IMAM HASAN el - MUDŽTEBA, s.a

 

Drugi Imam Ehli-bejta, prvo dijete iz blagoslovljenog braka Alija i plemenite Poslanikove kćeri Fatime, rođen je polovinom mjeseca Ramazana, 3. godine po Hidžri, u Medini.

( Ibn Šehrašub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 4, str. 26; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basiret, str. 187; Ibn Asir, Usdul-ghabe fil-ma'rifetis-sahabe, Teheran, Mektebetul-islamijje, sv. 2, str. 10; Ibn Hadžer ’Askalani, Al-Isabate fi temjizis-sahabe, Bejrut, Darul-ihjait-turasil-’arabi, 1328, sv. 1, str. 328.)

Hasan ibn Ali nije proveo mnogo godina uz svoga velikog djeda, Poslanika islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, budući da mu je bilo otprilike sedam godina kada je preselio s Ovoga svijeta. Nakon Poslanikove smrti, narednih gotovo trideset godina, proveo je uz svoga oca. Nakon što je on bio ubijen (40. h.g.), Hasan je deset narednih godina obavljao dužnost imama. Preselio je kao šehid, 50. h.g., u 48. godini života, otrovan posredstvom Muavijine spletke. Sahranjen je na mezaristanu Bakije u Medini.

 

U islamskom učenju, imućni ljudi imaju veliku odgovornost spram slabih i siromašnih u zajednici te, u skladu s dubokom duhovnom sponom i bratskom povezanošću u vjeri, moraju uvijek nastojati udovoljiti njihovim potrebama. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, i Časni Imami iz njegovog potomstva nisu u tom pogledu ostavili samo izričite preporuke, već je svaki od njih u svome vremenu bio najbolji primjer čovjekoljublja i skrbništva o potrebitim.

 

Ne samo da se Drugi Imam odlikovao izvanrednim postignućem kada je riječ o znanju, bogobojaznosti, skrušenosti i ibadetu, nego je i među prvacima i među pukom bio stalno spominjan po svojoj darežljivosti i pomoći ugroženim i slabim.

 

Prisutnost ovog Imama Ehli-bejta pružala je utjehu svim slabim i siromašnim. Nijedan siromah nije se vratio s njegovih vrata praznih ruku. Niko potišten nije Imamu iznio svoje jade i nevolje, a da kod njega nije našao utjehu.

Ponekad, čak i prije nego bi se siromah, stideći se, usudio da iznese svoju potrebu, Imam bi mu je udovoljio, ne dopuštajući tako da ovaj osjeti sramotu i poniženje traženja.

Sujuti u svojoj Historiji piše:

„Hasan ibn Ali odlikovao se golemim moralnim odlikama i ljudskim vrlinama. Bio je izvanredna ličnost, strpljiv, uljudan, pouzdan, širokogrudan i darežljiv, te je bio omiljen među ljudima.“

 

Ponekad bi siromasima poklanjao izuzetno velike svote novca odjednom, i to toliko da je to bilo začuđujuće. Smisao ovako bogatih poklona bio je u nakani da tako siromaha učini trajno nepotrebitim, odnosno da mu omogući da zadovolji sve svoje potrebe, nastavi živjeti dostojno čovjeka i da se sa ovim dobrom brine sam o sebi. Nije volio davati siromahu skroman iznos, onoliko koliko je dovoljno za jedan dan, tako da ovaj svakog dana iznova mora pružati ruku pred drugim i tražiti milostinju kako bi preživio.

 

Jednoga dana Osman ibn Affan je sjedio pred džamijom, kada naiđe neki prosjak i zatraži milostinju. Osman mu pruži pet dirhema, a prosjak reče:

 

„Uputi me na nekoga ko će mi udijeliti više!“

Osman mu pokaza na hazreti Hasana i Husejna ibn Alija i Abdullaha ibn Džafera, koji su sjedili u jednom uglu džamije, i reče: „Idi mladićima koji ondje sjede i zatraži od njih da ti pomognu.“

Prosjak otiđe k njima i izloži im svoju potrebu. Hazreti Hasan reče:

„Tražiti novčanu pomoć od drugih dozvoljeno je samo u tri slučaja: zarad krvarine koju je čovjek dužan platiti, a nije u stanju to učiniti, ukoliko ima težak dug, a ne može ga vratiti i ukoliko je siromašan i slab, a nije u stanju nikako sebi pomoći. Koji od ovih slučajeva se odnosi na tebe?“ Prosjak odgovori:

„Stvarno, jedan od ta tri slučaja je moj.“

Hazreti Hasan mu tad dade pedeset dinara. Slijedeći hazreti Hasana, Husein dade mu četrdeset i devet, a Abdullah četrdeset i osam dinara. U povratku, prosjak opet naiđe pored Osmana. „Kako si prošao?“, upita ga Osman, a ovaj reče: „Tražio sam od tebe novac, i ti si mi dao, ali me nisi pitao za šta mi treba. A kada sam otišao onoj trojici, jedan od njih me upitao na šta ću utrošiti taj novac, pa mu odgovorih, a onda me sva trojica bogato darovaše.“

Osman kaza: „Ta porodica je osovina znanja i mudrosti, vrelo dobra i vrline, pa ko bi mogao biti poput njih!“  

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 43, str. 333.)

 

Tako je Hasan ibn Ali ulagao sve svoje snage u činjenje dobrih i bogougodnih djela, i na Božijem putu je potrošio silan imetak. Historičari i učenjaci, pišući o njegovom plemenitom životu, zabilježili su primjere njegove bezrezervne darežljivosti i ogromnog milosrđa, kakvo se ne sreće u biografiji nijednog drugog velikana. To je još jedan dokaz njegove duhovne veličine i njegove nezaokupljenosti lažnim ovosvjetskim dobrima. Dva puta je tokom života razdijelio čitav svoj imetak na Božijem putu. Tri puta je svoj imetak prepolovio, pa bi pola zadržao za sebe, a pola udijelo.

(Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetu-musna, Bagdad 1383, 190; Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 2, str. 215, Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretulhavas, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1383, str. 196, Šejh Muhammed Seban, Asafur-raghibin, Mektebetul-meshedul-husejni, Kairo, str. 179)

 

Visoka svijest i uzvišeni karakter hazreti Hasana mu nisu dopuštali da se s njegovih vrata neko vrati bez nade. Ponekad njegova pomoć nije bila izravna, nego bi nastojao posredno udovoljiti potrebama ljudi i na poseban način riješiti njihove tegobe. Tako je jednoga dana Imama posjetio neki prosjak i zatražio pomoć. Međutim, Imam Hasan u tom trenutku nije imao novca, ali ga je bilo stid dopustiti da se siromah vrati iz njegove kuće razočaran.

 

Zato reče:

„Hoćeš li da te uputim na nešto čime ćeš ostvariti svoju želju?“ „O čemu se radi?“, upita ovaj, pa mu Imam objasni: „Danas je umrla halifina kćer i on je ožalošćen. Još uvijek mu niko nije izrazio saosjećanje na pravi način. Idi kod njega i učini to riječima kojima ću te poučiti. Tako ćeš ostvariti svoju želju.“ „Kako da mu izrazim saosjećanje?“, upita prosjak, a Imam mu reče: „Kada mu dođeš, reci: „Hvala Bogu koji je dao da tvoja kćer umre prije tebe i nađe se u kaburu, jer je ona živjela pod očevom zaštitom. Ali, da je halifa umro prije nje, ona bi ostala bez zaštitnika, i možda bi, ne daj Bože, neko oskrnavio njenu čast.“

Prosjak ga posluša i učini tako. Ove saosjećajne riječi ostavile su dubok dojam na halifu i odagnale njegovu tugu i žalost. Naredi da se prosjaku da nagrada, pa ga onda upita: „Jesi li ti sam smislio ove riječi?“, a ovaj odgovori: „Ne, njima me poučio Hasan ibn Ali!“ Halifa tada kaza: „Istinu kažeš. On je vrelo rječitosti i govorništva.“

(Šeriful-Karši, Bakir, Hajatul-Imamil-Hasan, Matbu'atul-adab, Nedžef 1384, str. 302.)

 

 Najvažniji i najosjetljiviji dio biografije Imama Hasana, dio o kojem se najviše raspravljalo i koji je izazivao podozrivost njegovih neukih prijatelja i zlobnih neprijatelja, je njegovo sklapanje mira sa Muavijom i povlačenje sa političke pozornice, odnosno, odustajanje od hilafeta.

Neki, proučavajući njegovo životno kretanje i tadašnja dešavanja, postavljaju pitanje:

 

Zašto je Imam Hasan sklopio primirje s Muavijom?

Zar nakon šehadeta Imama Alija njegovi sljedbenici nisu dali prisegu njegovom sinu Hasanu?

Zar nije bilo bolje da je odmah učinio ono što će kasnije učiniti Imam Husejn, odnosno da je podigao ustanak te tako, ili ostvario pobjedu, ili svojim šehadetom poljuljao Muavijinu vlast?

 

Prije nego se upustimo u iznalaženje odgovora na ova pitanja, potrebno je napraviti kraći uvod u kome ćemo ukazati na nekoliko stvari.

Shodno historijskim svjedočanstvima, Imam Hasan bio je izuzetno hrabar i odvažan čovjek koji nikada nije pokazao strah ili plašljivost. Na putu napretka islama nije izbjegavao upustiti se u bilo kakvu opasnost i uvijek je bio spreman za borbu na Božijem putu. Imam Hasan se borio uz svoga oca Alija u prvim redovima u Bici oko deve i išao je čak ispred najhrabrijih i najodvažnijih Alijevih drugova, jurišajući u samo srce neprijateljske vojske.

(Ibn Šehrašub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 4, str. 21.)

 

Također, prije početka borbe, po naredbi svoga oca, zajedno s Ammarom Jasirom i nekolicinom Alijevih drugova otišao je u Kufu, kako bi pozvao Kufljane da uzmu učešća u džihadu.

(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 2, str. 170, Ibn Kutejbe Dinvari, Al-Imamet ves-sijaset, Meketbetu Mustafa babi Halebi, Kairo 1382, sv. 1, str. 67)

 

Upravitelj Kufe je tada bio Ebu Musa Aš'ari, koji se protivio pravednoj vlasti Imama Alija i nastojao odvratiti muslimane da učestvuju u njegovim bitkama. Hasan je uspio, usprkos izdaji Ebu Muse i njegovih sljedbenika, pridobiti devet hiljada Kufljana za učešće u ovoj bici.

( Ebu Hanifa Dinvari, Ahbarit- teval, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, Kairo, str. 144-145; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 231.)

 

Također, u Bici na Sifinu, imao je važnu ulogu u općoj mobilizaciji snaga i pridobijanju vojske Imama Alija za rat protiv Muavijine vojske. Svojim vatrenim i pokretačkim govorima poticao je Kufljane da se pridruže džihadu njegovog oca na obaranju izdajnika i neprijatelja islama.

(Nasr ibn Muzahim, Veka'e Sifin, Menšurati mektebeti basiret, Kom, 1382, str. 113.)

 

Hasanova spremnost za borbu na Božijem putu bila je takva da je Imam Ali u Bici na Sifinu tražio od svojih drugova da njega i njegovog brata Husejna odvrate od daljnje borbe, kako njihovom pogibijom ne bi bila prekinuta Poslanikova loza.

( Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, Kairo, 1378. h.g, sv. 11, str. 25 (govor 200).)

 

Imam Hasan nije pokazivao ni najmanju popustljivost kada se radilo o istini i odbrani svetinja islama. Otvoreno je kritizirao Muavijine neislamske postupke i bez zadrške je govorio o ružnoj prošlosti njegovoj i njegove porodice Emevija. Svjedočanstvo izrečenog su i njegove oštre rasprave sa Muavijom i njegovim namještenicima, poput Amra 'Asa, Utbe ibn Ebu Sufjana, Velida ibn Ukbe, Mugejre ibn Šu'aba i Mervana Hakema.

(Tabrisi, Ihtidžadž, Al-Matbu'atul-murtezavijje, Nedžef, str. 144-150.)

 

Nakon sklapanja sporazuma o miru, dakle u vrijeme kada je Muavijina moć porasla i kada je ovaj učvrstio svoj položaj u Kufi, Hazreti Hasan se hrabro ispeo na minber i izložio razloge koji su ga naveli na mir i iznio prednosti Alijeve porodice. Potom je, u prisustvu samog Muavije, otvoreno ukazao na njegove loše osobine i oštro ga kritizirao. (Tabrisi, Isto, str. 156.)

 

Nakon šehadeta Imama Alija i Hasanovog mirovnog sporazuma haridžije su sve svoje snage usmjerili protiv Muavije. U Kufu je stigla vijest da je Husra Esedi, jedan od poglavara haridžija, sakupio vojsku i digao ustanak. Da bi učvrstio svoj položaj i predstavio stvari tako kao da mu je Imam Hasan bio pokoran i odan, Muavija mu je poslao poruku dok je ovaj bio na putu ka Medini, tražeći da najprije uguši Husrin ustanak, a potom da nastavi svoje putovanje.

 

Imam je na tu poruku odgovorio:

„Okanio sam te se kako bi bili sačuvani životi muslimana, ali to ne znači da ću ratovati za tebe protiv drugih. Da sam se odlučio za rat, onda bih najprije ratovao protiv tebe, jer borba protiv tebe važnija je od borbe protiv haridžija.“   

(Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 5, str. 98; Ibn Asir, Al-Kamilu fittarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 409.)

 

Iz ovih riječi zrači duh borbenosti i odlučnosti, posebno kada se sa prezirom obraća Muaviji, govoreći: „Okanio sam te se...“ Treba obratiti pažnju na činjenicu da u islamskom učenju ne postoji jedinstveni zakon koji bi se ticao pitanja rata i džihada. Tako, kao što pod određenim uvjetima islam naređuje muslimanima da ratuju protiv neprijatelja, također im je naredio da se, ukoliko borba neće donijeti željeni učinak, okrenu prema sklapanju primirja. U životopisu Poslanika islama, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, nalazimo oba ova primjera.

 

Poslanik islama, koji se bio upustio u borbu na Bedru, Uhudu, Hendeku i drugim bojištima, u drugačijim uvjetima obavezno je s neprijateljima islama sklapao mirovne sporazume i odustajao od ratovanja, kako bi osigurao napredak islama. Među ovakve primjere spadaju njegovi mirovni sporazumi s plemenima Benu Damra i Benu Ešdža, te ugovor sa Mekkenlijama (na Hudejbiji).

(U odgovoru nekom čovjeku koji ga je pitao zašto je pristao na mir s Muavijom, Imam Hasan odgovorio je: „Iz istih razloga zbog kojih je Poslanik sklopio onaj sporazum s plemenima i mi smo sklopili primirje s Muavijom.“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharulanvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 2).)

 

Prema tome, upravo onako kako je Poslanik islama, s ciljem dugoročne koristi, koja tada mnogima nije bila shvatljiva, sklapao mir s neprijateljem, tako je i hazreti Hasan vidio da dobro po islamsko društvo leži u odustajanju od borbe. On je bio od Boga određeni vođa i vjerski predvodnik, koji je na osobit način dugoročno promišljao i znao sve vidove prilika bolje od bilo koga drugog. Stoga, ovo pitanje ne treba biti razlogom nikakvih nedoumica, nego se mora shvatiti da se, ustvari, radi o slijeđenju Poslanikovog postupanja.

 

Kako bi nam povodi i učinci mira hazreti Hasana bili jasniji, potrebno je vratiti se stranicama historije i razmotriti ovo pitanje, oslanjajući se na izvorna i vjerodostojna historijska svjedočanstva. Ako to uradimo, nametnut će nam se zaključak da hazreti Hasan, zapravo, nije ugovorio mir, nego mu je taj mir bio nametnut. Dakle, prilike i nepogodni uvjeti, zajedno sa različitim drugim činiocima, doveli su Imama u takav položaj da je mir bio neizbježan, odnosno prinudan. Imam, znači, nije imao drugog izbora, osim prihvatiti mir, kao što bi to učinio i bilo ko drugi da se našao na njegovom mjestu.

Okolnosti su bile takve da, sagledamo li vanjske opasnosti po islamski svijet, ali i prilike u Iraku, odnosno taboru Imama Hasana, vidjećemo da se radilo o posve nepovoljnim uvjetima za nastavak rata. U nastavku ćemo te prilike podrobno razmotriti.

 

U pogledu ondašnjeg vanjskopolitičkog stanja, izvjesno je da unutrašnji sukobi među muslimanima ne bi nikome donijeli koristi. Naime, Bizantijska imperija, koja je već bila pretrpjela nekoliko žestokih udaraca od islamske države, vrebala je povoljnu priliku da joj zada razoran protivudarac i napokon zaustavi njen rastući uticaj. Kada su bizantijskim poglavarima stigle vijesti o tome da se vojske Imama Hasana i Muavije postavljaju jedna nasuprot druge, pomislili su kako je to najbolja moguća prilika da ostvare svoja nastojanja.

 

Stoga su s ogromnom vojskom navalili na islamske prostore, kako bi napokon porazili muslimane. Zar bi u takvim uvjetima Imam Hasan, koji je imao obavezu čuvanja temelja islama, imao drugog izbora, osim da prihvatanjem mira otkloni ovu veliku opasnost po islamski svijet. Poznati historičar Jakubi piše:

„U vrijeme Muavijinog povratka u Šam − nakon uspostave mira sa Imamom Hasanom − stiže mu vijest da su Bizantinci pokrenuli veliku i dobro pripremljenu vojsku, kako bi napali islamske zemlje. Budući da nije imao snage da im se suprotstavi, Imam je dogovorio primirje i obavezao se da će bizantijskim vlastima isplatiti sto hiljada dinara.“

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 2, str. 206.)

 

Ovaj historijski izvor pokazuje da je u vrijeme trvenja između dviju strana u islamskom društvu, zajednički neprijatelj muslimana uvijek bio spreman iskoristiti priliku i napasti. Da je došlo do rata između Hasanovih i Muavijinih snaga, ni Hasan, ni Muavija ne bi naposljetku pobijedili, već bi pobjednik bila Bizantijska imperija. Ali, zahvaljujući pronicljivosti i Hasanovom dalekosežnom predviđanju, takva opasnost je otklonjena. Imam Bakir je rekao nekom čovjeku koji se iščuđavao nad činom sklapanja mira Imama Hasana:

„Da nije tako postupio, usljedila bi golema opasnost.“

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 1.)

 

Nema nikakve sumnje da ukoliko neki vladar ili zapovjednik želi pobijediti u sukobu s neprijateljem, u njegovim vlastitim redovima mora postojati snaga, pripremljenost i usklađenost, inače učešće u oružanom sukobu može završiti isključivo ponižavajućim porazom. Prebirajući razloge Hasanovog mirovnog sporazuma, kada je riječ o unutrašnjopolitičkim prilikama, najvažnija stvar koja nam pada u oči je odsustvo snažnog i uređenog unutrašnjeg fronta. Naime, narod u Iraku, posebno u Kufi, niti je u pogledu morala bio spreman na rat, niti je bio pripremljen i jedinstven.

Bitka oko Deve, bitke na Sifinu i Nehrevanu, kao i stalni sukobi koji su se nakon slučaja presuđivanja dešavali između Muavijine vojske i snaga Imama Alija u Iraku, Hidžazu i Jemenu, proizveli su kod brojnih obustavom sukoba. Naime, tokom skoro pet godina Alijevog hilafeta njegovi drugovi nisu ispuštali oružje iz ruku, izuzev s obavezom da ga već sutra ponovno uzmu u ruke i da opet ratuju. S druge strane, oni nisu vodili rat protiv nekakvih tuđinaca, nego su se, ustvari, borili protiv svoje braće i saplemenika, dojučerašnjih prijatelja, koji su se sada našli na Muavijinoj strani.

(U Bici kod Deve poginulo je 30.000 osoba (Tarihu Jakubi, sv. 2, str. 172), a na Nehrevanu je poginulo 4.000 haridžija (Tarihu Jakubi, sv. 2, str. 182), dok je ukupan broj poginulih na obje strane u Bici na Sifinu iznosio 110.000 ljudi (Mesudi, Murudžuz-Zeheb, Darul-Andalus, Bejrut, 1965, sv. 2, str. 393).)

 

To što su se nevoljko odazvali na novi poziv Imama Alija za Bitku na Sifinu pokazatelj je upravo njihovog takvog umora. 

(Šemsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, prijevod Mehdi Pišvaji, Entešarat-i Tevhid, Kom, str. 197-200.)

 

 

Dr. Taha Husein, nakon što je objasnio slučaj presuđivanja i dodatno usložnjavanje prilika nakon Bitke na Sifinu, piše: „Onda se Ali odlučio zaputiti u Šam, ali licemjeri među njegovim drugovima predložiše da se vrate u Kufu. Namjera je bila da se prije bitke dobro pripreme, a onda s više vojske i boljom opremom krenu protiv neprijatelja. Kada ih je Ali tada vratio u Kufu, više nije ni izašao iz nje, jer njegovi drugovi otiđoše kućama, okrenuše se svojim poslovima i u dobroj mjeri izgubiše volju za daljnjim ratovanjem.

 

 

Tako on izgubi nadu u njih. Stalno ih je pozivao u džihad i istrajavao na tome, ali ga oni nisu poslušali i nisu prihvatali njegove pozive. Jednom prilikom u hutbi reče:

'Svojom neposlušnošću ste me ponizili i doveli dotle da Kurejšije govore: 'Ebu Talibov sin je hrabar čovjek, ali nije vičan ratu.' Očeva im njihovih, pa ko je to vičniji ratu od mene?!“

(Ajine-je islam, prijevod Muhammed Ibrahim Ajeti Biredžendi, Sehamijje entešar, 1339, str 250-251.)

 

Nakon njegovog šehadeta, kada je Hasan ibn Ali preuzeo hilafet, ova pojava postala je još očitija, tako da kada je on pozvao ljude da se pripreme za rat protiv Sirijaca, oni su mu se nevoljko odazivali. Kad mu je stigla vijest o pokretu Muavijine vojske ka Kufi, Imam naredi da se ljudi okupe u džamiji. Onda započe govor, pa nakon što ukaza na okupljanje Muavijinih snaga, pozva ljude u džihad na Božijem putu i istrajnost u borbi protiv sljedbenika zablude, ukazujući im na neophodnost strpljenja, vjernosti i podnošenja tegoba. Znajući kakvo je raspoloženje ljudi, Imam se plašio da njegov poziv neće biti prihvaćen. Upravo tako se i desilo. Kada je završio svoj budnički govor, svi su šutili. Taj prizor je bio tako žaloban i potresan da je jedan od Alijevih drugova žestoko napao prisutne, nazvao ih lažnim junacima i plašljivcima te ih pozvao da se odazovu Imamu.

( Ebul-Feredž Isfahani, Makatilut-Talibin, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo 1961, sv. 16, str. 38; Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 38, Ahmed ibn Jahja Belazeri, Insabul-ašraf, str. 60.)

 

Ovo historijsko svjedočanstvo pokazuje nam do koje su mjere Iračani bili ogrezli u nemoć i bezvoljnost. U njima se bio posve ugasio plamen borbenosti i duh mudžahida. Naposljetku, nakon poticaja i govora nekolicine njegovih najvažnijih drugova, Imam je, s malobrojnim ljudstvom, napustio Kufu i ulogorio se nedaleko, u području zvanom Nuhejla. Nakon desetodnevnog boravka u tom mjestu, provedenog u očekivanju dolaska novih snaga, u Imamovom logoru okupilo se svega četiri hiljade ljudi. Stoga je bio prinuđen vratiti se opet u Kufu i pokušati ponovo pridobiti ljude i privoliti ih da se pridruže vojsci.

(Al Jasin, Šejh Radi, Sulhul-Hasan, Menšuratud-daril-kitabil-'irakijje fil-kazimijje, str. 102.)

 

 

Iračko društvo u to doba nije bilo neko organizirano, jednoobrazno i jedinstveno društvo, već se sastojalo od različitih i često posve suprotstavljenih skupina i slojeva. Njegovi osnovni elementi su bili sljedeći: Emevije i njihove pristalice, haridžije, koji su svojom obavezom smatrali suprotstaviti se i Aliju i Muaviji, ''nesvrstani'', odnosno oni koji nisu imali jasan stav o sukobu i nisu bili načisto s tim uz koju stranu stati i, na kraju, vjerni Imamovi sljedbenici.

(Al Jasin, Isto, str. 68-74.)

 

Ta podijeljenost u društvu se prenijela i u redove vojske Imama Hasana, koja se izmetnula u jednu nesređenu i neuređenu skupinu. Stoga se u sukobu s neprijateljem nipošto nije moglo osloniti na nju.

 

Šejh Mufid u vezi s ovom opasnom pojavom piše:

„Iračani su se krajnje nevoljko i bezvoljno pripremali za rat. Vojska koju je okupio Imam Hasan je bila sastavljena od različitih skupina, i to prije svega od Imamovih sljedbenika i haridžija, koji su se koristili svakom mogućnošću za borbu protiv Muavije.

Njihovo učešće u vojsci bilo je iz neprijateljstva prema Muaviji, a ne iz naklonosti prema Imamu. Zatim, od lica koja su se pridružila vojsci iz koristoljublja i ljubavi prema Ovom svijetu, odnosno nadajući se plijenu i materijalnoj koristi za sebe; potom, kolebljivaca i sumnjičavih pojedinaca, koji nisu vidjeli velike razlike između Hasana i Muavije; naposljetku, od osoba koje nisu ratovale zbog vjere, nego iz plemenske pristranosti i odanosti svojim starješinama.“  

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 189; Ibn Sebagh Malik, Al-Fusululmuhimme fi ma'rifetil-eimme, 1303, str. 167.)

 

Uzmemo li u obzir sve izneseno, jasno je zašto se vojska hazreti Hasana nije mogla suprotstaviti tako snažnom neprijatelju kakav je bio Muavija. Možda nijedno svjedočanstvo ne oslikava podijeljenost ondašnjeg iračkog društva i njegovu slabost kada se radilo o ratu, kao riječi samoga Imama.

Hazreti Hasan je u Medainu, dakle, krajnjoj tački do koje je njegova vojska dospjela, održao dugi i budnički govor u sklopu kojeg je kazao:

 

„Nikakva sumnja i nedoumica nas ne odvraća od sukoba sa Sirijcima. U prošlosti smo protiv njih ratovali crpeći snagu iz vaše pouzdanosti i sloge. Ali, danas, među vama je nestalo jedinstva i međusobnog razumijevanja, pa ste izgubili čvrstinu, tako da se sva vaša pomoć svodi na vaše jezike. Kada ste se na Sifinu upustili u bitku, svojoj vjeri davali ste prednost nad Ovim svijetom, ali danas Ovome svijetu dajete prednost nad vjerom. Mi smo onakvi kakvi smo i prije bili, ali vi niste onako odani kakvi ste nekad bili. Neki među vama izgubili su svoje bližnje i rođake na Sifinu, a drugi na Nehrevanu.

Oni prvi oplakuju svoje poginule, oni druge žele osvetu za svoje mrtve, dok nas ostali ne žele slijediti. Muavija nam predlaže ono što je daleko od pravde i suprotno našim ciljevima i našoj časti. Zato, ako ste spremni ginuti na Božijem putu, recite mi to, pa da se upustim u borbu i sabljom mu odgovorim. Ali, tražite li Ovaj svijet i mir, recite mi to, da prihvatim njegov prijedlog i učinim vas zadovoljnim.“ Kada Imam to izgovori, ljudi povikaše: „Mi želimo živjeti, želimo živjeti!“

(Ibn Asir, Usedul-ghabe fil-ma'rifeti sahabe, Teheran, Mektebetul-islamijje, sv. 2, str. 13- 14; Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 406; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kitabi islamijje, Teheran, sv. 44, str. 21; Sabit Ibn Dževzi, Tezkiretul-havas, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1383, str. 199.)

 

Dakle, kako se Imam sa vojskom koja je bila ovako slaba i ovako niskog morala, mogao upustiti u rat protiv neprijatelja poput Muavije? Zar se sa ovakvom vojskom, sastavljenom od međusobno suprotstavljenih skupina, u bilo kom slučaju mogao nadati pobjedi? Zaista, svi ti činioci su se objedinili i doveli islamsku društvo pred sasvim izvjesnu opasnost o kojoj ćete u nastavku čitati. Neki stari i savremeni autori i historičari izvrtali su historijske činjenice, pa tvrde da Imam Hasan nije pozivao u rat niti zagovarao suprotstavljanje Muaviji, već da je od prvog dana prihvatio njegove materijalne darove i odao se lagodnom i mirnom životu. Ako se i suprotstavljao Muaviji, to je bilo zato da osigura ove materijalne dobitke!

 

Postoje sačuvani historijski dokumenti koji pokazuju da su takve objede posve neosnovane i da nipošto nisu u skladu s historijskim činjenicama. Naime, da drugi Imam nije namjeravao ratovati protiv Muavije, okupljanje i angažiranje vojnih snaga ne bi imali smisla, a historičari su saglasni u mišljenju da je Imam Hasan pripremao vojsku za rat. Međutim, zbog nedostatka jedinstva i usklađenosti, s jedne, te zbog spletki Muavijinih uhoda, s druge strane, njegova vojska se raspala i raspršila, a da nije ni stupila u borbu. Tako Imam nije imao izbora, nego je odustao od borbe i prihvatio je mir. Prema tome, Imam Hasan je najprije započeo ustanak, proglasio rat i počeo sakupljati vojsku, ali kasnije, imajući temeljit uvid u prilike i odnose u islamskom društvu, a želeći najbolje u datom trenutku, odlučio je prihvatiti mir.

(Upravo zato su neki od ranih islamskih historičara pisali knjige pod naslovom „Hasanov ustanak“, poput Hišama ibn Saiba Kelbija i Ibrahima ibn Muhammeda Sekafija.)

 

Kako je već rečeno, ljudi u Iraku i Kufi nisu bili jedinstveni i saglasni u svojim stavovima. Štaviše, radilo se o prevrtljivim, nevjernim i nepouzdanim ljudima, koji su bili spremni svakog dana stati pod drugu zastavu, uvijek pokorni trenutnim prilikama i djelujućoj vlasti, odnosno oni koji su, kako bi se to obično kazalo, brinuli samo o tome šta će danas pojesti. Upravo usljed takvog raspoloženja, u kriznim trenucima okupljanja i mobiliziranja vojske, neke plemenske vođe i prvaci nekih uglednih porodica u Kufi okrenuli su leđa Imamu. Poslali su pisma Muaviji u kojima su izrazili svoju odanost njegovoj vlasti i poticali ga da krene ka Iraku, jamčeći mu da će u trenutku kada im se približi, natjerati Imama Hasana da mu se pokori ili u suprotnom izvršiti napad na njega. Muavija je i sam pisao Imamu, izražavajući čuđenje da je on i s takvim ljudima bio spreman ratovati protiv njega.

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str.191. Potvrda navedenom je i odgovor Imama Hasana na upit jednog svog sljedbenika zašto je odustao od rata: „Tako mi Boga, da sam ratovao protiv Muavije, ljudi bi me predali njemu.“ (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 20.) 

 

Imam Hasan je, nakon što je napustio Kufu s namjerom da se bori protiv Muavije, postavio Abdullaha ibn Abbasa za glavnog zapovjednika prethodnice od dvanaest hiljada vojnika. Dvojicu njegovih dobrih prijatelja, Kajsa ibn Sa'da i Saida ibn Kajsa, odredio je za njegove savjetnike i zamjenike, kako bi − u slučaju da se jednom od njih nešto desi − preostala dvojica preuzeli njegove dužnosti.

(Jakubi ne spominje Saida ibn Kajsa, dok svi ostali hroničari navode njegovo ime.)

 

Hazreti Hasan je odredio pravac kretanja vojske i naredio im da spriječe Muavijino napredovanje gdje god da ga sretnu i obavijeste ga o tome kako bi im on, s glavninom snaga, odmah priskočio u pomoć.

(Ebul-Feredž Isfahani, Makatilut-Talibin, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo 1961, sv. 16, str. 40.)

 

Abdullah je, preuzevši zapovjedništvo nad prethodnicom, krenuo i u mjestu Meskin susreo se s Muavijinom vojskom, koja je već bila prispjela tamo. Uskoro je Imamu stigao izvještaj da je Abdullah, primivši od Muavije milion dirhema, prešao noću na njegovu stranu sa osam hiljada vojnika.

(Busr ibn Arta, jedan od krvoločnih Muavijinih zapovjednika, ubio je dvojicu Abdullahovih sinova, te je bilo prirodno da on makar zbog toga bude ogorčeni Muavijin neprijatelj, ali činioci o kojima smo govorili izazvali su takvu slabost u vojsci Imama Hasana da se prelazilo i preko ovakvih pojava i došlo je do potpunog rasula.)

 

Jasno je koliko je u tim složenim prilikama izdaja jednog takvog vojnog zapovjednika uticala na gubljenje samopouzdanja i umanjenje odlučnosti među Imamovim vojnicima. U takvim prilikama, zapovjedništvo nad ostatkom jedinica, shodno Imamovoj naredbi, preuzeo je Kajs ibn Sa'd, hrabar borac, dokazani vjernik i čovjek do krajnosti odan porodici Imama Alija, koji je budničkim govorom pokušao popraviti raspoloženje među vojnicima. Muavija je pokušao i njega podmititi, ali Kajs to nije prihvatio, već je istrajao u svojoj podršci Imamu.

(Ebul-Feredž Isfahani, Makatilut-Talibin, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Kairo, 1961, sv. 16, str. 42.)

 

Muavija se nije zadovoljio samo potkupljivanjem Abdullaha, već je, kako bi produbio razdor i pometnju u vojsci Imama Hasana u Medainu, posredstvom svojih uhoda i plaćenika pustio vijest da se i Kajs s njim nagodio, dok je među Kajsove snage ubacio također lažnu vijest kako je Imam Hasan pristao na mir s njim. Stvari su došle dotle da je Muavija poslao nekoliko svojih ljudi da posjete hazreti Hasana u njegovom logoru u Medainu. Imam ih je primio, a oni su, pošto su izašli iz njegovog šatora, počeli govoriti vojnicima: „Allah je posredstvom sina Poslanikovog ugušio smutnju i ugasio plamen rata. Hasan ibn Ali sklopio je mir s Muavijom i tako sačuvao krv ljudi!“ Oni im povjerovaše prije nego što to provjeriše, pa ustadoše i navališe na Imamov šator, razgrabiše sve što tu nađoše, te ga čak pokušaše i ubiti. Na kraju se raziđoše na sve četiri strane.

(Kako smo već napomenuli, vojska Imama Hasana bila je sastavljena od različitih elemenata, među kojima je bilo haridžija te onih koji su samo gledali ličnu korist i dobitak, tako da nije čudno da su neki čak pokušali ubiti Imama i da su opljačkali njegov šator, a jedan od njih je pritom uzviknuo: „Ovaj čovjek nas je prodao Muaviji i oslabio muslimane!“ Zaista, eto u kako bijednom položaju se našla Poslanikova porodica!)

 

Imam Hasan se odatle uputi u Sabat. Na putu ga u zasjedi sačeka neki haridžija i teško ga rani. Imam je mnogo krvario te se, onemoćao, uz pomoć nekolicine svojih vjernih prijatelja, vrati natrag u Medain. Tu se njegovo stanje sve više pogoršavalo. Koristeći se tom prilikom, Muavija je u potpunosti preuzeo nadzor nad prilikama, tako da je Imam, koji je izgubio vojne snage i ostao

sam, bio prinuđen prihvatiti mirovnu ponudu. Prema tome, vidimo kako je Imam Hasan sklopio mir zato što nije imao nikakvog drugog izbora. Tako, Taberi i ostali historičari pišu:

„Hasan ibn Ali pristao je na mir u prilikama kada su ga njegovi sljedbenici napustili i kada je ostao sam.“  

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 2, str. 205. Historičari su na različite načine opisivali ovaj napad na šator hazreti Hasana, pa tako Taberi, Ibn Asir i Ibn Hadžer 'Askelani pišu: „Kada je Hasan ibn Ali podigao logor u Medainu, odjednom neki čovjek (Muavijin plaćenik) povika: 'Ljudi, Kajs ibn Sa'd je ubijen, bježite!', te se vojska rasturi.“)

 

U odgovoru osobi koja je ustala protiv sklopljenog mira, ukazao je na ove gorke činjenice i obrazložio razloge za takvu odluku sljedećim riječima:

„Predao sam Muaviji vlast upravo stoga što nisam imao podržavatelja i drugova za borbu protiv njega. Da sam imao prijatelje, dan i noć bih se borio protiv njega, sve dok se stvari ne bi riješile. Odlično poznajem Kufljane i mnogo sam ih puta iskušao. Oni su iskvareni ljudi koji se neće popraviti, kod njih nema vjernosti, ne drže se date riječi i obećanja i nikad se ni dvojica njih ne mogu usaglasiti. Naizgled, oni su nam pokorni i naklonjeni, ali na djelu sarađuju s našim neprijateljima.“  

(Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 147; Tabrisi, Ihtidžadž, Al-Matbu'attul-murtezavijje, Nedžef, str. 157.)

 

Drugi Imam, koji je slabošću i odsustvom podrške svojih drugova bio žestoko pogođen, održao je jednom prilikom govor u sklopu kojeg je rekao:

 

„Čudim se ljudima koji nemaju ni vjere, ni stida. Teško vama! Muavija neće održati ni jedno od obećanja koja vam je dao ukoliko me ubijete. Ako mu dam prisegu, svoje lične obaveze mogu obavljati bolje nego što sam to činio dosada. Ali, padnu li stvari njemu u ruke, neće dopustiti da u društvu promičem vjeru moga djeda, Poslanika Božijeg. Tako mi Boga, budem li zbog vaše slabosti i nevjerstva primoran vlast nad muslimanima predati njemu, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti nećete nikad vidjeti sreće ni radosti i iskusit ćete mnoge patnje i muke.

Kao da sada svojim očima gledam kako će sutra vaša djeca stajati pred vratima njihove djece i iskati zalogaj hljeba i gutljaj vode, hljeb i vodu koji pripadaju vašoj djeci i koje je Bog njima namijenio. Ali, Emevije su ih odvukli u svoje kuće, a vašoj djeci uskratili njihova prava.“ A onda je Imam rekao: „Da sam imao drugove koji bi me pomogli u ratu protiv neprijatelja Božijih, nikad ne bih predao hilafet Muaviji, jer hilafet je Emevijama učinjen haramom.“ 

(Šubbar, Sejjid Abdullah, Džela'ul-ujun, Mektebetul-basireti, sv. 1, str. 345-346.)

 

Imam Hasan, koji je odlično poznavao kvarnu narav Muavijine vlasti, jednom je na skupu kome je prisustvovao i sam Muavija održao govor u kojem je rekao:

 

„Kunem se Bogom, sve dok je vlast nad poslovima muslimana u rukama Emevija, muslimani neće vidjeti dobra ni napretka.“

 

Bilo je to upozorenje Iračanima, koji su usljed svoje slabosti i nadajući se miru i olakšanju, odbili ratovati, ne shvatajući da Muavijina vlast nikada neće ispuniti njihova očekivanja.

 

Kad je drugi Imam, u nepovoljnim uvjetima o kojima smo naprijed govorili, rat protiv Muavije ocijenio suprotnim višem dobru islamskog društva i očuvanju opstanka islama te prihvatio mir, odnosno primirje kao neizbježnost, svim silama je nastojao, u okviru svojih mogućnosti i mimo kršenja mirovnog sporazuma, da i dalje ostvaruje svoje uzvišene i svete ciljeve.

 

Muavija je, kako bi uspostavio mir i dočepao se vlasti, bio spreman dati svakojake ustupke. Čak je Imamu poslao prazan papir sa svojim potpisom na dnu, uz poruku da će prihvatiti sve uvjete koje ovaj na tom listu ispiše.

(Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 28.)

 

Imam je to iskoristio koliko god je bilo moguće. Tako je u mirovni sporazum ugradio sva važna i osjetljiva pitanja i učinio ih prvostepenim tačkama sporazuma. Od Muavije je uzeo obećanje da će ovaj čuvati sve one uzvišene ideale koje je Imam njegovao.

 

U historijskoj literaturi se ne sreće podroban i potpun tekst tog mirovnog sporazuma. Međutim, povezivanjem tekstova iz različitih vrela moguće je približno uspostaviti potpuni tekst sporazuma. I letimičnim uvidom u pitanja koja je Imam ugradio u sporazum i na kojima je istrajavao, može se steći predstava o njegovoj izvanrednoj sposobnosti prosuđivanja u okviru vlastite političke borbe. Tekst sporazuma mogao bi se svesti na pet tačaka.

 

Tačka prva:

Hasan ibn Ali prepušta Muaviji vlast i upravu, pod uvjetom da se ovaj drži propisa Kur'ana i Sunneta Poslanikovog, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim.

 

Tačka druga:

nakon Muavije, hilafet će pripasti Hasanu ibn Aliju, a ukoliko se njemu nešto desi, upravu nad stvarima muslimana preuzet će Husejn ibn Ali. Dalje, Muavija nema pravo odrediti nikoga za svoga nasljednika.

 

Tačka treća:

Mora se prestati s ružnom novotarijom vrijeđanja i proklinjanja Hasanovog oca, Alija ibn Ebi Taliba, na namazima i on se ne smije spominjati, osim po dobru.

 

Tačka četvrta:

Iznos od pet miliona dirhema koji se nalazi u blagajni bejtul-mala Kufe nije uključen u dogovor o predavanju vlasti i taj novac će biti trošen pod nadzorom Imama Hasana. Također, Muavija će pri raspoređivanju i dijeljenju novca davati Hašimijama prednost u odnosu na Emevije. Pored toga, iz sume novca prikupljenog od zekata iz Darabgarda Muavija mora isplatiti milion dirhema porodicama šehida iz Bitke oko Deve i Bitke na Sifinu, koji su poginuli boreći se na strani Imama Alija. 

(Darabgard je bio jedna od pet gradskih oblasti u provinciji Fars. Možda je razlog zašto je ovdje odbran upravo porez iz Darabgarda činjenica da se ovaj grad, shodno historijskim svjedočanstvima, predao bez borbe muslimanskoj vojsci prilikom osvojenja Perzije te, u skladu s islamskim propisima, prihodi u njemu prikupljeni pripadaju Poslaniku, njegovoj porodici, siročadi, siromasima i putnicima. Zato je Imam Hasan postavio kao uvjet da porez iz ovoga grada pripadne porodicama šehida iz Bitke oko deve i Bitke na Sifinu, budući da se radilo o imetku koji je zapravo pripadao izravno njemu. Osim toga, u ovom imetku imali su udjela i siročad poginulih u ovim bitkama koja su bila bez staratelja (Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 44, str. 10).

 

Tačka peta:

Muavija se obavezuje da će svi ljudi u području Šama, Iraka i Hidžaza, bilo kog plemena ili rase, biti sigurni od njegovog nasilja i zlostavljanja, da se neće baviti njihovom prošlošću i da niko neće biti uznemiravan zbog nekadašnjeg djelovanja uperenog protiv Muavijine vlasti, što naročito važi za žitelje Iraka.

Osim toga, Muavija jamči sigurnost svim Alijevim drugovima, gdje god da se oni nalaze. Nijedan od njih neće biti uznemiravan, njihovi životi, imeci i čast bit će zaštićeni i neće im biti učinjena ni najmanja neugodnost. Svakom će pripasti njegova prava, a imetak iz bejtul-mala koji se nalazi u rukama Alijevih sljedbenika neće im biti oduziman. Također, Muavija ni na koji način ne smije dovesti u opasnost Hasana ibn Alija i njegovog brata Husejna ibn Alija, niti bilo koga iz Poslanikove porodice, te oni ni zbog čega ne smiju biti izloženi strahu i bojazni. Na kraju sporazuma, Muavija se izričito obavezuje na poštivanje svih tačaka sporazuma i njihovo dosljedno izvršavanje. U tom pogledu za svjedoka uzima Boga, te sve ugledne i poštovane ljude iz Šama.

( Podrobniji opis i objašnjenje ovog mirovnog sporazuma može se naći kod šejha Radija Al Jasina, str. 259-261.)

 

Tako se ostvarilo predskazanje Poslanika islama, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, izrečeno u vrijeme kada je Hasan ibn Ali bio još dječačić. Poslanik je jednoga dana, ugledavši ga s minbera, rekao:

„Ovo moje dijete je poglavar muslimana. Bog će posredstvom njega uspostaviti mir između dvije skupine muslimana.“  

(Ovo predskazanje zabilježeno je u Tezkiratul-havas, str. 194, Asedul-ghabe, sv. 2, str. 12, Nurul-basar, str. 121, Al-Isabe, sv. 1. str. 320, Tehzibul-tehzib, sv. 2, str. 298; Hiljetul-evlija, sv 2, str. 35, Musned Ahmeda Hanbela, sv. 5, str. 38 i 44; Et-Tabekatul-kubra, Abdulvehab Šarani, sv. 1, str. 26. 3 Al Jasin, Isto, str. 278.)

 

Svjetski uglednici i vođe, kad uoče da stanje i prilike nisu u skladu s njihovim ciljevima, uvijek nastoje da njihove odluke budu takve da donesu što manje štete. To je jedno od temeljnih načela kada je riječ o političkim i društveno važnim odlukama.

 

Imam Hasan također je, rukovodeći se takvom logikom, nastojao da svoje uzvišene ciljeve ostvari u mjeri koliko je to bilo moguće. Stoga je, kada je bio prinuđen da vlast preda Muaviji, učinio to uz prvi uvjet da Muavija poslovima islamskog društva upravlja na temelju Kur'ana i Poslanikovog sunneta. Jasno je da Imam nije težio vlasti i političkoj moći, već je njegov glavni cilj bio očuvanje islamskih propisa u društvu i upravljanje društvom na temelju tih propisa. Ukoliko bi Muavija to djelatno provodio, Imamov glavni cilj bi u dobroj mjeri bio zadovoljen.

 

Osim toga, u skladu s drugom tačkom sporazuma, Hasan ibn Ali mogao je nakon Muavijine smrti slobodno preuzeti vodstvo u islamskom društvu. Budući da je Muavija bio od Imama stariji trideset godina i da je u to vrijeme već bio zagazio u starost,bilo je za očekivati da on neće živjeti još dugo.

 

Dakle,jasno je koliko je ovaj uvjet, rukovodimo li se normalnim procjenama, bio u korist islama i muslimana. I ostale odredbe sporazuma, svaka pojedinačno, imaju veliku važnost. Naime, to je bilo vrijeme kada je Imam Ali bio redovno proklinjan i vrijeđan prilikom džume i ostalih namaza. Ta ružna novotarija je postala pravi običaj, a Alijevi prijatelji i članovi Poslanikove porodice živjeli su pod stalnom prijetnjama i uznemiravanjima.

 

Zato se ne može poricati vrijednost činjenice da je od Muavije bilo iznuđeno preuzimanje obaveze da se prekine s tom navadom. Nakon usaglašavanja sporazuma, obje strane su, zajedno sa svojim vojnim snagama, došle u Kufu, i svi su se okupili u tamošnjoj velikoj džamiji. Ljudi su očekivali da im njihovi prvaci izlože sadržaj sporazuma, kako u tom pogledu ne bi bilo nikakvih sumnji i nedoumica. Međutim, njihova očekivanja su se izjalovila.

Muavija se ispeo na minber i, ne samo da u svom govoru nije iskazao odlučnost da ispoštuje uvjete mira, nego je prezrivo i potcjenjivački izjavio:

 

„Nisam ratovao protiv vas zato da biste vi obavljali namaz i Hadž, jer vi to svakako činite. Ratovao sam protiv vas zato da bih vas učinio pokornim i podveo vas pod svoju vlast.“ A onda je rekao: „Znajte da su svi uvjeti sporazuma kojeg sam dogovorio sa Hasanom ibn Alijem pod mojim nogama i nemaju nikakve vrijednosti.“  

( Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 16, str. 15; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 191. Ebul-Feredž kaže da je Muavija ovaj govor održao prije ulaska u Kufu.)

 

Tako je Muavija pogazio sve svoje obaveze i otvoreno prekršio mirovni sporazum. Nastavljajući s takvim nastupom, ne samo da nije popravio svoje ponašanje, nego je postao još i gori i činio je sve veće zločine. Novotariju vrijeđanja Imama Alija je pojačao još više nego ranije. Što je više mogao, zagorčavao je život njegovim odanim drugovima pa je tako pogubio ugledne ličnosti poput Hidžra ibn Adija i ostalih velikana islama. Sve više je proganjao i zlostavljao Alijeve sljedbenike, tako da su oni bili ili zatvarani, ili protjerivani iz njihovih domova.

Ne samo da je pogazio odredbe sporazuma o poštivanju Alija i njegovih pristalica, već se Muavija nije držao sporazuma ni kada je riječ o zekatu iz Darabgarda. Taberi o tome bilježi: „Basrani nisu htjeli dati zekat iz Darabgarda i govorili su: 'Ovo je naš imetak, naš udio u bejtul-malu, koji pripada nama.'“

( Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 95.)

 

A Ibn Asir piše:

„Basrani su odbili predati zekat iz Darabgarda i učinili su to po Muavijinom naređenju.“

( Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 3, str. 405. Belazeri, također, piše: „Muavija je naredio svom namjesniku u Basri da potiče narod protiv Hasana ibn Alija. Ovaj je tako i postupio, pa je ishod bio da su Basrani govorili: 'Ovaj imetak pripada bejtul-malu, pa zašto da ga dajemo drugome?!'“ (Ansabul-israf, Šejh Muhammed Bakir Mahmudi, Darul-ta'riful lil-matbu'at, Bejrut 1397, str. 47.))

 

Bilo je neophodno probuditi ljude, koji su bili umorni od brojnih ratova i koji su pali pod uticaj svojih plemenskih starješina i Muavijine lažljive propagande. Nju su širili njegovi najamnici, tvrdeći da zagovaraju mir. Bilo je potrebno da ljudi postanu svjesni da su, zbog svoje slabosti da izdrže rat te usljed Muavijine propagande i slijepog slijeđenja svojih plemenskih prvaka, učinili ogromnu grešku.

 

To, međutim, nije bilo moguće ukoliko vlastitim očima ne prepoznaju grozne i opasne posljedice svoga djela. Osim toga, bilo je potrebno da se muslimani u zbilji upoznaju sa pravim licem emevijske vlasti, i da iskuse stalna zlostavljanja, progone i tlačenje koje je Muavijina vlast provodila.

Uistinu, ono što su Imam Hasan i njegovi iskreni drugovi trebali uraditi u ovom osjetljivom historijskom trenutku bilo je da rečene činjenice učine svima vidljivim i da na taj način, kao postignuće narodnog razumijevanja gorke zbilje, podignu ustanak i pripreme borbu protiv prilika u ružnoj stvarnosti. Dakle, to što je Imam Hasan prihvatio mir nije bilo zato da bi sa svojih pleća skinuo teret odgovornosti, već zato da bi otpočeo borbu na drugoj razini.

Dešavanja koja su uslijedila nakon dogovaranja mirovnog sporazuma pomogla su mu u tome i dobrano su potresla Iračane.

 

Taberi bilježi:

„Muavija je nakon mirovnog sporazuma podigao logor na Nuheili. Tada protiv njega ustade skupina haridžija i izađoše iz Kufe. Muavija posla protiv njih jedan odred vojske iz Sirije, ali haridžije ih poraziše. Onda Muavija naredi Kufljanima da se sukobe s haridžijama, zaprijetivši im da neće biti sigurni ukoliko ne budu za njega ratovali.“  1

(Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 95.)

 

Tako su Iračani, koji nisu bili spremni ratovati na strani Imama Alija i Hasana protiv Muavije, bili ipak natjerani da ratuju protiv haridžija. To im je bjelodano pokazalo da pod Muavijom nikad neće ostvariti željeni mir i sigurnost.

Uz sve to, Muavija je protiv njih primijenio obiman i nečovječan program, koga bismo trebali nazvati politikom prijetnji i gladi, i tako im je dodatno zagorčao život.

S jedne strane, Muavija ih je izvrgao različitim pritiscima i prijetnjama a, s druge, uskratio im jenjihova prava i probitke.

 

Ibn Ebul-Hadid, čuveni učenjak, piše:

„Sljedbenici Ehli-bejta su ubijani gdje god da su se nalazili. Emevije su i na osnovu same sumnje odsijecali ljudima ruke i noge. Zatvaran je svako ko je bio poznat po svojoj ljubavi prema Poslanikovoj porodici, ili mu je imetak bio oduziman, ili mu je rušena kuća.“

 

Silina pritisaka i zlostavljanja sljedbenika Ehli-bejta došla je dotle da se optužba za naklonost Aliju počela smatrati gorom od optužbe za nevjerstvo i bezbožništvo, a kazne za ljubav prema Aliju su bile mnogo teže!

U okviru provođenja te okrutne politike u naročito teškim prilikama našao se narod u Kufi. Naime, Kufa je smatrana središtem Alijevih sljedbenika. Muavija je za namjesnika u Kufi postavio Zijada ibn Sumejju, kojem je kasnije povjerio i zapovjedništvo nad Basrom. Zijad, koji se nekad nalazio u redovima Alijevih pristalica, te ih sve odlično poznavao, izvrgao ih je progonima i nalazio ih gdje god da su se krili. Ubijao ih je, odsijecao im noge i ruke, osljepljivao ih, vješao ih na stabla hurmi i protjerivao iz Iraka, tako da tu nije preostao niko od njihovih uglednika. Kako smo već ukazali, narod u Iraku, osobito u Kufi, bio je izložen pritiscima u većoj mjeri od drugih.

 

Tako, kada bi ljudi posjećivali svoje prijatelje i osobe od povjerenja, želeći s njima govoriti o povjerljivim stvarima, razgovor ne bi otpočinjali sve dok od kućne posluge ne bi dobili čvrsto obećanje da ih neće odati.

U proglasu svojim službenicima i namještenicima u cijeloj zemlji, Muavija im naređuje da ne prihvataju svjedočenje nijednog Alijevog sljedbenika ili člana njegove porodice.

U drugom proglasu stoji sljedeće:

„Ako dvije osobe posvjedoče za nekoga da je Alijev pristalica ili član njegove porodice, izbrišite njegovo ime iz spiskova za bejtul-mal, ukinite mu njegova prava i prihode koji mu pripadaju.“

(Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 1, str. 43-45.)

 

Zijad, koji je najprije šest mjeseci upravljao Kufom, a potom šest mjeseci Basrom, postavio je Semuru ibn Džunduba da u njegovoj odsutnosti upravlja Basrom. Semura je u tom razdoblju pogubio osam hiljada ljudi. Zijad ga upita:

 

„Zar se ne plašiš da bi se među tolikim svijetom mogao naći i neko nevin?“, a ovaj odgovori: „Toga se ne bih plašio ni da ih pobijem dvaput više.“

 

Ebu Sevar Advi kaže:

„Semura je za jedno jutro poubijao četrdeset i sedam naših ljudi, a svaki od njih bijaše hafiz Kur'ana.“

(Muhammed ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 132.)

 

Ova užasna dešavanja teško su potresala Iračane, izvela ih iz njihove nedjelotvornosti i slabosti i u značajnoj mjeri im ukazala na pravu prirodu Muavijine vlasti. U isto vrijeme, dok su plemenski glavari uživali u tekovinama mirovnog sporazuma i od Muavije dobivali izdašne poklone, obični narod u Iraku je postepeno shvatao istinsku narav nepravedne i sebične Muavijine vlasti, vlasti koju su sami pomogli i koju su učvrstili vlastitim rukama.

(Imam Hasan je predvidio ovakav razvoj događaja. Odlično je znao da muslimane, naročito njegove sljedbenike, čeka mračna sudbina ukoliko vlast padne u ruke Emevija. Međutim, muslimani nisu marili za ovo sve dok se nisu suočili sa užasnim posljedicama vlastitog ponašanja, te su tek tada shvatili kakvu su crnu sudbinu sami sebi priredili i kakvu su sjajnu priliku ispustili iz ruku. Hazreti Hasan je u govoru koga smo na prethodnim stranicama spomenuli kazao: „Budem li, zbog vaše slabosti i manjka odanosti, primoran poslove muslimana prepustiti Muaviji, znajte zasigurno da pod bajrakom emevijske vlasti nećete vidjeti dobra niti sreće, već vas očekuju muke i nevolje... Kao da gledam kako vaša djeca postaju robovima njihove djece, te traže od njih za malo hljeba i vode, hljeba i vode koje je Bog namijenio vašoj djeci. Ali, Emevije su to oteli za sebe i uskratili su vašu djecu za njihova prava.“)

 

Poslije je Muavija za upravitelja Kufe postavio Mugiru ibn Šu'be, dok je upravu nad Basrom prepustio Abdullahu ibn Amiru. Tako se u ovaj grad vratio čovjek koji je nakon Osmanovog ubistva bio otišao iz njega. Muavija se, pak, vratio u Šam i iz Damaska je upravljao državom. Iračani bi se rastužili kad god bi se sjetili života i uprave Alija, žestoko se kajući za slabost koju su pokazali kada mu je trebalo pružiti podršku, baš kao što su se kajali i zbog mira dogovorenog sa Sirijcima. Sastajući se, korili su jedan drugog zbog toga i pitali se o onome šta će im se sljedeće desiti i šta im valja činiti.

Tek se bilo navršilo nekoliko godina od mirovnog sporazuma kad su poslanici iz Kufe već počeli odlaziti u Medinu kako bi se susretali sa Hasanom ibn Alijem i slušali šta im on ima reći.

(Taha, Husejn, Ali va do farzand-e bozosgrvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali Akbar 'Elmi, Teheran 1332, str. 207.)

 

Prema tome, razdoblje primirja bilo je vrijeme Imamovog pripremanja i postepenog okupljanja ummeta za borbu protiv kvarne emevijske vlasti.

 

Čekao se pogodan dan kada će islamsko društvo biti spremno za ustanak. U vrijeme kada je Imam Hasan pristao na mir, većina ljudi nije bila dovoljno sposobna da razumije šta je Imam htio time postići. Islamsko društvo je tada još uvijek bilo okovano lancima lažnih nada i želja, koje su u njemu stvarale gubitnički duh. Zato je Imamov dugoročni cilj bio pripremiti društvo za ustanak protiv emevijske vlasti, dati ljudima priliku da sami porazmisle, suoče se s činjenicama i shvate pravu narav te vlasti. Na narod su posebno otrežnjujuće djelovala ukazivanja hazreti Hasana na činjenicu da emevijski tlačitelji i zločinci gaze i potiru islamske propise.

(Stoga se s pravom može reći da je mirovni sporazum za Muaviju predstavljao mač sa dvije oštrice. Naime, da je postupio u skladu s uvjetima sporazuma, Imam bi u dobroj mjeri ostvario svoje ciljeve, a ukoliko bi ih prekršio, izazvao bi opće nezadovoljstvo protiv emevijske vlasti i tako doprinio otrježnjenju i buđenju naroda.)

 

Malo po malo, spremnost je rasla i najveći irački uglednici počeli su se obraćati Husejnu ibn Aliju, tražeći od njega da digne ustanak.

(Međutim, Husejn ibn Ali savjetovao ih je da slijede Hasana, govoreći: „Trenutne prilike nisu povoljne za ustanak, i sve dok je Muavija živ, od ustanka neće biti koristi.)

 

Nakon šehadeta hazreti Hasana, kada je Husejn ibn Ali preuzeo imamet, vijesti o Muavijinim zločinima počeše izazivati protivljenje u Medini.

 

Glavna tema razgovora u društvu postade zamisao da Husejn ibn Ali, uz učešće prvaka među njegovim sljedbenicima iz Iraka, Hidžaza i ostalih krajeva, zasnuje islamsku vlast. Naprimjer, kada je Muavija pogubio Hidžra ibn Adija i njegove drugove, neki Kufljani su došli najprije obavijestiti Husejna o tome. Kasnije, ova vijest izazva talas ogorčenja i mržnje spram Muavijine vlasti među svim vjernicima. Ovo nam pokazuje da se u to doba malo po malo pripremao pokret protiv emevijske vlasti, čiji su glavni pokretači i zagovarači bili malobrojni iskreni sljedbenici Imama Hasana, čije živote je svojom pronicljivošću on spasio od Muavijinog mača. Cilj ove skupine bio je da, podsjećajući na zločine koji su se dešavali čitavim tokom Muavijine vlasti, probude ustanički duh u srcima ljudi do dana kad će se steći uslovi za ustanak.

(Šemsuddin, Muhammed Mehdi, Arzjabi-je enkelab-e Husejn, prijevod Mehdi Pišvaji, Entesharat-e Tavhid, Kom 1362, str. 178-179.)

 

Prethodne rasprave objasnile su tajnu i smisao mira Imama Hasana. Međutim, i dalje ostaje pitanje:

 

• Zašto je Imam Hasan prihvatio mir, dok je Imam Husejn digao ustanak?
• Ako je mir bio ispravan izbor, zašto i Imam Husejn nije sklopio mir sa Jezidom?
• A ako je rat bio bolje rješenje, zašto Imam Hasan nije ratovao?

 

Tokom svoje vlasti, Muavija je prevarama i prijetvornom politikom stalno pokušavao predstaviti narodu svoju vlast kao zakonitu i islamsku. Nastojao je po svaku cijenu spriječiti da na vidjelo izađe njegovo zastranjenje sa puta ispravne islamske politike. Iako je djelatno kršio islamske propise i jednostavni islamski hilafet zamijenio plemićkom vlašću Emevija, te je tako islamsko društvo pretvorio u neislamsko, on je ipak nastojao donekle očuvati vanjska obilježja islama i makar naizgled se držati islamskih propisa.

 

Nije dao da se zastori strgnu, te je stoga držao do nekih propisa islama i nije dopuštao da u društvu nestane njegovih vanjskih ispoljavanja. Odlično je znao da, s obzirom da nad ljudima vlada u ime vjere i islamskog halifata, ne smije javno činiti ništa što bi ljudi mogli smatrati poricanjem vjere. Zato je svojim postupcima uvijek nastojao dati vjersko pokriće, dok je istovremeno skrivao ona djela za koja se nije moglo ponuditi vjersko objašnjenje i opravdanje.

 

Osim toga, Muavija je ispoljio izuzetno umijeće u rješavanju prepreka s kojima se suočavao. Rješavao ih je na način kojem njegov sin Jezid nije bio dorastao. Upravo ova dva razloga su pobjedu ustanka i povoljan uticaj šehadeta u doba Muavijine vlasti činila malo vjerovatnim. U takvim uvjetima javnost nije bila u stanju vidjeti potrebu za ustankom i revolucijom protiv Emevija i u narodu se još nije bilo javilo ono ogorčenje njihovom vlašću koje je kasnije uslijedilo.

 

Drugim riječima, ljudi još uvijek nisu bili svjesni koliko je Muavija skrenuo s puta islama, te su tako i njegov sukob sa hazreti Hasanom doživljavali više kao kakav politički sukob i borbu oko vlasti, nego kao sukob istine i laži. U takvim uvjetima, šehadet ne bi pomogao postizanju ciljeva pokreta, već bi ga ljudi pogrešno doživjeli, i dalje ne shvatajući istinu. Kako smo vidjeli, politička atmosfera u Muavijino doba nije se bila posve razbistrila i dobrohotan čovjek nije mogao lahko objasniti stvari narodu, osvijestiti ga i uputiti u željenom smjeru.

 

Umjesto toga, bila je to atmosfera u kojoj je takav čovjek morao pažljivo motriti na postupke kvarnih vođa i, u pogodnom času, kada mu se pruži prilika, uzevši u obzir vlastite mogućnosti, snage svojih podržavatelja i oblik suprotstavljanja, nastupiti na primjeren način, kako bi istina odnijela pobjedu nad zabludom. Ovakva teškoća postojala je tokom većeg dijela imameta hazreti Hasana. U to vrijeme, ono što nazivamo šehadetom ne bi imalo naročitog učinka. Ustvari, šehadet, kao i druge slične pojave, zahtijeva odgovarajuće preduvjete kako bi se mogao ispoljiti kao izraz lične iskrenosti i svjedočenja, i polučiti željene društvene učinke, a to je da krv šehida nastavi da kola u žilama naroda. Historijska svjedočanstva pokazuju da se Imam suprotstavio Muaviji s onom slabom vojskom kojom je bio okružen, a imali smo prilike saznati o kakvim se snagama radilo, te da ne samo da ne bi poginuo kao šehid, već bi bio i zarobljen.

 

Muavija je namjeravao da sramotu koju je njemu i njegovoj porodici nanijela islamska vojska spere tako što će zarobiti nekog od prvaka Poslanikove porodice. Dakle, u slučaju poraza, Imam ne bi junački postao šehidom, kako se to desilo na Kerbeli, nego bi pao u Muavijine ruke i naposljetku bi se njegovo stradanje ko zna kako okončalo. Bila bi to svakako najveća šteta koja bi mogla snaći zagovarače borbe za Istinu. Ako bi u sukobu s Muavijom vojska Imama Hasana pretrpjela poraz, Muavija bi preuzeo potpunu vlast nad islamskim područjima i sigurno bi nemilice ubijao ljude, posebno u Mekki, Medini, Kufi i Basri, te tako broj žrtava, za razliku od bitke na Kerbeli, ne bi ostao ograničen. Zbog toga je Imam smatrao da je dužan zaštititi krv nedužnih. 

(Hakimi, Muhammed Reza, Imam dar 'ajnijate jam'e, Daftar nashr-e farhang-e eslami, Teheran, str. 121, 133, 171.)

 

Možda upravo iz ovih razloga, ali i poštujući sporazum koji je Imam Hasan bio sklopio, Husejn ibn Ali nije dizao ustanak nakon bratovog šehadeta.

 

Narednih deset godina Muavijine vlasti, od 50. do 60. h.g., čekao je pogodnu priliku i provodio dane pripremajući teren. Naime, da je ustanak digao ranije, upitno je kakav bi utisak ostavio i kakve bi odgovore izazvao u narodu. Ali, kada je o Jezidu riječ, stvari su stajale posve drugačije. Odnosno, Jezid nije posjedovao lukavštinu, snalažljivost i političku vještinu svoga oca, niti je držao makar do vanjskih ispoljavanja vjere u ime koje je vladao. Jezid bijaše sirov mladić, odan strastima, svojeglav i bez sposobnosti da dalekosežno razmišlja. Radilo se o priglupoj, raskalašenoj osobi, čovjeku površnog razumijevanja stvari i sklonom provodu i užicima.

 

Prije dolaska na vlast bio je posve predan izopačenim načinima zadovoljavanja strasti, tako da nije mogao, poput svoga oca, sačuvati makar formalan povoljan odnos prema islamu i predstavljati se kao pobožan i vjernik. Umjesto toga, slijedeći sklonost ka raskalašenom životu, javno je pod noge bacao islamske svetosti i ništa ga nije moglo spriječiti u njegovim orgijanjima. Javno je pio vino i ponašao se na način koji se može označiti kao grješan i nemoralan. Jezid je u političkom pogledu bio toliko sirov da je narodu bjelodano pokazao kakva je prava priroda emevijske vlasti, odnosno, da se tu radi o neugasivom neprijateljstvu prema islamu, želji za povratkom u doba džahilijeta i oživljavanju nekadašnjeg društvenog poretka. Jezidovo skidanje maske i raskalašno ponašanje svima je pokazalo da je on zapravo nedostojan i nesposoban da preuzme položaj halife i da na valjan način predvodi islamsko društvo.

 

Zato plaćenici emevijske vlasti nisu mogli predstaviti narodu Husejnov ustanak u ružnom svjetlu i omalovažiti ga, budući da su ljudi vlastitim očima vidjeli kakvo je Jezidovo ponašanje i uvjerili se da on nema ni najmanje veze sa islamom i islamskim naukom.

 

Upravo je prikazano stanje predstavljalo pravu osnovu za ustanak s ciljem svrgavanja neislamske vlasti. U takvim prilikama narod je doživljavao ustanak Husejna ibn Alija kao ustanak Poslanikovog unuka, koji je imao za cilj zaštitu i očuvanje islama, a ne kao politički sukob i borbu za vlast.

 

Drugi razlog ustanka Husejna ibn Alija treba tražiti u buđenju javnosti i porastu uticaja sljedbenika Ehli-bejta nakon mirovnog sporazuma Imama Hasana i Muavije. Naime, pokret protiv emevijske vlasti, koji je tada započeo, svakim danom je bivao brojniji i snažniji, a njegov uticaj stalno rastao. Također, Muavijina politika je donekle tome doprinijela. Jer, nakon šehadeta Imama Hasana, on je smatrao kako pred sobom više nema prepreka, pa je narod, posebno sljedbenike Ehli-bejta, izlagao sve većim pritiscima, ne prežući od bilo kakve vrste nasilja i tlačenja.

 

Stalni napadi na prava muslimana, neprekidni napadi vojske u različitim islamskim krajevima i krvoprolića koja je tamo činila, ubijanja i mučenja nedužnih ljudi, kršenje mirovnog sporazuma i prepuštanje hilafeta Jezidu, što je bilo suprotno uvjetima navedenim u mirovnom sporazumu, te naposljetku trovanje Imama Hasana, doprinijeli su da se stav javnosti o Emevijama promijeni i da njihov položaj dobrano oslabi.

Sve ovo, opet, vodilo je tješnjoj povezanosti i zbijanju redova sljedbenika Ehli-bejta, te snaženju protivemevijskog fronta. Tako su, vremenom, stvoreni preduvjeti za pokret i ustanak hazreti Husejna.

 

Dr. Taha Husein, poznati egipatski pisac i učenjak, nakon opisivanja Muavijinih zločina prema sljedbenicima Ehli-bejta u razdoblju nakon mirovnog sporazuma, piše:

„Tokom posljednjih deset godina Muavijine vlasti ugled Ehli-bejta je napredovao i njihov poziv se pojačano širio u istočnim perzijskim i južnim arapskim područjima islamske zemlje. Posebno su Iračani mržnju prema Muaviji i ljubav prema Ehli-bejtu smatrali dijelom vjerske obaveze.“

(Taha, Husejn, Ali va do farzand-e bozorgvaresh, prijevod Ahmed Aram, Ketabforoshi Ali Akbar 'Elmi, Teheran 1332, str. 298.)

 

Tako je islamsko društvo u dovoljnoj mjeri upoznalo stvarno lice emevijske vlasti i okusilo gorak okus tlačenja, te postalo svjesno njene okrutnosti i napada na prava muslimana. Maska koju je na početku Muavijina vlast bila navukla sada je spala i ljudi su vidjeli njeno pravo lice. Kao posljedica te činjenice, Muavijinom smrću i rastom svijesti muslimanskog društva, uklonjene su sve prepreke koje su dotada stajale na putu ozbiljenja ustanka. Put je sada bio širom otvoren i bio je pravi trenutak da Husejn ibn Ali pokrene svoju veliku revoluciju i zada žestok udarac kvarnoj emevijskoj vlasti.

 

Ustanak Husejna ibn Alija izazvao je temeljite promjene u islamskom društvu i ujedinio javnost protiv emevijske vlasti. Označio je početak niza pokreta i ustanaka, poput Tevvabina, pokreta Medinjana, Muhtarovog ustanka, pokreta Zejda ibn Alija ibn Husejna i nekoliko drugih ustanaka. Međutim, da se takva revolucija desila u doba hazreti Hasana ona sigurno ne bi ishodila željene učinke. Tako je Husejn, ustvari, nastavio pregnuće svoga poštovanog brata, koji je krajnje hrabro podnosio prigovore onih koji nisu daleko vidjeli, te je postepeno oblikovao preduvjete i pripremao javnost za Husejnov ustanak. Pored toga što su društveno-političke prilike u Hasanovo vrijeme bile drugačije od onih u Husejnovo, treba uzeti u obzir i suštinsku razliku između sljedbenika ove dvojice Imama.

 

Na prethodnim stranicama vidjeli smo kako se vojska Imama Hasana raspršila pod naletom samo jedne glasine i kako je među njima bilo i onih koji su bili spremni da ga opljačkaju, pa čak i ubiju. Također smo vidjeli da su oni koji su željeli uz njega ratovati protiv Sirijaca naposljetku i sami podlegli pred pritiscima i primamljivim ponudama, i na kraju ga napustili. Uporedimo li njih sa drugovima Imama Husejna, koji su u noći Ašure kazali:

 

„Bogom se kunemo, kad bismo znali da ćemo izginuti, a onda biti oživljeni, pa opet ubijeni, i da će naš prah biti prosut u vjetar, i da nam se to, onda, ponovi sedamdeset puta, ne bismo te ostavili dok ne damo svoje živote na tvome putu. Pogibija je samo jedna, i ona je šehadet koji donosi vječno blaženstvo i sreću.“

 

Zaista, s takvim ljudima se polet šehadeta mogao unijeti u historiju čovječanstva i njegov vječni eho pustiti u nebeski svod. To se nije moglo postići s onima koje, niti je zanimala ahiretska nagrada, niti šehadet; onima koji su bili spremni svoga vođu predati neprijatelju vezanih ruku i ostati da žive u sramoti i poniženju. To su razlozi zašto je Hasan drugačije djelovao od Husejna. Ustvari, samo je njegov način borbe bio drugačiji, ali njen smisao i cilj bili su isti. To je slično primjeru klanjača koji namaz obavlja okrenut u smjeru kible, te ako on u toku namaza i mijenja položaj tijela, on ipak stalno ostaje na istom pravcu.

 

Kibla ljudi Istine je stalna borba protiv zablude, bilo da se ona odvija na Kerbeli, na ulicama Kufe, u Medinskoj džamiji, bagdadskim zatvorima ili bilo gdje drugo. Imam Hasan je za svoju metu uzeo Muaviju, u to vrijeme najveću prepreku širenju Istine i uspostavi pravde, te je na njega stalno ciljao, okupljanjem vojske, u prvi mah, i sklapanjem mirovnog sporazuma, u drugi mah. 

(Hakimi, Isto, str. 129-130.)

 

Allame Sejjid Šerfuddin Amuli u svom uvodu za knjigu Hasanov mir šejha Radija Ali Jasina, ovako posmatra stvari:

„Najvažniji cilj Imama Hasana bio je strgnuti masku s lica silnika i prikazati ih onakvima kakvi oni zaista jesu. Tako bi ih spriječio da ostvare svoje podle planove poništenja djela njegovog djeda Poslanika Božijeg. Taj cilj je u potpunosti ostvaren i njihova zla suština postala je očita, i hvala Bogu na tome. Zahvaljujući takvoj njegovoj procjeni i postupanju, njegov brat, Imam Husejn je uspio svojom revolucijom da potpuno rasvijetli istinu, za one koji vide i imaju pameti. Tako, ova dva brata predstavljaju dva lica iste misije. Put na koji su krenuli i cilj koji su imali pred sobom bio je isti.

Međutim, svaki je djelovao, uz trpljenje muka i bezgranični samoprijegor, u okviru svojih uvjeta i osobenosti stanja u kojem su se našli. Hasan nije strahovao od mogućnosti da izgubi život, a Husejn u tom pogledu nije bio ništa manje neustrašiv od njega. Stvar je u tome da se Hasan žrtvovao kroz svojevrstan tihi džihad, a kada je došlo vrijeme da se tišina prekine, desio se šehadet na Kerbeli, šehadet koji je čak više hasanovski nego husejnovski! S gledišta umnih mislilaca, samoprijegor pokazan na dan Sabata (Dan potpisivanja mirovnog sporazuma sa Muavijom.) čak je korjenitiji od onog pokazanog na dan Ašure. Jer, Imam Hasan se toga dana našao u ulozi strpljivog i postojanog junaka koji je dopustio da se, zbog budućnosti koju nije vidio niko, osim njega, njegova pobjeda prikaže porazom. Otud je šehadet Ašure prvo hasanovski, a tek onda husejnovski, budući da mu je upravo Hasan udario temelje i omogućio njegovo ostvarenje.

 

Njegova diplomatska pobjeda, koju je ostvario strpljenjem i mudrošću, bila je osvijetliti istinu, kako bi posredstvom tog svjetla Imam Husejn mogao ostvariti onako veličanstvenu pobjedu. Izgleda da su imami Hasan i Husejn sačinili jedan kontinuiran program kako bi rasvijetlili pravu prirodu antiislamske emevijske vlasti i probudili ljude iz nemara. U njemu je svako imao svoju ulogu. Uloga Imama Hasana je podrazumijevala strpljivost i mudru istrajnost, dok je uloga Imama Husejna podrazumijevala revolucionarno djelovanje i viteški ustanak. Tako su ove dvije uloge bile u sklopu savršene strategije i jedinstvenog cilja.

(Ali Jasin, Šejh Radi, Sulhul-Hasan, Menšuratud-daril-kitabil-'irakijje fil-kazimijje, str. 20- 21.)

 

Ishod je bio da je, nakon dešavanja na Sabatu i Kerbeli, došlo do buđenja naroda. Ljudi su bili navedeni da pravilnije razmišljaju o prilikama i dešavanjima u društvu i shvate kvarnu prirodu Emevija. S obzirom na ove činjenice, može se kazati da bi i Husejn, da se našao u prilikama i uvjetima u kakvim je bio njegov brat Hasan, postupio isto kako je i on postupio, a da je Hasan živio u vrijeme Husejna, učinio bi isto što je i on učinio. Dakle, ta dvojica velikih imama su svoju historijsku zadaću provodili shodno prilikama i posebnim uvjetima svoga vremena. Poslanik islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, predvidjevši teškoće i pometnje koje će uslijediti, rekao je: „Hasan i Husejn su dva predvodnika islama, bilo da sklapaju mir ili da vode borbu.“

( Ibn Šehrašub piše: „Svi muslimani se slažu da je Poslanik islama rekao: Hasan i Husejn su vođe bilo da su u miru ili vode rat.““ (Ibn Šehrašub, Menakibu Ali ibn Ebi Talib, priredio i sastavio hadži sejjid Hašim Resul Mahalani, Kom, Muassese-je entesharat Allame, sv. 3, str. 394.)

 

 

 Ovo poglavlje zaključit ćemo tekstom pod naslovom „Mir i(li) mir?“, objavljenom u jednom časopisu (Časopis „Zan ruz“, nepotpisani tekst) : Hasanov mir, odnosno primirje s Muavijom možda se može nazvati najsloženijim pitanjem u historiji imameta. To je bilo ''najrevolucionarnije'' mirovanje u historiji, praćeno istrajnim i strpljivim podnošenjem svih nevolja, što nije mogao podnijeti, niko osim Alijevog sina. Nažalost, od mnogih nedovoljno upućenih osoba krivo je tumačeno. Svi Imami su bili u istoj mjeri otjelovljenje bogobojaznosti i ispravnog puta, ali njihovi načini djelovanja su bili različiti. Način Prvog Imama, Alija, sastojao se od dvije dionice: primirja i borbe.

To je bio njegov način djelovanja i upućivanja ummeta. Hasanov način bio jednak prvoj dionici djelovanja njihovog oca, a Husejnov, drugoj. Kao što Imam Ali nije mogao bez prethodnog primirja doći u položaj da se bori oružjem i dostigne šehadet, tako ni Husejnov preporoditeljski ustanak nije bio moguć bez ranije uspostave mira njegovog brata. Oni koji Hasana optužuju za pretjeranu popustljivost i, pod uticajem osjećanja, kažu:

„Kamo sreće da je i on odabrao šehadet i od Sabata napravio još jednu Kerbelu'', itekako griješe. Podnijeti šehadet za Hasana je bilo kudikamo lakše. Međutim, on je, kao i ostali Imami Ehli-bejta, razmišljao o dobrobiti islama i muslimana, te je za taj cilj odabrao najdjelotvorniji način borbe. Iz onog što smo dosada predočili vidimo da u njegovo vrijeme nije bilo drugog izbora nego odabrati mir. Da je Hasan, onako usamljen i bez pomagača, digao oružani ustanak i, poput Husejna, postao šehidom, imamet se ne bi mogao nastaviti.

 

Da je i on imao sedamdeset i dva odana i samopožrtvovana pomagača, kao što je imao Husejn, možda bi i on digao ustanak. Međutim, u prilikama kada je neprijatelj uspio pridobiti čitavo društvo, kada ga je čak i njegova žena bila spremna otrovati, kada njegovi vlastiti vojnici nude Muaviji da mu ga izruče i, naposljetku, kada njegov glavni vojni zapovjednik prelazi na stranu neprijatelja, koji je drugi put, osim mira, mogao odabrati?! Jedini na koga se mogao osloniti bio je upravo Husejn, kojeg je opet čekala njegova posebna zadaća. Stoga je pravedno ustvrditi kako je kerbelski šehadet hasanovski prije nego husejnovski.

 

Nesumnjivo, da nije bilo Hasanovog sporazuma s Muavijom i da narod upravo posredstvom tog mira nije dobio ono što je tražio, Husejnov ustanak ne bi ni uslijedio. Da nije postavio uvjet da Muavija nema pravo postaviti svoga nasljednika, što je ovaj imenovanjem Jezida prekršio, Husejn ne bi imao očito pokriće za svoj ustanak. Ummet je u ono vrijeme mogao bjelodano i na vlastitoj koži osjetiti sav ružni džahilijet i prljavštinu Emevija. Vidjeli su da je Hasan prihvatio mir, ali su se također uvjerili u činjenicu da se Muavija nije držao nijednog od pet dogovorenih uvjeta, odnosno, da tokom svoje vlasti nije postupao u skladu s Knjigom Božijom i sunnetom Poslanika Božijeg, da je vlast nad muslimanima ostavio u nasljedstvo svom razuzdanom i nevjerničkom sinu, da nije prekinuo vrijeđanje Alija i zaštitio džamijske mimbere od te užasne novotarije, da nije stao s napadima i tlačenjima iskrenih i Aliju odanih muslimana i da je, naposljetku, čak i otrovao Hasana. Zahvaljujući Hasanovom mirovnom sporazumu i Husejnovoj revoluciji razotkrile su se mnoge podle namjere i prikrivane rabote.

 

Mržnja prema islamu je ono što je stajalo iza stalnih pritisaka na Hasana i što se konačno jasno ispoljilo u primjeru Husejna. Islam se održavao u životu krvlju imameta, koja je tekla Hasanovim venama. Njegovom smrću, imamet je Božijom odredbom prešao u Husejnov krvotok. Kada je dušman to shvatio, razočaran i bijesan, napravio je smrtonosnu grešku proljevajući Husejnovu krv na Kerbeli. Time je sam sebi bio presudio. Dakle, sve je to započelo sa Hasanom, koji je htio i mogao da ustane, ali mu to prilike nisu dozvoljavale.

 

Taj ratnik bi u prijašnjim bojevima često zadivio i iskusne borce. To je bio sin koji je od svoga oca, u školi šehadeta, naučio neizmjerno mnogo. Međutim, kada je, obavljajući svoju zadaću imameta, shvatio da nema drugog izbora, osim mira, veličanstveno i strpljivo ga je prihvatio i podnosio. I u tome je ljepota Hasanovog postupka. Upravo to što je pokazao da se borba za odbranu vjere ne mora voditi samo mačem, nego je moguća i u miru. Njegova rječitost i žestoki govori posve su nadoknadili mirovanje njegovog mača i djelotvorno ostvarili najvažnije preduvjete za sudbonosni ustanak njegovog brata.

 

Muavija se toliko plašio njegovih riječi da je od svojih plaćenika tražio da mu, koliko im je to bilo moguće, zabranjuju da govori u javnosti. Hasan je svojom neborilačkom politikom, tražeći zadovoljstvo Božije, preduzeo velike preporoditeljske korake u vrijeme kada su vladali smutnja i kada je sjekla sablja. Tako se njegov džihad strpljenjem i trpljenjem odvijao na najširem planu i u različitim sastavnicama. U džihadu protiv licemjera koristio se snagom dobročinstva i upute, a u unutrašnjem džihadu koristio se savladavanjem srdžbe i trpljenjem nametnutog mira.