PETI IMAM, MUHAMMED BAKIR, s.a. 

 

Hazreti Bakir, mir neka je na nj, rođen je 57. h.g. u Medini. U vrijeme smrti svoga oca Imama Zejnul-Abidina, mir neka je s njim, 95. h.g., imao je trideset i osam godina. Ime mu je bilo Muhammed, a nosio je nadimke Ebu Džafer, Bakir i Bakirul-ulum. Njegova majka, Ummi Abdullah, bila je kćerka Imama Hasana Mudžtebe, mir neka je s njim, te je on tako bio prvi koji je i po ocu i po majci pripadao potomstvu Fatime i Alija. Imam Bakir umro je 114. hidžretske godine u Medini i sahranjen je na poznatom groblju Bakije, pored svog oca i djeda. Njegov imamet trajao je dvadeset godina. Petom Imamu su tokom njegova imameta bili savremenici sljedeće halife:

 

• Velid ibn Abdul-Melik (86-96. h.g.);
• Sulejman ibn Abdul-Melik (96-99. h.g.);
• Omer ibn Abdul-Aziz (99-101. h.g.);
• Jezid ibn Abdul-Melik (101-105. h.g.);
• Hišam ibn Abdul-Melik (105-125. h.g.).

 

Pobrojane halife, izuzmemo li Omera ibn Abdulaziza, koji je bio prilično pravedna osoba i čovjek odan Poslanikovoj porodici, redom su bili silnici i tlačitelji, koji nisu imali obzira ni prema vlastitim rođacima, a posebno bezobzirni su bili prema Petom Imamu.

 

Imam Bakir se tokom svoga imameta, unatoč nepogodnim uvjetima, bavio predstavljanjem i širenjem božanskih istina i znanja i razjašnjavanjem znanstvenih pitanja. Započeo je širok naučni pokret i oblikovao je preduvjete za utemeljenje velikog islamskog sveučilišta, koje će svoj procvat doživjeti u vrijeme njegovog sina, Šestog Imama, Sadika, mir neka je s njim.

 

Peti Imam je po svom znanju, učenosti i vrlinama bio najistaknutiji među uglednicima Hašimija. Njegovo vodeće mjesto u pogledu učenosti i ćudoređa priznavali su i njegovi prijatelji, i njegovi neprijatelji. Iza njega je ostalo toliko predaja o pitanjima vjerskih propisa, odnosno fikha, tefsira, historije islama i različitih znanosti koliko dotada nije sačuvano niti od jednog prethodnog Husejnovog potomka.(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 261)

 

Druženjem s njim okoristili su se mnogi istaknuti učenjaci, a i nekolicina Poslanikovih ashaba koji su još bili u životu. Tabiini Džabir ibn Jezid Džafi i Kejsan Sedžestani, te učenjaci fikha, poput Ibn Mubareka, Zuhrija, Evza'ija, Ebu Hanife, Malika, Šafija i Zijada ibn Munzira, okoristili su se njegovim naučnim postignućima i prenosili su njegove riječi. Knjige i radovi muslimanskih učenjaka i historičara, poput Taberija, Belazerija, Selamija, Hatiba Bagdadija, Ebu Naima Isfahanija, te knjige poput Malikovog Muvattaa, Ebu Davudovog Sunena, Ebu Hanifinog Musneda, Meruzijevog Sunena, Zamahšerijevog tefsira i desetine sličnih, dakle, najvažnije knjige islamskog svijeta, prepune su izvanrednih kazivanja Petog Imama i vrlo često nailazimo na riječi „rekao je Muhammed ibn Ali“ ili „rekao je Muhammed Bakir“. (Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, Entesharat-e Allame, Kom, sv. 4, str. 195)

 

Također, knjige pisane od strane sljedbenika Ehli-bejta o različitim pitanjima prepune su riječi i predaja hazreti Bakira, mir neka je s njim, što će potvrditi svako ko je iole upoznat sa ovom literaturom Glas o znanju i učenosti Imama Bakira, mir neka je s njim, toliko se raširio islamskim svijetom da je stekao nadimak Bakirul-Ulum (otvoritelj kapija znanja, odnosno rješavatelj naučnih pitanja). Ibn Hadžer Hejtemi piše: „Muhammed Bakir otvorio je i obznanio tolike riznice skrivenog znanja i obznanio toliko fikhskih istina, mudrosti i prefinjenih znanja da to ne vidi samo onaj ko je slijep ili ko je zlonamjeran. Upravo zato on je nazvan 'rastvoriteljem' i 'zbirkom znanja' te 'širiteljem zastave znanja'.“

 

Abdullah ibn Ata, jedna od uglednih ličnosti i velikih učenjaka Imamovog vremena, primjećuje:

„Nikad nisam vidio da je nečijim predavanjima prisustvovalo više islamskih učenjaka kao predavanjima Muhammeda ibn Alija, mir neka je s njim. Pred njim su izgledali tako slabi i neznatni kad je bilo riječi o znanju. Vidio sam Hakema ibn Utejbu, koji je u znanosti i fikhu bio proslavljen, kako pred Muhammedom Bakirom sjedi onako kako dijete sjedi pred odraslim učiteljem, skrušeno i na koljenima, žudno sluša njegove riječi i upija ih.”

(Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretul-havas, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1383, str. 337; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 2, str. 329; Ibn Kesir, Al-Bidaje vel-hidaje, Mektebetul-me'arif, Bejrut 1977, sv. 9, str. 311. U nekim djelima naveden je kao Kahim ibn Ujnejna, ali ispravno je Utejba)

 

Imam Bakir, mir neka je s njim, u svojim obraćanjima se uglavnom pozivao na kur'anske ajete i za dokaz je uzimao Riječ Božiju. Govorio je: „Šta god da kažem, pitajte me gdje se to u Kur'anu nalazi, pa da vam navedem ajet koji se odnosi na datu pojavu.“

(Tabrisi, Ihtidžadž, Matbu’atul-Murtezavi, Nedžef 1350, str. 176)

 

Hazreti Bakir, mir neka je s njim, odgojio je učenike koji su postali istaknute ličnosti u oblasti fikha, hadisa, tefsira i u ostalim islamskim znanostima. Ličnosti velikih učenjaka, poput Muhammeda ibn Muslima, Zerare ibn A'ina, Ebu Basira, Burida ibn Muavije Adžilija, Džabira ibn Jezida i Hamrana ibn A'ina i Hišama ibn Salima odgojene su u Imamovoj školi.

Šesti Imam rekao je:

„Četiri osobe održale su živom našu školu i hadise moga oca: Zerare, Ebu Basir, Muhammed ibn Muslim i Burid ibn Muavija Adžili. Da nije bilo njih, niko se ne bi okoristio vjerskim znanjima i Poslanikovim naukom. Ova četvorica bijahu čuvari vjere. Oni su među našim sljedbenicima prvi koji su se upoznali s našim naukom i na Dan sudnji će se prije drugih pridružiti nama.“

(Šejh Tusi, Ihtijaru ma’refatir-ridžal, Daneshgah-e Mashhad, Mashhad, str. 136-137)

 

Učenici škole Imama Bakira, mir neka je s njim, bili su najistaknutiji znalci fikha i muhadisi u svome vremenu.Blistava naučna djela Petog Imama i njegovih najistaknutijih učenika, koje je njegova velika škola podarila islamskom društvu, učinila su da se ostvari predskazanje Poslanika islama, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim. Prenosilac tog predskazanja je Džabir ibn Abdullah Ensari, istaknuta ličnost iz ranog razdoblja islama. Džabir, inače jedan od velikih Poslanikovih ashaba i posebno privržen Poslanikovoj porodici, bilježi:

„Jednom mi Poslanik islama, mir i blagoslov neka je s njim i njegovim, reče: 'Nakon mene, susrest ćeš osobu iz moje porodice, čije je ime moje ime i koji mi je likom sličan. On će pred ljudima otvoriti kapije znanja.'“ Kada je Poslanik izrekao ovo predskazanje, hazreti Bakir, mir neka je na nj, još nije bio rođen. Prošle su godine i došlo je vrijeme Četvrtog Imama. Jednom je Džabir prolazio ulicama Medine, kada ugleda hazreti Bakira. Obrati pažnju na njega i opazi znakove o kojima je Poslanik govorio, pa ga upita: „Kako se zoveš?“ Ovaj odgovori: „Zovem se Muhammed ibn Ali ibn Husejn.“ Džabir ga tada poljubi u čelo i reče: „Preko mene te poselamio tvoj djed Poslanik Božiji!“ Od toga dana, iz poštovanja prema Poslaniku i kao priznanje njegove veličine, Džabir ga je dvaput dnevno obilazio. Sjedio bi u Poslanikovoj džamiji među mnoštvom ljudi i, unatoč nekim zlobnicima, koji su ga ismijavali zbog takvog postupanja, prepričavao bi spomenuto predskazanje Poslanika islama."

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 46, str. 226)

 

Ovdje treba napomenuti da je priča o Džabirovom susretu s Imamom Bakirom, mir neka je na nj, i njegovom prenošenju Poslanikovog selama u sličnim oblicima sačuvana u knjigama poput Ridžal Kašši, Kešful-gumme, Amali Suduk, Amali Šejh Tusi, te u Mufidovom Ihtisasu i brojnim drugim. Ove predaje se međusobno razlikuju u dvije stvari: prvo, u tome što je prema nekim od njih Džabir susreo Imama Bakira, mir neka je na nj, na nekoj od medinskih ulica, prema drugim ga je vidio u kući Četvrtog Imama, a prema trećim je hazreti Bakir posjetio Džabira i tada ga je ovaj prepoznao.

 

Drugo, u nekim predajama navodi se da je Džabir u to vrijeme bio oslijepio, dok se u drugim kaže da je Džabir pažljivo posmatrao i proučavao lice Petog Imama. Što se prve razlike tiče, treba reći da, ukoliko stvar bolje osmotrimo, ona ne ishodi zaključkom da su ove predaje međusobno suprotstavljene. Svjedočenja da je Džabir, iz svoje iskrene i osobite naklonosti prema Poslanikovoj porodici, često ponavljao Poslanikovo predskazanje i uručivanje selama, ukazuju da je on želio na taj način dodatno ukazati na veličinu Imama Bakira, mir neka je s njim. Prema tome, nema ništa sporno u tome ako se ista stvar ponovila u više navrata, na različitim mjestima i u različitim prilikama.

 

Što se, pak, druge suprotstavljenosti tiče, možda se one predaje koje kazuju o Džabirovom gledanju Imama odnose na razdoblje kada je Džabir još imao vid.

Naprimjer, Šejh Mufid od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi:

„Dođoh kod Džabira ibn Abdullaha Ensarija i nazvah mu selam. Odgovori mi na selam i upita: 'Ko si ti?' To je bilo nakon što je oslijepio.“

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 262.)

Sličan hadis prenosi i Sibt ibn Dževzi.(Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretul-havas, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1383, str. 337.)

 

Kazali smo da su Imamu Bakiru, mir neka je s njim, bili savremenici petorica emevijskih halifa. U nastavku ćemo navesti obilježja razdoblja vladavine svakog od njih, kako bi nam bilo jasnije u kakvim društvenim i političkim uvjetima su oni živjeli.

 

Velid ibn Abdul-Melik bio je prvi halifa savremenik Petog Imama. Budući da smo o njemu govorili baveći se životom Imama Sedžada, ovdje ćemo samo dodati još neke podatke. Razdoblje Velidovog hilafeta je bilo vrijeme vojničkih pobjeda muslimana u ratovima protiv nevjernika. U tom razdoblju prostor pod emevijskom vlašću proširio se i na istok, i na zapad. Osvojeni su dijelovi Indije, Kabul, Kašgar i Tus. Također je i tadašnje kraljevstvo Andaluza palo je u ruke muslimana pred snagama pod vodstvom Muse ibn Nusejra. (Ajeti, Muhammed Ibrahim, Andalus ja tarih-e hukumat-e muslimin dar Uropa, Daneshgahe Teheran, Teheran 1363, str. 17-18)

 

Razdoblje hilafeta Sulejmana ibn Abdul-Melika trajalo je samo oko tri mjeseca. On se na početku svoje vladavine pokazao blagim i, kako bi se dopao narodu, otvorio je vrata iračkih zatvora i oslobodio hiljade ljudi koji su nedužni bili zatvoreni od strane Hadžadža ibn Jusufa. Također je uklonio iz službe Hadžadžove službenike i ubiraoce poreza i poništio je njegove brojne tlačiteljske običaje. Sulejmanovo oslobađanje zarobljenika u Iraku desilo se na početku njegove vlasti. Kasnije je postupao drukčije, vođen ličnim probicima i osvetoljubivošću, te se i on odao nasilju i zločinima. Pogubio je niz vojnih zapovjednika i značajnih ličnosti. Nije imao milosti ni prema Musi ibn Nusejru i Tariku ibn Zijadu, dvojici heroja koji su osvojili Španiju.

(Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 5, str. 11 i 37; Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 173 i 182.) 

 

Pisac knjige Tarikh-e siyasi-ye islam navodi:

„Sulejman se prema svojim namjesnicima ponašao na neobičan način: neki su uživali njegovu izrazitu naklonost, dok je druge nastojao ukloniti. Među one prema kojima je bio neprijateljski raspoložen spadaju namjesnik u Indiji, Muhammed ibn Kasim, namjesnik u Mezopotamiji, Kutejba ibn Muslim, te namjesnik u Andalusu, Musa ibn Nusejr.“ (Ibrahim Hasan, Hasan, Tarih-e sijasi-je islam, Džavidan, Teheran 1360, sv. 1, str. 401)

 

Netrpeljivost prema njima je potjecala iz plemenskog suparništva, što je tema koju ovdje ne možemo šire obraditi. Sulejman ibn Abdul-Melik bio je izuzetno škrt, proždrljiv, sklon provodu i odan ovosvjetskim užicima.

 Prenosi se da je mogao pojesti koliko nekoliko prosječnih ljudi zajedno! Njegova trpeza uvijek je bila pretrpana najrazličitijim đakonijama. Odijevao se u raskošno ukrašenu skupocjenu odjeću i na tome je toliko istrajavao da ni svojim službenicima, čak ni dvorskim vodonošama, nije dopuštao da oblače običnu odjeću već su i oni prilikom dvorskih ceremonijala morali nositi vezenu i šarenu odjeću. Sklonost ka raskoši uskoro se sa dvora prenijela u gradove, pa su sličnu odjeću uskoro počeli nositi i obični ljudi u Jemenu, Kufi i Aleksandriji.

(Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 175.)

 

Iako je svojom oporukom Abdul-Melik ibn Mervan, Sulejmanov otac, za Sulejmanovog nasljednika već bio odredio njegovog brata Jezida ibn Abdul-Melika, ovaj je pred svoju smrt postavio Omera ibn Abdul-Aziza za sljedećeg halifu. Kada je nakon Sulejmanove smrti objavljeno da je Omer ibn Abdul-Aziz nasljednik hilafeta, ljudi su ga prihvatili i dali mu prisegu.(Mesudi, Isto, str. 183)

 

Svjestan uznemirenosti masa i osvjedočen u snažnu mržnju naroda prema emevijskoj vlasti, Omer ibn Abdul-Aziz od početka svoje vladavine je nastojao pridobiti naklonost potlačenih i ugroženih. U njegovom proglasu namjesnicima pokrajina i predstavnicima središnje vlasti stajalo je:

„Ljudi su se našli izloženi pritiscima, nasilju i tlačenju, a Božiji propisi nad njima krivo se provode. Nasilnici među dosadašnjim namjesnicima i zapovjednicima zanemarili su pravednost i ispravno ponašanje, uvodeći neke svoje propise i druge novotarije, čime su doveli narod na rub propasti. S tim se mora prekinuti i valja popraviti ono što je učinjeno u prošlosti. Odsada pa nadalje, onome ko se odluči obaviti hadž treba čim prije isplatiti njegov udio u bejtul-malu kako bi ovaj mogao krenuti na put. Niko od vas nema pravo, prije nego što mene upita, kažnjavati nekoga, odsjeći nekome ruku ili nekoga objesiti.“ 

(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 50)

 

Uz sve predočeno, Omer ibn Abdul-Aziz je rasprodao sve dvorske konje i jahalice, a novac je uplatio u blagajnu bejtul-mala. Svojoj ženi Fatimi, Abdul-Melikovoj kćeri, naredio je da sav svoj nakit, dragulje i skupocjene poklone, koje su joj otac i brat darovali iz bejtul-mala, vrati natrag u državnu kasu ili da, ukoliko joj se teško rastati od tih stvari, napusti njegovu kuću. Fatima se povinovala ovom zahtjevu i predala je sav nakit i dragulje uzete iz bejtul-mala.

(Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 232; Ibn Kutejba, Al-Imamet ves-sijaset, Matbu'ati Mustafa Al-Babi Halebi, Kairo 1382, sv. 2, str. 116; Furukh, Omer, Muhtasarut- tarihil-'arab, Dari 'Ilmul-melajin, Bejrut 1967, str. 129.)

 

Ne samo da je Omer ibn Abdul-Aziz pokazao svojoj ženi šta znači ispravno postupati, nego je rasprodao svu skupocjenu odjeću Sulejmana ibn Abdul-Melika i dobiveni novac, a radilo se o četiri hiljade dinara, uplatio je u državnu blagajnu.

(Ibn Kutejba, Isto, str. 116)

 

Omer ibn Abdul-Aziz je tako otpočeo svoju društvenu reformu i borbu protiv nemorala počevši od vlastite kuće i samog vladarskog dvora. Potom je proširio opseg reforme i pozvao je Emevije, svoje amidžiće, da polože račun, te im je naredio da u bejtul-mal vrate sav društveni imetak koji su bili prisvojili. Krajnje dosljedno oduzeo je Emevijama sav imetak koji su silom oteli od naroda i vratio ga njegovim vlasnicima. Uspijevao je u velikoj mjeri zaštititi imetak naroda od ruku Emevija. (Sujuti, Isto, str. 232)

 

Sve ovo je njima teško palo i oni počeše djelovati protiv njega. Jedan od njegovih bližnjih jednom prilikom mu reče:

„Zar se ne bojiš da bi tvoj rod mogao ustati protiv tebe i oboriti te s vlasti?“, a Omer mu odgovori: „Jedino čega se plašim jeste polaganje računa na Danu sudnjem. Zar hoćeš da me uplašiš pučem?!“

(Ebu Hanifa Dinvari, Al-Akhbarut-teval, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, Kairo, str. 331.)

 

Kao što smo vidjeli, Omer ibn Abdul-Aziz je u usporedbi s ostalim emevijskim halifama bio prilično pravedna osoba. Iako se i njegova vlast smatra vlašću taguta, budući da za nju nije bio ovlašten od strane čistih Poslanikovih namjesnika, on se ipak obračunao sa mnogim zlim postupanjima svojih prethodnika.

 

Međutim, najvažniji od svih njegovih doprinosa islamu, pa i čovječanstvu, jeste onaj koji u povijesti njegove vladavine blista osobitim sjajem, a to je ukidanje ružne novotarije proklinjanja Imama Alija, mir neka je s njim. Ovaj grozni običaj je trajao šezdeset i devet godina. Time što ga je iskorijenio, učinio je golemu uslugu sljedbenicima Ehli-bejta i ljudskom rodu uopće.

 

Ova novotarija je predstavljala ružno naslijeđe iz Muavijinog doba. Kad se ovaj, nakon šehadeta Imama Alija, mir neka je s njim (40. h.g.), učvrstio na vlasti, odlučio je da ga objedama i klevetama prikaže kao najgoreg čovjeka u islamskom svijetu! Da bi to postigao, izložio je sve njegove prijatelje i sljedbenike ogromnom pritisku, te ih je sabljom i progonima sprječavao da govore o vrlinama i prednostima Imama Alija.

Štaviše, nije dopuštao da niti jedan hadis, predaja ili pjesma pohvalnica o Aliju, mir neka je s njim, dođu u javnost.

 

S druge strane, kako bi blistavu Alijevu ličnost izokrenuto prikazao, natjerao je muhadise, koji su se hranili s trpeze emevijske vlasti, da izmisle hadise koji će govoriti protiv Alija! Tako su nastali brojni krivotvoreni hadisi, koji su onda smišljeno šireni među narodom!

 

Muaviji čak ni to nije bilo dovoljno pa je naredio da se širom prostrane zemlje islama na hutbama džuma-namaza proklinje i vrijeđa Ali, mir neka je s njim. Ta ružna novotarija uzela je maha i postala običaj. Ostavila je dubok trag u javnosti i ukorijenila se kao uobičajena pojava. Djeca su odrastala uz proklinjanje Alija, a odrasli su odlazili s Ovoga svijeta neprijateljski raspoloženi prema njemu!

I druge emevijske halife, nakon Muavije, nastavile su ovaj običaj, tako da se ta novotarija zadržala sve do kraja prvog hidžretskog stoljeća, kada je Omer ibn Abdul-Aziz preuzeo hilafet.

(Ibn Ebul-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 3, str. 57)

 

Samo po sebi se nameće pitanje zašto je Omer ibn Abdul-Aziz postupio ovako i šta je bio razlog da je među emevijskim halifama upravo on odlučio preduzeti ovako krupne korake?

 

Odgovor na ovo pitanje vraća nas u dane njegovog djetinjstva, odnosno, jedan naizgled mali događaj, koji je na Omera načinio snažan utisak. Uistinu, toga dana desilo se nešto što će u doba njegovog hilafeta ishoditi tako važne odluke. Događaj o kojem je riječ desio se u vrijeme kada se Omer ibn Abdul-Aziz školovao kod svoga učitelja Abdullaha, pobožnog, učenog i savjesnog čovjeka. Jednoga dana Omer se igrao s ostalom djecom svog uzrasta, porijeklom iz emevijske i porodica koje su bile u njihovoj službi. Djeca su, zanesena igrom, svaki i najmanji povod koristila da vrijeđaju i proklinju Alija, mir neka je s njim, kako je tada bilo uobičajeno.

I Omer je u svom dječačkom zanosu učestvovao u tome s njima. Upravo tada naiđe pokraj njih njegov učitelj i ču kako njegov učenik, zajedno s ostalom djecom, proklinje Alija, ali ne reče ništa i uđe u džamiju. Uskoro je bilo vrijeme za nastavu i Omer dođe u džamiju da bi prisustvovao času. Učitelj ga opazi, ali umjesto da mu se obrati, započe klanjati. Omer je čekao, ali učitelj je mnogo duže nego je bilo uobičajeno bio predan namazu.

Mali učenik osjeti da ga njegov učitelj izbjegava i da je namaz bio samo izgovor. Kada napokon završi s namazom, učitelj prijekorno pogleda Omera i reče:

„Otkud ti znaš da se Bog, nakon što je bio zadovoljan borcima s Bedra i onima koji su se Poslaniku zakleli na vjernost, rasrdio na njih i dozvolio da ih se proklinje?!“

„Nikad nisam čuo za nešto takvo!“, reče Omer, a učitelj ga upita: „A zašto, onda, proklinješ Alija?!“

Omer tada reče: „Izvinjavam se i činim tevbu Bogu zbog toga! Obećavam da se to više nikada neće ponoviti!“

Logične i smislene učiteljeve riječi ostvarile su učinak i snažno su uticale na Omera. Sin Abdul-Azizov odlučio je da od toga dana više nikada ne kaže nešto ružno o Aliju. Međutim, i dalje je, igrajući se s djecom, na ulicama i u tržnicama slušao kako ljudi bez ikakvog ustezanja proklinju Alija, mir neka je s njim.

Uskoro će se desiti još nešto što će Omera učvrstiti u njegovoj nakani u vezi s Alijem. Naime, radi se o tome da je Omerov otac bio od strane središnje vlasti iz Šama postavljen za zapovjednika Medine te je tako, kako je bilo uobičajeno, petkom na džuma-namazu u sklopu hutbe proklinjao Alija, mir neka je s njim. Jednoga dana njegov sin Omer mu reče: „Oče, kad god držiš hutbu, raspravljaš o nečemu ili držiš govor, glas ti je snažan i siguran, rječit si i samouvjeren. Međutim, kada trebaš proklinjati Alija, jezik ti nekako zapinje? Zašto je to tako?“

Njegov otac reče: „Sine, zar si ti to primijetio?“

„Jesam“, reče Omer, a onda mu njegov otac kaza: „Sine moj, kada bi ovi ljudi, koji se okupljaju oko nas i sjede ispod minbera, znali o Alijevim vrlinama ono što ja znam, oni bi se od nas razišli i potražili bi Alijevu djecu. Kada je Omer ibn Abdul-Aziz, kojem su u ušima još zvonile učiteljeve riječi, čuo od svoga oca takvo priznanje, to ga je snažno potreslo i zakleo se da će, ako se ikada domogne vlasti, ukinuti tu ružnu novotariju.

Stoga, kada je 99. h.g. stekao hilafet, postupio je u skladu sa svojom starom željom te je proglasom naredio da se s minbera, umjesto proklinjanja Alija, mir neka je s njim, uči ajet: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.(An-Nahl, 90)

Ovakav postupak naišao je na odobravanje naroda, a pjesnici i poznati govornici su se o njemu pohvalno izrazili.

(Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 5, str. 42.; Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 3, str. 184; Ibn Ebul-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil- ’arabijje, 1378. h.g, sv. 3, str. 59)

 

Drugi važan korak koji je Omer ibn Abdul-Aziz preduzeo s ciljem dokidanja nepravde spram Poslanikove porodice bilo je vraćanje Fedeka potomcima Poslanikove voljene kćeri Fatime, mir neka je s njom. Fedek je u historiji islama poznata i tužna priča, tako da joj se ovdje nećemo vraćati. Uglavnom, najkraće kazano, radi se o tome da je Poslanik zemljišni posjed zvani Fedek darovao za života svojoj kćeri Fatimi, da bi ga, nakon njegove smrti, Ebu Bekr oduzeo i proglasio državnom imovinom.

Otada je Fedek prelazio s jednog halife na drugog, sve dok ga Muavija nije poklonio Mervanu, ovaj ga je darovao svome sinu Abdul-Azizu, a poslije Abdul-Azizove smrti pripao je njegovom sinu Omeru. Omer ibn Abdul-Aziz predao je Fedek potomcima hazreti Fatime, rekavši:

„Fedek pripada njima i Emevije nemaju pravu na njega.“

Nažalost, nakon njegove smrti, kada je hilafet preuzeo Jezid ibn Abdul-Melik, Fedek je bio ponovo oduzet od Fatiminog potomstva i opet se našao u vlasništvu Emevija. (Ibn Vazih, Isto, str. 50.)

 

U knjizi Al-Khisal Saduk prenosi da se Omer ibn Abdul-Aziz, prilikom jednog putovanja u Medinu, susreo s Imamom Bakirom, mir neka je s njim, i tom prilikom mu vratio u posjed Fedek. Izgleda da su ovakva Omerova nastojanja da ukloni neke od nepravdi nanesenih Poslanikovoj porodici učinila da Imam Bakir, mir neka je s njim, izjavi:

„Omer ibn Abdul-Aziz je čedan čovjek među Emevijama.“ (Sujuti, Isto, str. 230.)

Vladavina ovog halife trajala je skoro dvije godine. Kažu da je umro tako što su ga Emevije otrovale. 

(Ibn Abdurabbah, Al-Akdul-ferid, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1403, sv. 4, str. 439)

 

Među teška izopačenja koja su se nakon Poslanikove smrti javila u islamskom društvu spada i pojava koja je svojim štetnim posljedicama dugo vremena opterećivala islamski svijet. Naime, riječ je o zabrani prenošenja,bilježenja i sabiranja hadisa.

Zna se da su Poslanikovi hadisi, odnosno njegova kazivanja, po važnosti odmah nakon Kur'ana Časnog i predstavljaju drugi izvor islamskog nauka i kulture. I pored toga, prvi i drugi halifa su se usprotivili bilježenju hadisa i, služeći se ispraznim i neosnovanim izgovorima, a zapravo iz političkih razloga, strogo su branili muslimanima svaku djelatnost na tragu prenošenja i bilježenja hadisa.

Ebu Bekr je rekao:

„Ne prenosite ništa od Poslanika Božijeg, a ako vas neko pitanje zanima, među nama i vama je Božija Knjiga, pa njeno dozvoljeno smatrajte dozvoljenim, a zabranjeno zabranjenim.“  

(Šemsuddin Zehebi, Tezkiretul-hifaz, Darul-terasi-'arabijje, Bejrut, sv. 1, str. 3)

 

Drugi halifa,Omer ibn Hattab  je, kako bi spriječio bilježenje Poslanikovih hadisa, u svojoj naredbi islamskim područjima rekao:

„Ko god je zapisao neki hadis od Poslanika, neka ga uništi.“

 

Karza ibn Ka'b, jedan od poznatih Poslanikovih ashaba, kazuje:

„Kada me je Omer poslao u Irak, dio puta išao je sa mnom, pa mi reče: 'Znaš li zašto te pratim?'

Rekoh: 'Halifa me vjerovatno ispraća iz poštovanja što sam jedan od drugova Poslanika Božijeg.'

On reče: 'Osim iz poštovanja, ispraćam te zato da bih ti dao neke savjete kojih ćeš se držati. Ideš u kraj gdje su ljudi prostore džamija i svoja sijela ispunili učenjem Kur'ana. Savjetujem ti da ih ostaviš da budu takvi i da ih ne navedeš na bavljenje hadisima, pa da se prenoseći hadise odvrate od Kur'ana. Uči ljudima Kur'an umjesto bilo kakvih riječi i kazivanja i navodi što manje Poslanikovih hadisa. A ja sam u tome uz tebe!' Kada je Karza stigao u mjesto svoga službovanja, tražili su od njega da im kazuje hadise, a on im odgovori: „Halifa mi je zabranio da vam prenosim hadise.“

(Šemsuddin Zehebi, Isto, str. 7)

 

Za vrijeme svoga hilafeta, Omer se neko vrijeme dvoumio da li da počne zapisivati Poslanikove riječi. Nakon mjesec dana premišljanja, donio je odluku i objavio je narodu:

„Sjetio sam se prijašnjih naroda koji su pisali neke knjige koje su ih odvratile od objavljene im Knjige. Zato neću nikada Knjigu Božiju pomiješati s nečim drugim!“

 

Halifa se u vezi s ovim pitanjem nije zadovoljio samo savjetom i preporukom, već je strogo kažnjavao svakoga ko bi se usudio prenositi hadise. Tako je jednom prilikom Ibn Mesudu, Ebu Derdi i Ebu Zeru, trojici čuvenih ličnosti iz ranog razdoblja islama, rekao: „Kakve to hadise prenosite od Poslanika?“, a onda ih je dao zatvoriti i u zatvoru su ostali sve do Omerove smrti. Ovakva strogost učinila je da ostali muslimani nisu imali hrabrosti prenositi i bilježiti Poslanikove riječi.

Ova ograničenja uzrokovala su da hadisi ostanu zarobljeni u prsima njihovih nosilaca pa su muslimani dugo vremena ostali uskraćeni za ovo veliko vrelo islamske kulture.

 

Tako Ša'bi kaže:

„Godinu dana družio sam se sa Omerovim sinom i od njega nikada, čak ni kao primjer, nisam čuo niti jedan Poslanikov hadis.“

A Saib ibn Jezid kaže:

„Putovao sam sa Sa'dom ibn Malikom od Medine do Mekke i cijelim putem nije mi naveo ni jedan Poslanikov hadis.“

 

Ova zabrana imala je takav učinak da je i čuveni Abdullah ibn Omer, iako je Poslanikove riječi bilježio po njegovom dopuštenju, zbog halifinog proglasa svoju knjigu tako sakrivao da se među hadiskim zbirkama ona nigdje i ne spominje. Ne treba ni isticati da je šteta koju je islamu nanijela takva zabrana bila nenadoknadiva, jer bilježenje Poslanikovih hadisa nije obavljano skoro stotinu godina. Od svega je najgora pojava da su se ovakvim prilikama okoristila nekolicina plaćenika i lažljivaca, pa su laži i neutemeljene stvari koje su išle u prilog vlastodršcima predstavljali kao hadise.

 

Naime, kada je dokaz bio sveden na ono što je bilo zapamćeno ili što se čulo, prirodno je da je svako mogao svašta tvrditi, jer nije bilo knjige, bilježnice ili dokumenta na koje bi se moglo pozvati. Sigurno je da se u takvim prilikama javljaju desetine osoba poput Ebu Hurejre, koje su se predstavljale istinskim muhadisima kako bi ostvarile nezakonitu dobit. Ovakvo stanje potrajalo je do kraja prvog hidžretskog stoljeća, odnosno do hilafeta Omera ibn Abdul-Aziza (99-101. h.g.).

 

On je učinio hrabar iskorak i ukinuo je tu ružnu novotariju, pa je poticao ljude da prenose i bilježe hadise. Kako bi ohrabrio i pokrenuo učenjake i prenosioce, izdao je proglas u kojem je stajalo:

„Prikupljajte i zapisujte Poslanikove riječi, jer se plašim da će učeni ljudi i prenosioci izumrijeti, pa će se svjetiljka znanja ugasiti.“

 

Kako bilježi Buhari, Omer ibn Abdul-Aziz je poslao pismo sličnog sadržaja u Šam kao i svom namjesniku u Medini. Ali, posao je tek bio na početku i trebalo je mnogo vremena kako bi se nadoknadio zaostatak od jednog stoljeća. Trebalo je oživjeti Poslanikove hadise i na papir staviti ono što je postojalo u sjećanju, a što je, opet, namjerno ili slučajno, često bilo pomiješano s neistinom.

 

S obzirom na okolnost da je vladavina Omera ibn Abdul-Aziza trajala kratko, stvari nisu napredovale dovoljno brzo, jer nakon njega vlast su preuzeli Jezid ibn Abdul-Melik i Hišam ibn Abdul-Melik, koji nisu pokazali veliko zanimanje za pitanja islama i muslimana.

Neki bilježe da je prvi koji je po naređenju Omera ibn Abdul-Aziza objedinio hadise bio Muhammed ibn Muslim ibn Šihab Zuhri. Svakako, treba imati na umu da su, kada je prenošenje i bilježenje hadisa postalo dopušteno, u hadiske zbirke ušli brojni krivotvoreni hadisi. Također, zvanični muhadisi i pristalice vlasti klonili su se prenošenja hadisa koji su išli u korist Ehli-bejta i njihovih sljedbenika.

 

Neizbježno se postavlja pitanje:

 

Zašto je bilježenje hadisa uopće bilo zabranjeno i iz kog razloga je drugi halifa izdao onakav proglas?

 

Svi znamo da su Poslanikovi hadisi dokaz poput Kur'ana i da su ih svi muslimani dužni slijediti. Kur'an o onome što Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, govori, bilo da se radi o kur'anskom tekstu, odnosno riječima Božijim, bilo o onome što je sam Poslanik, nadahnut iz svijeta Objave, kazao, tvrdi:

On ne govori po hiru svome – to je samo Objava koja mu se obznanjuje. (An-Nadžm, 3-4.)

 

Osim toga, Bog izričito postavlja Poslanikove riječi i naređenja kao obavezu pred muslimane, pa kaže:

Ono što vam Poslanik da uzmite, a ono što vam zabrani ostavite. (Al-Hašr, 6.) 

 

Abdullah ibn Omer prenosi da je Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, pokazao na svoje usne, pa mu rekao:

„O sine Omerov, kunem se Bogom, u Čijoj ruci je moj život, da između ovo dvoje (dvije usne) ne izlazi ništa, osim istina, pa zapisuj ono šta govorim!“

 

Da li je bilo ikakvog smisla u tome da drugi halifa sprječava bilježenje Poslanikovih hadisa s obzirom na važnost koju imaju, jer se oni računaju kao siguran put da se muslimani upoznaju sa zbiljom islama?

Da li je takav proglas u skladu s islamom, koji je uvijek na strani napretka i širenja znanja i nauke?

 

Kao odgovor na ovo pitanje, pristalice hilafeta razvili su vlastitu filozofiju. Kažu da je Ebu Bekr zabranio bilježenje hadisa kako se oni ne bi pomiješali s Kur'anom. Ovaj izgovor je toliko neosnovan da i ne zaslužuje odgovor. Dovoljno je reći da su u trenutku kada je Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, preselio s Ovoga svijeta, svi kur'anski ajeti i sure bili zabilježeni i jasno određeni. Pisari Objave i brojni učači Kur'ana su, posredstvom snažne sposobnosti pamćenja, zapamtili čitav Kur'an. Svi kur'anski ajeti i sure su bili tako jasno poredani i određeni da im nije bilo moguće oduzeti ili dodati niti jedno jedino slovo. Da li je onda bilježenje hadisa moglo nanijeti ikakvu štetu Kur'anu?!

 

Osim toga, Kur'an Časni je svojom rječitošću, stilom, izrazom i ustrojem tako nadnaravan da mu nikakve druge riječi nisu slične. Nema tih riječi, ma o koliko izvanrednom govorniku se radilo, koje bi se mogle pomiješati s Kur'anom. Riječi Imama Alija, zabilježene u Nehdžul-belagi, ili Poslanikovi govori, vrhunac su rječitosti, smislenosti i ljepote izraza, ali nikada ih nećemo greškom zamijeniti s Kur'anom.

 

Ajeti koje Ali navodi u svojim govorima sijaju poput dragulja među njegovim riječima i sjaj im je veći od sjaja njegovih riječi. Svaki čitalac koji je upoznat sa arapskim jezikom i njegovim ustrojstvom i letimičnim pogledom će moći razlikovati Alijeve riječi i kur'anske ajete.

 

Svjedočanstva dokazuju da je rečena zabrana bila ponukana političkim pobudama, odnosno da se na taj način htjela poništiti velika prednost koja je pripadala Imamu Aliju, mir neka je s njim. Naime, on je još za Poslanikovog života priredio knjige koje su sadržavale Poslanikove hadise i sudove koje je Poslanik izrekao s obzirom na različita pitanja. Posebno je žalosno što neki muhadisi pripisuju zabranu bilježenja hadisa samom Poslaniku, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim. Oni tvrde da je Poslanik navodno rekao:

„Ne pišite ništa od mene, osim Kur'ana! Ko god je zabilježio nešto osim Kur'ana, mora to uništiti!“

(Ahmed Hanbel, Musned, Darul-fikr, Bejrut, sv. 3, str. 12.; Abdullah Darimi, sv. 1 str. 119.

 

Svjedočanstva dokazuju da ovakva tvrdnja nema nikakve osnove. Prvo, Imam Ali, mir neka je s njim,zapisao je brojne Poslanikove hadise. Ti njegovi zapisi prenosili su se među ehlibejtskim Imamima s koljena na koljeno. Da je Poslanik, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, zabranio bilježenje hadisa, Ali, mir neka je s njim, sigurno nikada ne bi postupio suprotno njegovoj naredbi.

 

Drugo, u doba samog Poslanika odašiljana su pisma u vezi s različitim pitanjima vjerskih propisa, obaveza, parnica i političkih teškoća, a muhadisi i historičari su, preko pouzdanih izvora i svjedočanstava, zabilježili njihov sadržaj. Tek nekoliko tih pisama predstavljaju poziv ka načelima islama, dok se velik broj njih odnosi na pitanja poput krivičnih propisa, kazni za određene prijestupe, vjerske propise i obaveze. Kako onda povjerovati da je Poslanik, mir i blagoslov neka je s njim i njegovim, zabranio da se bilježi išta, osim Kur'ana, dok je, s druge strane, pred njegovim očima pisano 300 pisama – od kojih je, zajedno sa svim pojedinostima, njih 216 nama na raspolaganju – i nije se usprotivio tome?!

 

Na svu sreću, sljedbenici Ehli-bejta su još za života Poslanika islama preduzeli mnogo toga u vezi s ovim pitanjem. Slijedeći Imama Alija, mir neka je s njim, prvi su počeli prenositi, bilježiti i sabirati hadise, tako da su iza sebe ostavili dragocjena djela i vrijedne zbirke.

Ali, mir neka je s njim, bio je prvi koji je sakupio hadise Poslanika Božijeg, koji bi ih govorio, a Ali bi zapisivao. Na kraju je to Ali priredio kao knjigu, koja je nakon njega bila u posjedu ehlibejtskih Imama, sve dok nije stigla do Imama Bakira, mir neka je s njim.

 

Hakem ibn Utejba svjedoči da ju je vidio kod Imama Bakira, mir neka je s njim. Naime, on se s njim sporio oko nekog pitanja, a onda Imam donese tu knjigu, pokaza mu hadis koji se odnosio na sporno pitanje i reče:

„Ovo je pisao Ali, a govorio u pero Poslanik Božiji.“

 

Osim toga, Imam Ali, mir neka je s njim, priredio je i knjigu o krivičnim propisima, koju je nazivao Sahifa i nosio ju je kao svitak pripasanu uz svoju sablju. Od njega se prenosi da je rekao:

„Kod nas nema druge knjige, osim Knjige Božije i ove Sahife.“

Sahifa je sadržavala izričite šerijatske odredbe u pogledu kazni za počinjene prekršaje i nedjela. Ove njegove riječi u vezi sa Sahifom jasno pokazuju da je Ali, mir neka je s njim, prvi priređivač knjige hadisa i fikha. Sujuti ubraja Alija i njegovog sina Hasana, mir neka je s njima, među pobornike zapisivanja hadisa. Znači, većina muslimana, zbog jedne novotarije, čitavo stoljeće ili više nije bilježila Poslanikove hadise. Srećom, Imami Ehli-bejta i njihovi sljedbenici su preduzimali korake u vezi s tim.

 

Naime, još za života samog Poslanika, pored Alija, Ebu Rafi, jedan od Poslanikovih ashaba i Alijevih pristalica, sastavio je knjigu pod naslovom Ves-sunnen vel-ahkam vel-qadaya, u kojoj je sabrao posebne propise i predaje u vezi s različitim pitanjima islama, poput namaza, posta, zekata, Hadža i parničnih pitanja. Ovu knjigu možemo smatrati i prvim hadiskim djelom jednog ashaba, ali i prvom knjigom koja se bavila fikhom. Ebu Rafi je napisao ovu knjigu u vrijeme kada se bilježenje Poslanikovih hadisa i kazivanja smatralo od strane vlasti golemim prekršajem.

(O sabiranju i priređivanju zbirki hadisa pogledati: Džafer Subhani, Buhusi fil-melal vel-nelal, Iran 1410, sv. 1, str. 58-72)

 

Nakon Ebu Rafija, sljedbenici Ehli-bejta su još i u vrijeme zabrane prepisivali i sakupljali islamske predaje i na taj način ih sačuvali od zaborava i iskrivljavanja. Ta preokupacija trajala je od vremena Imama Alija, mir neka je na nj, sve do vremena Petog Imama. U doba hazreti Bakira, mir neka je s njim, ostvaren je izvanredan napredak, tako da kada je Omer ibn Abdul-Aziz zatražio da se hadisi sakupljaju i bilježe, svaki od drugova i učenika Petog Imama imao je na hiljade hadisa.

(Dželaluddin Abdurahman Sujuti, koji neke učenjake nastoji predstaviti kao utemeljitelje islamskih znanosti, piše: „Prvi koji je napisao knjigu o fikhu bio je Ebu Hanifa.“ Međutim, Ebu Hanifa je rođen 100, a umro je 150 h.g, dok je Ebu Rafi' umro 60 godina prije Ebu Hanifinog rođenja. (Sejjid Hasan Sadr, Tasisu šije'til-'ulumul-islami, Menšuretul-'ilmi, Teheran, str. 298.) Prema tome, većina muslimana se počela baviti fikhom i hadisima početkom drugog hidžretskog stoljeća, dok su se sljedbenici Ehli-bejta time bavili od prvih dana islama)

 

Jedan od njih je bio i Muhammed ibn Muslim. On je važna ličnost među sljedbenicima Ehli-bejta i ugledan prenosilac predaja. Odličan je primjer izuzetnog učenika Petog Imama u području hadisa i fikha. Porijeklom je iz Kufe, a tokom četiri godine boravka u Medini bio je sa Imamom Bakirom, mir neka je s njim, a nakon njega je bio u službi Imama Sadika, mir neka je s njim, tako da se veoma mnogo okoristio znanjem ove dvojice velikana. On kaže: „Pitao bih Imama Bakira, mir neka je na nj, o svakoj stvari koja bi mi pala na pamet, i dobio bih odgovor. Tako sam od Petog Imama čuo trideset hiljada hadisa i još šesnaest hiljada od Imama Sadika.“ Muhammed ibn Muslim je pisac knjige Erbe'amiat mes'ele (Četiri stotine pitanja) koja sadrži odgovore na pitanja koja je postavljao Petom i Šestom Imamu. (Šerefuddin, Sejjid Abdulhusejn, Mu'alifati shi'e dar sadrul-islam, Nejah, Teheran, str. 64)

 

Džabir ibn Jezid Džafi također je bio učenik škole Imama Bakira, mir neka je s njim. Iz Kufe je doselio u Medinu kako bi bio blizu Imamu Bakiru, mir neka je s njim. I on je bio dosegao visok stepen učenosti kroz izvanrednu školu Petoga Imama. Džabir je iza sebe ostavio brojne knjige i pisana djela koja dodatno svjedoče o velikoj pažnji sljedbenika Ehli-bejta spram pitanja sabiranja hadisa i prikupljanja znanja o islamu. Sljedeće knjige su Džabirova djela: Knjiga o tefsiru; Knjiga rijetkosti; Knjiga vrlina; Knjiga o Bici oko deve; Knjiga o Bici na Siffinu; Knjiga o Bici na Nehrevanu; Knjiga o pogibiji Imama Alija, mir neka je s njim; Knjiga o pogibiji Husejna, mir neka je s njim. (Šerefuddin, Isto, str. 63)

 

 Nakon smrti Omera ibn Abdul-Aziza, na pozornicu je stupio Jezid ibn Abdul-Melik. On bijaše čovjek nemaran, sklon užicima i provodu, kojem nimalo nije bilo stalo do etičkih i vjerskih načela. Stoga se vrijeme njegove vladavine smatra jednim od najgorih i najmračnijih razdoblja vladavine Emevija. Za njegove vlasti nije se desila nikakva značajnija vojna pobjeda i nikakav za islamsko društvo važan događaj.

On je za vrijeme vladavine Omera ibn Abdul-Aziza određen za nasljednika prijestolja. Pretvaranjem se uspio predstaviti u željenom svjetlu, tako da je čak uspio steći i naklonost javnosti. Stoga je njegov hilafet sprva bio prihvaćen među narodom, naročito zato što je na početku objavio kako će nastaviti način vladavine prethodnog halife.

 

Takvo obećanje nudilo je nadu narodu, koji je za vladavine Omera ibn Abdul-Aziza osjetio okus istine i pravde, makar i na kratko vrijeme. Međutim, uskoro su se ta očekivanja pretočila u razočarenje i beznađe, jer je uskoro Jezid promijenio svoje ponašanje i sva su se njegova obećanja pokazala ispraznim.

 

Kako bi opravdao svoja nedolična djela i prikazao se čistim od svakog grijeha i opačine, Jezid je, uz prijetnje ili nuđenje lažnih obećanja, naveo četrdeset uglednih staraca da posvjedoče kako je on čist od grijeha i zlih djela. Tako su njih četrdeset posvjedočili da se halifi ne može pripisati nikakvo zlo i nasilje.

(Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 246.)

 

Naravno, njihovo svjedočenje nije se desilo tek tako i bilo je dio emevijske politike kojom se nastojalo osnažiti njihovu vlast. Jer, da bi ostvarili svoje političke ciljeve, Emevije su stvorili posebnu duhovnu zajednicu poznatu kao murdžije, 

(Murdžije su bili sekta koja je smatrala da je iman posve stvar srčanog uvjerenja, te da stoga nikakav grijeh ili neislamski postupak ne može biti u sukobom sa imanom) koja je svojim djelovanjem trebala pružiti vjersko pokriće emevijskoj vlasti. Takve skupine, posve u službi emevijske vlasti, osobenim tumačenjima i navodnim vjerskim objašnjenjima pravdale su njene neislamske postupke.

 

Ibn Kutejba Dinaveri piše:

„Jezid je sprva, zahvaljujući svom prijetvornom moralu, bio omiljem među Kurejšijama. Da je nastavio da se ponaša poput Omera ibn Abdul-Aziza, ljudi ne bi imali ništa protiv njega. Međutim, suprotno svim očekivanjima, on je dolaskom na vlast potpuno promijenio ponašanje i slijedio je ružne postupke svoga brata Velida. Njegovo držanje izazvalo je talas nezadovoljstva kod muslimana, tako da su ljudi odlučili da ga uklone s mjesta halife. Jezid je u dobroj mjeri bio neosjetljiv spram prava i zahtjeva naroda, tako da je skupina Kurejšija, čak i neke Emevije, ustala protiv njegovih postupaka. Umjesto da sasluša zamjerke ljudi i promijeni svoje ponašanje, Jezid je postao još stroži i okrutniji. U javnosti je optužio neke kurejšijske uglednike i emevijske prvake za pripremu pobune i državnog udara, te je naredio svome amidži Muhammedu ibn Mervanu da ih pohapsi i baci u zatvor.

U zatvoru su ostali skoro dvije godine, a onda ih je Ibn Mervan otrovao.

Osim ovih, Jezid je pohapsio još skoro tridesetoricu Kurejšija, pa nakon što ih je kaznio golemim novčanim kaznama i oduzeo im imetak i imovinu, izložio ih je zlostavljanju. Onda ih je protjerao u okolinu Šama i u druge pokrajine, gdje su živjeli u siromaštvu i oskudici. Jezid se nije zadovoljio time, već je naredio da svi koji su bili u doticaju završe na vješalima, uz optužbu da su učestvovali u pobuni protiv vlasti."

 

Prethodne emevijske halife su u trenucima dokolice običavali slušati predaje o nekadašnjim borbama i kaside koje su pjevale o hrabrosti starih Arapa. Kasnije halife, među njima i Jezid ibn Abdul-Melik, zamijenili su slušanje takvih kasida glazbom koja je izvođena na noćnim dvorskim gozbama. Tako je muzika i pjesma preuzela mjesto epova o bitkama i junačkim djelima. 

 

Sljedeći halifa bio je Hišam ibn Abdul-Melik, Hišam bijaše tlačitelj, pohlepan, prijeke naravi, grub i nemilosrdan.

(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 70)

 

Nastojao je prigrabiti što više novca, dobara i nekretnina. Za njegove vladavine uznapredovali su neki zanati. Budući da Hišam bijaše grub i nemilosrdan čovjek, život ljudi postade još teži. U društvu je bilo sve manje humanizma i ljudske saosjećajnosti i nestalo običaja da se čini dobro, tako da niko nije bio osjetljiv prema drugome i spreman pomoći.

(Mesudi, Murudžul-zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, sv. 3, str. 205)

 

Sejjid Emir Ali, poznati historičar i učenjak, uspješno je predstavio društveno-političke prilike islamskog društva u ono vrijeme i na uvjerljiv način prikazao Hišamovu narav i ponašanje:

„Smrću Jezida drugog, hilafet pripade njegovom bratu Hišamu. On se domogao hilafeta u vrijeme kad su ugašene unutrašnje bune i pokreti i kada je već bila ugasla vatra vanjskih ratova. U to vrijeme, sa sjevera su plemena Turkmena i Hazara vršila pritisak na središnju vlast, dok su se na istoku abasidski prvaci tajno pripremali za obaranje emevijske vlasti. Unutar zemlje, pak, plamtila je vatra srdžbe i mržnje haridžija, koji bijahu hrabri i ratoborni ljudi.

U svim tim sukobima, najbolji arapski mladići izginuli su u bitkama ili su postali žrtve turobne i na zlo spremne politike izopačenog dvora. Jer, zbog slijepog pouzdanja pređašnjeg halife u njegove vezire i dvorjane, vlast i moć pali su u ruke sebičnih i nedostojnih osoba, koje su zbog svoje nesposobnosti, kratkovidosti i lošeg upravljanja zemljom bile omražene među narodom. Svakako, postojao je i manji broj čestitih ljudi i uglednih pojedinaca koji su krajnjim naporima i srčano nastojali odgovoriti svojim teškim dužnostima i obavezama.

Međutim, među narodom je slabila osjetljivost spram vjere, dok je među dvorskim službenicima i činiocima ovisnim o vlasti briga za vjeru već bila potpuno iščezla. Naime, uglavnom se radilo o ljudima koji nisu imali drugoga cilja, osim osigurati svoje lične probitke. U tim bremenitim vremenima, islamskom društvu je trebala snažna ruka koja bi opasno zaljuljanu lađu vlasti mogla spasiti od potonuća. Prirodno je stoga da su Hišamu trebali umijeća i sposobnosti pomoću kojih bi mogao riješiti teškoće i prepreke koji su sa svih strana okruživali islamsko društvo.

Nije upitno da je Hišam bio bolji od prethodnog halife (Jezida). Međutim, u Hišamovo doba dvor je bio sačinjen od nečasnih sudionika. Čestitost i ozbiljnost zamijenjeni su nemarnošću i odanošću strastima, dok je društvo patilo pod vodstvom osoba koje su bile obični društveni gotovani. Tako je Hišamova prekomjerna strogost došla do granica divljaštva, a njegova sklonost ka užicima prerasla je u pohlepu.

Neki od njegovih moralnih i ljudskih nedostataka činili su prilike još gorim. Naime, on je bio osoba skučenih pogleda, tvrdoglav, sumnjičav i turoban. Stoga nije imao povjerenja ni u koga, te se, kako bi razotkrio i spriječio zavjere protiv sebe, koristio postupcima uhođenja i potkazivanja. Ali, budući da je bio veoma lahkovjeran, zbog loše riječi ili krive pomisli stradavali su najbolji ljudi u zemlji. Ta krajnja nepovjerljivost imala je gorke posljedice po mnoge vojne zapovjednike i u pokrajinama.“ 

(Sejjid Amir Ali, Isto, str. 139)

 

Jedan od posebno važnih i izuzetnih događaja u životu Petog Imama bilo je njegovo putovanje u Šam. Halifa Hišam bio je u neprekidnoj brizi zbog Imamove omiljenosti i izvanrednog položaja koji je zauzimao među ljudima. Budući da je znao da kod njegovih sljedbenika ovaj uživa status Imama, uvijek je nastojao ograničiti njegov duhovni uticaj i umanjiti broj njegovih sljedbenika. Jedne godine, kada je Imam Bakir, mir neka je s njim, u pratnji svoga sina Džafera, mir neka je s njim, obavljao posjetu Kući Božijoj, i Hišam je došao obaviti Hadž. U danima Hadža, hazreti Bakir, mir neka je s njim, održao je skupini muslimana govor o vrlinama i imametu Ehli-bejta, mir neka je s njima, što je preko potkazivača odmah stiglo do Hišamovih ušiju. Hišamu, koji je Imama Bakira, mir neka je s njim, uvijek doživljavao kao opasnost po svoju vlast, teško pade taj govor, ali, valjda iz opreza, ne htjede u danima Hadža uznemiravati Imama i njegovog sina.

Međutim, kada se vratio u prijestonicu, Hišam naredi svome namjesniku u Medini da mu pošalje Imama i njegovog sina Džafera u Damask. Kada su ovi tamo došli, želeći pokazati svoju veličinu i ukazati na dostojanstvo svoga položaja halife, Hišam izjavi kako će se s Imamom susresti tek za tri dana. Možda je sebi htio dati vremena da se pripremi za susret s Imamom, mir neka je s njim, i da načini plan kako da umanji Imamov ugled među narodom.

 

 Da je na Hišamovom dvoru bilo ugledne uleme, učenjaka i govornika, mogao ih je okupiti i odmah zakazati javnu naučnu raspravu na kojoj bi pokušao poniziti Imama. Međutim, budući da na dvoru emevijskih vladara, pa tako ni na Hišamovom, uglavnom nije bilo takvih ljudi, već su njihovo mjesto bili zazuzeli zabavljači i pjesnici koji su vladarima pjevali pohvalnice. Zbog toga Hišamu nije ni na kraj pameti bilo da priredi takav skup. Odlično je znao da se u tom slučaju niko od njegovih dvorjana neće u raspravi moći nositi sa Imamom Bakirom, mir neka je s njim. Zato odluči da ovoj stvari pristupi na drugi način, onaj koji će mu, kako je mislio, osigurati pobjedu. I tako, koliko god to bilo čudno, Hišam odluči upriličiti takmičenje u streljaštvu! Namjeravao je da Imam, mir neka je s njim, također učestvuje i da, naravno, izgubi.

 

Očekivao je da nakon poraza na tom takmičenju Imam izgubi ugled u narodu! Zato, prije nego je Imam, mir neka je s njim, prispio u halifin dvor, Hišam naredi nekim dvorjanima da postave metu i započnu sa gađanjem. Imam Bakir, mir neka je s njim, stigao je u dvor i neko vrijeme sjedio mirno na svome mjestu.

 

Tad mu Hišam priđe i upita:

„Želiš li učestvovati u takmičenju?“ Imam odgovori: „Žao mi je, ja sam već star, a i prošla su vremena kada sam se bavio streljaštvom.“

Hišam je, međutim, navaljivao i zaklinjao Imama, a istovremeno davao znak jednom od emevijskih uglednika da pruži Imamu luk i strijelu. Imam, mir neka je s njim, pruži ruku, uze luk, stavi strijelu u njega, nanišani i pogodi tačno u sredinu mete. Onda stavi drugu strijelu u luk, ispali je i pogodi njome onu koja je bila zabijena u središte mete, rascijepivši je na pola. I treća strijela također pogodi prethodnu.

I tako redom, devet strijela pogađale su u središte mete rascjepljujući onu prethodnu napola. Ovaj čudesni događaj djelovao je na sve prisutne. Sa svih strana čuli su se uzvici divljenja i odobravanja. Hišam, čiji računi su sada očito bili poremećeni i čija su predviđanja pala u vodu, i sam je bio zadivljen.

Reče: „Čestitam, o Ebu Džafere! Najbolji si strijelac među Arapima i nearapima! A govorio si da si već ostario!“

 

Tada Hišam obori glavu i neko vrijeme pošuti. Onda Imama Bakira i njegovog poštovanog sina posadi na posebno mjesto pored sebe i ukaza im osobito poštovanje. Obratio se Imamu riječima: „Zahvaljujući tome što imaju tebe, Kurejšije su dostojne prvenstva među Arapima i nearapima. Ko te je naučio da ovako gađaš i koliko dugo si vježbao streljaštvo?“

Imam, mir neka je s njim, odgovori: „Znaš da je kod Medinjana običaj baviti se time. Tako sam se i ja u mladosti neko vrijeme zanimao za to, a poslije sam se prestao time baviti. Ali, danas, budući da si toliko navaljivao, prihvatio sam.“

Hišam, onda, upita: „Je li i Džafer vješt u streljaštvu poput tebe?“

Imam odgovori: ''Mi smo porodica kod koje je usavršena vjera i upotpunjena blagodat, baš kao što kaže ajet: Danas sam vam vjeru vašu usavršio... Mi to nasljeđujemo jedni od drugih i Zemlja nikada neće ostati bez takve osobe (savršenog čovjeka kao dokaza Božijeg).“

(Muhammed ibn Džerir ibn Rustam Taberi, Dela'ilul-imamet, Menšuretul-mektebetilhajderijje, Nedžef 1383, str. 105)

 

Na Hišamovom dvoru nije postojalo neophodno okruženje u kojem bi izvanredna učenost Petog Imama došla do izražaja. Ipak, sretnim sticajem okolnosti, prije nego je Imam, mir neka je s njim, napustio Damask, pružila mu se lijepa prilika da djeluje na svijest ljudi, upozna ih s vlastitom veličinom i učenošću i tako stekne privrženike u Šamu. Radilo se, naime, o sljedećem: s obzirom na okolnost da više nije imao razloga da dalje uznemirava Petog Imama, mir neka je s njim, Hišam mu dopusti da se vrati u Medinu. Dok se Imam, mir neka je s njim, sa svojim poštovanim sinom spremao za putovanje, jednoga dana na trgu nasuprot ulaza u dvorac opazi veću skupinu ljudi, koji su sjedili na zemlji. Imam upita o čemu je riječ i saznade da se radi o kršćanskim svećenicima i monasima koji su se okupili radi svoga velikog godišnjeg skupa.

 

Sada su, prema svome običaju, čekali velikog biskupa, koji im je trebao odgovoriti na sva pitanja i tečkoće s kojima su se suočili tokom godine. Imam, mir neka je s njim, pridruži se skupu i sjede u gomilu, u kojoj ga niko nije poznavao. Doušnici odmah javiše Hišamu šta se dešava i on uputi jednog svoga službenika da ode na skup i prati događanja. Uskoro se pojavi i veliki biskup, starac u poodmaklim godinama, te se, uz izraze poštovanja okupljenih, pridruži skupu.

 

Onda uputi pogled po okupljenim. Pošto mu upravo Imam Bakir, mir neka je na nj, privuče pažnju, obrati mu se riječima:

„Jesi li kršćanin ili musliman?“

„Musliman sam“, odgovori Imam.

„Jesi li njihov učen čovjek ili neznalica?“, upita biskup potom.

Imam kaza: „Ne spadam među neznalice.“

„Da ja prvi postavim pitanje ili ćeš ti pitati?“, upita sada biskup, a Imam reče: „Ako ti je po volji, ti pitaj prvi.“

Biskup tada upita: „Na temelju čega vi muslimani tvrdite da će ljudi u Džennetu jesti i piti, ali neće vršiti nuždu?

Imate li na Ovome svijetu kakav jasan primjer ili dokaz da je to moguće?“

Imam, mir neka je s njim, odgovori: „Naravno da imamo. Jasan primjer jeste plod u utrobi majke. On se u majčinoj utrobi hrani, ali ne obavlja nuždu.“

Biskup tada reče: „Izvanredno! Ali kazao si da ne spadaš među učene?“, a Imam odgovori: „Nisam rekao tako, već sam kazao da ne spadam među neznalice.“

„Imam još jedno pitanje“, reče biskup, a Imam kaza: „Samo pitaj!“

Tada biskup upita: „Na temelju čega vjerujete da se džennetska voća i blagodati nikada ne umanjuju i da, ma koliko se koristili njima, uvijek ih je isto i jednako traju? Ima li na Ovome svijetu jasan primjer za to?“

Imam, mir neka je s njim, odgovori: „Da, jasan primjer u ovom osjetilnom svijetu jeste vatra. Ako sa jednog plamena zapališ stotinu svijeća, plamen vatre s koje ih pališ time se neće umanjiti.“

I tako je biskup pitao sve što mu je padalo na pamet, i na svako pitanje bi dobio zadovoljavajući odgovor. Biskup shvati da je nemoćan pred Imamom, sneveseli se i veoma naljuti, pa reče: „O ljudi, doveli ste ovdje najvećeg učenjaka, onoga koji stvari vjere poznaje bolje od mene, kako biste me ponizili i kako bi muslimani rekli da su njihovi učenjaci bolji i učeniji od nas! Kunem se Bogom, neću vam se više obraćati, i budem li živ i naredne godine, nećete me vidjeti ovdje među vama!“

 

To reče, pa ustade i napusti skup. Priča o ovom događaju brzo se proširi Damaskom i u cijelom Šamu izazva talas radosti i oduševljenja. Umjesto da bude obradovan ovom izvanrednom pobjedom Imama Bakira, mir neka je s njim, nad sljedbenikom druge vjere, Hišam se uplaši da će Imamov duhovni ugled još više porasti te, šaljući darove kao izraz navodnog poštovanja, poruči Imamu da još istoga dana napusti Damask.

 

Usto, srdit zbog naučne pobjede koju je Imam, mir neka je s njim, ostvario, Hišam pokuša povrijediti njegov naučni i društveni ugled, pa ovog najvišeg islamskog predvodnika optuži za sklonost ka kršćanstvu! Stoga je nekim svojim namjesnicima (naprimjer, namjesniku grada Medaina) o tome pisao ovako:

„Muhammed ibn Ali, sin Ebu Turabov, došao je kod mene sa svojim sinom. Kada sam ih poslao natrag u Medinu, oni su se, umjesto toga, pridružili kršćanskim svećenicima, pokazujući sklonost ka kršćanstvu. Međutim, zarad srodstva koje imam s njima, napravio sam se slijepim za njihov grijeh. Kada ova dvojica stignu u vaš grad, objavite narodu da sam zgrožen njihovim činom.“

 

Međutim, Hišamov besmisleni trud da prikrije istinu nije bio djelotvoran. Iako su građani spomenutog grada prvo nasjeli na Hišamove izmišljotine, kada su vidjeli dokaze i znakove imameta, shvatili su veličinu i stvarni stepen Petoga Imama. Tako se putovanje, koje je započelo pod prisilom i prijetnjama pretvorilo u plodonosno, donoseći važne i korisne učinke. 1

(O putovanju Imama Bakira, mir neka je na nj, u Šam više pogledati kod Muhammeda ibn Džerira ibn Rustema Taberija u Dela’ilul-imamet (str. 105-107), te kod Sejjida Ibn Tavusa u Imanul-ikhsar (str. 62), te također u Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv.64, str. 308-313)

 

U vrijeme imameta hazreti Bakira, mir neka je s njim, zauzeto su djelovale brojne vjerske sljedbe, političke i religijske skupine, poput mutezilita, haridžija ili murdžija. Imam Bakir, mir neka je na nj, kao neka postojane brane, predstavljao je prepreku uticajima krivih učenja te je, kroz rasprave koje je vodio sa prvacima ovih skupina, rastresao temelje njihovih učenja i uvjerenja i dokazivao neodrživost njihovih stavova.

 

Ovdje ćemo, primjera radi, poštovanim čitaocima prenijeti Imamovu raspravu sa Nafijem ibn Erzakom, jednim od haridžijskih prvaka. Nafi je jednom prilikom došao kod Imama i postavio mu neka pitanja u vezi s halalom i s haramom. Imam mu donese odgovore, a tokom razgovora mu reče:

„Ovim marikinima (onima koji su otpali od vjere) kaži: Zašto smatrate dopuštenim odvojiti se od Imama Alija, iako ste ranije bili spremni poginuti za njega i pokoravali ste mu se, a prijateljstvo s njim smatrali ste načinom približavanja Bogu?!

Oni će ti reći: On je postavio sudiju u vezi s vjerom Božijom. A ti im kaži da je Bog u Šerijatu Poslanika Njegovog dva puta postavio dvojicu ljudi kao sudije. Prvi put, kada je bilo riječi o sukobu između muža i žene, kako je kazano: A ako se bojite razdora između njih dvoje, onda pošaljite jednog presudioca iz njegove, a jednog iz njezine porodice. Ako oni žele izmirenje, Allah će ih izmiriti jer Allah sve zna i o svemu je obaviješten!  (An-Nisa', 35)

 

Drugi primjer je presuđivanje Sa'da ibn Mu'aza, koga je Poslanik islama postavio za sudiju između njega i židovskog plemena Benu Kurejza, i on je presudio u skladu s propisima Božijim. Zar ne znate da je Imam Ali prihvatio presuđivanje, uz uvjet da dvojica sudija sude u skladu s Kur'anom i da ne prekoračuju granice Kur'ana. Kao uvjet im je postavio da će presuda biti nevažeća ako bude izlazila iz okvira Kur'ana. Kada su Zapovjedniku vjernika rekli: Sudija koga si ti odredio donio je presudu na tvoju štetu!, on je odgovorio: Nisam njega nego sam Knjigu Božiju odredio za sudiju! Kako, onda, marikini presudu Kur'ana i odbacivanje onoga što nije u skladu s Kur'anom smatraju zabludom, a ne smatraju zabludom svoju novotariju i otpadništvo?!“ Nafi ibn Erzak, pošto sasluša ovo objašnjenje, reče: „Kunem se Bogom, ovakvo objašnjenje dosada nisam čuo niti mi je padalo na pamet! Boga mi, upravo je ovo istina!“ 

(Taberisi, Ihtidžadž, sv. 2, str. 176)