Poslanik Muhammed s.a.v.a.

 

 

Ovakav je bio naš Božiji Poslanik, Muhammed s.a.v.

 

Slušao druge sa pažnjom i poštovanjem; Prvi nazivao selam i pružao ruku; Bio je dobroćudna osoba. Uvijek se smiješio i nikad nije bio namrgođen.On je uvjek bio spreman da sasluša druge sa velikom pažnjom i poštovanjem, bilo da je govornik odrasla osoba ili dijete.

Njegov pomoćnik, Anas Bin Malik, kaže:

''Služio sam Poslanika deset godina. On nikad nije zahtijevao niti je se žalio, čak nikad nisam kasnio sa mojim poslom. Umjesto toga, uvjek bi došao i ponudio pomoć.''

 

 On je bio pažljiv domaćin. Razgovarao bi sa svojim gostima, pokazujući prema svakome podjednaku pažnju. Kada bi mu govorili o svojim problemima, on bi ih pažljivo saslušao.Uvjek je pokazivao interes za sve predmete razgovora koje bi njegovi gosti izabrali, bilo da se razgovara o vjeri ili o drugim temama. Nikad ne bi prekinuo drugoga dok govori.

 

 Ako ne bi vidio nekog od svojih prijatelja više od tri dana, on bi se počeo raspitivati za njega. Ako bi saznao da je on na putovanju, proučio bi dove za njegovu sigurnost. Ako bi mu prijatelj bio bolestan, on bi ga posjetio. Ako mu je prijatelj zauzet nekim poslom, on bi mu poželio uspjeh.

On je bio uvjek prvi koji je nazivao selam i pružio ruku za pozdrav, i nikad ne bi povlačio ruku dok druga osoba to ne bi učinila.

 Volio je djecu i uvjek se rukovao s njima. Odgovarao bi na njihova pitanja i učestvovao u njihovim igrama.Znao je da ponovi ono što kaže tri puta da bi dozvolio onima koji ga slušaju da shvate šta je želio reći.On je bio osoba koja je brzo opraštala. Opraštao je i onima koji su ga povrijedili. Bilo mu ih je žao zbog njihovih zlih dijela i molio je Allah da ih uputi.

Kad god bi otišao na neki skup, uvjek bi sjeo na prvo slobodno mjesto. To je zbog toga što se nikad nije smatrao boljim od drugih.

Kad god bi vidio nešto lijepo što mu se sviđalo, rekao bi: ''Slavljen neka je Allah,Svemogući, čijom Milošću svaki dobar posao je završen.''

On je bio hrabar i odvažan čovjek. Bio je prvi u borbama kada je trebalo zaštititi islam i vjernike.

On je uvjek je ispunjavao svoja obećanja i bio je jako darežljiv. Družio se sa siromašnima i jeo zajedno s njima. On ih je,takođe, pozivao svojoj kući i davao im lijepa jela.

On je ostajao gladan da bi se suosjećao sa siromašnima. Govorio je: ''Ne treba jesti ukoliko se ne osjeća glad, a kada se jede ne treba se prejedati.''

Njemu najdraža stvar je bila da stane u ime Allaha i klanja. Volio je da klanja, naročito poslijeponoćni namaz, kada svako spava.

 

U jednom svom govoru, hazreti Ali b. Ebi Talib kaže:

 

 * * *

• ''I tako su protjecala vremena i prolazila razdoblja njihova; očevi su odlazili, a sinovi su zauzimali mjesta njihova, sve dok Allah nija poslao Muhammeda, neka je Allahov blagoslov na nj i porodicu njegovu, kao vjerovjesnika Svoga u ispunjenju obećanja datog i upotpunjenju vjerovjesništva.
• Svjedočenje za nj bilo je uzeto od svih vjerovjesnika.
• Lik njegov bio je dobro poznat, a rođenje njegovo časno.
• Ljudi na zemlji u to doba bijehu razdijeljeni u sljedbe različite, ciljevi im bijahu razvodnjeni, a puti mnogostruki.
• Oni su ili uspoređivali Allaha sa stvorovima Njegovim, ili iskrivljavali imena Njegova, ili se obraćali drugima pored Njega.
• Preko njega On ih je izveo iz zablude i izvukao iz neznanja.
• Potom je Uzvišeni dodijelio Muhammedu, Allah blagoslovio njega i potomstvo njegovo, susret sa Sobom i odredio da mu pripadne ono što je u Njega, počastio ga odlaskom sa svijeta ovog i,ostavljanjem mjesta iskušavanja.
• On ga je zato povukao Sebi s počašću. Neka Allah blagoslovinjega i potomstvo njegovo.

 

* * *

• Svjedočim da je Muhammed rob Njegov, izabrani Vjerovjesnik Njegov i povjerenik Njegov, kojim je On zadovoljan, neka Allah blagoslovi i njega i potomke njegove.
• On ga je poslao s dokazima neporecivim, uspjehom očitim i putem otvorenim.
• Tako je on prenio poruku obznanjujući Istinu njome.
• On vodi putu Pravom i upućuje na njega.
• Postavio je znake upute i svjetionike svjetlosti, te učinio konope Islama jakim i njegove uzle čvrstim.

 * * *

• Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg;
• On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekoga iza sebe.
• Zato, slijedi Vjerovjesnika svoga, čistog i krijeposnog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove!
• U njemu je primjer za onoga koji se ugleda i utjeha za onoga koji utjehu traži.
• A najdraži od ljudi Allahu je onaj koji se ugleda na Vjerovjesnika Njegova i koji korača stopama njegovim.
• Grickao je svijet ovaj samo krajičcima zuba svojih i nije mu uputio ni jedan pogled potpun.
• Od svih ljudi na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg.
• Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti.
• Kada bi doznao da Allah Uzvišeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao malim.
• Ako volimo ono što Allah i Poslanik Njegov mrze i smatramo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Allaha i kršenje zapovjedi Njegovih.

 * * *

• Poslanik, mir i blagoslov Allahov neka su na nj i potomke njegove, običavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba.
• On rukom svojom popravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neosedlano i običavaše staviti nekog iza sebe.
• Jednom je ugledao šarenu zavjesu na vratima sobe svoje pa je reko jednoj od žena svojih: ''Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovog i primamljivim ukrasa njegovih.''
• Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u misli svojoj.
• Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu pred očima, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao ovaj svijet mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati.
• Zato ga je odstranio iz misli svoje, idaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga.
• Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.

 * * *

• Doista, postoji u Poslanika Allahovog, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, sve što će vas obavjestiti o stranama lošim svijeta ovog i nedostacima njegovim, da je gladovao zajedno s najblišim drugovima svojim, a ukrasi svijeta ovog - i pored velike blizine njegove s njima - ostajahu daleko od njega.
• A sad neka svako razmotri razumom svojim je li Allah time počastio Muhammeda, mir i blagoslov Allahov njemu i potomcima njegovim, ili ga je ponizio.
• Ako kaže da ga je Allah ponizio, on - Allaha mi Velikog - laže. A ako kaže da ga je Allah počastio, onda neka zna da je Allah druge ponizio razastrijevši im svijet ovaj, a udaljivši ih od onoga koji Mu je bio najbliži od ljudi svih.

* * *

• Zato, neka onaj koji se ugleda na Poslanika Njegova, korača stopama njegovim i ulazi kroz ulaz njegov.
• Inače se neća zaštiti od propasti.
• Zaista je Allah učinio Muhammeda, neka Allah blagoslovi njega i potomke njegove, znakom časa Posljednjeg, donositeljem vijesti radosnih o Džennetu i opominjanjem o odmazdi.
• On je gladan napustio svijet ovaj, ali je siguran ušao u budući.
• Nije polagao jedan kamen na drugi sve dok nije otišao putem svojim i odazvao se pozivatelju Gospodara svoga.
• Kako je veliki blagoslov Allahov kada nam je podario njega kao predhodnika kojeg slijedimo i predvodnika za kojim u stopu koračamo.'' (Nehdžul Belaga)

 

Poslanikovi preci

 

 

Poslanik Muhammed, s.a.v., je bio potomak poslanika Ibrahima, a.s., preko hazreti Ismaila, a.s.. Otac mu se zvao Abdullah, djed Abdul Muttalib, pradjed Hašim, pra-pradjed Abdul Manaf, a pra pra-pradjed Kusej. Naseljavali su Mekku i imali veliki ugled medju Arapima, jer su bili smatrani zaštitnicima Bozije kuce, Kabe. Ona je bila centar okupljanja hodacasnika i prije islama.

 

Kusej je cuvao kljuceve Kabe i bio ugledna licnost medju Kurejšima. Pod njegovim uputstvima izgradjena je "Darul-Nadva", gradjevina koja je sluzila za okupljanje starješina radi savjetovanja i vodjenja plemena. Iza sebe je ostavio dva sina, Abdul-Dara i Abdul-Manafa.

 

Poslanikov pra-pradjed je bio Abdul Manaf, mladji sin Kuseja. Za njega se znalo da je bio poštovan i pobozan. Primjerom je pozivao ljude da cine dobra djela, lijepo se medjusobno odnose i pomazu rodbini. Poslije smrti ove dvojice brace odluceno je da zaštita i odrzavanje Kabe i predsjedavanje upravnim savjetom u Darul Nadvi pripadne djeci Abdul Dara a snabdijevanje hodocasnika i njihovo uzdrzavanje pripadne djeci Abdul Manafa. Ova podjela se odrzala sve do dolaska islama.

 

Abdul Manaf je imao cetiri sina. Najpoznatiji medju njima je bio Hašim, koji je poslije oca postao glava familije. Njegov brat blizanac je bio Abdu Šems. Ostala dva brata su bila Muttalib i Navfal. Kad god bi se mladi mjesec zil-hidze ukazao, oznacavajuci pocetak sezone hodocašca, Hašim bi se obratio Kurejšima:

 

"O plemeniti Kurejši. Bog vas je izabrao da budete najblizi Njegovoj kuci i time vam dao prednost nad ostalim Ismailovim potomcima. Hodocasnici Bozije kuce nam dolaze. Oni su Njegovi gosti i na nama je duznost da ih dobro docekamo. Medju njima su i siromašni koji su se uputili iz dalekih mjesta. Kunem se Gospodarem ove Kuce, da sam dovoljno bogat, sam bi ih hranio i pojio, ne trazeci nikakvu pomoc od vas. Medjutim, potrošicu koliko sam u stanju... "

 

Hašim je uvijek imao na umu dobrobit svih stanovnika Mekke. Radio je na poboljšanju zivotnih uslova, olakšanju teškoca i otklanjanju nevolja. Svaki put kada bi se desila suša Hašim bi pomagao sugradjane hranom.

 

Jedan od njegovih najvaznijih uspjeha je sklapanje trgovackih ugovora i sporazuma za bezbijednost trgovaca iz Mekke sa razlicitim vladarima. Hašimovi ugovori i sporazumi sa kraljem Etiopije i vladarima Jemena i Perzije riješili su mnoge teškoce i olakšali zivot Mekkanlijama, pretvorivši grad u prometan trgovacki centar. Pod Hašimovim vodjstvom Kurejši su organizovali trgovacke karavane u Siriju za vrijeme ljeta i Jemen za vrijeme zime. Sve ovo je donijelo Hašimu veliki ugled i dobar glas se o njemu poceo širiti Arabijom.

 

Hašim je ozenio Selmu, kcerku Amr Kazradza. Iz tog braka se rodio Šibah, koji ce kasnije postati poznat pod imenom Abdul Mutalib. Djecak je bio sa majkom u Jatribu kada je Hašim bio na samrti. Zatrazio je od brata Muttaliba da pronadje I dovede dijete. Kada se ovaj vratio sa djecakom mnogi su pomislili da se radi o Muttalibovom robu (abd). Otuda i ime po kojem ce kasnije i biti poznat.

 

Abdul Muttalib je bio Poslanikov djed koji je vjerovao u jednog Boga, nikad nije bio mušrik, nikad okusio alkohol, koji je sprjecavao ljude da ne ubiju druge zbog sitnice. On je ponovo iskopao vrelo Zem-zem da bi hodocasnicima obezbijedio vodu.

 

Poslanikov otac je bio Abdullah, jedan od deset sinova Abdul Muttaliba i majka Amina, kcerka Vehabova. Nedugo poslije vjencanja Abdullah je krenuo u Siriju sa jednim trgovackim karavanom, ostavljajuci iza sebe trudnu Aminu. Poslije nekoliko mjeseci karavan se vratio u Mekku, ali bez Abdullaha, koji je bolestan zaostao u Jatribu. Abdul Muttalib šalje po njega najstarijeg sina, Harisa. Kada je stigao tamo Haris saznaje da je Abdullah umro mjesec dana poslije odlaska karavana. Abdullah je ostavio iza sebe pet kamila, stado ovaca i slugu, Umme Ejmanu, koja ce kasnije biti Muhammedova, s.a.v., dojilja. Kada se rodio, djed Abdul Muttalib mu je nadio ime "Muhammed".

 

 

Poslije pozivanja u islam rodbine, Poslaniku, s.a.v., je bilo objavljeno da uputi opsti poziv.

 

“Javno ispovjedaj ono sto ti se naredjuje i mnogobozaca se okani, Mi cemo te osloboditi onih koji se rugaju, koji pored Allaha drugog boga uzimaju.” (Kur'an,15:94-96)

 

Jednog dana Muhammed, s.a.v., se popeo na brdo iznad Mekke i glasno povikao:

“Jaa Sabahah!”

(To je bio povik kojim su Kurejsi upozoravali jedni druge na neposrednu opasnost) Pripadnici raznih plemena su se brzo okupili da cuju vijest.

 

“Ljudi, da li cete mi vjerovati ako vam kazem da iza ovog brda neprijateljska vojska krece prema vama s namjerom da vas napadne?”

“Vjerovati hocemo, jer do sada laz od tebe nismo culi”, gotovo uglas svi rekose.

“O Kurejsi, spasite se vatre! Ja vas ne mogu od Allaha sacuvati. Pazite se bolne muke! Ja sam vam kao covjek koji je ugledao vojsku neprijatelja kako ide prema njegovom narodu, pa im trci najbrze sto moze da ih opomene i spasi.”

 

Mada su Kurejsi manje-vise znali cemu je pozivao, ovakav dramatican nastup izazvao je strah u njihovim srcima.

Tada je Ebu Leheb povikao:

“Sram te bilo! Radi cega si nas zvao.”

Poslije ovoga narod se razisao.

 

Da bi postigli odredjeni cilj u zivotu potrebno je da vjerujemo u njegovu ispravnost i uporno radimo na njegovom ostvarenju. Poslanikovo samo-pouzdanje i vjera kusani su mnogo puta od strane Kurejsa koji su uporno nastojali da ga odvrate od cilja. Uporan rad omogucio mu je da u potpunosti ispuni zadatak sa kojim ga je njegov Stvoritelj zaduzio.

 

Poslanik Muhammed s.a.v. je vec bio stvorio vjernu grupu sljedbenika kojoj su se svakim danom prikljucivali novi. Ovo je brinulo Kurejse. Nema sumnje da je ovaj pokret mogao biti smrvljen na samom pocetku, ali razlog zasto nije bio je taj sto su prvi muslimani poticali iz razlicitih mekanskih plemena i porodica, tako da Kurejsi nisu mogli poduzeti odlucnu zajednicku akciju. Poslije uzajamnih savjetovanja odluceno je da pokusaju “urazumiti” Muhammeda, s.a.v., prvo privlacnim ponudama, a zatim i prijetnjama. Deset godina su pokusavali da ga promijene i pridobiju, ali uzalud. Kada nista nije pomoglo odlucili su da ga ubiju. Tada mu je Allah, dz.s., naredio da preseli u Medinu.

 

Za vrijeme ovih deset godina glava porodice Hasim bijase Ebu Talib, covjek uzvisenog karaktera i plemenitih osobina. Njegova kuca bijase skloniste siromasnih i sirocadi. On, sam bijase uglednik Mekke, cuvar Ka'be i Muhammedov zastitnik poslije smrti Abdul Mutaliba. Grupa Kurejsa uputi se njemu i ovako mu se obrati:

“Ebu Talibe, tvoj bratic vrijedja nase bogove, kritikuje nasa vjerovanja, ismijava nase drevne obicaje i tvrdi da su nasi preci zivjeli u zabludi. Reci mu da prestane ili ga predaj nama!”

 

Ebu Talib im lijepo odgovori, smiri ih i oni se vratise nista ne poduzimajuci. Medjutim islam se sirio, broj muslimana povecavao i nova vjera uzimala maha medju stanovnicima okolnih naselja i medju putujucim beduinima. “Nova knjiga” svojim neodoljivim ajetima polahko ali sigurno se uvlacila u srca Arapa. Poslanik, s.a.v., je narocito koristio priliku da predoci novu vjeru onima koji bi se okupljali u velikom broju oko svete Ka'be u mjesecima u kojima je ratovanje bilo zabranjeno. Kada su vodje vidjele da je Muhammed, s.a.v., sve bolje i bolje priman i da se broj njegovih sljedbenika iz dana u dan povecavao, ponovo se uputise Poslanikovom jedinom zastitiniku, Ebu Talibu. Morali su ga uvjeriti da islam predstavlja zaista ozbiljnu opasnost vjeri predaka.

 

“Ebu Talibe, cijenimo te zbog uglednog polozaja i stare dobi. Dolazili smo ti i ranije sa istim zahtjevom - da sprijecis svog bratica u sirenju nove vjere - ali se nisi mnogo obazirao na to. Stvar je postala nepodnosljiva. Necemo vise trpiti da nam vrijedja bogove i kritikuje vjeru otaca. Sada ga ti sprijeci, a ako neces mi cemo se pobrinuti da ga usutkamo. Spremni smo se boriti i protiv tebe ako treba.”

 

Rijeci Kurejsa su zvucale ocajno prijetece i Ebu Talib je uvidio opasnost. Obecao im je da ce razgovarati sa Muhammedom, s.a.v.. Ovo je bila prilika da Ebu Talib vidi koliko vjere i samopouzdanja ima u grudima tog velikog covjeka. Muhammedove rijeci historija je zapisala zlatnim slovima:

 

“Dragi amidza, kunem se velikim Allahom, da mi stave sunce u desnu ruku a mjesec u lijevu necu prestati zvati u vjeru i niti stati ka svome cilju. Tako ce biti sve dok ne savladam sve prepreke ili zivot izgubim na tom putu”.

 

Muhammedove oci ispunjene suzama sijale su nepokolebljivom odlucnoscu. Ebu Talib je stajao bez rijeci, a Muhammed s.a.v. polahko krenuo da napusti prostoriju. Ebu Talib ga je gledao kako se udaljava pa ga pozva nazad i rece: “Allaha mi! Necu te prestati braniti, a ti radi i dalje ono sto ti vjera trazi.” Mada nije otvoreno prihvatio islam, Ebu Talib je vjerovao u svog bratica kojeg je veoma volio.

 

Ponovo su se Kurejsi bacili na rijesenje svog problema. Sada su se sastali da otkriju pravi razlog Ebu Talibove velike vezanosti za Muhammeda, s.a.v.. Neko rece da ga stiti jer ga je othranio i usvojio kao sina. Ako bi mu pronasli djecaka boljeg od njega mozda bi ga usvojio a njima prepustio Muhammeda s.a.v. Odabrase ‘Ammara sina Validovog, za kojeg kazu da je bio najljepsi mladic u Mekki, i s njim se uputise Ebu Talibovoj kuci.

 

“Ebu Talibe, vidi Validovog malog, kako je lijep i pametan. Uzmi njega, a daj nama Muhammeda.” Kada je cuo ovo, povikao je na njih glasom punim ljutnje i crvena lica: “Kako li ste nepravedni prema meni!? Da vam ja odgajam sina, a dam svoje najdraze dijete da ga ubijete? Allaha mi nece moci tako!”

 

Kada su vidjeli da ni ovo nije pomoglo vise se ne upustase s njim u razgovor. Sada su se okrenuli ka Muhammedu, s.a.v., zeleci da pronadju njegove slabosti da ga preko njih pridobiju. Ovaj put su se uputili Ebu Talibovoj kuci s novom ponudom. Usli su i zatekli Muhammeda, s.a.v., u Ebu Talibovom prisustvu. Vodja grupe im se obrati:

 

“Ebu Talibe, Muhammed unosi razdor u nase redove i ismijava nasu vjeru. Ako ovo cini zeleci doci do bogatsva, spremni smo ga dobro obogatiti; ako mu je cilj doci do visokog polozaja, spremni smo ga postaviti za naseg vodju; ako je bolestan, u stanju smo mu dovesti najboljeg hecima da ga lijeci…”

Ebu Talib se okrenu prema Muhammedu, s.a.v., i rece: “Cujes li sta ti starijesine plemena nude u zamjenu da prestanes napadati idole?”

“Od njih nista ne zelim. Osim toga, umjesto da mi sve to daju, bolje bi im bilo da prihvate samo jedno sto cu im reci. To ce im omoguciti vlast nad svim Arapima i strancima”, Poslanik, s.a.v., im je odgovorio.

“Reci sta je to?”, Ebu Dzahl rece.

“Prihvatite da nema boga osim Allaha.” Poslanik, s.a.v., mu odgovori.

Na ovo se ovi pocese pogledati izmedju se, sve dok jedan od njih ne rece: “Zar da napustimo svih trista sezdeset bogova i imamo samo jednog!?”

Poslije ovoga vodje Kurejsa su se podigle i ljutite napustile Ebu Talibovu kucu.

 

O ovome dogadjaju je bio objavljen sljedeci ajet:

“Oni se cude sto im je jedan od njih dosao da ih opominje, i govore nevjernici: ‘Ovo je carobnjak, lazov! Zar on da bogove svede na Boga jednog? To je zaista nesto veoma cudno!” I oni ugledni izmedju njih rekose: “Idite i ostanite pri klanjanju bogovima svojim, ovim se, uistinu, nesto veliko hoce! Za ovo nismo culi u vjeri predaka nasih; ovo nije nista drugo vec namjestena laz; zasto bas njemu, izmedju nas, da bude poslana Opomena!?”

(K. 38:4-8)

 

 

U namjeri da zaustave Muhammedovu (s.a.v.) novu vjeru, Kurejsi odlucise da ekonomski uniste muslimane. Napravise ugovor kojeg napisa Mensur b. Akrama i kojeg potvrdi sam Vrhovni savjet. U njemu su se zavjetovali da ce zabraniti svaku vrstu kupoprodaje, druzenje i ulazenje u brak sa Muhammedom (s.a.v.) i njegovim sljedbenicima, kao i da ce pomagati njihove protivnike.

 

Kada je saznao o ugovoru, Ebu Talib je okupio familiju i savjetova im da ne napustaju Muhammeda s.a.v., nego da zajedno s njim isele iz Mekke u obliznju dolinu. Kada su izgradili kuce, radije kolibe, Ebu Talib naredjuje da se izgradi osmatracnica sa koje ce motriti prilaz malom naselju.

 

Blokada je trajala tri godine. Za to vrijeme su Hasimije prolazili kroz velike teskoce. Ponekad je jedna hurma bila obrok, pa cak se i ona morala dijeliti. Takve uslove najteze su podnosila djeca. Prolaznici bi cesto culi njihov plac, pa bi o tome pricali kada bi navratili u Mekku.

 

Samo u mjesecima hodocasca, kada su musrici smatrali svako nasilje zabranjenim, muslimani su se usudjivali dolaziti do trznice da bi se opskrbili osnovnim zivotnim namirnicama. Ali, i u tome bi im se suprotstavljali Kurejsi. Kada bi neki musliman zelio kupiti sebi namirnice, neko bi se nasao da kupi istu robu, ali po puno vecoj cijeni.

Ebu Leheb bi dolazio na pijacu i govorio: “Ljudi, povecajte cijene i onemogucite Muhammedove (s.a.v.) sljedbenike da ista kupe.”

On sam bi uvijek dobro placao da bi osigurao odrzanje visokih cijena.

 

Godine u izolaciji su prolazile, ali cvrstina vjere Hasimija nije se mijenjala. Njihov jadan izgled i patnje djece pocese da izazivaju sazaljenje kod nekih Mekanlija. Hakim b. Hizam podje po noci dovoditi kamilu natovarenu brasnom i hurmama u blizinu doline i onda je pustati da sama ide gladnim muslimanima. Jednog dana Hisam b. Umar ode do Zuhejra b. Ebi Umeje, koji je bio praunuk Abdul Muttaliba, pa mu rece: “Kako mozes jesti i dobro se oblaciti kada ti rodjaci

gladuju i hodaju goli i bosi? Da si tako nesto predlagao Ebu Dzehlu da uradi njegovoj rodbini on nikad ne bi pristao.” Zuhejr rece da on sam ne moze nista promijeniti. Hisam mu obeca da ce pronaci jos nekoga da ih podrzi da poniste sraman ugovor. I zaista, stanje u kojem su bili Hasimije smetalo je i mnogim drugima. Nekoliko njih se sastadose i odlucise da ukinu ugovor. Kada su otisli do mjesta gdje je bio pohranjen na|ose da su crvi pojeli citav dokumenat osim rijeci “ U ime Gospodara…” kojima je bio pocinjao .

 

Poslije toga Hasimije su se vratile kucama. Ali radost povratka za Muhammeda s.a.v. nije puno trajala. Godine teskog zivota ostavile su posljedice na zdravlje, narocito starijih. Samo sto su se izbavili iz jedne nevolje, muslimane je zadesila druga: smrt Ebu Taliba - glavnog zastitnika i garancije sigurnosti za Muhammeda s.a.v.

 

Ebu Talib r.a.

 

 

Muhammed s.a.v. je bio dio njegove porodice od osme godine pa sve do danas, kada je navrsavao pedesetu. Davao je prednost Muhammedu cak i nad vlastitiom djecom. Hranio ga je sve dok se nije osamostalio, a kada je poceo sa misijom on mu je bio glavni oslonac i zastita.

Predstavimo sebi ovu posebnu vezu izmedju poslanika Muhammeda s.a.v. i njegovog amidze Ebu Taliba sa nekoliko primjera.

 

Jednom je Mekku zadesila velika susa. U takvim slucajevima se trazilo od najpoboznijih osoba da se mole za kisu. Zato Kurejsi do|ose Ebu Talibu i zamolise ga da se moli. Ebu Talib pristade, pa uze za ruku Muhammeda s.a.v., koji je tada bio jos dijete, i naslanjajuci se na zid Kabe rece: “Gospodaru, posalji nam kisu u ime ovog djecaka …”

 

Historicari pisu da za vrijeme njegovog moljenja na nebu nije bilo ni jednog oblaka. Kada je zavrsio, oblaci pocese nadolaziti i prilike za kisu postajase sve izglednije. Onda podje grmiti i pljuskovi stadose zalijevati zednu zemnju .

 

Zaista je Ebu Talib mnogo volio Muhammeda s.a.v. Ali zasto je bio spreman zrtvovati imetak, polozaj pa cak i zivot za njega?

Neki to tumace kao rodbinsku ljubav. Ali koji otac vise voli bratovo dijete od svoje djece? Kada su bili u kolibama za vrijeme one tri godine, plaseci se za Muhammedovu sigurnost, Ebu Talib je svake noci na Muhammedovo mjesto stavljao jednog od svojih sinova, a njega stavljao da spava na mjestima vlastitih sinova. Zaista je on iskreno vjerovao u ono sa cime mu je bratic dosao, i ta iskrena vjera bila je glavni pokretac njegovih akcija i razlog za njegovu veliku privrzenost i ljubav.

 

Ebu Talib je bio svjedok Abdul Mutalibovog ponasanja prema Muhammedu. On bi cak ustajao u njegovom prisustvu u znak postovanja. Mnoge starjesine bi mu prigovarale zbog toga. “Zar ti da ustajes pred djetetom!?”

Ebu Talib je pamtio oceve rijeci kojima bi im odgovarao:

“U ovom mom unuku veliki je covjek.”

 

Historicari su zabiljezili mnoge Ebu Talibove stihove iz kojih se jasno vide njegova vjerovanja. Jedan od njih je sljedeci:

 

Uglednici znajte da Muhammed Poslanik je,

Bas onako kao sto Musa i Isa to bijahu prije.

 

U drugoj poemi Ebu Talib kaze:

 

Da li znate da Muhammeda za Bozijeg Poslanika drzimo,

isto onako kako za Musaa, sina Imranova, da je Boziji Poslanik govorimo…

 

Jednom u prisustvu Ebu Taliba, nakon sto su ga bezuspjesno nagovarali da prestane podrzavati Muhammeda s.a.v., Ukba b. Ebi Muit podje prijetece govoriti: “Ostavi ga! Ne vrijedi ga vise savjetovati. Muhammeda treba ubiti i tako s njim jednom zauvijek zavrsiti.”

 

Tog dana Muhammed s.a.v. je izasao iz kuce i nije ga bilo citavog dana. U vece Ebu Taliba obuze nelagodan osjecaj. Na um mu padose Ukbine rijeci i zla slutnja mu prostruju kroz glavu. On posla nekoga da provjeri da li je Muhammed s.a.v u kuci nekog od rodjaka. Kada ga nigdje ne nadjose, Ebu Talib zakljuci da su Kurejsi ispunili prijetnju i ubili Muhammeda s.a.v. Odmah odluci da im pokaze sta znaci povrijediti nekoga za ciju bezbijednost je bio on odgovoran. Pozva hasimijske mladice i naredi im da sakriju nozeve u odjecu i da zajedno sa njim podju do Kabe. Kada stignu tamo neka svako od njih sjedne do jednog od uglednika ili vodje, i kada ga cuju da kaze: “O vodje Kurejsa, hocu Muhammeda od vas!”, da svako od njih ubije njemu najblizeg.

 

Bas kada su se spremali da krenu Haris b. Zejd dodje, pa kada saznade gdje i zasto su se uputili, rece im da je Muhammed s.a.v. u jednoj kuci u drustvu muslimana. On im rece da se vrate i sam ode da o svemu obavijesti Muhammeda s.a.v. Kada je on zurno dosao, Ebu Talib ga je docekao rasirenih ruku i sa suzama u ocima. “Muhammede, gdje si bio? Da li ti se ista dogodilo?”, Ebu Talib ga je brizljivo pitao.

 

Ipak, briga da ne ubiju Muhammeda s.a.v. nije ga napustala. Ako to danas nisu ucinili ucinit ce to sutra. Zbog toga on odluci da ih javno upozori i zaprijeti da ne pokusavaju takvo nesto.

Sutradan, kada su uglednici poceli zauzimati mjesta u blizini Kabe, paznju im privuce Ebu Talib okruzen brojnim mladicima ozbiljnih lica.

 

“Juce nismo mogli naci Muhammeda, pa sam pomislio da ste uradili ono sta vam je Ukba predlagao, i da ste ga ubili”, poce Ebu Talib, “Zato sam bio odlucio da dodjem ovdje sa ovim momcima. Svakom od njih sam bio naredio da sjedne u blizinu jednog od vas i da ga na moj znak napadne i ubije. Srecom, nasao sam Muhammeda (s.a.v.) ziva i zdrava.” Onda je naredio da momci pokazu nozeve koje su krili, i onda zavrsio govor rijecima: “Allaha mi, da ste ga ubili ne bi postedio ni jednog od vas, i borio bih se s vama do zadnjeg covjeka…”

 

Kada je Poslaniku s.a.v. bilo naredjeno da pozove rodjake, Ebu Talib ga je hrabrio rijecima: “Ustani braticu! Tvoj polozaj je visok, a tvoja vjera plemenita. Ti si sin velikog covjeka. Ako te jezik povrijedi, ustace neko da te odbrani, i ostre sablje ce da odsjeku jezike tvojih neprijatelja. Bogami, Arapi ce biti pitomi pred tobom, kao sto je mladunce kamile pitomo pred njegovom majkom.”

 

Ovako je Ebu Talib stitio Muhammeda s.a.v. punih cetrdeset dvije godine. Narocitu hrabrost je pokazao i najvise se zrtvovao zadnjih deset godina, u kojima je Muhammed s.a.v. otvoreno pozivao u islam. Jedini razlozi za tu upornost i hrabrost bili su njegova cvrsta vjera i zato sto je shvatio vaznost Muhammedove misije. I, dodajuci zrtvovanje njegovog sina, Alija, znacenje stihova Ibn Ebil Hadida postaje sasvim jasno:

 

Da Ebu Taliba i njegovog sina nije bilo, ni vjere ne bi bilo.

On je Muhammedov oslonac u Mekki bio,

a u Medini u virove smrti njegov sin se za njega bacao.

 

Kada je umirao u Ebu Talibovoj oporuci je stajalo:

“… Zaduzujem vas Muhammedom (s.a.v), povjerljivim i istinoljubivm, najboljih vrlina medju Arapima. Donio je vjeru koju srca prihvataju, ali jezici protiv nje govore. Vidim da ce je prihvatiti slabi i bespomocni, i da ce, na kraju, poniziti ugledne Kurejse. … Djeco moja, budite mu prijatelji i pomozite njegovu vjeru, jer uspjesan je onaj koji nju podrzi. Da mi smrt da jos vremena nastavio bih ga cuvati od svih opasnosti.”

 

Kada je hazreti Alija obavijestio Poslanika s.a.v. o Ebu Taliboj smrti, on je gorko zaplakao. Onda je pokazao hazreti Aliji kako da mu da gusul, kafan, i kako da ga ukopa. Poslije toga je on s.a.v. sam dovio za umrlu dusu.

 

Na kraju, upitat cemo se kako je moguce da neki smatraju Ebu Taliba nevjernikom? Zaista je to rezultat dugogodisnje propagandne kampanje Muavijie ibn Sufijana protiv hazreti Alije . Ona je imala za cilj i da strgne ugled sa njegovog oca. Kako je moguce da nevjernikom smatraju Ebu Taliba a Ebu Sufijana vjernikom? On je bio nevjernik i umro takav. Pred samu smrt, kada je dozivio da se vlast vrati u ruke njegove familije rekao je: “Ovo je stvarnost.… Nema obecane kazne ni nagrade, nema dzenneta ni dzehennema, nema prozivljenja niti Sudnjeg dana. ”

Neko je pomenuo Ebu Taliba pred imamom Zejnul Abidinom. “Pitam se kako neko moze sumnjati u Ebu Talibovu vjeru, kada zena muslimanka ne moze biti u braku sa nevjernikom. Fatima b. Esad je bila medju prvim zenama koje su prihvatile islam, i ostala je u braku sa Ebu Talibom sve do kraja njegovog zivota”, Imam je rekao.

 

Imam Muhammed Bakir kaze:

“Ebu Talibova vjera je bila iznad vjera mnogih drugih, i Ali je uredio da hadz bude obavljen u njegovo ime.”

 

Imam Dzafer Sadik kaze da je “Ebu Talib slicio vjernicima koji su se krili u pecini . Vjerovali su, ali su se morali pretvarati da ne vjeruju, i zbog toga ce biti dvostruko nagradjeni.”

 

Ebu Talib je bio jedna od vodecih licnosti islama, i kao takav umro je kao istinski vjernik. On je bio ono Muhammedovo utociste o kojem nam sam casni Kuran govori:

“… Zar nisi siroce bio, pa ti je On utociste pruzio…? (K. 93:6)