JEDANAESTI IMAM, HASAN ASKERI, s.a. |
Imam Askeri, jedanaesti ehlibejtski Imam, rođen je 232. godine po Hidžri. (Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; Šejh Mufid, AlIršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 335; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 422. Mesudi i Ali ibn Isa Arbili navode da je Imam rođen 231. h.g)
Njegov otac je Deseti Imam, hazreti Hadi, a majka bogobojazna i plemenita gospođa, kojoj je bilo ime Hudejsa. (Šejh Mufid, Isto, str. 335; Tabrisi, Isto, str. 366.)
Neki je nazivaju i Susan.(Kulejni, Isto, str. 503; Ali ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, str. 192)
Ova ugledna gospođa ubrajala se među dobre i islamom usmjerene žene, a od njenih zasluga dovoljno je istaknuti činjenicu da je u tegobnim i burnim vremenima nakon šehadeta Imama Hasana Askerija, pružala utočište i bila oslonac sljedbenicima Ehli-bejta.(Šejh Abbas Komi, Al-Anvarul-behijjet, Ketabfurushi-je Jafar, Mashad, str. 151.)
S obzirom na okolnost da je Jedanaesti Imam, prema naredbi abasidskog halife, bio prisiljen živjeti u Samari, u dijelu grada poznatom kao Asker, otuda dolazi i njegov nadimak Askeri. (Saduk, 'Ilelush-shera'i, Mektebetu Tabataba'i, Kom, sv. 1, str. 230; Saduk, Mana'i Akhbar, Mektebetus-saduk, Teheran 1379, str. 65)
Drugi njegovi najpoznatiji nadimci su Taqij, Zekij i Ebu Muhammed. (Ebu Džafer Muhammed ibn Džerir At-Taberi, Dila'ilul-imamet, Menšuretur-Rida, Kom 1363, str. 223)
Bilo mu je 22 godine kada je bio ubijen njegov plemeniti otac. Razdoblje njegovog imameta trajalo je 6 godina. Živio je, dakle, 28 godina, do 260. h.g. kada je u svojoj kući u Samari dostigao stepen šehida, a sahranjen je pored svoga oca.
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 345; Šejh Abdullah Šeberavi, Al-Ittihaf bi hubbi al-ashraf, Menšuretur-Rida, Kom 1363, str. 178-179)
Tokom kratkog imameta Imama Askerija bili su mu savremenici trojica abasidskih halifa. Svaki od njih bio je okrutniji od svoga prethodnika. Radi se o sljedećoj trojici:
- Mu'tazz (252-255. h.g.),
- Muhtadi (255-256. h.g.) i
- Mu'tamid (256-279. h.g.).
Halife iz porodice Abasida su se sprva. O čem je već bilo govora, predstavljali kao podržavaoci Alijeve porodice. Upravo su oni i podigli ustanak radi osvete Emevijama zbog njihovog tlačenja Alijevih potomaka i radi vraćanja prava koja su od njih bila oduzeta. Međutim, kasnije su zanemarili svoja obećanja pa su postali još gori od emevijskih halifa u svojoj okrutnosti, samoljubivosti i sebičnosti. Kako bismo ukazali na crni ishod nedjela abasidskih halifa, savremenika Imama Askerija, ukratko ćemo predstaviti način njihove vladavine u tom razdoblju.
Mu'tazz je bio Mutevekkilov sin, a vlast je preuzeo nakon svrgavanja Musta'ina 252. godine po Hidžri. Nakon Mutevekkilovog ubistva, Turci su preuzeli primat u državnim poslovima, te umjesto da budu izvršioci halifinih naredbi, halifa je postao podređen njihovoj volji. Ukoliko im se halifa ne bi povinovao, obavezno bi protiv njega načinili zavjeru, koja bi vodila njegovom smaknuću.
U prilog predočenom svjedoči i sljedeće događanje:
Mu'tazz je jednom okupio svoje istomišljenike i osobe od povjerenja, pa je pozvao astrologa i zatražio od njega da predvidi koliko će trajati njegova vlast. Jedan pronicljiv čovjek koji se tu našao reče: „Ja bolje od astrologa znam koliko će halifa vladati i živjeti. Njegova vlast trajat će sve dok ga Turci budu podržavali i željeli ga na prijestolju. Onoga časa kada izazove njihovu srdžbu i kada mu više ne budu naklonjeni, bit će okončana i njegova vladavina.“ (Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari Sadr, Bejrut 1386, str. 243.)
Kao posljedica uticaja i prevlasti Turaka na dvoru, odnosi su bili takvi da halifa nije bio ništa više od obične protokolarne funkcije, dok su svi državni poslovi bili zapravo u rukama Turaka. Tako jednom prilikom skupina Turaka dođe u halifinu palaču, pa ga odguraše u jednu sobu, gdje ga propisno izudaraše drvenim palicama i štapovima, a onda ga izvedoše u dvorište palače i ostaviše ga na suncu.
Toga dana bilo je tako vruće da je zemlja gorjela i ljudi su izbjegavali hodati po njoj, budući da su od jare bili prisiljeni skakutati. Turci tako zbaciše halifu Mu'tazza sa prijestolja, a nekolicina njih preuze sve njegove dužnosti. Onda odlučiše da ga se zauvijek riješe, pa ga prepustiše jednom čovjeku koji ga je držao u zatočeništvu, izloženog gladi, žeđi i najtežim mukama. Naposljetku ga polumrtvog ubaciše u jedan podrum, a onda ga zatvoriše i poklopac zapečatiše.
Tako Mu'tazz bi živ sahranjen. (Ibn Tekteka, Isto, str. 243; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 7, str. 195-196. Mu'tazzovo smaknuće opisuje se i na druge načine. Pogledati, naprimjer, u Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 360, ili u Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 4, str. 97)
Muhtadi je drugi halifa koji je bio Imamov savremenik, odnosno četrnaesti po redu abasidski halifa. Vlast je preuzeo nakon svoga brata Mu'tazza 255. h.g., u čijem smaknuću je i sam učestvovao. Baš poput svoga brata, ni Muhtadi nije bio samostalan u svojim poslovima i na dvoru je predstavljao tek igračku u rukama Turaka.
U usporedbi s ostalim abasidskim halifama, Muhtadi je bio pravedan čovjek. Po moralu i ponašanju s njim se mogao porediti jedino emevijski halifa Omer ibn Abdulaziz.Muhtadi je znao reći:
„Među emevijskim halifama bio je barem jedan častan čovjek (Omer ibn Abdulaziz), pa je zaista naša sramota da među abasidskim halifama nema makar neko sličan njemu.“
Zato je on, poput Omera ibn Abdulaziza, nastojao izaći u susret žalbama ljudi. Bio je umjeren u ishrani, odijevanju i troškovima. Preuzevši hilafet, prekinuo je s raskošnim zabavama i pijankama na dvoru. Historičari hvale takve njegove postupke, a posebno pokazanu pravednost. (Ibrahim Hasan, Tarihe sijasi-je islam, Javidan, Teheran 1360, sv. 3, str. 377; Mesudi, Murudžul-zeheb, Bejrut, Darul-Anadalus, sv. 4, str. 96. i 103.; Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari Sadr, Bejrut 1386, str. 246; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 7, str. 223-224)
Međutim, nameće se zaključak da ga na ovakvo ponašanje nije navela njegova bogobojaznost i želja da čini bogougodna djela, već okolnost da je to bilo njegovo djelatno političko promišljanje. On je znao da u islamskom društvu postoje osobe koje su bolje, učenije i hilafeta dostojnije od njega, te da bi stoga vlast trebao predati takvim ličnostima, a sam se povući s političke pozornice.
Zato, kao osoba koja je, prema riječima nekih historičara, svakodnevno postila, iftareći se hljebom, sirćetom i solju, trebalo bi da je lahko mogao suspregnuti svoju strast i ljubav prema vlasti. Međutim, vidimo da se on, otkako se riješio brata Mu'tazza, pa sve do posljednjeg trenutka života, čvrsto držao vlasti i ljubomorno je čuvao samo za sebe. Historija je zapamtila mnogo takvih vladara. Zbog toga, bilo je malo vjerovatno da su njegovi postupci bili izraz stvarnog vjerskog opredjeljenja.
Najasniji dokaz njegove zaljubljenosti u vlast je činjenica da je sve do trenutka kada je ubijen držao Imama Askerija u tamnici i čak je namjeravao da ga ubije.(Ibn Asir, Isto, str. 234; Ibn Tekteka, Isto, str. 246; Ibrahim Hasan, Isto, str. 377.)
Treći abasidski halifa Imamov savremenik bio je Mu'tamid. Četiri godine njegovog imameta protekle su za vrijeme Mu'tamidove vladavine. Rođen je 229. h.g., na vlast je, posredstvom Turaka, došao 256. h.g. i život okončao 279. h.g. Ako historičari o Muhtadiju (halifinom amidžiću)(Muhtadi je bio sin Vafika ibn Mu’tasima, a Mu'tamid sin Mutevekkila ibn Mu’tasima.) i pišu s naklonošću i hvale ga, o samom Mu'tamidu pišu sve suprotno. Saglasni su u procjeni da mu je život bio ispunjen lošim djelima i opačinom, da je bio slijepo odan hedonizmu i provodima i da ga stanje naroda i njihove tegobe uopće nisu zanimali. Stoga ni narod nije držao do njega. Nade su polagali u njegovog brata Muvaffaka (Talhu), koji je, s obzirom na okolnost da je halifa bio posve okrenut udovoljavanju strastima i hedonističkim porivima, (Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, str. 363-367.) vodio sve njegove državne poslove.
O ugledu koji je Muvafak uživao u Mu'tamidovo doba, historičari pišu:
„Iako je hilafet zvanično bio u Mu'tamidovim rukama, njime je ustvari upravljao Muvafak, a onaj je tek nosio naslov halife.“
(Ibn Tekteka, Al-Fakhri, Dari Sadr, Bejrut 1386, str. 250; Ibrahim Hasan, Tarihe sijasi-je islam, Javidan, Teheran 1360, sv. 2, str. 378)
Kako smo vidjeli, abasidske halife nisu prezale od svakojakih pritisaka i ograničenja spram Imama. Ti pritisci su svoj vrhunac dosegli u doba trojice imamā: Dževada, Hadija i Askerija. Silina tih pritisaka bila je takva da su ova trojica velikih ehlibejtskih Imama, koji su živjeli u središtu ondašnje vlasti (Samari), napitak šehadeta ispili nakon kratkog životnog toka:
- Imam Dževad ubijen je u 25.,
- Imam Hadi u 41., a
- Imam Askeri u 28. godini života.
Pritisci i ograničenja kojima je bio izložen Imam Askeri bili su jači od onih kojima su bili podvrgnuti njegovi prethodnici. U njegovo doba sljedbenici Ehli-bejta se javljaju kao uređena i ozbiljna snaga u Iraku, suprotstavljena ondašnjim halifama. Nisu priznavali zakonsku utemeljenost nijednom od abasidskih halifa, držeći da hilafet pripada od Boga određenim Imamima iz Alijevog potomstva.
Najistaknutija ličnost iz te porodice u ono vrijeme bio je Imam Hasan Askeri. Kolika je bila tadašnja snaga sljedbenika Ehli-bejta vidi se iz riječi Mu'tamidovog vezira Ubejdullaha. Naime, nakon šehadeta hazreti Askerija, Ubejdullahu je došao Imamov brat Džafer poznat kao Kezzab (lažljivac) i rekao:
„Pomozi mi da zauzmem položaj moga brata, pa ću ti godišnje davati dvadeset hiljada dinara.“
Vezir mu se prezrivo obrati: „Budalo! Halifa se toliko bezuspješno borio protiv onih koji su tvoga oca i tvoga brata smatrali imamima. Ako te oni budu smatrali Imamom, tada ti ne treba ni halifa niti bilo ko drugi, a ne budeš li u njihovim očima uživao taj položaj, tada ti naš trud neće u tome ni najmanje pomoći!“
(Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 197; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 422; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 376)
Abasidska porodica i njihovi podržavaoci su znali da će obećani Mehdi, koji će značiti kraj za sve vladare samovoljnike, biti iz potomstva hazreti Askerija. Stoga su strogo nadzirali njegova životna dešavanja, spremni da mu otmu sina kada se ovaj rodi i smaknu ga, slično faraonovom pokušaju da ubije Musaa. Zbog toga je pritisak na Jedanaestog Imama bio izuzetno snažan. Živio je pod stalnom prismotrom i nadzorom. Abasidska vlast je bila toliko zabrinuta njegovim uticajem i ugledom koji je uživao u društvu, da su mu stavili u obavezu da se svakog ponedjeljka i srijede javlja na dvor.
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 434; Ebu Džafer Muhammed ibn Džerir At-Taberi, Dela'ilul-imamet, Menšuretur-Rida, Kom 1363, str. 274. Moguće je da se ovdje postavi pitanje: Kako je pritisak na Imama mogao biti tako snažan uzmemo li u obzir da je vlast halife bila slaba i da je upliv Turaka na dvoru bio toliko značajan? U odgovoru treba kazati da bi Imam lahko izašao na kraj s tim pritiscima da su oni dolazili od samoga halife, i on bi, ako ništa drugo, bez naročitih teškoća djelovao u ilegali, ali činjenica je da je Imamov duhovni autoritet smetao svima koji su predstavljali dio državnog aparata i koji su kroz učešće u vlasti ili saradnju s njom ostvarivali svoje ciljeve. Upravo zato Imamov položaj nije naročito zavisio od aktuelnog halife, odnosno smrću jednog i dolaskom drugog od njih prilike se u biti nisu ni mijenjale.)
Bili su toliko uplašeni da se ni ovim nisu zadovoljili, već je Mu'tazz uhapsio Imama i bacio ga u tamnicu. Onda je naredio Sa'idu Hadžibu da Imama povede u Kufu i da ga u putu ubije. (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 5, str. 311) Ali, samo tri dana kasnije, Turci su ubili Mu'tazza, tako da je njegova nakana osujećena. Nakon njega je Muhtadi također utamničio Imama i namjeravao ga ubiti, ali Bog mu nije pružio priliku da to i učini, budući da su Turci ustali i protiv njega i smaknuli ga. (Isto, str. 313)
Postoje brojna historijska svjedočanstva koja pokazuju koliko su daleko išle šejtanske spletke i zavjere abasidskog dvora protiv ehlibejtskih Imama. Međutim, ta svjedočanstva nam također govore o njihovoj sposobnosti, pronicljivosti i mudrosti u sučeljavanju s njima.
Ebu Hašim Davud ibn Kasim Džaferi (Ebu Hašim Džaferi je čovjek iz loze Džafera Tajjara, inače rodom iz Bagdada, a predstavljao je izuzetno uglednu i cijenjenu ličnost među sljedbenicima Ehli-bejta. Ubraja se među naročito bliske drugove Imama Dževada, Hadija i Askerija, koji su ga jako cijenili. Radilo se o veoma hrabrom i odvažnom čovjeku koji je 252. h.g. bio uhapšen u Bagdadu, a potom prebačen u zatvor u Samari. Hatib Bagdadi i Sema’ni kao godinu njegove smrti navode pak 251)
priča:
„Nas nekolicina smo bili zatočeni, kad u tamnicu dovedoše Imama Askerija i njegovog brata Džafera. S nama je bio i jedan nepoznat čovjek koji je za sebe tvrdio da je sljedbenik Alijeve porodice. Imam ga pogleda, pa reče: 'Da među vama nije čovjek koji nije od vas, rekao bih vam kad ćete izaći na slobodu.' Onda reče strancu da se odmakne. 'Ovaj čovjek nije jedan od vas, i zato ga se klonite. On podnosi izvještaj halifi o svemu što kažete. Jedan zapis o tome je i sada skriven u njegovoj odjeći', kaza nam. Onda ga jedan od nas pretrese i u njegovoj odjeći nađe izvještaj koji je pripremio za halifu. U njemu su se nalazile stvari, koje bi, da su došle do halife, bile propast za nas.'“
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 437; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 222.)
Ova pripovijest pokazuje nam da su čak i u zatvor bili ubačeni doušnici koji su trebali tajno nadzirati Imama i njegove sljedbenike. U drugom primjeru, Ahmed ibn Ishak, jedan od Imamovih drugova, svjedoči:
„Dođoh kod Imama i zamolih ga da napiše nešto, kako bih, ako mi nekad dođe pismo od njega, mogao prepoznati njegov rukopis. On mi kaza: 'Ja malo pišem širokim, a onda malo uskim kalemom, tako da ako to uočiš u pismu, ne brini i znaj da je moje.'“
U sljedećem primjeru, jedan od Imamovih drugova priča:
„Bijaše skupina nas koji smo došli u Samaru. Samo smo čekali dan kada će Imam izaći iz svoje kuće kako bismo ga mogli vidjeti na ulici. Dok smo tako čekali, stiže nam pismo od Imama: 'Kad me vidite, neka me niko od vas ne selami i neko niko ne pokazuje drugima na mene, jer to bi moglo biti opasno po vas."
(Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 5, str. 269)
Abdulaziz Belhi kaže:
„Jednom sam se našao na ulici koja vodi do bazara trgovaca ovcama. Odjednom opazih Imama Hasana Askerija kako ide prema gradskoj kapiji. Poželjeh povikati: 'O ljudi, onaj čovjek je dokaz Božiji, pa ga zapamtite!' Ipak, znao sam da bi me u tom slučaju ubili. Kad Imam naiđe pored mene, pogledah ga, a on prinese prst usnama i dade mi znak da šutim. Ja ipak pođoh za njim. On mi tada reče: 'Pazi se, jer ako se odaš, stradat ćeš!' Navečer otiđoh k njemu, a on mi reče: 'Moraš se pritajiti, inače ćeš biti ubijen. Ne izlažite sebe opasnosti!" (Mesudi, Asbatul- vasijet, Tabetur-rabi'et, Mektebi Džaferijje, Nedžef, str. 243)
U to vrijeme neki od sljedbenika Alijeve porodice iz Samare otiđe nekim poslom u Džebel. (Planinsko područje koje se pruža na zapadu Irana do Hamadana i Kazvina)
Ondje srete jednog od Imamovih pristalica iz Helevana, koji ga upita: „Odakle dolaziš?“, pa kada ovaj odgovori da je iz Samare onda ga onaj opet upita: „Znaš li tu-i-tu mahalu i kuće u njoj?“
Kada ovaj odgovori potvrdno, opet ga upita: „A znaš li išta o Hasanu ibn Aliju?“
„Ne“, reče čovjek iz Samare, pa onaj upita: „A zašto si došao ovamo?“
„Došao sam poslom“, reče čovjek iz Samare, pa onaj drugi kaza: „Imam pedeset dinara. Uzmi ih, ali onda zajedno idemo u Samaru, a ti ćeš me odvesti kod Hasana ibn Alija (Imama Askerija). Ovaj prihvati i odvede ga Imamovoj kući.
(Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, str. 316)
Iz ovih priča možemo vidjeti pod kakvom strogom prismotrom je živio Imam Askeri i kako je teško bilo uopće doći u doticaj s njim. S druge strane, suma novca koju je čovjek iz Helevana ponudio kako bi ga ovaj odveo Imamovoj kući pokazuje koliko je ljudima bilo važno sresti Imama. Naime, pedeset dinara je u ono vrijeme predstavljalo pozamašnu svotu.
Historičari kažu da se tada za jedan dinar mogla kupiti kamila!
Uprkos svim ovim stalnim pritiscima, prismotri i mjerama nadzora od strane abasidske vlasti, Imam Askeri provodio je čitav niz političkih, društvenih i naučnih radnji s ciljem očuvanja izvornog islama i borbe protiv neislamskih ideja i uticaja. Tako se bavio znanstvenim radom na liniji odbrane islamskog učenja, pobijanjem sumnji i nedoumica koje su neprijatelji podgrijavali, te uobličavanjem ispravnih islamskih stavova.
Uspostavljao je komunikacijske mreže sa svojim sljedbenicima iz različitih krajeva, preko svojih opunomoćenika, kao i slanjem poruka i pisama. Također im je pružao materijalnu potporu i davao političku podršku i upute za rješavanje teškoća s kojima su bili suočeni. Obilno se koristio svojim znanjem o skrivenom u svrhu dizanja njihovog morala i pridobijanja onih koji su sumnjali u imamet. I, na kraju, pripremao je sljedbenike Ehli-bejta za razdoblje skrivenosti svoga sina, Dvanaestog Imama.
Zbog nepovoljnih uvjeta i snažnih pritisaka od strane abasidske vlasti, Imam Askeri nije bio u mogućnosti širiti svoje golemo znanje na razini čitavog društva. Unatoč toj činjenici, uspio je odgojiti učenike koji su, svaki ponaosob, učinili mnogo na polju promicanja i širenja islamskog nauka te razbijanja sumnji koje su unosili neprijatelji islama.
Šejh Tusi navodi više od stotinu takvih učenika. Među njima su neke izuzetne i dobro poznate ličnosti, poput Ahmeda ibn Ishaka Eš'arija Komija, Ebu Hašima Davuda ibn Kasima Džaferija, Abdullaha ibn Džafera Hamirija, Ebu Amra Osmana ibn Sa'ida Amrija, Alija ibn Džafera i Muhammeda ibn Hasana Seffarija. Njihovi doprinosi i sve ono što su učinili za islam ne bi se mogli opisati u okviru samo jedne knjige. Više o njima, njihovim životima i djelu može se naći u biografskoj literaturi.
Unatoč činjenici da su odgajani ovako sposobni učenici, oni bi se ponekad znali naći pred pitanjima i teškoćama čije rješavanje nije mogao na sebe preuzeti niko, osim Imam Askeri. U takvim prilikama, zahvaljujući svome imamskom znanju i izvanrednoj pronicljivosti, uvijek bi pronalazio izlaz iz ćorskokaka i rješenje za svaku teškoću.
Ibn Šehr Ašub piše:
„Ishak Kindi, koji se ubraja među najvažnije arapske, odnosno islamske filozofe, napisao je knjigu pod naslovom Protivrječnosti Kur'ana.
(Filozof, pisac rečene knjige nije Ishak Kindi nego njegov sin Jakub. Kako piše Muhammed Lutfi Džuma, Ishak je za vladavine trojice abasidskih halifa: Mehdija, Hadija i Haruna, obavljao dužnost upravitelja Kufe. (Tarihul- felasafetil-islam fil-mashrik vel-maghrib, Al-Mektebetul-'ilmijje, str. 1.) Možda je autor jednostavno zamijenio sina sa ocem, ili je prilikom prenošenja podataka i priređivanja knjige došlo do previda)
Dugo vremena proveo je osamljen u kući, posve predan pisanju te knjige. Nekom prilikom, jedan od Kindijevih učenika dođe kod Imama Askerija. Kada ga vidje, Imam mu reče:
'Zar među vama nema upućenog čovjeka koji bi mogao odgovoriti na ono što tvrdi vaš učitelj Kindi?'
Ovaj reče: 'Svi smo mi njegovi učenici. Još smo daleko od toga da se s njim raspravljamo ili mu za nešto u njegovom nauku prigovorimo.'
Tada mu Imam reče: 'Ako te nečemu poučim i objasnim ti, možeš li to prenijeti svome učitelju?'
'Mogu', odgovori ovaj.
Onda Imam kaza: 'Kada odeš odavde, idi svom učitelju. Zbliži se s njim tako da se možeš s njim ophoditi prisno i neposredno. Kada ostvariš potrebnu bliskost, kaži mu: Javilo mi se jedno pitanje na koje nije dostojan odgovoriti niko, osim vas. Radi se o sljedećem: Nije li moguće da je Kazivalac Kur'ana imao namjeru kazati nešto drugo, a ne ono što ste vi iz tih riječi razumijeli, odnosno da ste vi pogrešno razumjeli ono što je tim riječima kazano?
On će ti odgovoriti da je to moguće. Tada reci: Kako onda znate da Kazivalac Kur'ana nije imao na umu nešto drugo, a ne ono što ste vi pretpostavili da jeste?'
Onda Imam nastavi: 'On je pametan čovjek. I ovoliko će biti dovoljno da shvati svoju grešku.'
Učenik onda otiđe svome učitelju. Ponašao se onako kako ga je Imam uputio, dok ne dođe u povoljnu priliku da postavi svoje pitanje. To učini ovim riječima:
'Da li je moguće da onaj ko govori kaže nešto, a da onaj kome se obraća ne shvati šta je govornik imao na umu? Odnosno, da govornik govori jedno, a da slušalac to shvati na drugi način?'
Irački filozof je pažljivo slušao pitanje svog učenika, a onda reče: 'Ponovi to još jednom!'
Učenik ponovi svoje pitanje pa se učitelj zamisli, a onda reče: 'Da, takvo šta je moguće. Moguće je da govornik ima na umu nešto što slušatelj ne razumije, odnosno da iz vanjštine njegovih riječi shvati nešto što nije pravi smisao kazanog.'
Učitelj je znao da ovakvo pitanje nije moglo pasti na pamet njegovom učeniku pa ga upita: 'Zaklinjem te da mi kažeš istinu: Otkud tebi ovo pitanje?'
Učenik odgovori: 'A zar se ono meni nije moglo javiti?', ali učitelj reče: 'Ne, još je prerano za tebe da budeš na takvoj razini razmišljanja. Kaži mi ko te poučio tome?'
Tada učenik odgovori: 'Istina je da me Ebu Muhammed (Imam Hasan Askeri) upoznao s ovim pitanjem.'
Učitelj onda reče: 'Sad si mi kazao istinu. Ovakva pitanja svojstvena su toj porodici. Jedino oni mogu dokučiti takve istine!' Shvativši svoju zabludu, učitelj je potom naredio da se naloži velika vatra, pa je na njoj zapalio sve ono što je bio napisao o navodnim protivrječnostima Kur'ana.“
(Ovu pripovijest Ibn Šahrašub prenosi u knjizi Menakib (sv. 4, str. 424.) iz djela Al-Tebdil Ebul Kasima Kufija. Neki savremeni naučnici sumnjaju u istinitost ove priče, pa kažu: „Ova priča pokazuje da je Kindi živio u svojevrsnoj intelektualnoj kolebljivosti i da nije čvrsto vjerovao u islam. Iako je takvo što moguće, ovu zgodu navodi samo Ebul Kasim Kufi (i to bez navođenja prenosilaca), a od njega je preuzima Ašubi, što znači da se na nju ne može pozvati kao na historijski dokaz.“ (Muhammed Al-Sadr, Tarih-i ghajbatus-sughra, str. 196.) Međutim, s obzirom na neke Kindijeve ideje koje srećemo u literaturi o historiji islamske filozofije, ova priča se ne čini nemogućom. Baveći se njegovom filozofskom mišlju, Halil Al-Džar i Hana Al-Fahuri pišu: „Ali, katkad se dešava da se između filozofskih stavova i kur'anskih ajeta uviđa suprotstavljenost, i upravo takve protivrječnosti su izazvale kod nekih otpor prema filozofiji. Kindi je rješenje tih protivrječja pronašao u tevilu (unutarnjem smislu odnosno tumačenju) ajeta. On kaže: 'U arapskom jeziku, riječi imaju svoje doslovno i svoje metaforičko značenje. Tako, baveći se nekim ajetima, mislilac može posegnuti za metafoičkim smislovima i poslužiti se tevilom.'“ (Historija filozofije u islamskom svijetu,perz. prijevod Abdul-Muhammed Ajeti, Ketab-e zaman, Teheran 1358, sv. 2, str. 380.))
Jedne godine Samaru pogodi teška suša. Tadašnji halifa Mu'tamid naredi da ljudi klanjaju namaz za kišu (istisqa). Tri dana su se okupljali na gradskoj musali, klanjali i dovili, ali kiša ne pade. Četvrtog dana, veliki biskup sa svojim monasima zaputi se u pustinju. Kad god bi neki njegov monah digao ruke ka nebu, počeo bi jak pljusak. Sutradan i sami biskup učini isto te pade kiša koja natopi zemlju onako kako su ljudi priželjkivali. Narod bijaše time zadivljen. Kod mnogih se javi sumnja prema islamu te počeše iskazivati naklonost prema kršćanstvu.
Halifi se to nije svidjelo. Nije imao drugog izbora nego pozvati Imama, koji se tada nalazio u zatvoru. Reče mu zabrinuto:
„Vidiš li da ummet tvoga djeda skreće u zabludu!“
Imam odgovori: „Kaži biskupu da sutra izađe u pustinju s monasima.“
Halifa reče: „Ljudima više ne treba kiša, jer je već pala u izobilju. Zašto onda da dolaze u pustinju?“
Imam odgovori: „Zato da, ako Bog da, razbijem sve nedoumice kod naroda.“
Halifa onda naredi da prvak kršćana dođe u pustinju u utorak, zajedno sa svojim monasima. Imam Askeri, u pratnji mnoštva ljudi, također otiđe onamo. Kada kršćanski monasi podigoše ruke ka nebu, ono se zaista naoblači i poče padati kiša. Tada Imam naredi da dovedu monaha na koga je pokazao i pogledaju šta se nalazi među prstima njegove ruke. Učiniše tako, i među njegovim prstima nađoše ostatke pocrnjelih ljudskih kostiju. Imam ih uze, zavi u platno i pruži ih natrag onom monahu, rekavši:
„Traži sada da padne kiša!“
Monah opet podiže ruke ka nebu, ali oblaci se odjednom raziđoše i zasja sunce. To izazva silno čuđenje kod svih prisutne.
Halifa tada upita Imama: „Kakve su ono kosti?“
Imam odgovori: „Ono su kosti jednog od Božijih poslanika koje su iskopali iz njegovog kabura. A kosti Božijeg poslanika se ne mogu ukazati na otvorenom, a da odmah ne počne padati kiša.“
Halifa tad pohvali Imama. Onda se raspitaše za kosti i nađoše da je ono što je Imam rekao bila istina. Nakon ovog događaja Imam je pušten iz zatvora, a njegov ugled među narodom je dodatno porastao. On iskoristi ovu priliku pa zatraži da iz tamnice budu pušteni i njegovi drugovi. Halifa nije mogao a da mu ne udovolji.
U doba Imama Askerija ehlibejtsko učenje se već bilo raširilo u različitim područjima i u mnogim gradovima. Njegovi sljedbenici bili su okupljeni u nekoliko područja i gradova, poput Kufe, Bagdada, Nišabura, Koma, Aveha, Medaina, Horasana, Jemena, Reja, Azerbejdžana, Samare, Džurdžana i Basre. Među tim mjestima su Samara, Kufa, Bagdad, Kom i Nišabur uživali posebnu važnost.
Brojnost sljedbenika i njihova rasprostranjenost neizbježno su nametali potrebu za stvaranjem sređene komunikacijske mreže kako bi na taj način vjersko i političko vodstvo ehlibejtskog pokreta djelovalo na uređen način. Ovakva potreba javila se još u vrijeme Devetog Imama i, kako smo to vidjeli iz njegovog životopisa, već je tada bila uspostavljena djelotvorna komunikacijska mreža zastupnika i opunomoćenika u različitim pokrajinama.
Ovakavo djelovanje nastavljeno je i u razdoblju vodstva Imama Askerija. Među njegovim predstavnicima spomenut ćemo Ibrahima ibn Abdu, Imamovog čovjeka u Nišaburu. U jednom svome opširnom pismu, upućenom Ishaku ibn Ismailu i njegovim sljedbenicima u tom mjestu, ukazao je na ulogu imameta u upućivanju islamskog ummeta i pojasnio nužnost i važnost slijeđenja imama te upozorio na opasnosti koje nosi zanemarivanje njegovih naređenja.
Nakon toga u pismu je stajalo:
„...O Ishak, ovo pismo koje sam ti poslao po Muhammedu Musi Nišaburiju, predaj Ibrahimu ibn Abdu, kako bi i on postupio u skladu s njim. I ostali iz vašeg mjesta su to dužni učiniti. Neka ga Ibrahim ibn Abda svima pročita, kako ne bi ostalo mjesta pitanjima i sumnjama... Neka je blagoslov i golema milost Božija na tebe, Ibrahime ibn Abdu i na sve naše sljedbenike! Neka bude znano da svi moji sljedbenici iz vašeg grada, i svi oni koji nisu zastranili od Istine a do kojih dođe ovo pismo, moraju svoja finansijska zaduženja prema nama predati Ibrahimu ibn Abdu. On to onda mora predati Raziju (Vjerovatno se misli na Ahmeda ibn Ishaka Razija, jednog od sljedbenici Ehli-bejtajskih prvaka iz Reja, također povjerenika Imama Askerija. (pogledati Hijatul-Imam Askeri, šejh Muhammed Dževad Tabrisi, str. 332.)) ili onome koga ovaj odredi. Takva je moja naredba...“
Iz ovog pisma, pored upute u pogledu prikupljanja materijalnih priloga svojih sljedbenika, što je bilo od velike važnosti za snaženje i učvršćivanje ekonomske pozicije ehlibejtskog pokreta, vidimo kako su Imamovi predstavnici činili dobro uvezan lanac. Svaki od njih je imao jasno određeno područje djelatnosti i svaki je prikupljene priloge morao naposljetku predati glavnom opunomoćeniku.
Onda je on to dalje prosljeđivao Imamu. Kako bi potvrdio položaj Ibrahima ibn Abde i objasnio domen njegovih zaduženja, Imam u svome pismu Abdullahu ibn Hamdeviji Bejhekiju piše ovako:
„Odredio sam Ibrahima ibn Abdu za prikupljanje materijalnih priloga u vašoj oblasti i postavio ga kao svog pouzdanog i povjerljivog povjerenika. Budite bogobojazni i pokorni, pa izmirite svoje materijalne obaveze, jer niko nema izgovora da to ne učini...“ (Tusi, Isto, str. 580, hadis 1089)
Neki sljedbenici su posumnjali u vjerodostojnost ovog Imamovog pisma, odnosno rukopisa, plašeći se da se radilo o krivotvorini. Zato, on u narednom pismu piše:
„Pismo koje vam je stiglo o opunomoćeništvu Ibrahima u pogledu prikupljanja dažbina među mojim sljedbeniciama u toj oblasti pisano je mojom rukom...“ (Tusi, Isto, str. 580, hadis 1089)
Drugi Imamov predstavnik, Ahmed ibn Ishak ibn Abdullah Komi Aš'ari bio je jedan od njegovih izuzetnih drugova iz Koma. Neki biografi spominju ga kao osobu zaduženu za vezu između Imama i njegovih sljedbenika iz Koma, ubrajajući ga među njegove najbliže drugove. Muhammed ibn Džerir Taberi piše:
„Ahmed ibn Ishak Komi Aš'ari bio je učitelj šejha Saduka i Imamov izaslanik. Kada je Imam Askeri bio ubijen, postao je opunomoćenik Imama Mehdija. Imam bi mu slao svoja pisma, a on bi u njegovo ime sakupljao materijalne obaveze ljudi Koma i okoline i predavao ih njemu." (Sv. 50, str. 323.)
Ahmed ibn Ishak mu je jednom predao stotinu i šezdeset kesa zlata i srebra sakupljenog među njegovim sljedbenicima iz Koma, što pokazuje da se radilo o zaista velikim iznosima. Ibrahim ibn Mahzijar Ahvazi bio je još jedan opunomoćenik Imama Askerija. Pred kraj Imamovog života kod njega se sabrao povelik imetak, koji nije imao priliku predati Imamu. Nakon Imamovog šehadeta, Ibrahim se također razboli te oporuči svom sinu da taj imetak preda Imamu Mehdiju. Ovaj izvrši tu obavezu, a nakon očeve smrti postade opunomoćenik Dvanaestog Imama.“ (Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 351; Šejh Muhammeda Taki Tusteri, Kamusur-ridžal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv. 1, str. 316; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 518.)
Na vrhu ovog lanca izaslanika i opunomoćenika nalazio se Muhammed ibn Osman Amri. Ostali predstavnici su održavali vezu s Imamom posredstvom njega. Prikupljeni novac i dobra predavali su njemu, a on bi to onda prosljeđivao Imamu.
(Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridžal, Daneshgahe ilahijjat, Mashad 1348, str. 532, hadis br. 1015; Šejh Muhammeda Taki Tusteri, Kamusur-ridžal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv. 1. str. 315. Ovaj čovjek, kako ćemo vidjeti u narednom poglavlju, bit će odabran i za opunomoćenika Imama Zemana, ubrzao Allah njegov dolazak! )
Osim posredstvom predstavnika i opunomoćenika, Imam je saobraćao sa svojim sljedbenicima posredstvom poruka i pisama. Na taj način je rješavao njihove pojedinačne potrebe i čuvao ih pod okriljem svoje upute. U ovom smislu, primjera radi, može se ukazati na djelovanje Ebul-Adjana, još jednog od Imamovih bliskih drugova.(Ebul-Adjan Ali Basri umro je krajem 3. hidžretskog stoljeća; glavni nadimak mu je bio Ebul-Hasan, ali je u literaturi poznat i kao Ebul-Adjan, a stekao je ovaj nadimak zato što je raspravljao sa sljedbenicima svih religija, i u tim raspravama bi redovno pobjeđivao. Svakako, to je činio po uputama Imama i podučen od njega, što ukazuje na zaključak da Imam nije zapostavljao ni ovaj vid djelovanja)
On je njegova pisma i poruke prosljeđivao pojedincima, a od njih preuzimao njihova, kao hums i milodare, pa bi mu onda to donosio u Samaru. Njegova posljednja dužnost je opisana u poglavlju o Imamovom šehadetu. Poznato je Imamovo pismo Ibn Babveju, na koje ćemo se osvrnuti kada budemo govorili o snaženju političkog položaja sljedbenika Ehli-bejta. Također, Imam je sljedbenicima iz Koma i Aveha poslao dva pisma koja možemo naći u našoj literaturi.
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 425; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 5, str. 316; Fejz Kašani, Me'adinul-hikmeti fil-mekatibil-eimme, Kom, sv. 2, str. 265)
Pored njih, sačuvana su i još neka pisma koja je Imam pisao različitim povodima. (Fejz Kašani, Isto, str. 264; Medžlisi, Isto, str. 317.)
Shodno predajama, Imam je ujutro 8. Rebiul-evela 260. h.g., neposredno prije svoje smrti, napisao više pisama za narod Medaina. Unatoč svim ograničenjima i stalnoj prismotri od strane vladajućeg aparata, Imam Askeri je predvodio niz ilegalnih političkih pregnuća. Zahvaljujući suptilnosti njegovog postupka, one nisu otkrivene od strane halifinih uhoda i doušnika.
U ovom pogledu postoji mnoštvo primjera, a čitaocima ćemo ovdje skrenuti pažnju samo na dva. Osman ibn Sa'id Amri, (Osman ibn Sa'id kasnije će uživati tu čast da bude jedan od opunomoćenika Dvanaestog Imama tokom razdoblja njegove male skrivenosti, o čemu će u narednom poglavlju biti više riječi) jedan od najbliskijih i najprisnijih Imamovih drugova, djelovao je pod krinkom trgovca uljem. Imamovi sljedbenici su mu predavali svoje materijalne priloge, koje bi on onda sakrivao u posude za ulje i na taj način dostavljao Imamu. (Šejh Tusi, Al-Ghajbat, Mektebi Ninevi hadisijje, str. 214; Šejh Abbas Komi, Sefinetul-bihar, Ketabkhane-je Sena'i, Teheran, sv. 2, st)
Davud ibn Esved bio je Imamov sluga zadužen za ogrjev i grijanje kuće. On bilježi:
„Imam me jednom pozva i pruži mi jednu podugačku deblju motku, rekavši: 'Nosi ovo Osmanu ibn Sa'idu.' Uzeh motku i pođoh. Usput naiđoh na jednog vodonošu, čija mazga mi zapriječi put. On mi reče da je potjeram, pa podigoh onu motku da je udarim njome. Od udarca motka puče i ja ugledah pisma koja su u njemu bila sakrivena. Brzo ih sakrih, uzeh motku u ruke i pođoh natrag. Vodonoša zagalami za mnom i pođe da psuje i mene i časnog Imama... Kada stigoh Imamovoj kući, ispred nje me sačeka jedan od njegovih slugu i odmah mi reče: 'Gospodar pita zašto si udarajući mazgu slomio drvo?' 'Nisam znao šta je u drvetu!', odgovorih. Poslije mi Imam reče: 'Ne čini stvari zbog kojih se kasnije moraš ispričavati. Ubuduće, ako čuješ da nas neko psuje i govori ružno o nama, gledaj svoja posla i ne sukobljavaj se ni sa kim. Živimo u zlom gradu i zloj zemlji, pa se drži svoga posla. Znaj da nam stigne obavijest o svemu onom što učiniš!"
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 427.)
Naredna važna djelatnost Imama Askerija bila je materijalna potpora koju je pružao svojim sljedbenicima. Pogledamo li Imamov životopis, uočit ćemo da su mu se neki njegovi drugovi, pritisnuti neimaštinom, obraćali za pomoć. Tako je on rješavao njihove novčane potreškoće, često im pomažući i prije nego su mu se uopće obratili. Na taj način je sprječavao da oni, pritisnuti materijalnim teškoćama, podlegnu pritiscima abasidske vlasti. U prilog rečenom navest ćemo nekoliko primjera.
Ebu Hašim Džaferi (O ličnosti i karakteru Ebu Džafera govorili smo na prethodnim stranicama) bilježi:
„Našao sam se pogođen neimaštinom. Htio sam o svojoj tegobi pisati Imamu Askeriju, ali me je bilo stid pa zato odustadoh. Međutim, dođoh kući i vidjeh da mi je od Imama stiglo stotinu dinara i pismo. U njemu je stajalo: 'Ne stidi se i ne usteži se, već traži od nas, kako bi ti, voljom Božijom, bilo udovoljeno." (Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 343; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 439; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 508)
Ali ibn Zejd Alevi svjedoči:
„Imam Askeri mi dade određenu svotu novca i reče: 'Kupi sebi ovim robinju-sluškinju, jer tvoja robinja je umrla.' Kada dođoh kući, saznadoh da mi je robinja zaista umrla." (Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 431; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 217)
Ebu Hašim Džaferi piše:
„Obavijestih Imama o svojim novčanim potrebama. Imam mi pruži punu kesu sa nekih petsto dinara, rekavši: 'Uzmi ovo, Ebu Hašime, i oprosti ako je malo!'“
Ebu Tahir ibn Bilal jedne godine došao je na Hadž. Tokom obavljanja obreda primijeti da je Ali ibn Džafer (Ali ibn Džafer je bio odan i iskren drug Imama Hadija i Imama Askerija, mir neka je s njima, i čovjek od njihovog povjerenja. Neko vrijeme ga je Mutevekkil držao u tamnici pod optužbom da ovaj sarađuje sa hazreti Hadijem, a pošto je izašao iz zatvora, po Imamovom naređenju je odselio u Mekku. Vjerovatno se ovdje misli na njega, budući da ga je Ebu Tahir vidio u Mekki) udijelio siromasima golem novac. Vrativši se s Hadža, pismom obavijesti Imama o tome. On mu u odgovoru napisa:
'Ranije smo naredili da mu se daje sto hiljada dinara [da podijeli]. A onda smo naredili da mu se da još, ali on to zbog nas nije htio prihvatiti.' Nakon svega, Ali ibn Džafer je došao kod Imama i, po njegovom naređenju, dato mu je još trideset hiljada dinara.“
Ova pripovijest kazuje nam kako je Ali ibn Džafer u Hidžazu dijelio velike sume novca čija količina pokazuje da se radilo o smišljenom planu da se materijalno pomognu siromašni sljedbenici Ehli-bejta i ugledne ličnosti među njima. Ne treba izazivati iznenađenje okolnost da je Imam raspolagao sa tako velikim svotama novca jer, unatoč okruženju pod prismotrom i svim pritiscima vlasti, Imam je posredstvom svojih povjerenika primao značajne priloge od svojih sljedbenika iz raznih krajeva.
Tako, historijski izvori svjedoče kako je jednom prilikom Imamu došao neki čovjek iz Džurdžana (Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 211; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 435) i donio mu priloge koje su sakupili ljudi iz tog kraja. A samo jedan čovjek iz Džebela, upućen od nekog prijatelja, pokloni Imamu četiri hiljade dinara. Kako smo već kazali, Imamov povjerenik za Kom (Ahmed ibn Ishak) predao je Imamu jednom prilikom stotinu i šezdeset kesa zlata i srebra prikupljenih među narodom tog kraja. Imamovi povjerenici iz različitih područja donosili su mu značajne iznose novca sve do njegovog šehadeta.
Nakon toga su to prosljeđivali njegovom sinu-nasljedniku, Imamu Mehdiju. Kao primjer, spomenuli smo novac koji se nalazio kod Ibrahima ibn Mehjara, a koji je njegov sin nakon njegove smrti predao povjereniku Imama. Kada već govorimo o iznosima novca koji se navode u historijskim vrelima, možemo spomenuti još i sedamsto dinara, koje mu je predao neki čovjek iz Džebela, te petsto dinara koje je donio Imran Hamadani.
Među najzanimljivijim dionicama političkog djelovanja Imama Askerija bila je podrška uglednim i uticajnim ličnostima kada bi ovi bili izloženi pritiscima vlasti i zapadali u teškoće boreći se za uzvišene ideale ehlibejtskog nauka. Imam je svakog od njih, primjereno datim prilikama, hrabrio, upućivao i dizao mu moral, kako bi iznio svoju veliku društvenu, političku i vjersku odgovornost.
Muhammed ibn Hasan ibn Mejmun priča:
„Počeo sam pisati pismo Imamu Askeriju u kojem sam se žalio na siromaštvo i neimaštinu. Onda rekoh sebi: 'Zar Imam Sadik nije rekao: Siromaštvo uz nas bolje je od obilja uz druge, a pogibija uz nas bolja od života uz naše neprijatelje!' Uskoro mi je od Imama došlo pismo u kojem je pisalo: 'Kad god se uvećaju grijesi naših prijatelja, Gospodar učini da osjete siromaštvo. Tako im oprosti mnoge njihove grijehe. Kao što si sam sebi kazao, siromaštvo uz nas bolje je nego bogatstvo uz druge. Mi smo utočište onima koji se kod nas sklone i svjetlo onima koji od nas traže uputu. Mi čuvamo one koji se u strahu od stranputice nama priključe. Onaj ko nas voli, zajedno je s nama u bliskosti Bogu, a onaj ko ne slijedi naš put, ide ka Vatri."
Drugi ovakav primjer je njegovo pismo Aliju ibn Husejnu ibn Babveju Komiju, jednom od velikih fakiha ehlibejtske škole. U njemu, nakon niza korisnih savjeta i uputa, napominje sljedeće:
„Budi strpljiv i čekaj Feredž (pojavu Imama Mehdija), jer Poslanik je rekao: 'Najbolje djelo moga ummeta jeste iščekivanje Feredža.' Naši sljedbenici će stalno biti u žalosti i brigama dok se ne pojavi moj sin (Dvanaesti Imam), onaj sa kojim nas je Poslanik obradovao da će ispuniti Zemlju redom i pravdom, nakon što bude ispunjena neredom i nepravdom. O veliki čovječe od povjerenja i moj pravniče! Strpi se i preporuči našim sljedbenicima strpljenje! Zemlja pripada Bogu i On je daje u nasljedstvo onim od robova Svojih kojima On hoće. Dobar svršetak pripada samo bogobojaznim. Neka je s tobom i svim našim sljedbenicima selam i rahmet Božiji!“
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4 , str. 425. Budući da se šehadet Imama Askerija desio 260. h.g, a da je Ali ibn Husejn ibn Babveje umro 329. h.g, neki zapažaju kako je čudno da mu Imam u navedenom pismu upućuje ovakve pohvale s obzirom na okolnostda se radilo o mladiću od dvadesetak godina. Ipak, izgleda da je bila riječ o čovjeku koji je, uprkos njegovoj mladosti, spadao u red duhovnih i moralnih odličnika)
Znamo da su Imami, zahvaljujući njihovoj vezi sa Gospodarom svjetova, bili obaviješteni o nekim pojavama iz svijeta skrivenog. U prilikama kada su bivali ugroženi temelji islamske istine ili temeljni ciljevi ummeta (poput zakonitosti njihovog imameta), koristili su se tim svojim posebnim znanjem. Predskazanja Imama i njihova obaviještenost o pojavama iz svijeta skrivenog čine važnu dionicu u njihovom djelovanju.
Pozabavimo li se životopisom Imama Askerija doći ćemo do zaključka da se on više od ostalih Imama koristio ovom vrstom znanja. Shodno istraživanjima Kutba Ravendija o kerametima, kazivanjima o skrivenom te izvanrednim djelima Imama Askerija, u njegovoj knjizi Hara'idž navodi se četrdeset takvih primjera. Sejjid Bahrani u djelu Medinetul-me'adžizu navodi 134, šejh Hur Amili 136 u Asbatul-hidajet, a Allame Medžlisi u zbirci Biharul-anvar bilježi 81 takav primjer. (Tabasi, Šejh Muhammed Dževad, Hijati Imam Askeri, Daftar-e tablighat-e islami, Kom 1413, str. 121)
Možda je razlog za to ležao u nepovoljnim uvjetima u kojima su živjeli Jedanaesti Imam i njegov otac, Deseti Imam. Naime, otkako je Imam Hadi pod prisilom doselio u Samaru – o čemu smo govorili u njegovom životopisu – nalazio se pod stalnom prismotrom i strogim nadzorom, tako da nije imao prilike da široj zajednici svojih sljedbenika predstavi svoga sina Hasana kao narednog Imama. Takvo šta bi u načelu predstavljalo i veliku opasnost s obzirom na prijetnje od strane ondašnje vlasti. Stoga se predstavljanje Imama Askerija kao sljedećeg Imama desilo tek u posljednjim mjesecima života Imama Hadija.
(Tabasi, Isto, str. 217.)
Tako u vrijeme kada je on preselio s Ovoga svijeta mnogi njegovi sljedbenici nisu ni znali da je njegovo mjesto preuzeo upravo hazreti Askeri. (Mesudi, Asbati vasijjet, str. 234)
Čini se da u tom pogledu nije bez uticaja bio još jedan činilac. Riječ je o pojavi da je jedna skupina sljedbenika Ehli-bejta još za života Imama Hadija smatrala kako će imamet pripasti njegovom drugom sinu, Muhammedu ibn Aliju. Stoga je rečena skupina iskazivala Muhammedu golemo poštovanje, iako se Imam Hadi borio protiv takvog postupanja i upućivao ih je na imamet svoga sina Hasana. Nakon šehadeta hazreti Hadija, skupina izdajica i neznalica, poput Ibn Mahvije, raširili su taj stav među narodom, te su nastojali javno osporiti imamet hazreti Askerija. Svi ovi razlozi uzeti zajedno učinili su da ljudi sprva budu nepovjerljivi prema Imamu. Neki su ga pokušavali na razne načine iskušati, (Mesudi, Isto, str. 246.) dok su mu se drugi, provjere radi, obraćali pismima.(Mesudi, Isto, str. 238. )
Ova trvenja i sumnje išli su dotle da je Imam u odgovoru jednoj skupini sljedbenika Ehli-bejta, s vidnim ogorčenjem, pisao: „Niko od mojih očeva nije u pogledu svoga imameta doživio od naših sljedbenika takva osporavanja i sumnje.“ Kako bi razbio sve sumnje i nedoumice kod svojih drugova, podigao njihov moral i uputio zabludjele, Imam Askeri je bio prinuđen smaknuti neke zastore, te javno kazivati ljudima o nekim pojavama iz svijeta skrivenog. To se pokazalo najdjelotvornijim načinom opovrgavanja protivnika i snaženja vjere sljedbenika Ehli-bejta.
Ebu Hašim Džaferi, za kojeg smo ranije kazali da je bio jedan od najbližih Imamovih drugova, bilježi:
„Kad god bih došao kod Imama Askerija osvjedočio bih se u nove znakove i dokaze njegovog imameta.“
Kako bi nam Imamova djelatnost na ovom planu bila jasnija, navest ćemo nekoliko primjera Imamovih predskazanja i kazivanja o pojavama iz svijeta skrivenog.
Muhammed ibn Ali Semeri, jedan od bliskih i prisnih imamovih drugova, svjedoči:
„U jednom pismu Imam Askeri mi je napisao: 'Pred vama je smutnja, pa budite spremni!' Nekoliko dana kasnije dođe do spora i sukoba među Hašimijama. Pisao sam Imamu: 'Je li to ona smutnja?', a on mi odgovori: 'Ne, to nije to!' Nekoliko dana kasnije Mu'tazz bi ubijen." (Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 207; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 298.)
Imam je dvadesetak dana prije ubistva Mu'tazza pisao Ishaku ibn Džaferu Zubejriju:
„Ostani kod svoje kuće, jer desit će se važna stvar.“ Ovaj priča: „Nakon što je ubijen Beriha, pisao sam Imamu: 'Desilo se ono o čemu ste govorili. Šta sad da činim?', a Imam otpisa: 'Događaj na koji sam mislio je nešto drugo.' Ne prođe dugo, a bi ubijen Mu'tazz.“
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 340; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str 436; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 436; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 506)
Muhammed ibn Hamza Serevi bilježi:
„Posredstvom Imamovog bliskog druga Ebu Hašima Džaferija poslao sam mu pismo u kojem sam ga zamolio da dovi za mene kako bih se izbavio iz siromaštva. Imam mi je svojeručno odgovorio: 'Blago tebi, jer Bog će te uskoro učiniti imućnim. Tvoj amidžić Jahja je umro i nema nasljednika pa će ti uskoro pripasti naslijeđe u vrijednosti sto hiljada dirhema."
(Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 214; Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 432.)
Ebu Hašim Džaferi svjedoči:
„Bijah u zatvoru. Požalih se Imamu na težinu okova i lanaca. Imam mi u odgovor napisa: 'Danas ćeš podne-namaz klanjati kod svoje kuće.' I zaista, samo malo nakon toga bijah oslobođen i klanjao sam podne kod svoje kuće.“
Ahmed ibn Muhammed priča:
„U doba kada je abasidski halifa Muhtadi započeo sa pogubljenjem mevalija, napisah u pismu hazreti Askeriju: 'Hvala Bogu da je halifa zauzet nečim drugim, pa nema vremena ni prilike da Vas uznemirava. Čuo sam da vam je prijetio riječima: Treba ih zatrti s lica Zemlje!' Imam mi svojeručno napisa odgovor: 'On neće živjeti dovoljno dugo da ostvari svoje prijetnje. Brojeći od danas, šestoga dana umrijeće u poniženju i jadu.' Šest dana kasnije Muhtadi je ubijen upravo onako kako je Imam predvidio.“
Džafer ibn Muhammed Kulansi kaže:
„Moj brat Muhammed, čija žena bijaše trudna, pisao je hazreti Askeriju s molbom da dovi da se njegova žena porodi bez tegoba i da dijete bude muško. U odgovoru, Imam mu napisa: 'Bog će ti darovati sina, a Muhammed i Abdurahman su lijepa imena.' Njegova žena rodi sinove-blizance, pa im dadoše imena Muhammed i Abdurahman.“ (Mesudi, Isto, str. 241.)
Muhammed ibn Ajjaš bilježi:
„Nas nekolicina razgovarali smo o kerametima Imama Askerija. Jedan neprijatelj Ehli-bejta reče: 'Pisat ću mu bez korištenja tinte, pa ako mi odgovori, prihvatit ću da je on na Istini!' Mi napisasmo pisma sa svojim pitanjima, a onaj poricatelj je pisao kalemom po papiru naprazno, bez umakanja u tintu, tako da nije ostajalo nikakvog traga. Poslali smo pisma Imamu, pa on svakom od nas odgovori, a na pismu namijenjenom onome poricatelju stajalo je njegovo i ime njegovog oca. Kada ovaj to vidje, pade u nesvijest, a nakon što dođe sebi, potvrdi Imama i uvrsti se među njegove sljedbenike.“
(Ibn Šahrašub, Menakibu Ali ibn Ebu Talib, Ketabfurushi-je Mustafavi, Kom, sv. 4, str. 440.)
Ismail ibn Muhammed svjedoči:
„Sjedio sam pred vratima Imama Askerija. Kada Imam izađe, priđoh mu i požalih se na svoje siromaštvo, kunući se da nemam čak niti jednoga dirhema. Imam mi reče: 'Tako se kuneš, a u zemlju si zakopao dvjesto dinara?!' A onda dodade: 'Ne kažem to zato da ti ne bih ništa dao', pa se okrenu ka svome slugi i reče: 'Daj mu to što imaš uza se!' Sluga mi onda pruži stotinu dinara. Imam mi potom kaza: 'Bojim se da ćeš bez onih dvjesto dinara ostati onda kada ti budu najviše trebali!' Otiđoh potom do svoga novca, i nađoh ga ondje gdje sam ga sakrio. Prenesoh ga onda na drugo mjesto i sakrih ga tako da ga niko ne može naći. Prošlo je neko vrijeme i meni ustreba novaca. Otiđoh tamo gdje sam ga sakrio, ali ne nađoš ništa, što mi jako teško pade. Kasnije shvatih da je moj sin našao novac i uzeo ga. Tako sam naposljetku ostao bez tog novca i desilo se upravo onako kako je Imam kazao.“
Čovjek po imenu Halebi bilježi:
„Okupili smo se u Samari i čekali da Ebu Muhammed (Imam Askeri) izađe iz kuće kako bismo ga izbliza vidjeli. Uto primih pismo od Imama u kojem je stajalo: 'Upozoravam vas da me niko ne selami i ne pokazuje na mene, inače će vam životi biti u opasnosti!' Pored mene je stajao neki mladić, pa ga upitah: 'Odakle si?', a on odgovori: 'Iz Medine.' 'Šta radiš ovdje?', upitah, a on reče: 'Postoje razilaženja u pogledu Ebu Muhammedovog imameta, pa sam došao da ga vidim i čujem, ili da vidim neki znak kako bi mi se srce smirilo. Ja sam, inače, potomak Ebu Zerra Gaffarija.'
U tom trenutku Imam Hasan izađe napolje sa svojim slugom. Kad naiđe pored nas, pogleda onog mladića i reče: 'Jesi li ti Gaffarija?' Mladić odgovori da jeste, a onda Imam upita: 'Kako ti je majka Hamdevija?' 'Dobro je', odgovori mladić, pa Imam nakon ovog kratkog razgovora ode od nas. Upitah onda mladića: 'Jesi li ga prije viđao?' 'Nisam!', odgovori on. 'Je li ti ovo bilo dovoljno?', upitah onda, a mladić reče: 'I manje od ovoga bilo je dovoljno!"
(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 269.)
Džafer ibn Muhammed kazuje:
„Imam Askeri išao je putem, a mi smo ga pratili. Želio sam imati dijete, pa u srcu pomislih: 'O Ebu Muhammede (Askeri), hoću li dobiti dijete?!' Imam me tad pogleda, klimnu mi glavom u znak potvrde. Onda u srcu rekoh: 'A hoće li biti sin?' Imam odrečno zavrti glavom. Uskoro nam Bog dade kćer!“
(Tabasi, Šejh Muhammed Dževad, Hijati Imam Askeri, Daftar-e tablighat-e islami, Kom 1413, str. 136)
Ali ibn Muhammed ibn Zijad priča:
„Dođe mi od Imama pismo u kome je stajalo: 'Prijeti ti opasnost, pa ne izlazi iz kuće.' Uskoro me snađe jedna nevolja koja me uplaši, pa se obratih Imamu s pitanjem je li to ona nevolja na koju je mislio? U odgovor mi napisa: 'Nevolja o kojoj sam govorio gora je od te.' Uskoro, zbog Džafera ibn Mahmuda, bijah izložen progonu, a vlast je onome ko me bude uhvatio nudila nagradu od stotinu hiljada dirhema.“
(Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 207; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 297.)
Skrivenost Imama, odnosno predvodnika zajednice je neuobičajena i teško shvatljiva pojava koju obični ljudi neće lahko prihvatiti. Zato su Poslanik islama i Imami postepeno upoznavali ljude s ovim pitanjem i pripremali ih za njegovo razumijevanje i prihvatanje. Takav trud naročito je bio pojačan i uočljiv u doba Imamā Hadija i Askerija, budući da se vrijeme Imamove skrivenosti bilo približilo. Kako smo iz životopisa Imama Hadija vidjeli, on je djelovao uglavnom posredstvom opunomoćenika i vrlo rijetko je s ljudima održavao izravne veze.
Takav pristup je u vrijeme Imama Askerija bio dodatno pojačan. Kada je rođen hazreti Mehdi, Imam ga je pokazao samo svojim odabranim i njemu izuzetno bliskim sljedbenicima. Inače, njegovi doticaji s ljudima su svakim danom bivali sve ograničeniji i rjeđi. Čak je i na upite i teškoće svojih sljedbenika iz same Samare odgovarao pismima ili preko svojih opunomoćenika, pripremajući ih tako na prihvatanje uvjeta i prilika kakvi će vladati u razdoblju skrivenosti, odnosno na posredno saobraćanje sa Imamom.
Kako ćemo vidjeti, riječ je o istom postupanju kakvo će Dvanaesti Imam primjenjivati u razdoblju Male zakrivenosti, pripremajući tako svoje sljedbenike za Veliku skrivenost. Kako smo već rekli, neki od odabranih sljedbenika Ehli-bejta su bili u prilici vidjeti hazreti Mehdija. Ovdje ćemo navesti neke primjere takvih susreta.
Ahmed ibn Ishak, jedan od odabranih i omiljenih drugova Imama Askerija, priča:
„Došao sam kod Imama želeći ga upitati o Imamu nakon njega. Ali, prije nego ga i upitah, Imam reče: 'O Ahmede, otkako je Allah stvorio svijet neće ga ostaviti bez Svoga dokaza do Dana sudnjega. Njegovim blagoslovom Bog ljude svijeta štiti od nesreće, šalje im kišu i daje im blagodati zemlje.'
Upitah: 'Ko će biti predvodnik i Imam nakon vas?'
Imam brzo ustade i ode u drugu sobu. Uskoro se vrati noseći u naručju dječačića starog otprilike tri godine, čije je lice sijalo poput punog Mjeseca. Onda mi reče: 'O Ahmede, da kod Boga i među Imamima nisi poštovan, ne bih ti pokazao ovog svoga sina. On je Poslanikovog imena i njegove loze. Ispunit će zemlju pravdom onako kako je sad ispunjena nepravdom. U ovome ummetu on je, po pitanju dužine skrivenosti, poput Hidra i Zul-karnejna.
Bit će skriven toliko dugo da će mnogi u njega posumnjati. Zablude će biti spašeni samo oni koje Bog učvrsti u njihovom uvjerenju u imamet te će uslišati njihove dove da ubrza njegovo pojavljivanje."
Uz svo neprijateljstvo i zlobu koje su ljudi s abasidskog dvora ispoljavali prema Imamu Askeriju, njegova duhovna veličina i savršenost bi katkad na njih uticali na takav način da nisu imali izbora, osim pred njim ponizno spustiti glave i hvaliti ga svim jezicima. Abdullah ibn Hakan je bio važna ličnost na abasidskom dvoru. Njegov sin Ahmed bio je odgovoran za zemljišna pitanja u Komu i zadužen za sabiranje poreza u toj oblasti. On je slovio za jednog od ljutih neprijatelja imameta.
Hasan ibn Muhammed Aš'ari, Muhammed ibn Jahja i ostali prenose da se na jednom skupu kod njega povela riječ o pristašama Alijeve porodice i njihovom vjerovanju. Ahmed tom prilikom reče:
„Ja u Samari što se tiče alevija, Alijeve porodice i Hašimija uopće, nisam vidio nekog tako časnog, poštenog, uzornog i izvanrednog kao što je Hasan ibn Ali ibn Muhammed (Imam Askeri). Njegova porodica daje mu prednost nad njihovim starijima. On isti ugled uživa među vojnim zapovjednicima, vezirima i običnim pukom. Sjećam se da sam jednom bio kod svoga oca, kad vratari oglasiše: 'Ebu Muhammed ibn Rida (Iz poštovanja i kao znak ugleda Imama Ride, mir neka je s njim, u ondašnjem društvu, čak i među Abasidima, Imama Dževada, Imama Hadija i Imama Askerija, mir neka je s njima, nazivali su Ibn Rida)
(Imam Hasan Askeri) želi ući.' Moj otac glasno reče: 'Pustite ga da uđe!' Začudih se tome što ga vratari pred mojim ocem spominju s vidnim poštovanjem i uvažavanjem. Kod moga oca se tako smio spomenuti samo halifa, prestolonasljednik ili onaj za koga je halifa naredio da mu se ukazuje poštovanje. Tad uđe tamnoput čovjek skladnog rasta, lijepog lica, skladno građen, mlad i naočit. Kada ga moj otac ugleda, diže se i pođe mu u susret.
Ne sjećam se da je moj otac ikada nekom Hašmiji ili vojnom zapovjedniku iskazao takvo poštovanje. On onda pritisnu čelo na njegovu ruku, poljubi ga u obraz i rame, pa ga uze za ruku i posadi ga na mjesto na kome je dotad sjedio, a sam sjede nasuprot njega. Zatim se upusti u razgovor s njim, govoreći svako malo 'Žrtvovao bih se za te!'. Sve to me veoma začudi. Tada dođe vratar i oglasi: 'Došao je Muvaffak (halifin brat) i želi ući.'
Bilo je uobičajeno da se, kada Muvaffak dolazi, svi vratari i vojni zapovjednici postroje u dva reda i da Muvaffak uđe prolazeći kroz taj špalir. Međutim, otac je ovaj put obraćao pažnju samo na Ebu Muhammeda (Imama Askerija) i razgovarao je s njim, dok ne ugleda Muvaffakovog ličnog roba.
Tada reče Ebu Muhammedu: 'Žrtvovao bih se za te, ako nemate ništa protiv da sada pođete', a onda naredi vratarima da ga isprate tako da ga Muvaffak ne vidi. Ebu Muhammed se diže, a ustade i moj otac, zagrli ga, pozdravi se s njim i isprati ga. Tada se obratih očevim vratarima i slugama: 'Ah, ko je bio onaj čovjek koga ste pred mojim ocem spominjali s poštovanjem i prema kome se on onako ponio?!'
Odgovoriše: 'On je jedan iz Alijeve porodice po imenu Hasan ibn Ali, a zovu ga i Ibn Rida.' Još više se začudih pa sam čitav dan do večeri razmišljao o njemu i očevom odnosu prema njemu. Moj otac je običavao sjesti nakon jacije i pregledati izvještaje koje je trebao proslijediti halifi. Pošto je klanjao namaz i sjeo, uđoh i sjedoh s njim. Bio je sam. Upita me: 'Ahmede, trebaš li nešto?' Odgovorih: 'Da, oče, ako dopuštaš da kažem?'
'Dopušteno ti je', odgovori. Tada upitah: 'Oče, ko je bio onaj čovjek kojeg sam jutros vidio, a prema kojem si bio onako ponizan i pun poštovanja, te si mu se obraćao sa Žrtvovao bih se za te, i govoreći da bi oca i majku dao za nj?'
On odgovori: 'Sine moj, on je Imam rafidija (Neprijatelji su nazivali sljedbenike Ehli-bejta rafidijama) Hasan ibn Ali, poznat kao Ibn Rida.' Onda malo pošuti, a šutio sam i ja. Potom nastavi: 'Sine moj, ako bi hilafet otišao iz ruku Abasida, niko među Hašimijama ga nije dostojan, osim njega. To je zbog njegovih vrlina, čestitosti, skrušenosti, pobožnosti, držanja, dobrote i pristojnosti. I njegov otac bio je velik i vrlinama ukrašen čovjek.' Zbog ovih riječi još više se zamislih i zabrinuh. Bio sam sada još srditiji na oca.
Jedino što sam imao na umu bilo je da se raspitam o Ibn Ridi i saznam što više o njemu. I nisam o njemu upitao nijednog Hašimiju, vojnog zapovjednika, učenjaka, kadiju, fakiha ili bilo koga drugog, a da nisam čuo beskrajne pohvale na njegov račun. Svi su ga spominjali samo po dobru i davali mu prednost nad svim ostalima u njegovoj porodici. Tako njegov ugled u mojim očima poraste, jer ne nađoh nijednog njegovog prijatelja ili neprijatelja a da o njemu nije govorio lijepo i hvalio ga...“
(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 338; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 503; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 197. Brošura organizacije „Dar rah-e hak“ posvećena Imamu Hasanu Askeriju, str. 13-18)
Mu'tamid Abasi je bio u stalnoj brizi usljed Imamova ugleda i omiljenosti u narodu. Kada je vidio da njegova omiljenost stalno raste i da zatočenje, pritisci i stalni nadzor imaju suprotan učinak od željenog, odlučio je da ga tajno otruje.
Čuveni učenjak Tebrisi piše:
„Mnogi naši učenjaci kažu da je Imam Askeri postao šehid nakon što je otrovan, baš kao što su njegov otac, djed i prijašnji Imami postali tako šehidima.''
Kef'ami, glasoviti učenjak, kaže:
„Njega je otrovao Mu'tamid.''
I Muhammed ibn Džeriri ibn Rustem, učenjak iz 4. stoljeća, uvjeren je da je Imam Askeri stepen šehadeta dosegao tako što je otrovan. (I'lamul-veri, Dari kitabul-islamijje, str. 367.)
Jedan od dokaza da je Imam bio tako ubijen jeste i to što je Mu'tamid u danima kad je Imam bio otrovan nastojao na sve načine da to prikaže kao prirodnu smrt. (Dela’ilul-imamet, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1383, str. 223)
Ibn Sebbag Maliki prenosi od Abdullaha ibn Hakana, čovjeka s abasidskog dvora (o čijem poštovanju spram Imama smo govorili), sljedeće:
„U vrijeme smrti Hasana ibn Alija Askerija abasidski halifa Mu'tamid ponašao se na osobit način. To nas je sve čudilo, jer nismo očekivali da će on, kao halifa, koji je u rukama držao moć, ispoljavati takvo ponašanje. Kad se Ebu Muhammed (Imam Askeri) razbolio, petorica ljudi iz najbližeg halifinog okruženja, sve sami dvorski fakihi, otiđoše njegovoj kući. Mu'tamid im je naredio da tamo ostanu i da ga obavještavaju o svemu što se događa. Također je poslao i jednu skupinu liječnika da se brinu o njemu. Pored toga, naredi i Kadiju ibn Bahtijaru da odabere deset povjerljivih ljudi i pošalje ih Imamovoj kući, pa da oni od jutra do mraka paze na njega i nadgledaju njegovo stanje. Dva ili tri dana kasnije halifi javiše da se njegovo stanje pogoršalo i da je malo vjerovatno da će se oporaviti.
Halifa tada naredi da se danonoćno pazi na Imamovu kuću sve dok, nekoliko dana kasnije, on ne preseli s Ovoga svijeta. Kada se vijest o Imamovoj smrti proširila, u Samari se podiže vreva. Svi su bili u žalosti i oplakivali ga. Zatvoriše se bazari i dućani. Na dženazu dođoše Hašimije, državni službenici, vojni zapovjednici, gradske kadije, pjesnici i silan svijet, tako da je Samara toga dana ličila na skup ljudi za Dan sudnji. Kada je tijelo bilo pripremljeno za ukop, halifa posla svoga brata Isu ibn Mutevekkila da klanja namaz Imamu. Kad spustiše tijelo na zemlju, Isa priđe i otkri Imamovo lice. Pokaza ga članovima Alijeve loze, Abasidima, kadijama i učenjacima, i reče: 'Ovo je Ebu Muhammed Askeri, koji je umro priridnom smrću. Ti-i-ti (nabroja ih poimenično) halifini službenici su bili svjedoci da je tako.' Onda pokri Imamovo lice, klanja namaz, pa naredi da ponesu tijelo...“
Naravno, ovaj namaz bio je tek protokolaran i dio plana koji je vladajući režim osmislio kako bi prikrio Imamovo ubistvo. Poznato je da je hazreti Mehdi klanjao dženazu-namaz svom velikom ocu.
Ebul-Adjan priča:
„Bio sam jedan od službenika Imama Askerija, zadužen da raznosim njegova pisma u razne gradove. Kada se Imam smrtno razbolio, dođoh ga služiti. Imam napisa nekoliko pisama i reče: „Odnesi ovo u Medain. Petnaest dana neće te biti u Samari, a kada petnaestog dana stigneš u grad, čućeš plač i žalovanje. Tada će gasuliti moje tijelo.'
Upitah: 'Poglavaru moj, ako se tako desi, ko je Imam nakon Vas?' On odgovori: 'Onaj ko mi bude klanjao namaz dženaze je Imam nakon mene.'
Tad rekoh: 'Kažite nam još neke znakove', pa on kaza: 'Onaj ko bude znao o onome što je za pojasom.' Strahopoštovanje prema njemu i njegova veličina spriječiše me da pitam šta misli pod onim što je u pojasu. Odnesoh Imamova pisma u Medain, a petnaestog dana vratih se u Samaru. Vidjeh da je onako kako je Imam rekao i čuh plač iz njegove kuće. Vidjeh također da njegov brat Džafer (Kezzab-Lažac) sjedi pred Imamovom kućom, dok se oko njega okupila skupina Imamovih sljedbenika koji su mu izražavali saučešće i čestitke (!!!).
Stegnu me u grlu kad to vidjeh, pa rekoh sebi: 'Ako je sada Džafer imam, onda su se prilike u pogledu imameta dobrano promijenile. Jer, svojim očima sam gledao kako Džafer pije vino i kocka se, a volio je i tar i tamburu. I ja mu priđoh, izrazih mu saučešće zbog smrti brata i čestitah imamet, ali me on ništa ne upita. Tad napolje izađe Ukid, sluga Imamove kuće, pa reče Džaferu: 'Tijelo vašeg brata umotali su u ćefine. Dođite klanjati namaz!'
Džafer uđe u kuću okružen Imamovim sljedbenicima. Kad dođosmo u dvorište kuće, vidjesmo da su Imamovo tijelo umotali u ćefine i položili na tabut. Džafer istupi kako bi predvodio dženaza-namaz. Kada htjede izgovoriti namaski tekbir, odjednom se pojavi tamnoput i crnokos dječak, malo razmaknutih zuba, povuče Džafera za odjeću i reče: 'Amidža, skloni se! Ja trebam klanjati dženazu svome ocu!'
Džafer se skloni, a lice mu bijaše promijenilo boju. Onaj dječak mu klanja dženazu, pa ga sahraniše u njegovoj kući, uz kabur njegovog oca Imama Hadija. Potom se dječak okrenu prema meni i reče: 'O čovječe iz Basre, daj mi pisma s odgovorima koja imaš sa sobom.' Dadoh mu ta pisma i rekoh u sebi: 'Ovo su ona dva znaka (klanjanje dženaze i traženje pisama sakrivenih za pojasom). Nema šta drugo biti!'
Onda priđoh Džaferu, koji je stajao podignute glave. Hadžiz Veša, koji je bio ondje prisutan, upita Džafera: 'Ko je bio onaj dječak?!' Htio je tako podržati Džafera koji je lažno tvrdio za sebe da je novi Imam. Džafer odgovori: 'Tako mi Boga, ne znam ga i nikad ga prije nisam vidio!'
Sjedili smo ondje, kad dođe skupina ljudi iz Koma, pa upitaše za Imama Hasana Askerija. Kada saznaše da je Imam preselio, upitaše: 'Ko je Imamov nasljednik?' Prisutni pokazaše na Džafera. Oni ga poselamiše, izraziše mu saučešće i čestitke, a onda rekoše: 'Donijeli smo pisma i novac. Pa, kažite nam od koga su ta pisma i koliko novca ovdje ima?' Džafera to pitanje začudi i zbuni, pa on ustade između ljudi i reče: 'Oni očekuju od mene da poznajem skriveno!' Uto iz kuće izađe sluga i reče: 'Pisma su od toga i toga, a imate ukupno hiljadu dinara, koje su vam dali deseterica.' Tada ljudi iz Koma sve doneseno predadoše slugi, rekavši: 'Ko god da te poslao da ovo preuzmeš, zaista je on Imam!" (Saduk, Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str. 475.)
Nakon šehadeta Imama Askerija, Mu'tamid je naivno umišljao kako je ostvario svoje ciljeve i da njegovoj vlasti više ne prijeti nikakva opasnost. Kako bi se posve osigurao, preduzeo je još neke korake koji su pokazatelj njegove duboke zabrinutosti činjenicom postojanja Imamovog sina. Nekim svojim ljudima naredio je da uđu u njegovu kuću, temeljito pretraže njegove stvari i zapečate svu njegovu imovinu. S druge strane, budući da je čuo da je iza hazreti Askerija ostao sin, potrudio se da ga nađe. Kada to nije uspio, naredio je da se pregledaju Imamove žene i robinje, te da ga se odmah obavijesti ako se uoči da je neka od njih bila trudna.
Tako se jednom od njegovih ljudi jedna robinja učinila sumnjivom, pa je halifa naredio da se ta robinja izdvoji i drži pod posebnim nadzorom. O njoj se starao Nehrir, jedan od dvorjana i halifin čovjek za posebne zadatke, sa skupinom žena. Držali su je pod nadzorom, sve dok se naposljetku nije utvrdilo da nije bila trudna i da je dojava bila lažna.
(Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 505; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 329.)
Kako bi pokazao da iza Imama Askerija nije ostao sin, odnosno da bi tako ostavio njegove sljedbenike bez nade da će imati Imama, Mu'tamid naredi da se njegova ostavština podijeli između njegove majke i brata (Džafera). Međutim, Imamovi odani sljedbenici su bili uvjereni da je iza njega ostao sin koji je preuzeo imamet, budući da su, mimo slučaja klanjanja dženaze-namaza, neki od njih imali priliku vidjeti ga i ranije. U svakom slučaju, pritisci, neugodnosti i uznemiravanja Imamove porodice su se nastavili, budući da su vlasti ipak još uvijek tragale za Dvanaestim Imamom. To je potrajalo sve do ustanka Jakuba ibn Lejsa Safarija u Horasanu, iznenadne smrti Abdullaha ibn Jahje ibn Hakana i smutnje Sahibul-zendža u Basri, što je primoralo Abaside da sve snage objedine na tom pravcu, tako da više nije bilo prilike za uznemiravanje i tlačenje Imamove porodice.
(Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 50, str. 331; Ebu Džafer Muhammed ibn Džerir At-Taberi, Dila'ilul-imamet, Menšuretur-Rida, Kom 1363, str. 224; Saduk, Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str. 475. Smatramo važnim napomenuti da smo se pri pisanju ovog poglavlja, pored literature navedene u bilješkama ispod teksta, služili i još posebnim izdanjem ustanove „Dar rah-e hak“, posvećenim Imamu Askeriju, te radovima o Jedanaestom Imamu iz pera ajetullaha Džafera Subhanija i hodžetul-islama Sejjida Alija Akbara Karašija)