objave. Međutim, naprijed izneseni podaci, a i činjenica da je Poslanik ibadet na Hiri obavljao uglavnom prije početka Objave, navode na zaključak da se one odnose na vrijeme prije početka Objave. U svakom slučaju, čistota Alijevog duha i Poslanikov odgoj učinili su da on još u djetinjstvu svojim osjetljivim srcem, pronicljivim vidom i uhom koje čuje, vidi stvari i čuje zvukove koje obični ljudi nisu mogli ni vidjeti, ni čuti. Ibn Ebil-Hadid Mu'tezili u svom komentaru Nehdžul-belage piše:

„U knjigama se prenose vjerodostojne predaje da, kada se Džibril prvi put spustio Poslaniku i počastvovao ga stepenom poslanstva, Ali je tada bio uz njega.“

(Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 208.)

 

Od Imama Sadika prenosi se da je rekao: „Prije Objave Poslaniku islama, Ali je viđao u njemu svjetlo poslanstva i slušao glasove meleka. Poslanik islama rekao mu je:

'Da ja nisam pečat Božijih poslanika, ti bi bio dostojan poslanstva. Ali, ti si moj povjerenik i nasljednik, prvak povjerenika i predvodnik bogobojaznih." (Isto, str. 210)

 

 

Drugo razdoblje Alijevog života je ono od početka Objave do iseljenja u Medinu. To razdoblje je trajalo trinaest godina, a u Imamovom životu obuhvata niz njegovih blistavih napora i veličanstvenih djela preduzetih na putu napretka islama, djela kakva se u historiji islama ne mogu dovesti u vezu ni sa drugim, osim s njim. Prvo što u ovom razdoblju služi na ponos Aliju je njegovo prvenstvo u prihvatanju islama. Odnosno, da kažemo ispravnije, on je uvijek i ispovijedao islam, budući da je od djetinjstva bio monoteist i nikada se nije zaprljao idolopoklonstvom.

(Akhtab Khavarizm, Al-Menakib, Nedžef, Al-Matbu'atul-Hajderijje, 1385. h.g, str. 18.)

 

Tako pod islamom ovdje podrazumijevamo potpunu čistotu od idolopoklonstva, što nije bio slučaj sa ostalim Poslanikovim ashabima. Prvenstvo u prihvatanju islama vrijednost je koju ističe Kur'an Časni, koji kaže da oni koji su prvi prihvatili islam stiču kod Boga posebnu vrijednost: I oni prvi – uvijek prvi! Oni će Allahu bliski biti... (Al-Waki'a, 10-11.)

 

Posebna pažnja prema prvenstvu u prihvatanju islama ide čak dotle da se oni koji su prihvatili vjeru prije osvajanja Mekke i koji su žrtvovali svoje živote i imetke na Božijem putu smatraju boljim od onih koji su vjeru prihvatili nakon muslimanskog osvajanja Mekke i onda učestvovali u džihadu. Šta tek onda reći za one koji su postali muslimanima prije Hidžre, u prvim godinama pojave islama? Kur'an kaže: Nisu jednaki oni među vama koji su davali priloge prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su poslije davali priloge i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu.

(Al-Hadid, 10)

 

Razlog davanja prednosti vjeri muslimana prije oslobađanja Mekke (što se desilo osme godine poslije Hidžre) sadržana je u činjenici da su oni prihvatili vjeru u vrijeme kada islam na Arabijskom poluostrvu nije dosegao vrhunac moći, kada se sjedište idolopoklonika, dakle Mekka, činila neosvojivom tvrđavom i kada su sa svih strana njihovim životima i imecima prijetile opasnosti.

Nakon iseljenja u Medinu i prihvatanja islama od strane Evsa, Hazredža i plemena u okolini Medine, muslimani su postigli napredak i uživali su srazmjernu sigurnost, te su čak u mnogim oružanim sukobima izvojevali pobjede. Ali, opasnost još nije bila posve otklonjena. Prema tome, budući da je prihvatanje islama i žrtvovanje života i imetka u ovakvim uvjetima osobita vrijednost, zasigurno je to na samom početku Poslanikovog pozivanja, u vrijeme kada nije bilo druge snage, osim Kurejšija idolopoklonika, još veće i značajnije. Stoga se među Poslanikovim drugovima prošlost u islamu smatrala važnim razlogom za ponos. Otud nam je jasna Alijeva vrijednost zbog njegovog prvenstva u prihvatanju islama.

 

U islamskim vrelima navedeno je toliko dokaza i svjedočanstava da je upravo on prvi prihvatio islam, da bi nabrajanje svih njih nadmašilo opseg ove knjige. Prije svega, sam Poslanik je izričito kazao da je Ali prvi musliman, te je pred skupinom svojih drugova izjavio: „Prvi koji će se na Danu sudnjem sresti sa mnom na Havdu (Kevseru) bit će prvi među vama u islamu, Ali ibn Ebi Talib.“

(Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, prvo izdanje, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-’arabi, 1328. h.g, sv. 3, str. 28.)

 

Učenjaci i muhadisi prenose: Hazreti Muhammed je postao Božijim poslanikom u ponedjeljak, a sutradan, u utorak, Ali je obavio za njim namaz. (Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabi, 1378. h.g, sv.13, str. 119.)

U svojoj u hutbi Kasi'a kaže: „Tada islam nije bio prisutan ni u jednoj kući, do u kući Poslanika Božijeg, mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i porodicom njegovom, i Hatidže. Bio sam treći poslije njih dvoje. Gledao sam svjetlost Objave i Poruke i udisao sam miris vjerovjesništva.“ (Staza rječitosti (Nehdžul-belaga), sabrao Es-Sejjid Eš-Šerif Er-Radi, prijevod Rusmir Mahmutćehajić i Mehmedalija Hadžić, DID, Zagreb, 1994, govor. 191, str.159.)

 

Na drugom mjestu, svoje prošlosti u islamu se ovako sjeća:

„Bože moj, prvi sam koji je usmjeren i koji je čuo i odazvao se. Niko mi nije prethodio u molitvi, osim Poslanika Božijeg, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove!“

(Isto, govor 130, str.113.)

 

Također je rekao:

„Ja sam rob Božiji, brat Poslanika Njegovog i najiskreniji sam u vjeri. Tako nešto ne može tvrditi niko nakon mene, osim teški lažljivac. Osam godina prije drugih ljudi obavljao sam s Poslanikom namaz.“

(Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 312; Ibn Asir, Al-Kamil fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 57; AlMustedrak 'alas-sahihejn, priredio Abdurrahman Al-Mar'aši, prvo izdanje, Bejrut, Darulma'rifet, 1406. h.g, sv. 3, str. 112.)

 

Ufif ibn Qays Kindi kaže:

„U doba džahilijeta bavio sam se trgovinom mirisima. Na jednom od svojih putovanja dođoh u Mekku i smjestih se kod Abbasa, tada jednog od najvećih mekkanskih trgovaca. Sjedio sam s njim jednoga dana u Mesdžidul-haramu, kada u trenutku dok je Sunce bilo u zenitu tu uđe mladić čije je lice sjalo poput punog Mjeseca. Pogleda u nebo, a onda se okrenu prema Ka'bi i poče obavljati namaz. Uskoro mu priđe dečkić prijatnog lica i stade s njegove desne strane. Onda dođe i neka pokrivena žena i stade iza njih dvojice, pa su njih troje zajedno obavljali namaz, činili ruku i padali na sedždu. Začudi me ovaj prizor (da u središtu idolopoklonstva tri osobe obavljaju molitvu drugačije od običaja idolopoklonika), pa se okrenuh Abbasu i rekoh: 'Začudna stvar!' I on ovo ponovi, pa dodade:

'Poznaješ li ovo troje?'

'Ne!', rekoh, a on kaza: 'Onaj što je došao prvi i stoji ispred ono dvoje je moj bratić Muhammed ibn Abdullah. Onaj drugi je moj drugi bratić, Ali ibn Ebi Talib, a treća osoba je Muhammedova žena. On tvrdi da je njegova vjera objavljena od Boga. Trenutno tu vjeru ne slijedi niko, osim njih troje.“ 

(Pogledati sljedeće izvore: Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 226; Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 212; Ibn Ebil-Hadid u spomenutoj knjizi ovo sjećanje prenosi i od Abdullaha ibn Mesuda, koji je također prilikom jedne posjete Mekki bio svjedokom ovakvog prizora.)

 

Ovo svjedočenje jasno ukazuje na činjenicu da u počecima Poslanikovog pozivanja u islam, pored njegove žene Hatidže, samo je Ali još bio musliman.

Poslanik islama se tri godine uzdržavao od javnog propovijedanja islama. U vjeru je pozivao samo one za koje bi kroz lične doticaje procijenio da bi je mogli prihvatiti. Nakon tri godine spustio mu se melek Objave i prenio mu Božije naređenje da u vjeru počne pozivati svoje bližnje i rodbinu. Božije naređenje glasilo je ovako:

I opominji rodbinu svoju najbližu i budi ljubazan prema vjernicima koji te slijede! A ako te ne budu poslušali, ti reci: „Ja nemam ništa s tim što vi radite.“

2

Razlog zašto je pozivanje rodbine izabrano za početak javnog poziva je u procjeni da ukoliko jedan vjerski vođa ne bude imao pristalica među svojim bližnjim, njegov poziv nikad neće imati odjeka među drugim ljudima. Stoga je Poslanik naložio Aliju da okupi na ručku četrdeset i pet uglednika među Hašimijama i pripremi hranu od mesa i mlijeka. Svi pozvani su se okupili u zakazano vrijeme. Nakon što su jeli, Ebu Leheb, Poslanikov amidža, pokvario je druženje svojim nepriličnim obraćanjem i nije bilo umjesno govoriti o predviđenoj temi, te se tako skup razišao bez ikakvog učinka. Nakon što su jeli i popili mlijeko, gosti su napustili Poslanikovu kuću. On je odlučio da sutra ponovo priredi ručak i da ih opet pozove sve, osim Ebu Leheba. Ponovo je Ali po njegovom nalogu pripremio hranu i mlijeko i pozvao ugledne Hašimije da dođu. Nakon objeda, Poslanik je ovako započeo svoje obraćanje:

„Niko od ljudi svojim bližnjima nije donio nešto bolje od onoga što ja donosim vama. Donio sam vam dobro Ovog i Budućeg svijeta. Svevišnji mi je naredio da vas pozovem u tevhid i da slijedite Njegovu poslanicu. Ko će me od vas na tom putu pomoći, kako bi bio moj brat, pomagač i moj namjesnik među vama?“

 

Rekao je to, a onda na trenutak zašutio kako bi vidio ko će od prisutnih odgovoriti potvrdno. U tim trenucima vladala je potpuna tišina pomiješana s čuđenjem. Svi su sjedili oborenih glava, zadubljeni u misli. Odjednom tišinu prekide Ali, kojem tada nije bilo više od petnaest godina. Ustade, okrenu se ka Poslaniku i reče:

„O Poslaniče Božiji, ja ću te podržati na tom putu!“ Onda pruži svoju ruku Poslaniku kako bi time izrazio svoju vjernost. Poslanik mu tada naredi da sjedne, pa opet ponovi ono što je prije rekao. Ponovo se diže Ali i izrazi svoju spremnost. Poslanik mu opet reče da sjedne, pa još jednom ponovi svoj poziv. I ovaj put se ne diže niko, osim Alija. Tada mu Poslanik pruži ruku i pred prvacima Hašimija izreče svoje historijske riječi: „O rođaci moji, Ali je moj brat, pomagač i moj namjesnik među vama!“

(Pogledati sljedeće izvore: Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 2, str. 217; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 63; Ibn Ebil-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 211.)

 

Tako je određen prvi opunomoćenik posljednjeg Božijeg poslanika na samom početku poslanstva, u vrijeme kada je njegovu vjeru prihvatao tek neznatan broj ljudi. Iz činjenice da je istoga dana obznanio svoje poslanstvo i Alijev imamet, nazvavši ga svojim pomagačem i namjesnikom, možemo jasno shvatiti stepen i važnost imameta u islamu. Vidimo da su ova dva položaja međusobno nerazdvojiva, te je imamet uvijek upotpunitelj programa poslanstva.

 

Trinaeste godine od početka Objave, u noći 13. Zul-hidždže, na Akabi se desila druga prisega između Poslanika islama i stanovnika Jesriba. Oni su ga tad pozvali sebi i obećali mu podršku i zaštitu. Otada su muslimani postepeno počeli napuštati Mekku i iseljavati u Jesrib. Poglavari Kurejšija saznali su da je Jesrib postao novo uporište islamskog poziva i osjećali su zebnju zbog toga. Bojali su se da će se Poslanik nastojati osvetiti nakon svih muka i progona koje su provodili nad njim i njegovim pristalicama. Ako se i ne odluči na otvoreni rat, može ugroziti njihov trgovački put ka Šamu, koji je prolazio pored Jesriba. Suočeni s tom opasnošću, sazvali su krajem mjeseca Safera, 14. godine po početku Objave, darun-nedve (skupštinu mekkanskih prvaka) da bi iznašli rješenje za ovu smetnju. Na tom vijeću neki od prisutnih su predložili da se Poslanika protjera ili zatvori, ali takav prijedlog bi odbijen. Naposljetku odlučiše da ga ubiju.

 

To ni u kom slučaju nije bilo jednostavno izvesti, budući da Hašimije to ne bi mirno primili i sigurno je da bi tražili provođenje krvne osvetu. Stoga zaključiše da se iz svakog plemena odabere po jedan mladić, pa da onda oni noću zajedno upadnu u hazreti Muhammedovu kuću i sasijeku ga u postelji. Tako ubica neće biti samo jedna osoba, a Hašimije neće moći provesti krvnu osvetu, budući da se ne bi mogli sukobiti sa svim plemenima. Morali bi se zdovoljiti rješenjem da im bude samo plaćena krvarina. Za izvedbu svoga plana Kurejšije su odredile prvu noć mjeseca Rebiul-evvela. Svevišnji će kasnije u Kur'anu navesti sve tri ideje koje su predložene:

 

 I kad su ti nevjernici zamke razapinjali da bi te u tamnicu bacili ili da bi te ubili ili da bi te prognali; oni su zamke pleli a Allah ih je ometao, jer Allah to najbolje umije. (Al-Anfal, 30.)

 

Nakon te odluke Kurejšija, melek Objave obavijestio je Poslanika o njihovom mračnom planu i prenio mu Božiju naredbu da napusti Mekku i ode u Jesrib. Kako bi osujetio dušmanski plan i napustio grad, bilo je neizbježno da se posluži varkom. Stoga je trebalo da hrabra i odana osoba navečer legne u njegovu postelju, da zavara skupinu koja ga je trebala ubiti. Oni će držati pod nadzorom njegovu kuću i misliti kako je Poslanik još u njoj, dok će se on izvlačiti iz grada i kretati putem ka Jesribu. Takva osoba nije mogao biti niko drugi, osim Ali. Stoga mu je izložio plan kurejšijskih prvaka i rekao mu:

 

„Večeras lezi u moju postelju i pokrij se onim zelenim ogrtačem kojim se ja obično pokrivam, kako bi oni pomislili da sam još uvijek tu.“ Ali je postupio tako, a kurejšijski odabranici opkolili su kuću, pa su pred zoru sa isukanim sabljama upali unutra. S obzirom na okolnost da su svoj plan dotada smatrali sigurnim i bez greške, vidjevši Alija napadači se razočaraše i rasrđeni ga upitaše: „Gdje je Muhammed?“, a on im odgovori: „Zar ste ga meni povjerili na čuvanje, pa sada tražite da vam ga vratim?! Htjeli ste da učinite ono zbog čega je morao napustiti svoj dom!“ Oni tada navališe na Alija i, kako Taberi navodi, stadoše ga zlostavljati. Odveli su ga u Mesdžidul-haram, ali ga, nakon ispitivanja, pustiše i uputiše se ka Medini u potjeru za Poslanikom, koji je već bio sakriven u pećini Sevr."

(Obratiti se sljedećim vrelima: Ibn Hišam, Abdul-Melik, Es-Siratun-nebevijje, priredili Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-Babi Halebi, 1355. h.g, sv. 2, str. 124-128; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 102; Muhammed ibn Sa'd, Al-Tabekatul-kubra, Bejrut, Darus-sadr, sv. 1, str. 228; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 30.)

 

  Kur'an Časni je ovjekovječio ovu golemu Alijevu odanost, te ga je u časnom ajetu predstavio kao onog ko se žrtvuje na Božijem putu: Ima ljudi koji se žrtvuju da bi Allaha umilostivili – a Allah je milostiv robovima svojim. (Al Bakara, 207.)

 

Tumači kažu da je ovaj ajet objavljen povodom Alijeve odanosti u spomenutoj noći, lejletul-mabit.

(Pogledati sljedeća vrela: Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed EbulFadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv.13, str. 262; Mozafer, Mohammed Hasan, Dalailus-sidk, Kom, Mektebetu basireti, sv. 2, str. 80.)

 

Kad se, po Omerovom nalogu, sabralo vijeće od šest članova radi izbora novog halife, sam Ali im je ukazao na ovu svoju golemu odliku, pa je rekao:

„Tako vam Boga, da li je neko drugi, osim mene, one opasne noći, kada se Poslanik sklonio u pećinu Sevr, legao u njegovu postelju i tako ga zaštitio od nesreće?“ Svi odgovoriše: „To nije bio niko drugi, do ti!“

 

Bratstvo je jedno od načela islamskog nauka. Poslanik islama je na različite načine nastojao uspostaviti i učvrstiti takve veze. Tako je, nakon dolaska u Medinu, odlučio uspostaviti pobratimstvo između muslimana muhadžira i ensarija. Stoga se jednom prilikom ovako obratio muslimanima: „Bratimite se na Božijem putu!“ Muslimani su onda jedan drugome pružali ruke i tako se bratimili. Time su jedinstvo i solidarnost među njima dodatno osnaženi. Naravno, pritom se gledalo da među ljudima koji se bratime postoji sličnost u pogledu njihovog karaktera, vjere i ličnih kvaliteta. Uzmemo li u obzir ko se s kim pobratimio, bit će jasno da se poštovalo ovo načelo. Nakon što je svakome od prisutnih odredio pobratima, ostao je samo Ali bez pobratima. On, sa suzama u očima, reče Poslaniku: „Mene nisi još ni sa kim bratimio.“ Poslanik mu na to reče: „Ti si moj brat na obadva svijeta!“, (Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrek ‘alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, darul-ma’rifet, 1406, sv. 3, str. 14.) a onda se s njim pobratimi.

(Ibn Abdulber, Al-Isti'ab fi ma'rifetil-ashab, Bejrut, Daru ihjait-turasil-‘arabi, 1328, sv. 3, str. 35)

 

Ovim je jasno pokazano u kojoj je mjeri Ali bio blizak Poslaniku Božijem i, samim tim, istaknuta njegova prednost i veličina. Alijev život, od Hidžre do Poslanikove smrti, obilovao je burnim događajima, a njegova ogromna odanost Muhammedu pokazala se naročito na bojnom polju. Poslanik islama je nakon iseljenja u Medinu vodio dvadeset i sedam bojeva sa mušricima, Židovima i pobunjenicima. Ali je učestvovao u dvadeset i šest tih bitaka.

(Ovdje se koristi termin gazva, koji označava bojeve u kojima je učestovao Poslanik islama lično.)

 

Izostao je samo iz bitke na Tebuku, i to zbog posebnih uvjeta koji su u tom trenutku vladali. Naime, postojala je opravdana bojazan da će munafici u Poslanikovom odsustvu napraviti kakvu smutnju u sjedištu islamske vlasti, te je Ali zato, po Poslanikovom naređenju ostao u Medini. Budući da bi razmatranje svih tih bitaka nadilazilo predviđeni opseg ove knjige, ovdje ćemo se, ilustracije radi, osvrnuti tek na četiri najveće bitke vođene za Poslanikovog života.

 

Znamo da je Bitka na Bedru, koja se dogodila 2. godine nakon Hidžre, predstavljala prvi otvoreni oružani sukob između muslimana i mušrika. Zato je za obje strane pobjeda bila od ogromne važnosti. Poslanik islama je saznao da se veliki kurejšijski karavan pod vodstvom Ebu Sufjana, starog neprijatelja islama, vraća iz Šama u Mekku. S obzirom na činjenicu da je karavan trebao proći pokraj Medine, Poslanik islama je sa 313 muhadžira i ensarija krenuo na Bedr, mjesto kuda je karavan morao proći, kako bi ga zaplijenio. Cilj ovog Poslanikovog manevra bio je staviti Kurejšijama do znanja da se njihov trgovački put nalazi na dohvatu islamskih snaga, te će, nastave li sprječavati širenje islama i gušiti slobode muslimana, glavni tok njihovog privrednog života biti prekinut od strane muslimanske vojske. S druge strane, saznavši za pokret muslimana, Ebu Sufjan je poveo karavan sporednim putem uz obalu Crvenog mora, brzo se tako udaljivši od opasnosti, a istovremeno je zatražio pomoć od kurejšijskih poglavara u Mekki.

 

Na njegov poziv, 950 ili 1000 njihovih ratnika zaputilo se ka Medini. Tako se 17. dana mjeseca Ramazana ova skupina našla nasuprot muslimana, pri čemu su mušričke snage bile trostruko brojnije. Prije početka borbe, trojica kurejšijskih junaka, Utba (otac Hind, Ebu Sufjanove žene), njegov stariji brat Šejba, i njegov sin Velid, izašli su na bojno polje i zatražili da im neko izađe na dvoboj. To učiniše trojica ensarijskih ratnika, ali Kurejšije odbiše da se bore protiv njih. Rekoše:

„O Muhammede, pošalji nam ljude iz našeg plemena, one koji su nam jednaki!“ Tad Poslanik naredi Ubejdi ibn Harisu ibn Abdul-Mutalibu, Hamzi ibn Abdul-Mutalibu i Aliju da im se suprotstave. Ova trojica hrabrih mudžahida izađoše na bojno polje i predstaviše se svojim protivnicima. Ovi ih prihvatiše kao valjane oponente, i rekoše: „Oni su nam ravni!“ Tako je Hamza podijelio mejdan sa Šejbom, Ubejda sa Utbom, a Ali, koji je bio najmlađi, sa Velidom, Muavijinim daidžom. Ali i Hamza brzo pogubiše svoje protivnike, dok je borba između Ubejde i Utbe potrajala. Ali i Hamza tad priskočiše u pomoć Ubejdi i sasjekoše Utbu. 

(Pogledati sljedeće izvore: Ibn Hišam, Abdul-Melik, Es-siratun-nebevijje, priredili Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g, sv.2, str. 277; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 125)

 

Kasnije, u jednom od svojih pisama Muaviji, Ali je ukazao na ovaj događaj riječima: „Još imam sablju kojom sam otpremio djeda tvog, daidžu tvog i brata tvog na jedno te isto mjesto.“ (Nehdžul-belaga, 64. pismo.)

 

 Nakon pobjede tri velika islamska junaka, što imade poguban učinak na moral mušričke vojske, otpoče opći sukob, koji se završi teškim porazom mušrika. Pored brojnih poginulih, čak ih je sedamdeset bilo i zarobljeno. Polovina od ukupnog broja ubijenih mušričkih boraca pali su od Alijeve sablje. Šejh Mufid poimenično nabraja tridesetšestoricu, te piše:

„Svi muslimanski izvjestioci bez razilaženja bilježe da je nabrojane lično pogubio Ali ibn Ebu Talib, dok oko ostalih postoji razilaženje u pogledu prcjene da li ih je ubio Ali ili neko od ostalih boraca.“

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 39)

 

Moral Kurejšija je bio teško narušen porazom u Bici na Bedru, pa su se odlučili osvetiti napadom na Medinu velikom i dobro opremljenom vojskom. Poslanikovi obavještajni izvori upozorili su ga o ovoj namjeri Kurejšija, zbog čega je sazvao vojno vijeće da odluči kako se najbolje suprotstaviti neprijatelju. Neki su smatrali da je bolje da muslimanska vojska izađe iz Medine i suprotstavi se izvan grada. Poslanik se, tako, sa hiljadu ljudi zaputi ka brdu Uhud, sjeverno od grada. Usput se tristo ljudi, pristalica poznatog munafika Abdullaha ibn Ubejja, na njegov nagovor, vratilo natrag u Medinu, tako da su se muslimanske snage svele na sedam stotina ljudi. Ujutro 7 Ševala 3. godine po Hidžri dvije vojske su stale jedna naspram druge ispod brda Uhud. Prije početka borbe, Poslanik islama je osmotrio bojište i uočio da postoji jedan prolaz koji bi neprijatelj mogao iskoristiti da s leđa napadne muslimane.

Stoga je na obližnju uzvisinu postavio zapovjednika Abdullaha ibn Džubejra da sa pedeset strijelaca nadzire ovaj prolaz i spriječi mogući pokušaj neprijatelja da se tuda probije. Naredio je da položaj nipošto ne napuštaju, bilo da muslimani budu pobjeđivali ili ne. S druge strane, u tadašnjim ratovima bajraktar je imao izuzetno važnu ulogu, te je zastava tako uvijek povjeravana hrabrim i sposobnim ratnicima. Istrajnost i postojanost bajraktara i vihorenje zastave na bojnom polju davali su snage i poleta ratnicima, dok bi pogibija bajraktara i zarobljavanje zastave obavezno poljuljalo moral.

 

Upravo zato bi se prije početka borbe, kako bi se spriječio pad morala, odredila nekolicina najhrabrijih boraca da budu bajraktari. I u ovoj bici Kurejšije su tako postupili, te su za bajraktare odredili ljude iz plemena Benu Abdu-Dar, poznatog po svojoj hrabrosti. Međutim, odmah po početku bitke, Alijeva snažna ruka posjekla je nekoliko njihovih bajraktara jednog za drugim. Njihove pogibije su uzdrmale i poljuljale moral kurejšijske vojske, te njihovi borci počeše bježati

Od Imama Sadika se prenosi da je rekao: „Mušrička vojska u Bici na Uhudu imala je devetoricu bajraktara. Sve ih je svojom rukom posjekao Ali.“

Ibn Asir, također, kaže:

„Ali je bio taj koji je posjekao bajraktare Kurejšija.“ (isto, str. 45.)

 

Kako prenosi Šejh Suduk, on je ukazao i na ovo prilikom zasjedanja vijeća šestorice radi izbora novog halife poslije Omerove smrti. Rekao je: „Tako vam Boga, ima li među vama ikoga, osim mene, ko je u Bici na Uhudu pogubio devetoricu bajraktara Abdu-Dara?!“ A onda je dodao: „Nakon pogibije ove devetorice, na mejdan je stupio njihov rob zvani Sevab, čovjek divovskog rasta. Dok mu je na usta izbijala pjena, a oči mu bijahu krvave, reče: 'Za osvetu svojih gospodara neću ubiti nikog drugog, doli Muhammeda!' Vi se pokolebaste vidjevši ga, ali ja mu izađoh na mejdan. Izmjenjivali smo udarce, dok ga ne udarih tako da ga raspolutih.“

 

Svi članovi vijeća potvrdiše ove Alijeve riječi. Tako se kurejšijska vojska našla u rasulu. Vidjevši to, ljudi Abdullaha ibn Džubejra, koji čuvaše prolaz, htjedoše napustiti položaj kako bi se i oni domogli plijena. On ih podsjeti na Poslanikovu izričitu naredbu, ali to na njih nije uticalo, pa se njih više od četrdesetorice spustiše s brda i stadoše sakupljati plijen. Tako je Abdullah ibn Džubejr ostao s manje od desetorice ljudi. Kad to opazi Halid ibn Velid, koji je sa skupinom konjanika čekao u zasjedi, napade, pa pošto ih sve pobi, navali s leđa na muslimane. Taj napad, zajedno s ponovnim podizanjem njihove zastave, koju je podigla jedna od žena imena Amra bint Alkame, dade podstreka kurejšijskim borcima da se vrate na bojno polje. Tako se stanje na bojištu odjednom promijeni.

 

Muslimanski bojni poredak se poremeti, njihovi redovi se rasturiše, nestade veze između zapovjednika i boraca i muslimani tako pretrpješe poraz. Oko sedamdeset islamskih mudžahida, među njima i Hamza ibn Abdul-Mutalib i Musab ibn Omejr, jedan od bajraktara muslimanske vojske, postali su šehidima. S druge strane, budući da je neprijatelj bojištem pronio vijest o Poslanikovoj pogibiji, moral mnogih muslimana bio je poljuljan. Pod dodatnim pritiskom mušričke vojske, većina muslimana se poče povlačiti i vojska se rasprši.

Na bojištu ne ostade niko, osim male skupine onih koji su branili Poslanika. Bili su to sudbonosni i presudni trenuci po dalju historiju islama. Ibn Asir u svojoj Historiji piše:

 

„Poslanik islama je uočio skupinu mušrika koji su se spremali da ih napadnu. Naredio je Aliju da navali na njih, pa on, pogubivši nekolicinu, izazva paniku među njima. Onda uoči i drugu skupinu, pa mu opet naredi da navali. On ih opet poubija i rasturi. Tad melek objave kaza Poslaniku: 'Ovo što je Ali pokazao jeste krajnja odanost.', a Poslanik reče: 'On je od mene, i ja sam od njega.' Tad sa nebesa čuše glas koji kaza: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali (Nema sablje kao što je Zulfikar, nema viteza kao što je Ali!)„

( Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 154)

 

Ibn Ebul-Hadid piše:

„U trenucima kad su većina Poslanikovih drugova bježali, različite skupine neprijatelja svom silinom navališe na njega. Tako ga napadoše skupine iz plemena Benu Kenane i Benu Abdu-Menat, među kojima je bilo nekoliko istaknutih boraca. Poslanik tad reče Aliju: 'Napadni ih!' On pješice navali na skupinu od pedeset ljudi i rasprši ih. Nekoliko puta su se ponovo okupljali i navaljivali, ali je on svaki put zaustavljao njihov napad. Tom prilikom Ali je pogubio njih četrnaest, četvoricu čuvenih boraca i još desetoricu drugih čija imena historija ne bilježi. Džibril tad kaza Poslaniku Božijem: 'Zaista ti Ali pomaže. Čak su i meleci zadivljeni njime!' Poslanik odgovori: 'Kako i ne bi bilo tako, jer on je od mene, a ja sam od njega!', a Džibril kaza: 'I ja sam od vas!' Tada se s nebesa začu glas koji više puta ponovi: La seyfe illa zulfiqar ve la feta illa Ali, ali nije se moglo vidjeti ko to govori. Pitali su Poslanika, pa on reče: 'Bio je to Džibril!'“ 

( Ibn Ebil-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 14, str. 253. Havarizmi, također, u knjizi Al-Menakib, na stranici 223, prenosi da je Ali, mir neka je na nj, podsjetio članove šure na ovaj događaj.)

 

Bitka Ahzab, kako joj i samo ime kaže, bila je bitka u kojoj su se različita plemena neprijatelja islama, predvođena Kurejšijama, udružila kako bi ga jednom i zauvijek uništili. Neki historičari pišu da su snage nevjernika u ovoj bici brojale više od deset hiljada dobro opremljenih ljudi, dok muslimana nije bilo više od tri hiljade. Kada Poslaniku dođe vijest o namjeri Kurejšija, on sazva vojno vijeće. Na njemu Selman predloži da se oko osjetljivih dijelova Medine iskopa jarak (hendek), koji će spriječiti prolazak neprijatelja.

 

Ovaj prijedlog bi usvojen i u nekoliko narednih dana, uz velik trud i napor, jarak bi iskopan. Bio je toliko širok da ga neprijateljski konjanici nisu mogli preskočiti i dovoljno dubok da onaj ko bi upao u njega nije mogao lahko izaći. Snažna nevjernička vojska, potpomognuta Židovima, stigla je ispred grada. Mislili su kako će se, kao i dosada, s muslimanima suočiti negdje van Medine, ali ovaj put tamo im nije bilo ni traga.

 

Neprijatelj je tako nastavio napredovati dok nije došao do pred sami grad. Tad opaziše širok i dubok jarak, što ih veoma začudi s obzirom na okolnost da kopanje jarkova nije dotada provođeno u ratovima među Arapima. Tako su bili prinuđeni opkoliti grad do jarka. Prema nekim izvorima, opsada je trajala mjesec dana. Kad god bi neprijateljski borci pokušali preći preko jarka, naišli bi na žestok otpor muslimana koji su čekali iza svojih odbrambenih zaklona. Islamska vojska je na svaki napad odgovarala strijelama i kamenjem.

 

Ispaljivanje strijela s obje strane trajalo je danonoćno, ali nijedna strana nije mogla ostvariti pobjedu. S druge strane, opsada Medine izvedena od ovako velike vojske oslabila je moral mnogih među muslimanima, a dodatno teško im je padalo to što je židovsko pleme Benu Kurejza prekršilo ugovor i stavilo se na stranu idolopoklonika, obećavši im da će, dok mušrici budu prelazili jarak, i oni navaliti na muslimane .

 

Kur'an Časni odlično prikazuje teško i po muslimane opasno stanje prilikom ove opsade, i u suri Al-Ahzab kaže: O vjernici, sjetite se Allahove milosti prema vama kada su do vas vojske došle, pa smo Mi protiv njih vjetar poslali, i vojske koje vi niste vidjeli – a Allah dobro zna šta vi radite – kad su vam došle i odozgo i odozdo, i kad su oči vaše bile uprte jedino u neprijatelja, a duša došla do grkljana, i kad ste o Allahu svašta pomišljali – tad su vjernici bili u iskušenje stavljeni i ne mogu biti gore uznemireni. Kad su licemjeri i oni bolesna srca govorili: „Allah i Poslanik Njegov su nas samo obmanjivali kad su nam obećavali!“, kad su neki među njima rekli:

„O stanovnici Jesriba, ovdje vam nema stanka, zato se vratite!“, a drugi među njima su tražili dopuštenje od Vjerovjesnika i govorili: „Kuće naše su nezaštićene!“ – a nisu bile nezaštićene, već su oni htjeli da se izvuku. A da su im sa raznih strana prodrli i da su potom od njih zatražili da opet postanu mnogobošci, oni bi to, ne dvoumeći se mnogo oko toga, brzo učinili, a bili su se još prije Allahu obavezali da neće uzmicati – a za Allahu datu obavezu će se odgovarati. (Al-Ahzab, 9-15.)

 

Ali, usprkos teškim prilikama muslimana, jarak je predstavljao prepreku koju saveznici nisu uspijevali preći, a produženje takvih prilika sve im je teže padalo. Naime, svakim danom postajalo je sve hladnije a, s druge strane, budući da je hrana za borce i životinje koju su ponijeli bila predviđena za kratku bitku, poput bitaka na Bedru i Uhudu, nedostatak hrane činio je da borbeni moral i spremnost na rat sve više slabe, javljao se umor i pad raspoloženja. Stoga predvodnici njihove vojske nisu vidjeli drugog izlaza nego poslati svoje najbolje i najvještije borce da pokušaju preći jarak i tako ovaj sukob izvedu iz ćorsokaka. Tako su petorica najistaknutijih boraca u redovima saveznika na konjima dojahali do jarka i uspjeli ga na najužem mjestu preskočiti. Onda su stali izazivati muslimane da im izađu na mejdan. Jedan od tih ratnika bio je poznati arapski junak Amr ibn Abdu-Vedd, koga se smatralo najsnažnijim i najhrabrijim među Arapima. Za njega se govorilo da vrijedi koliko hiljadu drugih ljudi, budući da je svojevremeno na Jelilu sam savladao veliku skupinu neprijatelja, pa je bio poznat i kao Lav s Jelila. Amr je učestvovao i u Bici na Bedru i tom prilikom je ranjen, te je zato odsustvovao iz Bitke na Uhudu. Stoga je u Bici na Hendeku na svaki način htio skrenuti pažnju na svoje prisustvo. Pošto je prešao jarak, Amr stade dozivati: „Ima li među vama ratnika?!“ Niko od muslimana mu se nije odazvao, što njega dodatno ohrabri, pa poče vrijeđati vjerovanje muslimana, govoreći: „Kažete da vaši poginuli idu u Džennet, a naši mrtvi u Džehennem; pa zar među vama nema nikoga ko bi da ga pošaljem u Džennet, ili da on mene otpremi u Džehennem!“ Onda stade recitovati ratničke stihove i uzviknu: „Toliko vas dozivah i tražih među vama ratnika da ostadoh bez glasa!“

 

“ Amrovo stalno dozivanje unijelo je u srca muslimana nemir i strah, tako da su kao ukopani stajali na svojim mjestima i niko ne pokaza želju da mu se suprotstavi. Kad god bi Amr ponovio svoj poziv, samo se Ali dizao i tražio od Poslanika dopuštenje da izađe na mejdan Amru, ali Poslanik se s tim nije slagao. To se ponovi tri puta, a kad je Ali posljednji put zatražio dopuštenje, Poslanik mu reče: „Ono je Amr ibn Abdu-Vedd“, na šta Ali odgovori: „A ja sam Ali!“  

(Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 13, str. 248.)

 

Naposljetku se Poslanik složi, dade mu svoju sablju, stavi mu svoj turban na glavu i prouči dovu za njega. Ali se tada zaputi na mejdan, a Poslanik islama reče: „Čitav islam našao se nasuprot čitavog kufra!“

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str. 215.)

 

Ta izjava jasno ukazuje da je pobjeda u ovom dvoboju značila ili pobjedu imana nad kufrom, ili pobjedu kufra nad imanom. Radilo se o sudbonosnom okršaju koji je trebao odrediti budućnost islama i mnogoboštva. Ali se zaputi ka Amru pješice, a kad mu se približi, reče: „Zavjetovao si se samome sebi da ćeš Kurejšiji udovoljiti jednu od tri stvari ukoliko nešto od tebe zatraži.“ „Jesam!“, odgovori Amr, pa Ali kaza: „Prvo što tražim od tebe jeste da prihvatiš islam.“ „Prođi se te želje“, odgovori Amr. Onda mu Ali reče: „Prođi se rata i idi odavde, a ostavi drugima da svode račune sa Muhammedom. Ako je on na Istini, bit ćeš najsretniji čovjek, a ako nije, tvoja želja će biti ostvarena a da pritom i ne učestvuješ u borbi.“ Amr na to odgovori: „Kurejšijske žene nikad neće pričati da se to desilo! 

 

Zavjetovao sam se da kosu neću namazati uljem dok se ne osvetim Muhammedu!“ Onda mu Ali reče: „Tad sjaši s konja i borimo se!“ Amr reče: „Nisam ni pomislio da bi jedan Arap mogao to od mene zatražiti! Ne želim te pogubiti, jer tvoj otac je bio moj prijatelj. Vrati se, premlad si!“ „Ali, ja želim tebe pogubiti!“, odgovori mu Ali. Te Alijeve riječi rasrdiše Amra, pa on oholo sjaha s konja i navali na njega. Dvojica protivnika uhvatiše se u koštac i započe ogorčena borba. Amr iskoristi pogodan trenutak da zada Aliju žestok udarac, Ali svojim štitom odbi taj udarac, ali se štit raspoluti i Ali bi ranjen u glavu. Istog trenutka Ali uzvrati Amru žestokim udarcem, pa se Amr svali na zemlju. Prašina koja se digla smetala je posmatračima da vide ishod borbe. Odjednom se začuše Alijevi tekbiri. Iz muslimanskog tabora podigoše se usklici radosti i svima bi jasno da je Ali pogubio velikog arapskog junaka.

( Muhammed ibn Omer ibn Vakidi, Al-Meghazi, Muessesetul-a'lemi, Bejrut, sv. 2, str. 471.)

 

Amrova pogibija imala je za posljedicu da su se ostala četvorica ratnika, koji su bili prešli jarak i čekali ishod dvoboja, sada dali u bijeg. Trojica su uspjela ponovo preskočiti hendek i vratiti se svojoj vojsci, ali jedan od njih, Nevfel, bježeći pade s konja u jarak. Ali uskoči u jarak pa smaknu i Nevfela. Izgubivši i ovog svog junaka, vojsci saveznika poljulja se samopouzdanje i posve izgubiše nadu da bi mogli prodrijeti u grad. Pripadnici različitih plemena počeše se dogovarati o povlačenju i povratku u svoja boravišta. Posljednji udarac zadao im je Gospodar svjetova snažnim, olujnim vjetrom, tako da se naposljetku, posve obeshrabreni, odlučiše na povratak svojim kućama.

(O sudbonosnoj Alijevoj, mir neka je s njim, pobjedi nad Amrom ibn Abdu-Veddom više možete naći u: Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str. 203-206; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 181.; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 54.)

 

Poslanik islama, povodom velike Alijeve pobjede na taj dan, rekao je:

„Kad bi se ovo tvoje djelo uporedilo sa svim dobrim djelima moga ummeta, prevagnulo bi nad njima. Jer, Amrovim pogubljenjem nije ostala mušrička kuća a da je nije snašao jad, niti je ostala muslimanska kuća a da ju nije ispunila čast.“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 20, str. 216)

 

Poznati muhadis Hakim Nišaburi ovako prenosi Poslanikove riječi: „Pobjeda Alija ibn Ebu Taliba nad Amrom ibn Abdu-Veddom na dan Hendeka vrjednija je nego dobra djela moga ummeta do Dana sudnjega!“

(Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrek ‘alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, Darul-ma’rifet, 1406, sv. 3, str. 32.)

 

Svakako, smisao ovih riječi posve je jasan: toga dana islam i Kur'an našli su se pred najtežom vojnom prijetnjom i prolazili su kroz najteže trenutke. Upravo je Ali svojom besprimjernom odanošću izbavio islam iz opasnosti i osigurao njegov opstanak do Kijametskog dana. Islam je učvrstio svoje korijene zahvaljujući Alijevoj odanosti i zato je njegova ispoljena odanost jednaka ibadetu svih vjernika.

 

Poslanik islama odlučio je 7. godine po Hidžri razoružati Židove u tvrđavi Hajber. Razlozi kojima se Poslanik rukovodio bili su sljedeći: prvi, Hajber je otvoreno spletkario protiv novoutemeljene islamske vlasti, te su Židovi iz ove tvrđave više puta pomagali neprijateljima islama u napadima na Medinu. Posebno su prilikom Bitke na Hendeku odigrali važnu ulogu u snaženju vojske saveznika; drugi, iako su u to vrijeme Perzija i Bizant predstavljali dvije velike imperije koje su vodile duge međusobne ratove, pojavu islama kao treće snage u tom području ne bi podnosili. Stoga nije bilo nimalo nevjerovatno da se Židovi iz Hajbera nađu kao oružje u rukama perzijskog ili bizantskog vladara te im pomognu u uništenju islama. Lahko se moglo desiti da Židovi navedu ove dvije imperije na borbu protiv nove vjere na isti način kako su arapske mušrike poticali na borbu protiv islama. Sve to navelo je Poslanika da se sa vojskom od 1.600 ljudi zaputi na Hajber. Tvrđave Hajbera su bile odlično zaštićene i imale su dobre uvjete za odbranu, te su židovskim ratnicima predstavljale važno vojno uporište. Uz veliko samopožrtvovanje i hrabrost boraca islamske vojske, utvrde Hajbera su padale jedna za drugom (Ustvari, Hajber je predstavljao niz odlično sagrađenih i dobro branjenih utvrda, poput Naima, Saba, Zubejra, Ebija, Nezara, Kamusa... (Op. prev.) ) , ali tvrđava Kamus, najveća i središnja utvrda židovskih boraca, odoljevala je svim napadima i mudžahidi islama je nikako nisu uspijevali osvojiti. Poslanik je imao tih dana snažnu glavobolju i to ga je sprječavalo da lično predvodi vojsku na bojištu.

 

Zato je svakog dana zastavu povjeravao drugom muslimanskom ratniku i stavljao mu u zaduženje da osvoji tvrđavu, ali oni su se, jedan za drugim, vraćali neobavljena posla. Jednoga dana zastavu je nosio Ebu Bekr, narednog dana ju je povjerio Omeru, ali ova dvojica nisu uspjeli izvojevati pobjedu i bili su prinuđeni vratiti se u tabor muslimanske vojske. Poslaniku Božijem ovakvo stanje je sve teže padalo. Vidjevši kako stvari stoje, on reče: „Sutra ću, zaista, ovu zastavu dati onome posredstvom koga će Allah otvoriti ovu tvrđavu; on voli Allaha i Njegova Poslanika, a Allah i Njegov Poslanik vole njega!“

 

Cijelu noć ashabi su proveli razmišljajući kome će Poslanik sutra povjeriti zastavu? Kad je Sunce izašlo, borci islamske vojske okupiše se oko Poslanikovog šatora, a svako se nadao da će zastava biti predana baš njemu. Poslanik tad reče:

„A gdje je Ali?“ Ljudi odgovoriše: „Bole ga oči, pa se ostao odmarati.“ Poslanik naredi da pozovu Alija, pa kada on dođe, Poslanik mu prouči dovu za ozdravljenje i blagodarnošću te dove Ali ozdravi. Poslanik mu onda uruči zastavu. Ali tada reče: „Poslaniče Božiji, borit ću se protiv njih sve dok ne prihvate islam!“ Poslanik mu kaza: „Prvo ih pozovi u islam i podsjeti ih na ono što je njihova obaveza prema Bogu. Tako mi Boga, ako On posredstvom tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je nego mati crvenodlake deve!“ (Crvenodlake deve bile su najviše cijenjene i najskuplje.)

Ali je obavio svoju dužnost, te je, besprimjernom hrabrošću i junaštvom, osvojio ovu čvrstu i dobro branjenu tvrđavu.

(Više o ovim događajima možete naći u sljedećim vrelima: Abdul-Melik, Es-Siratunnebevijje, priredili Mustafa As-Sika, Ibrahim Abjari i Abdulhafiz Šibli, Kairo, Mektebetu Mustafa Al-babi Halebi, 1355. h.g, sv. 3, str. 349; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 2, str. 219; Al-Hakim Nišaburi, Al-Mustedrek ‘alas-sahihajn, priredio Abdurrahman Al-Mer’aši, Bejrut, Darul-ma’rifet, 1406, sv. 3, str. 109; Al-Buhari, Muhammed ibn Ismail, Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 5, str. 18.)

 

Bilo je prošlo već više od dvadeset godina otkako se u Hidžazu islam počeo širiti nauštrb idolopoklonstva među različitim arapskim plemenima. Većina njih su na prostorima uticaja islama postali svjesni zla idolopoklonstva i znali su da ono nije ništa drugo, doli slijepo slijeđenje običaja njihovih predaka, te da su ta lažna božanstva preslaba da odbrane sama sebe, a posebno nisu bila sposobna da pomognu drugima. Takva ništavna i nemoćna božanstva ničim i nipošto ne zaslužuju da budu štovana i obožavana. Oni koji su, buđenjem svijesti i srca, poslušali riječi Poslanika Božijeg doživjeli su u svojim životima duboke promjene i okrenuli su se od idolopoklonstva ka vjeri tevhida i jednoboštva. Naročito nakon Poslanikovog osvajanja Mekke, promicatelji vjere mogli su islam predstavljati slobodno i valjano te su, kao posljedica takvog nastupa, većina područja, gradova i sela u Hidžazu odbacili idolopoklonstvo i odazvali su se zanosnom pozivu tevhida.

 

Ali, postojale su i skupine zaslijepljenih neznalica kojima je bilo odveć teško odreći se drevnih običaja, te su stoga živjeli u stalnom sukobu sa svojom savješću i izvornom ljudskom prirodom. Takvi se nisu prolazili svojih ružnih običaja i nastavili su slijediti zablude i krivovjerja, koja su podrazumijevala razna moralna i društvena zastranjenja. Idolopoklonstvo je predstavljalo korijen moralne i društvene opačine i svojevrstan napad na čast ljudskosti.

Stoga je bilo krajnje vrijeme da Poslanik vojnom silom skrši i iskorijeni sve njegove oblike ispoljavanja i svako neljudsko ponašanje. U to vrijeme objavljeni su ajeti sure Berat, kojima je Poslaniku naloženo da na Hadžu, tom velikom skupu koji je u Mekku dovodio hadžije iz svih krajeva, javno obznani odbojnost Allaha i Poslanika Njegovog prema mušricima.

 

Trebalo je otvoreno staviti do znanja idolopoklonicima iz Hidžaza da u narednih četiri mjeseca moraju donijeti jasnu odluku: ili će se okrenuti vjeri tevhida i svrstati se među muslimane, čime će postići sve materijalne i duhovne povlastice i obaveze muslimana, ili će istrajati na svojoj tvrdoglavosti i inatu, što bi značilo da moraju biti spremni na rat u kojem će biti pogubljeni svi oni koji bilo kada budu uhvaćeni od strane muslimana. Ajeti ove sure objavljeni su u vrijeme kada Poslanik nije imao namjeru da ide na Hadž, budući da je prethodne godine, godine oslobođenja Mekke, hodočastio Kuću Božiju i odlučio obaviti Hadž naredne godine, one koja će 

postati poznata kao godina oprosnog Hadža.

Stoga je bilo neophodno da ovlasti nekoga da hadžijama prenese Božiju poruku. Iz tih razloga je najprije pozvao k sebi Ebu Bekra, podučio ga ovim ajetima, pa ga je, uz pratnju četrdesetorice ljudi, poslao u Mekku da obznani ove ajete na dan Kurbanbajrama. Ebu Bekr se zaputio ka Mekki, ali Poslaniku odjednom stiže Božija objava u kojoj mu bi naređeno da ovu poruku mora prenijeti lično Poslanik ili neko ko je od njega, i da niko drugi nema pravo to učiniti. A ko je bila ta osoba za koju objava kaže da je od Poslanika, što zaista označava visoki položaj? Poslanik je uskoro pozvao k sebi Alija i naredio mu da krene ka Mekki, sustigne Ebu Bekra, preuzme od njega ajete i objasni mu razlog za tu promjenu.

 

Tako se Ali, zajedno s Džabirom i skupinom ashaba, zaputi ka Mekki, jašući na posebnoj, Poslanikovoj devi, i prenese Ebu Bekru Poslanikove riječi. Ovaj tada predade ajete Aliju. Imam Ali zatim stiže u Mekku, i desetog dana mjeseca Zul-hidždže ispe se na brdo Ukba, pa snažnim glasom prouči početne ajete sure Berat, i svim prisutnim potom obznani Poslanikov proglas od četiri tačke.

(Taj proglas podrazumijevao je sljedeće tačke:

1. poništenje svih sporazuma s mušricima;

2. oduzimanje prava mušricima da učestvuju u obredima Hadža;

3. Zabranu da se Hadž obavlja obnažen, što je bila česta navada mušrika;

4. zabranu ulaska mušrika u Mesdžidul-Haram.)

 

Tom porukom svi su mušrici shvatili da imaju još samo četiri mjeseca pred sobom da odrede svoj odnos spram islamske vlasti. Kur'anski ajeti i Poslanikov proglas itekako su uticali na stavove mušrika i, prije nego se navršiše četiri mjeseca, oni u skupinama počeše ulaziti u vjeru tevhida. Tako, do isteka 10. hidžretske godine, idolopoklonstvo bijaše posve iskorijenjeno u Hidžazu.

 

Kada je Ebu Bekr bio obaviješten o opozivu, krajnje neraspoložen vratio se u Medinu i požalio se Poslaniku: „Smatrao si mene prikladnim i dostojnim za ovaj zadatak, ali si me opozvao. Kakva ti je to naredba stigla od Boga u vezi s tim?“ Poslanik mu odgovori: „Stigao je Božiji glasnik i rekao da, osim mene ili onoga ko je od mene, niko drugi nije dostojan to obaviti.“

(Alvesi Bagdadi, Mahmud, Ruhul-Ma'na, Darul-ihjait-turasil-’arabi, sv. 1, tefsir sure Tewbe.)

 

Prije nego pređemo na razdoblje od Poslanikove smrti do Alijevog hilafeta, kao uvod ćemo napomenuti da je imamet od Poslanikove smrti (u mjesecu Saferu 11. godine po Hidžri) do godine smrti Imama Hasana Askerija (u mjesecu Rebiul-evvelu 260. h.g.) načelno prošao kroz četiri dionice. Svaka od tih dionica je, u pogledu odnosa imama spram vršilaca vlasti, imala svoje osobenosti. Ove dionice bile su sljedeće:

Razdoblje strpljenja, odnosno podnošenja vlasti od strane Imama. Taj period trajao je dvadeset i pet godina, odnosno od smrti Poslanika islama do početka hilafeta Imama Alija (35. godine po Hidžri). Zatim je nastupilo razdoblje Imamovog dolaska na vlast, koje podrazumijeva četiri godine i devet mjeseci vlasti Imama Alija i nekoliko mjeseci hilafeta Imama Hasana. To razdoblje se, usprkos brojnim ometanjima i teškoćama koje su ovoj dvojici priređivali različiti neprijatelji islama, smatra najblistavijim godinama u historiji islamske vlasti. Potom dolazi srazmjerno kratkotrajno razdoblje djelatnih nastojanja da se uspostavi islamska vlast, koje je obuhvaćeno rasponom od dvadeset godina, od mirovnog sporazuma Imama Hasana (41. h.g.) do tragičnog šehadeta Imama Husejna (61. h.g.).

 

Nakon Hasanovog sklapanja mirovnog sporazuma sa Muavijom djelatno je otpočelo razdoblje poluilegalnog djelovanja sljedbenika Ehli-bejta, odnosno, započelo se sa djelatnostima koje su za cilj imale vraćanje vlasti Poslanikovoj porodici. Taj cilj i nije bio toliko dalek od ostvarenja i, sve do kraja zlim činjenjem ispunjenog Muavijinog života, postojala je nada da će biti ostvaren. Naposljetku, četvrto razdoblje obilježavaju nastojanja da se ovaj isti cilj dugoročno ostvari. Ovo razdoblje trajalo je skoro dva stoljeća i, u različitim dionicama, bilo je popraćeno pobjedama i porazima, a završilo je posve izvjesnom pobjedom na ideološkom planu, ostvarenom zahvaljujući primjeni na stotine prikladnih taktika i uz hiljade primjera istinske iskrenosti i odanosti.

(Ajetullah Hamenei, Sejjid Ali, Pishva-je sadik, Teheran, Entešarat-e Sejjid Džemal, str. 21.)

 

Ali je predstavljao, nakon Poslanika, najdostojniju osobu za predvođenje islamskog društva, budući da se, izuzmemo li Poslanika islama, niko u muslimanskoj zajednici nije mogao mjeriti s njim u pogledu vrlina, bogobojaznosti, poznavanja vjerskih propisa i sudstva, učešća u džihadu, stalnog truda na Božijem putu i posjedovanja najljepših ljudskih kvaliteta. Upravo zato što je bio toga dostojan, Ali je više puta, shodno Božijoj naredbi, bio predstavljen od strane Poslanika kao budući vođa muslimana. Najvažniji od tih događaja svakako je onaj poznat kao Gadir. Zbog svega iznesenog, očekivalo se da će, nakon Poslanikove smrti, Ali odmah preuzeti poslove zajednice i postati vođa muslimana.

 

Međutim, u praksi se to nije dogodilo i usmjerenje islamskog hilafeta se nakon Poslanikove smrti izopačilo, te je tako Ali bio udaljen sa političke pozornice i od središta odlučivanja u islamskom društvu. Ali nije mogao otrpjeti ta skretanja i smatrao je nedopuštenim da ostane pasivan spram toga, pa je mnogo puta nepobitnim činjenicama i dokazima kritizirao halife i njihove podržavatelje, i ustajao je protiv onoga što su činili. Ali, vremenom se pokazalo da od tih protivljenja nema prevelike koristi i da su halife i njihovi podržavatelji odlučni da sačuvaju svoju vlast.

 

U takvim prilikama Ali se našao na razdjelnici dvaju osjetljivih i sudbonosnih puteva: mogao je, uz pomoć svojih istinskih pristalica, koji su novu vlast smatrali nelegalnom, podići ustanak i, oslanjajući se na snagu i silu, preuzeti vlast; ili je mogao otrpjeti postojeće stanje i, u okviru svojih mogućnosti, pomoći u rješavanju teškoća muslimana i obavljati svoje dužnosti. S obzirom na okolnost da za božanski odabrane vođe vlast i položaj ne predstavljaju cilj, za njih je važno da ostvare ono što je istinska svrha duhovnog vodstva, koja je mnogo uzvišenija i vrjednija od očuvanja položaja i moći. Tako, ako se jedan takav vođa u nekom trenutku nađe na razdjelnici puteva i prinuđen je da odabere između položaja i svoga cilja, on mora odbaciti položaj zvaničnog vođe i odlučiti se za očuvanje svoga cilja. Ali, koji je bio suočen sa ovakvim stanjem, odlučio se za ovaj drugi put.

 

Procijenivši prilike i stanje društva, zaključio je da, bude li istrajavao na preuzimanju vlasti i osiguranju svoga položaja, stanje će postati takvo da će sav trud Poslanika Božijeg i onih koji su prolili svoju čistu krv na putu islamskog cilja na kraju biti uzaludan. Imam u hutbi Šikšikijje ovako govori o toj teškoj i osjetljivoj razdjelnici puteva na kojoj se našao i njegovom odabiru drugog puta: „Stavio sam zastor prema hilafetu i držao se postrani od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima su odrasli malaksali, a mladi ostarjeli, dok vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je u tome podnošenje bilo mudrije. Odabrao sam zato strpljenje, iako je bilo bockanja u oku i gušenja u grlu. Gledao sam otimanje nasljedstva moga sve dok je prvi išao putem svojim.“ (Nehdžul-belaga, govor 3). 

 

Imam, tako, ukazuje na svoju trpeljivost spram izopačenja islamskog hilafeta u odnosu na njegov izvorni put, i to samo iz želje da se očuvaju ostala načela islama. Tako, na početku Osmanovog hilafeta, kada su glasovi članova vijeća odlučili u Osmanovu korist i predali mu vlast, Imam se okreće članovima vijeća i kaže im:

„Zaista znate da za hilafet imam više prava od svih drugih. Boga mi, mirovat ću tako dugo dok stvari muslimana budu neoštećene i ne bude tlačenja, osim nada mnom, tražeći nagradu za to i držeći se daleko od privlačnosti i primamljivosti za kojima čeznete.“ (Nehdžul-belaga, govor 7)

 

 Kazali smo da se Ali, uzevši u obzir opasnosti koje su prijetile islamskom društvu, uzdržao od oružanog ustanka i pobune. Moguće da se neko zapita − kakve su opasnosti u to vrijeme prijetile tek uspostavljenom islamskom društvu?

Kao odgovor na ovo pitanje mogle bi se nabrojati sljedeće unutrašnje i vanjske opasnosti koje je Ali imao u vidu odlučujući se da odustane od oružane pobune. Da je Imam odlučio, oslanjajući se na vojnu moć, oružanim ustankom preuzeti vlast, odnosno hilafet, u tim borbama izginuli bi mnogi od njemu dragih ljudi, onih koji su dušom i srcem vjerovali u njegov imamet.

 

Osim toga, velika skupina Poslanikovih ashaba, onih koji nisu podržavali Imamov hilafet, također bi izginula. Iako je ova skupina bila suprotstavljena Imamu kada se radilo o pitanju vodstva, te su zbog lične pakosti ili krivih uvjerenja bili protivni ideji da vodstvo u zajednici pripadne Aliju, oni se u vezi s drugim pitanjima nisu razilazili s Alijem.

 

Gubitkom ove skupine, koja je u svakom slučaju predstavljala snagu naspram širka, idolopoklonstva, kršćanstva i judaizma, moć muslimana bi u samom svom središtu veoma oslabila. Kada se radi borbe sa dvojicom prekršilaca sporazuma (Talhom i Zubejrom) zaputio ka Basri, Imam je održao govor u kojem je jasno ukazao na ovo osjetljivo pitanje:

„Kada je Bog uzeo dušu Poslanika Njegovog, Kurejšije su gramzivo dali sebi prednost nada mnom, koji sam bio od bilo koga drugog dostojniji da predvodim ummet. Ali, shvatio sam da je strpljenje i podnošenje u ovoj stvari bolje od izazivanja podjela među muslimanima i prolijevanja njihove krvi. Jer, ljudi bijahu tek prihvatili islam i vjera bijaše poput miša pred raljama lava koji je zinuo da ga proguta. Najmanji nemar i slabost odveli bi ih u zabludu, te ih je i najslabiji čovjek mogao zavesti.“  

(Subhani, Džafer, Pazhuheshi amik piramun-e zendegi-je Ali, Kom, Džahan-e ara, str. 222.)

 

Mnoge skupine i plemena, koji su prihvatili islam u posljednjim godinama Poslanikova života, još uvijek nisu bili stekli neophodna znanja o islamu i svjetlo vjere još nije u potpunosti djelovalo na njihova srca. U trenutku kada je do njih stigla vijest o Poslanikovoj smrti, neki od njih su otpali od vjere i ponovo se vratili mnogoboštvu. Bili su djelatno suprotstavljeni islamskoj vlasti u Medini i nisu bili spremni plaćati islamske poreze, pa su joj čak okupljanjem vojnih snaga ozbiljno zaprijetili. Stoga je prvo što je nova vlast morala uraditi bilo pripremanje skupine muslimana za borbu protiv otpadnika i gušenja njihove pobune, čiji je plamen, zalaganjem muslimana, bio naposljetku ugašen.

(Svakako, ovo ne znači da je sve što je Ebu Bekr preduzimao u okviru ovih operacija bilo opravdano. To posebno važi za slučaj ubistva Malika ibn Nuvejre.)

 

U takvim prilikama, kada su nazadnjački neprijatelji islama bili razvili zastavu otpadništva i prijetili islamskoj vlasti, nije nipošto bilo ispravno da Imam razvije drugu zastavu i podigne ustanak. U jednom od svojih pisama upućenom ljudima u Egiptu, Imam ukazuje na ove okolnosti, pa kaže:

 

„Boga mi, nikada mi se nije činilo i nikada nisam pomišljao da će Arapi poslije njega – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i potomcima njegovim! – oteti to od pripadnika Kuće Čiste, niti da će to oteti meni poslije njega. Ali, iznenada ugledah ljude kako okružuju čovjeka, dajući mu prisegu. Ustezah zato ruku svoju sve dok ne uvidjeh da se ljudi mnogi odvraćaju od islama, pozivajući na uništenje vjere Muhammeda – mir i blagoslovi Božiji neka su s njim i potomcima njegovim! Pobojah se tada da će, ako ne pomognem islam i sljedbenike njegove, te ako se u njemu pojavi pukotina ili razaranje, time biti nesreća veća za mene nego li je to gubitak vlasti vaše koja je, u svakom pogledu, kratkotrajna, poslije čega sve prolazi, kao što prolazi ono što se priviđa ili kao što se rasprše oblaci. Zato u zbivanjima ovim ustajem, sve dok laž ne bude razorena i uništena, te dok vjera ne dosegne mir i sigurnost.“ (Nehdžul-belaga, pismo 62.)

 

U prvim danima svoga hilafeta, Imam, također, u svome govoru podsjeća na iznesene činjenice. Abdullah ibn Dženade kaže: „U prvim danima Alijeve vlasti stigao sam iz Mekke u Medinu. Vidio sam ljude okupljene u

Poslanikovoj džamiji kako čekaju da dođe Imam. Odjednom Ali izađe iz kuće, noseći u rukama svoju sablju, i svi pogledaše ka njemu. On se pope na minber pa, nakon hvaljenja i slavljenja Boga, ovako započe svoj govor:

 

„O ljudi, znajte da smo onoga dana kada je Poslanik otišao između nas mislili da nam se niko neće usprotiviti u pogledu vlasti koju je on uspostavio i da niko neće povrijediti naše pravo. Jer, mi smo bili njegovi nasljednici i opunomoćenici. Ali, suprotno našim očekivanjima, jedna skupina iz našeg naroda nasrnula je na naše pravo, oteli su nam hilafet i vlast je došla u ruke drugima... Kunem se Bogom, da nije straha od izazivanja rascjepa i podjela među muslimanima i bojazni da će nevjerovanje i idolopoklonstvo ponovno navaliti na islamsku zemlju, pa uništiti islam, drugačije bih se ophodio prema njima.“  

( Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 1, str. 307.)

 

Pored opasnosti od otpadnika od vjere, pojavili su se i lažni poslanici, poput Musejleme, Tulejhe i Sedžaha, i svaki od njih je imao svoje pristalice i snage koje su se okupljale oko njega, s namjerom napada na Medinu. Zahvaljujući jedinstvu muslimana i uloženim naporima, te snage su poražene.

 

Opasnost od vjerovatnog napada Bizantinaca mogla je muslimanima predstavljati još jedan razlog za brigu. Naime, dotada su se muslimani u tri navrata već bili suočili s Bizantijom. I Bizantinci su muslimane smatrali ozbiljnom opasnošću, te su vrebali priliku da navale na samo središte islama. Da je Ali poveo oružani ustanak, slabljenje unutrašnjeg fronta među muslimanima predstavljalo bi za Bizantince odličnu priliku, koju bi oni sasvim izvjesno iskoristili.

S obzirom na sve predočeno, jasno je zašto je Imam strpljenje pretpostavio ustanku, i tako je, zahvaljujući svojoj strpljivosti, podnošenju, razumijevanju i pronicljivosti, spasio islamsko društvo od golemih opasnosti. Da nije bio tako sklon jedinstvu muslimana i da se nije plašio posljedica podjela i sukoba među muslimanima, on nikada ne bi dopustio da vodstvo među muslimanima bude oduzeto iz ruku istinskih Poslanikovih nasljednika i namjesnika i bude dato drugima. 

 

Imamovo djelovanje u razdoblju halifa moglo bi se svesti na sljedeće: ibadet i služenje Bogu, i to na način kakav dolikuje ličnosti poput Alija, što znači na takav način da je Imam Sedžad svoj izvanredni ibadet smatrao ništavnim u poređenju s ibadetom svoga velikog djeda. Druga linija djelovanja je bila tumačenje Kur'ana i rješavanje različitih nedoumica vezanih za značenje nekih kur'anskih ajeta, te odgajanje učenika, poput Abdullaha ibn Abbasa, koji se smatra najvećim islamskim mufesirom među ashabima. Treća linija djelovanja podrazumijevala je davanje odgovora na pitanja učenjaka iz različitih naroda, osobito židova i kršćana, koji su nakon Poslanikove smrti dolazili u Medinu kako bi se raspitali o njegovoj vjeri i upoznali je. Postavljali su brojna pitanja, a za davanje odgovora nije bilo spremnije osobe od Alija, koji je bio odlično upoznat s Tevratom i Indžilom. Da Imam nije popunjavao tu prazninu, islamsko društvo bi u tom pogledu bilo suočeno sa žestokim porazom.

 

Imamovi razoružavajući odgovori na sva pitanja koja bi mu bila postavljena donosila su mnogo radosti i zadovoljstva halifama koji su, umjesto Alija, sjedili na Poslanikovom mjestu. Sljedeća linija djelovanja uključivala je donošenje šerijatskih presuda u vezi s novim pitanjima kakva nisu otvarana u najranijem razdoblju islama, ili su bila toliko složena da nijedan presuditelj nije mogao izreći presudu u vezi s njima. Ovo je jedna od posebno važnih pojava u životopisu Alija, jer da među ashabima nije bilo ličnosti poput njega, koji je, kako je to Poslanik potvrdio, bio najučeniji u ummetu i najobavješteniji u vezi sa Šerijatom i presudama, brojna pitanja bi još u ranom razdoblju islama ostala zakovana i bez odgovora.

 

Upravo iskrsavanje novih pitanja nakon Poslanikove smrti uzrokom je zašto među ljudima mora postojati čisti i bezgrješni imam, koji će u potpunosti i nepogrješivo vladati svim načelima i propisima islama, te će njegovo prisustvo i njegovo široko i sveobuhvatno znanje spriječiti ljude da zastrane ili da se služe analogijom i pretpostavkama. A takva velika blagodat, kako potvrđuju svi Poslanikovi drugovi, nije ukazana nikome drugom, osim Imamu Aliju. Jedan dio Imamovih presuda i njegovih inovativnih i izvanrednih tumačenja kur'anskih ajeta zabilježen je u hadiskim zbirkama i historijskoj literaturi, a neki učenjaci su te dijelove priredili i kao samostalne knjige.

(Kao primjer možemo navesti sljedeća djela: Kada'u emiril-muminin Ali ibn Ebi Talib, šejh Muhammed Taki Tusteri; Ketabe kezavatha-je Ali ibn Ebi Talib, Sejjid Ismail Resulzade.)

 

Još jedna linija djelovanja ogledala se u odgoju i pripremanju skupine onih koji su posjedovali preduvjet čistote i duhovne spremnosti za duhovno putovanje, seyr o suluk, te su tako, pod vodstvom i spiritualnim uticajem Imama, bili u stanju dosegnuti duhovne vrhunce, i vidjeti očima srca i očima svoje unutrašnjosti ono što se ne može vidjeti tjelesnim čulom vida. Još jedna linija njegova djelovanja obuhvatala je nastojanje da se osigura bolji život za brojne siromahe i slabe, što je išlo dotle da je Imam vlastitim rukama obrađivao vrtove i kopao bunare, pa bi ih oporučivao da bi bili korišteni na Božijem putu.

 

Na kraju, jedna linija njegove djelatnosti očitovala se u trenucima kada bi se vladajući aparat suočio s ozbiljnim političkim pitanjima i kada bi ga neke teškoće satjerale u ćorsokak. Imam je bio jedini savjetnik od povjerenja, i svojim trezvenim pristupom teškoćama nalazio bi rješenje i određivao daljnje usmjerenje djelovanja. Neki od njegovih savjeta ove vrste zabilježeni su u Nehdžul-belagi i knjigama hadisa. Historija svjedoči da su se Ebu Bekr i Omer za njihovog hilafeta obraćali Imamu povodom različitih političkih, naučnih, vjerskih pitanja te nedoumica oko tumačenja Kur'ana i islamskih propisa.

 

U velikoj mjeri su se koristili njegovim savjetima i uputama, koje su proizlazile iz Imamove potpune obaviještenosti u vezi sa načelima i propisima islama. U nastavku donosimo čitaocima nekoliko takvih primjera zabilježenih u historijskoj literaturi. Bizantijska imperija bila je jedan od najžešćih protivnika mlade islamske vlasti. Bizantija je sa sjevera stalno prijetila središtu islamske vlasti, a Poslanik islama je bio do posljednjeg trenutka života svjestan opasnosti od Bizantinaca. Tako je 8. godine po Hidžri uputio jednu skupinu pod zapovjedništvom Džafera Tajjara prema granici uz Šam. Islamska vojska se, nakon što je izgubila trojicu vojnih zapovjednika i određeni broj boraca, bez postignutog uspjeha vratila u Medinu.

 

Kako bi nadoknadio taj poraz, Poslanik se 9. h.g. sa brojnim ljudstvom zaputio na Tebuk, ali se vojska vratila u Medinu a da se nije ni suočila s neprijateljem. Ovaj pohod imao je blistava postignuća, o čemu se može više saznati sa stranica historijske literature, ali je Poslanik i dalje bio stalno u brizi zbog mogućeg napada Bizantinaca. Upravo zato je u posljednjim časovima života, ležeći na samrtničkoj postelji, poslao u Šam vojsku sastavljenu od muhadžira i ensarija. Zbog određenih razloga, ova vojska nije napustila Medinu, a Poslanik je preselio s Ovoga svijeta u trenucima kada se ta vojska okupljala na odredištu udaljenom nekoliko kilometara od Medine. Nakon Poslanikove smrti, političke prilike u Medini, koje su do postavljenja Ebu Bekra za halifu bile u kriznoj fazi, postepeno su se sredile.

 

Ebu Bekr, koji je preuzeo brigu nad poslovima zajednice, jako se dvoumio oko izvršenja Poslanikove naredbe koja se ticala Bizantinaca, te se s tim u vezi posavjetovao sa skupinom ashaba. Nijedna procjena nije ga zadovoljila, te se naposljetku posavjetovao s Imamom Alijem. Ovaj ga je ohrabrio da postupi po Poslanikovom naređenju, dodavši: „Ako se sukobiš s njima, pobijedit ćeš.“ Halifu je ovo Imamovo bodrenje obradovalo, pa je rekao: „Dobro si nam predviđanje dao i dobrim si nas obradovao!“ ( Ibn Vazih Jakubi, Tarih Jakubi, sv. 3, str. 39.)

 

I tokom vladavine drugog halife Imam je također bio važan savjetnik i pomoćnik u rješavanju brojnih političkih, naučnih i društvenih pitanja. Ovdje ćemo, za primjer, ukazati na samo jedan slučaj kada se drugi halifa okoristio Imamovim mišljenjem u vezi s političkim teškoćama. U području znanom kao Kadisija odigrala se 14. godine po Hidžri žestoka bitka između islamske vojske i Perzijanaca.

 

Okončana je pobjedom muslimana, a tom prilikom poginuo je i glavni zapovjednik perzijske vojske, Rustem Ferruhzad, zajedno s velikim brojem svojih boraca. Ovom pobjedom čitav prostor Iraka našao se pod političkim uticajem i vojnom vlašću islama. Medain, koji je predstavljao središte sasanidske vlasti, također su osvojili muslimani, tako da su se zapovjednici s perzijskom vojskom povlačili duboko u unutrašnjost zemlje. Perzijski poglavari i vojni zapovjednici plašili su se da će islamska vojska nastaviti napredovati i osvojiti čitavu zemlju. Kako bi na valjan način odgovorio na tako opasan prodor, iranski vladar Jezdigerd poslao je vojsku od stotinu i pedeset hiljada ljudi, pod vodstvom zapovjednika Firuzana, sa zadatkom da spriječi svaki iznenadni napad i da čak, ukaže li se za to prilika, izvedu protivnapad.

 

Sa'd Vekkas, glavni zapovjednik islamskih snaga − kako prenosi Ammar Jasir, koji je vršio dužnost namjesnika u Kufi, pisao je Omeru i obavijestio ga o pokretima neprijatelja, napominjući: Vojska u Kufi spremna je stupiti u borbu, i navaliti na neprijatelja prije nego što ovaj krene u napad. Halifa je tada otišao u džamiju, okupio ashabe, i obavijestio ih o svojoj namjeri da napusti Medinu, zaputi se u područje između Basre i Kufe i odande upravlja muslimanskom vojskom.

Tada ustade Talha i započe poticati halifu da tako i učini, govoreći stvari u kojima se jasno osjećala primjesa podilaženja i ulagivanja. Potom ustade Osman, koji ne samo da je poticao halifu da napusti Medinu, nego još dodade: „Piši vojsci u Šamu i Jemenu da svi napuste svoja područja i pridruže ti se, kako bi se s tako brojnom vojskom mogao suprotstaviti neprijatelju.“ Onda se diže Imam Ali i reče:

 

„U ovom primjeru pobjeda ili poraz ne ovise o maloj ili velikoj brojnosti snaga. Allah je uzdigao vjeru Svoju iznad svih drugih vjera i vojsku Svoju, koju je On spremio i potpomogao, sve dok nije dosegla mjesto na kojem je i dok nije stigla do sadašnjih položaja svojih. Mi se držimo obećanja Božijeg, a Allah će ispuniti obećanje Svoje i potpomoći vojsku Svoju. Položaj prvaka vlasti je položaj niti za zrna ogrlice, jer ih ona povezuje i drži na okupu. Ako je nit prekinuta, ona će se rasuti i izgubiti, te nikada neće ponovno biti zajedno. Arapi danas, makar i malobrojni, veliki su zahvaljujući islamu i snažni su zato što su jedinstveni. Budi osovina za njih i okreći mlin s Arapima, te budi korijen njihov. Zaobiđi bitku, jer ako napustiš mjesto ovo Arapi će te napasti sa strana i pravaca svih, dok će gradovi nezaštićeni, koje ste ostavili iza sebe, postati značajniji od onih ispred vas. Ako te Perzijanci sutra vide, reći će: 'On je korijen Arabije. Ako ga smaknemo, bit ćemo u miru.' Tako će to pojačati nastojanje njihovo protiv tebe i žestinu da se usmjere na tebe. Kažeš da su krenuli u borbu protiv muslimana. Allah je zaista nezadovoljniji pokretanjem njihovim od tebe i On je najsposobniji spriječiti ono čime je On nezadovoljan. Što se tiče mišljenja tvoga o broju njihovom, u prošlosti se nismo borili velikim brojem, nego smo se borili na osnovu podrške Božije i pomoći.“  (Nehdžul-belaga, govor 145.)

Pošto je saslušao Imama, Omer prihvati njegovo mišljenje i odustade od pohoda.  (Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 8; Taberi, Muhammed ibn Džerir, Tarihul-umem vel-muluk, Bejrut, Darul-kamusil-hadis, sv. 4, str. 237; Hafiz Ibn Kesir, Al-Bidajet vel-nihajet, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1394, sv. 7, str. 107.)

 

Omer je na umu imao rješenje ove njegove nedoumice u trenutku kada je rekao: „Utječem se Bogu od toga da se može pojaviti prepreka, a da Ebul-Hasan (Ali) ne zna rješenje njezino.“  

( Ibn Hadžer ’Askalani, Al-Isabeti fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-’arabi, 1328, sv. 2, str. 509; Abdulber, Al-isti'ab fi me'rifetil-ashab, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-’arabi, 1328, sv. 3, str. 39.)

 

Treći halifa Osman je, zbog novčanih pronevjera, nedopuštenog i bez ikakve sumnje nezakonitog zahvatanja u bejtul-mal, promicanja u povlašteni položaj nedostojnih pripadnika Emevija i njihovog postavljanja na odgovorne položaje u vlasti, te naposljetku zbog udaljavanja od sebe dostojnih ljudi među muhadžirima i ensarijama i prepuštanja sudbine islamskog ummeta u ruke Emevija, navukao na sebe silnu srdžbu naroda. Naposljetku, budući da nije odgovorio na opravdana i zakonita protivljenja muslimana usljed promjene namjesnika i zapovjednika, došlo je do ustanka protiv vlasti koji je za posljedicu imao njegovo smaknuće.

Nakon toga su ljudi dali bejat Aliju kao novom halifi. Od tog trenutka Alijeva vladavina, koja započinje Osmanovim smaknućem, predstavljala je svojevrsnu revolucionarnu vlast, potaknutu ustankom i nezadovoljstvom naroda usljed smutnje i tlačenja koji su dotada provođeni.

 

Jedan od primjera iskvarenosti Osmanove vlasti je i vraćanje u Medinu Hakema ibn Ebul-Asa i njegovog sina Mervana, koje je Poslanik prognao u Taif, a kojima se nisu za svoje vlasti ni Ebu Bekr, ni Omer usuđivali dopustiti povratak. Čak je i svoju kćer dao za Mervana i još ga postavio na službu u administraciji halifata, što je kod naroda izazvalo srdžbu, tako da se Osmanova kuća našla četrdeset i devet dana pod opsadom ustanika. 

(Mesudi, Murudžuz-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 2, str. 346.)

 

Kad god bi Osman pokušao pokazati blagost, Mervan bi učinio nešto da još više potakne srdžbu naroda. Konačno, muslimani u izlivu bijesa provališe u Osmanovu kuću i ubiše ga.Ustanici su razmišljali samo o tome kako da uklone Osmana. Iako se tokom opsade Osmanove kuće spominjalo Alijevo ime, nije bilo jasnog programa za budućnost. Tako su se s pitanjem izbora novog halife suočili tek nakon Osmanova smaknuća.

 

S druge strane, među članovima šesteročlanog vijeća za izbor halife, koje su činili Ali, Abdurahman ibn Avf, Osman, Talha, Zubejr i Sa'd ibn Vekkas, dvojica njih, Abdurahman ibn Avf i Osman više nisu bili među živim, dok je među preostalim Ali bio uvjerljivo najomiljeniji s obzirom na njegove vrline i blistavu prošlost u islamu.

 

Upravo zato su ljudi uglavnom bili zagovornici da Ali bude sljedeći halifa. Procijenivši prilike i svjestan promjena koje su se desile u Osmanovo doba te udaljavanja muslimana od izvornog islama, Ali je dobro znao da će vladavina nakon razdoblja iskvarene i zabludjele Osmanove vlasti biti izuzetno teška, te da ljudi, naročito plemenske vođe, neće lahko prihvatiti promjene koje je imao na umu kao i uspostavu pravedne vlasti. Stoga nije prihvatio bejat koji su mu ustanici ponudili. Historičari se slažu oko podatka da je Osman ubijen u mjesecu Zul-hidždže, 35. h.g., ali se razilaze oko tačnog datuma.

(Jakubi smatra da je Osman ubijen 18. Zul-hidždžeta 35. h.g, dok Mesudi procjenjuje: „Osman je ubijen tri dana prije isteka mjeseca Zul-hidždžeta.“ )

 

Također, izvjesno je da je između Osmanovog ubistva i bejata ljudi Aliju, proteklo najmanje četiri-pet dana.

(Jakubi piše: „Ali je u utorak, sedam dana prije isteka mjeseca Zul-hidždžeta, izabran na mjesto halife“, što bi značilo da se radi o razdoblju od pet dana. Međutim, Mesudi bilježi: „Onoga dana kada je Osman ubijen, ljudi su dali bejat Aliju“, ali na narednoj stranici: „Četiri dana nakon Osmanovog ubistva ljudi su masovno dali bejat Aliju.“ Ibn Asir smatra da je Osman ubijen 18. Zul-hiždžeta, a da je bejat Aliju dat 25. dana istog mjeseca. Na stranici 192 djela Al-Kamil fit-tarih kaže da su Medinjani pet dana proveli bez vlasti, i za to vrijeme gradom je upravljao čovjek po imenu Gafiki ibn Harb.)

 

 

 

 

Tih nekoliko dana među narodom su vladali posvemašnja pometnja i zbunjenost. Tih dana vođe ustanka posjetili su Alija, ali on nije pokazao posebnu susretljivost prema njima. Kad su mu ponudili svoj bejat, budući da priliku nije smatrao prikladnom, rekao je:

„Ostavite me i tražite nekog drugog. Suočavamo se s pitanjem koje ima lica i boje, koje srce ni jedno ne može izdržati, niti razum ijedan prihvatiti. Zaista, vidici su zamagljeni, a Pravi put je zagubljen. Znajte da ću vas, ako vam se odazovem, voditi kako ja znam i da neću slušati šta neko kaže ili grdi. Ako me napustite, onda sam isti kao i vi. Moguće je da ću najbolje od vas slušati i pokoravati se onome kojega vi postavite da vas vodi. Bolji sam vam kao savjetnik nego kao vladar.“ (Nehdžul-belaga, govor 91.)

 

Ali, posjeta je bilo sve više i istrajavanje muslimana je bilo sve snažnije. Odnosno, radilo se o pravoj bujici ljudi koji su, umorni od dotadašnje nepravde i nasilja i vapeći za pravdom, opsjedali Imamovu kuću. Imam je osjećao svojom obavezom da prihvati bejat naroda. Na nekoliko mjesta u Nehdžul-belagi Imam ukazuje na ovaj žustri nastup i uporno istrajavanje ljudi na bejatu. Kao primjer je naveo:

„Oni navaljivahu na mene kao što deve navaljuju jedna na drugu kad prispiju do vode pitke onda kad su raspuštene nakon razvezivanja nogu, sve dok ne pomislih da će ili ubiti mene ili se međusobno poubijati ispred mene. Razmišljao sam o pitanju tom iznutra i izvana tako da mi je to priječilo spavanje.“ (Nehdžul-belaga, govor 53. )

 

Na drugom mjestu pruža nam sliku navaljivanja i istrajavanja ljudi te njihove ogromne radosti i veselja na vijest da je Ali prihvatio bejat:

„Vukli ste mi ruku radi davanja prisege, ali sam je zadržavao. Potezali ste, ali sam je ustezao. Onda ste se gurali oko mene kao što se guraju deve žedne oko korita za napajanje, tako da je obuća pokidana, ogrtač spao i nemoćno zgnječen. I veselje svijeta davanju prisege bijaše tako vidljivo da su djeca mala osjećala radost, starci teturali i bolesni žurno dolazili radi toga, a djevojke mlade hrlile bez velova."

( Nehdžul-belaga, govor 22)

 

I u hutbi Šikšikija Imam također govori o zanosu s kojim ga je narod prihvatio i razlozima svog prihvatanja hilafeta: „U tom času ništa me ne iznenadi do mnoštvo ljudi koji navališe na mene. Ustremiše se prema meni sa strana svih, poput grive hijene, tako silno da su prignječili Hasana i Husejna i razderali mi oba kraja ogrtača na plećima. 

( Imam ovdje koristi ustvari izraz vutiel-hasanan, što većina tumača prevodi kao Hasan i Husejn, ali neki smatraju da se radi samo o Husejnu. Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 1, str. 200)

 

Okupili su se oko mene poput stada ovaca i koza. Kada uzeh uzde vodstva državnog, jedna se stranka otcijepi, druga posta neposlušna, dok ostatak započe djelovati nezakonito, kao da nisu čuli riječi Božije: Što se tiče života budućeg, Mi ga darujemo onima koji ne traže da se uznose na Zemlji, niti da uz to šire pokvarenost, jer budućnost pripada onima koji su svjesni Boga. Da, Boga mi, čuli su ih i razumjeli, ali svijet ovaj zasvjetlucao je u očima njihovim i ukrasi njegovi su ih zaveli. Pripazite, tako mi Onoga Koji rascjepljuje zrno i stvara bića živa, da mi ne dođoše ljudi i da podržavatelji ne istrošiše uvjeravanja, i da se učeni ne osloniše na Boga, s obavezom da neće pristati na proždrljivost tlačitelja i glad tlačenih, zbacio bih uže hilafeta na njegova pleća i postupao bih s posljednjim jednako kao i s prvim. Vidjeli biste onda da u pogledu mome ovaj svijet vaš nije bolji od kihanja koze.“ (Nehdžul-belaga, govor 3.)

 

Alijev hilafet i njegova vlast, usredsređena na pravdu, poštenje i oživljavanje izvornih islamskih tradicija, teško je pala određenim skupinama i takvi su formirali front protiv njegove vlasti. Ta suprotstavljenost naposljetku je izrodila i trojake sukobe – one sa nakisinima, kasitinima i marikinima. U nastavku ćemo kazati ponešto o svakom od tih sukoba: sukob sa nakisinima (kršiteljima sporazuma) desio se tako što su Talha i Zubejr, koji su dali bejat Aliju, zatražili da preuzmu zapovjedništvo nad Basrom i Kufom, ali Imam se s tim nije složio.

 

Oni su naposljetku tajno napustili Medinu i otišli u Mekku, gdje su, uz pomoć Emevija i sredstvima iz bejtulmala, formirali vojsku i onda se zaputili u Basru te preuzeli ondje vlast. Ali je onda napustio Medinu kako bi se obračunao s njima, te se u blizini Basre odigrala žestoka bitka koja je završila Alijevom pobjedom i porazom nakisina. Riječ je o Bici oko deve, o kojoj bi se moglo zasebno opširno govoriti. Ova bitka desila se 36. godine po Hidžri. Još prije Alijevog preuzimanja hilafeta, Muavija je sebi pripremio sve preduvjete za uspostavu vlastitog halifata u Šamu. Kada je Imam preuzeo hilafet, poslao je Muaviji ukaz kojim ga opoziva s mjesta namjesnika u Šamu, budući da nikad nije bio saglasan s mogućnošću da Muaviji bude povjeren ovaj položaj.

 

Taj spor ishodio je sukob vojski iz Iraka i Šama na Sifinu, gdje je Alijeva vojska bila blizu pobjedi, ali je Muavija, podmuklim lukavstvima i smicalicama, uspio u Alijevoj vojsci izazvati razdor i pobunu. Naposljetku, na veliko navaljivanje svojih drugova, Imam je bio primoran složiti se prijedlogom da Ebu Musa A'šari i Amr 'As budu sudije koji će odlučiti o tome šta je najbolje po napredak islama i muslimana. Pritisci na Imama Alija da prihvati njihovu presudu bili su tako snažni da bi se, u slučaju da ne prihvati presudu, i njegov život našao u opasnosti, a njegovom smrću muslimani bi se suočili s velikom neizvjesnošću. Kada je došlo vrijeme da presuditelji iznesu svoje mišljenje, Amr 'As prevario je Ebu Musu, i time je pokvarenjačka Muavijina spletka svima postala očita. Nakon ovog slučaja sa presuđivanjem, neki muslimani koji su dotada bili na Alijevoj strani, sada su nastupili protiv njega, prigovarajući mu zbog prihvatanja presuđivanja koje su mu svojim pritiscima upravo oni nametnuli. Bitka sa kasitinima odigrala se 37. godine po Hidžri.

(Pri priređivanju ovog poglavlja, pored literature navođene u fusnotama, korištena je i knjiga poštovanog profesora Džafera Subhanija Pazhuheshi piramun-e zendegi-je Ali, a.s. (drugo izdanje, Kom, Džahan-e ara).)

 

Marikini su upravo ona skupina koja je Alija natjerala da prihvati presuđivanje, a onda su se, nekoliko dana kasnije, predomislili, i tražili su od njega da poništi postignuti sporazum. Međutim, Ali nije bio neko ko bi pogazio svoju riječ i prekršio dogovoreni sporazum. Ovi su se onda odmetnuli, ustali su protiv hazreti Alija te su se na Nehrevanu sukobili s njim. Hazreti Ali je pobijedio u ovoj bici, ali zloba je ostala živa u srcima. Ova bitka dogodila se 38., ili po nekim historičarima 39. h.g. Nakon četiri godine i nekoliko mjeseci vladavine, u noći 19. Ramazana 40. godine po Hidžri, Ali je smrtno ranjen sabljom Abdurahmana ibn Muldžema, jednog od marikina, a dva dana kasnije dostigao je uzvišeni stepen šehadeta.