DVANAESTI IMAM, MUHAMMED MEHDI, s.a. |
Dvanaesti ehlibejtski Imam, Muhammed ibn el-Hasan, rođen je 15. Šabana 255. godine po Hidžri u Samari.( Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 346; Fettal Nišaburi, Rivdetul-vaizin, Muasesi ‘ilimi Matbu’at, Bejrut 1406, str. 292; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 514; Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str. 141. U nekim vrelima se kao godina Imamovog rođenja navodi 256. h.g, npr. Saduk, Kemaluddin, Nashr-e islamijje, Kom 1405, str.432, Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str. 258; dok se u drugim kaže da je rođen 258. h.g. Pogledati u Ali Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 227; Ibn Ebu Seledž Bagdadi, Tarihul-eimme, Mektebetu Basireti, Kom, str. 15, dok Ebu Džafer Muhammed ibn Džerir ibn Rustam Taberi smatra da je rođen 257. h.g)
Osim činjenice da ima isto ime kao i Poslanik, ima i njegov nadimak, Ebul-Kasim.(Šejh Mufid, Isto, str. 346; Tabresi, Isto, 417; Arbili, Isto, str. 227)
U predajama se navodi da su Čisti Imami zabranjivali svojim sljedbenicima da spominju ovog Imama po imenu.(Saduk, Isto, str. 648; Kulejni, Isto, str. 332; Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 31-34. Međutim, ulema škole Ehli-bejta razilazi se oko toga da li je spominjanje Imamovog imena općenita zabrana, ili se radilo o zabrani koja je imala političke motive i važila je samo za razdoblje Male skrivenosti)
Neki od njegovih nadimaka su Hudžet, Kaim, Salih, Sahibul-Zeman (Tabresi, Isto, str. 418; Ibn Sebag, Isto, str. 310) i Bakijetullah, (Mesudi, Asbatul-vasijet, Matbu'atul-Hajdarijje, Nedžef 1374, str. 248) a najpoznatiji je Mehdi. (Ibn Sebag, Isto, str. 310.)
Njegov otac je Jedanaesti Imam, Hasan Askeri, a majka mu je poštovana gospođa Nerdžis. (Mesudi, Isto, str. 248; Fettal Nišaburi, Isto, str. 283; Tusi, Isto, str. 143, Muhammed ibn Džerir ibn Rustam Taberi, Isto, str. 432.)
Poznata je također pod imenima Rejhana, Susan i Sekil. (Saduk, Isto str. 432, pogledati i Rivdetul-vaizin, str. 292. Neki savremeni istraživači smatraju da je njeno ime bilo upravo Nerdžis, dok joj je druga imena kao nadimke dala kćer Imama Dževada Hakima. Tada su imena od milja bila često korištena, a Rejhana i Susan su zapravo imena cvijeća. (Dr. Husejn Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 114.) )
Nerdžis je bila tako ukrašena vrlinama i produhovljena da ju je Hakima, sestra Imama Hadija, smatrala prvakinjom svoje porodice, a sebe je nazivala njenom sluškinjom. Hazreti Mehdi imao je dvije vrste skrivenosti: jednu kratkotrajnu (Mala skrivenost, ar. gajbetul sugra) i drugu koja traje dugo (Velika skrivenost, ar. gajbetul kubra). Prva je trajala od njegovog rođenja do okončanja razdoblja njegovih posebnih opunomoćenika, a druga je otpočela okončanjem prvog razdoblja i trajat će do njegovog pojavljivanja.(Šejh Mufid, Isto, str. 346)
Kao što ćemo pojasniti na stranicama koje slijede, vjerovanje u Mehdija nije isključivo osobenost sljedbenika Ehli-bejta. I ostali muslimani, na osnovi brojnih Poslanikovih predaja, vjeruju u njega. Oni, međutim, poriču da je hazreti Mehdi već rođen. Kažu: „Osoba za koju je Poslanik kazao da će se pojaviti još nije rođena.“
(Ibn Ebul-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Daru ihjail-kutubul-’arabijj, 1378. h.g, sv. 7, str. 94, i sv. 10, str. 96)
Ipak, značajan broj islamskih historičara i muhadisa spominju u svojim knjigama njegovo rođenje i drže to za neospornu činjenicu. Neki analitičari navode njih više od stotinu.
(Fakih Imani, Mehdi, Mehdi muntezir dar Nehdžil-belage, Ketabkhane-je umumi Imam Ali, str. 23, 39. Inače, autor ovog djela uzeo je obzir brojne izvore koji svjedoče o rođenju Imama Mehdija, poput Ibn Hidžr Hajtemi, As-seva'ikul-mehreke, Kairo 1375, str. 208; Muhammed Amin Bagdadi Sevidi, Seba'ikul-zehbi fi me'arifeti kaba'ilul-'arab, Dari Sa'b, Bejrut, str. 78; Mumin Šeblendži, Nurul-Ibsar, Mektebetu Meshedul-Husejni, Kairo, str. 168; Šejh Muhammed Sebban, As'aful-raghibin, str. 141; Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 7, str. 274.)
Kako smo objasnili u životopisu Imama Hasana Askerija, nasilnički abasidski vladari su se željeli domoći Imamovog sina i ubiti ga. Zbog toga su držali njegov dom pod stalnom prismotrom. Međutim, čin rođenja Imama Mehdija, shodno unaprijed brižljivo osmišljenom planu njegovog oca, dogodio se u najstrožijoj tajnosti, tako da ljudi u okruženju – čak ni sljedbenici Ehli-bejta – nisu znali ništa o tome. Najpouzdanije vijesti o tome su one koje stižu od Hakime, tetke hazreti Askerija, koja je bila svjedok njegovog rođenja. Ove mjere tajnosti nisu značile da ga tokom tih pet-šest godina, dakle od njegova rođenja pa do smrti njegovog oca, niko nije bio u prilici vidjeti. Dapače, kako smo se osvjedočili u primjeru iz životopisa Imama Askerija, odabrane ličnosti među sljedbenicima Ehli-bejta su različitim povodima i u raznim prilikama susretali hazreti Mehdija. Cilj tih upriličenja susreta bio je da se ljudima pokaže da je on već rođen, da bi oni, kada to bude bilo potrebno, o toj činjenici obavijestili ostale. Hasan ibn Ejub ibn Nuh (Kako je navedeno u životopisu Imama Hadija, Hasan ibn Ejub ibn Nuh bio je jedan od Imamovih opunomoćenika) bilježi:
„Došli smo kod Imama Askerija, da bismo ga upitali o Imamu nakon njega. Tom skupu prisustvovalo je četrdeset osoba. Osman ibn Sa'id Amri ustade i reče: 'Želim te pitati o nečemu što znaš bolje od nas.' Imam mu, međutim, reče da sjedne. Osman, oneraspoložen, htjede napustiti skup. Imam tada reče: 'Neko niko ne napušta skup!' Svi ostadosmo i to potraja neko vrijeme. Tada Imam pozva Osmana. On se diže, a Imam reče: 'Hoćete li da vam kažem zašto ste došli ovdje? Došli ste da biste me upitali o dokazu i Imamu nakon mene.' 'Jesmo', rekoše oni. Tad uđe dječak lica sjajnog poput mjeseca, od svih ljudi najsličniji Imamu Askeriju. On pokaza na njega i reče: 'Ovo je vaš Imam nakon mene i moj nasljednik među vama. Pokoravajte se njegovim naredbama i ne razilazite se nakon mene da ne biste propali i pomračili svoju vjeru!"
(Tusi, Isto, str. 204; Saduk, Isto, str. 435; Medžlisi, Isto, sv. 51, str. 346)
Nema sumnje u pojavu da se vodstvo Bogom odabranih prvaka i njihovo upućivanje ljudi ostvari u potpunosti i u željenom obliku samo ukoliko kod ljudi postoji spremnost da se okoriste tom božanskom uputom. Međutim, ukoliko među njima ne postoji odgovarajuća spremnost, prisustvo nebeskih predvodnika neće im biti od koristi. Nažalost, pritisci i zlostavljanja kojima su Imami, posebno od vremena Imama Dževada pa nadalje, bili izloženi, te ograničenja zbog kojih je djelovanje Jedanaestog i Dvanaestog Imama u nekim vidovima bilo svedeno na najmanju mjeru, pokazuju nam da u društvu nisu postojali pogodni uvjeti za okorištenjem uputom Imama na poželjnoj razini. Božanska mudrost je stoga zahtijevala da Dvanaesti Imam, kako ćemo vidjeti, odabere skrivenost do vremena kad će u društvu postojati potrebna spremnost za njegovo djelovanje. Svakako, nama nisu jasne sve tajne skrivenosti, ali možda je ovo što smo naprijed naveli jedan od njegovih temeljnih razloga. U našim predajama se, kada je riječ o razlozima, težište uglavnom stavlja na tri stvari: iskušenje za ljude, zaštita Imamovog života i sloboda od davanja prisege tagutima njegovog vremena.
Kao što znamo, jedna od potvrđenih božanskih tradicija je iskušavanje Njegovih robova, kako bi se ukazalo na one dobre i ispravne među njima. Život je uvijek poprište ispita u kojem su ljudi bili odgajani u okrilju vjere kroz strpljivost i pokornost te su – pridržavajući se Božijih naredbi, napredovali ka savršenstvu i otkrivali u sebi zapretene – nadarenosti i umijeća. Tako ljudi bivaju iskušavani i kroz skrivenost hazreti Mehdija. Oni čija vjera nije postojana, brzo pokažu pravo lice te padaju u sumnju i kolebljivost. Nasuprot njih su oni čvrste vjere, koji ostaju istrajni i nepokolebljivi u svom iščekivanju njegovog dolaska, ostvaruju visoke duhovne stepene i stiču nagradu Božiju.
Imam Musa ibn Džafer je rekao:
„Kad iščezne moj peti potomak, pazite na svoju vjeru, kako ne biste ostali bez nje. On će zasigurno biti skriven, tako da će jedna skupina vjernika prestati vjerovati u njega. Bog će kroz njegovu skrivenost iskušavati robove Svoje.“
(Šejh Tusi, Isto, str. 204; Al-Ghiajbat Numani, Mektebi Saduk, Teheran, str. 154; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 150; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 337.)
Iz kazivanja prvaka islama proizlazi da je iskušenje skrivenošću hazreti Mehdija jedno od najtežih Božijih iskušenja.(Tusi, Isto, str. 203-208) Njegova težina ogleda se u dva vida: prvi, načelo skrivenosti Imama je takvo da će zbog njegove dužine mnogi ljudi zapasti u sumnju i kolebljivost. Neki će sumnjati u činjenicu da je već rođen, a drugi će biti sumnjičavi spram dužine njegovog života. Vjeru u njega će zadržati samo prokušani i čisti vjernici, kao i oni koji duboko razumijevaju stvari. Poslanik islama u jednom podužem hadisu kaže:
„Mehdi će biti zakriven od očiju svojih sljedbenika tako da u vjerovanju u njegov imamet neće ostati postojan niko, osim onih čija je srca Bog učinio toga dostojnim.“ ( Safi, Isto, poglavlje 1, dio 8, str. 101.)
S obzirom na nevolje, pritiske i sva zla koja će se dešavati u razdoblju Mehdijeve skrivenosti, ljudi će se promijeniti, tako da će najteža stvar biti sačuvati ispravno vjerovanje i istrajati na njemu. To će biti vrijeme kada će se vjera naći izložena brojnim opasnostima. Bog je kroz skrivenost zaštitio Dvanaestog Imama od ubistva, jer da je javno živio bio bi ubijen, kako smo to iz prethodnih stranica već mogli saznati. Stoga, ukoliko bi se pojavio prije nego što se steknu uvjeti za to, njegov život bi opet bio u opasnosti, pa ne bi mogao vršiti svoje od Boga mu date dužnosti i ostvariti svoje uzvišene ciljeve. Zerare, jedan od drugova Imama Sadika, kaže:
„Imam Sadik mi je rekao: 'Očekivani Imam bit će izvjesno vrijeme skriven prije svoga ustanka.' 'Zašto?'', upitah, a on odgovori: 'Zato što će se plašiti za svoj život.'“
(Lutfullah Safi, Navid-e amn o aman, Darul-kitabul-islamijje, Teheran, str. 177-178)
Čak ni kroz tekiju nije priznao niti će priznati ijednu nasilničku i nepravednu vladavinu. Neće biti primoran na to, jer će njegova obaveza biti predstaviti Božiju vjeru u potpunosti, bez ikakvih skrivanja, straha ili bilo kakvog drugog zazora. Njemu, stoga, nije dopušteno da daje bilo kakvu prisegu drugim vladarima ili ispolji bilo kakvu popustljivost i sporazum s njima. Husejn ibn Fiddal kaže:
„Osmi Imam rekao je:
'Kao da vidim naše sljedbenike kako nakon smrti moga trećeg potomka (Imama Hasana Askerija) traže posvuda svoga Imama, ali ga ne nalaze.' Upitah:
'Zašto će im biti skriven?', a on reče: 'Zato da kada ustane ne bude vezan prisegom prema nekome.'“
(Kemaluddin Saduk, poglavlje 44, str. 480.; Medžlisi, Isto, sv. 51, str. 152.)
Kao što smo kazali, skrivenost Imama Mehdija dijeli se u dva razdoblja: trazdoblje Male i razdoblje Velike skrivenosti. Mala skrivenost trajala je od 260. (od šehadeta jedanaestog Imama) do 329. (godina smrti posljednjeg Imamovog opunomoćenika) godine po Hidžri, dakle skoro 69 godina.
(Šejh Mufid navodi da je da se razdoblje male skrivenosti računa počevši od rođenja Dvanaestog Imama (godine 255.) (Irshad, str. 346.), te bi tako Mala skrivenost trajala 75 godina. Naravno, njegov stav počiva na činjenici da Imam za života svoga oca nije imao naročitog doticaja s ljudima, odnosno bio je u svojevrsnoj skrivenosti za javnost. Upravo rukovodeći se ovim činjenicama, analitičari poput Tabresija, Sejjida Muhsina Amina i ajatollaha Sadruddina Sadra također smatraju da Mala skrivenost počinje s Imamovim rođenjem)
Tokom male skrivenosti veza Imama sa njegovim sljedbenicima nije bila u potpunosti prekinuta. Naime, tokom ovog razdoblja, određene osobe, o kojima ćemo kasnije govoriti, bile su njegovi osobiti opunomoćenici.
Posredstvom njih njegovi su mu sljedbenici mogli dostavljati svoja pitanja i predstavljati teškoće i na isti način dobivati odgovore i rješenja. Tako bi se moglo kazati da je tokom ovog razdoblja Imam bio skriven, ali istovreneno i nije i ono se može smatrati vremenom pripreme sljedbenika Ehli-bejta za Veliku skrivenost, odnosno za razdoblje kada će i ova vrsta veze s Imamom biti prekinuta. Tada će se oni radi svojih teškoća morati obraćati općenitim Imamovim predstavnicima, dakle mudžtehidima, ljudima koji su upoznati sa Šerijatom i islamskim propisima. Da je velika skrivenost otpočela odmah i odjednom, moguće je da bi se javile različite zablude i da svijest ljudi ne bi bila spremna na to.
Također, mogućnost doticaja s Imamom preko njegovih opunomoćenika u razdoblju Male skrivenosti i činjenica da su se neki ljudi susretali s Imamom, značila je mnogo u pogledu potvrde njegovog vilajeta. (Sejjid Sadruddin Sadr, Al-Mehdi, Dari Zehra, Bejrut 1398, str. 183.) Okončanjem razdoblja Male skrivenosti započelo je dugotrajno razdoblje Velike skrivenosti, koje traje do danas i nastavit će se sve dok Bog ne dopusti Imamu da se pojavi i započne svoju revoluciju. Dvojaka skrivenost Dvanaestog Imama najavljena je od strane prethodnih Imama godinama i prije njegovog rođenja. Još tada je posredstvom prenosilaca predaja i muhadisa zabilježena u literaturi. Potkrjepljenja radi, ovdje ćemo navesti nekoliko takvih predaja.
Imam Ali je rekao:
„Naš Gaib imat će dvije vrste skrivenosti: jedna će biti duže od druge. U njegov imamet vjerovat će samo oni koji imaju čvrsto uvjerenje i potpuno znanje.“ (Šejh Sulejman Kandevazi, Jenab'iul-meveddet, Bejrut, sv. 3, str. 82.)
Imam Bakir je rekao:
„Kaim će imati dvije skrivenosti. Tokom jedne od njih ljudi će govoriti: 'On je umro!" (Numani, Isto, str. 173.)
Ebu Basir priča:
„Rekoh Imamu Sadiku:
'Imam Bakir je govorio da će Kaim iz Poslanikove porodice imati dvije skrivenosti, od kojih će jedna biti duža od druge.' Imam Sadik odgovori: 'Da, tako je." (Isto, str. 170)
Hazreti Sadik je rekao:
„Imam Kaim imat će dvije skrivenosti: jednu kratku i drugu dugu.''
Dakle, historija je potvrdila vjerodostojnost ovih najava, budući da se ostvarilo upravo ono što su Imami i kazali: skrivenost hazreti Mehdija je bila dvojaka.
Odabrani opunomoćenici hazreti Mehdija tokom razdoblja Male skrivenosti bili su četvorica pouzdanih ljudi koji su bili drugovi i prethodnih Imama. To su bili bogobojazni ljudi koji su uz to bili i izuzetni učenjaci. Navedeno po starini to su: Ebu Amr Osman ibn Sa'id Amri, Ebu Džafer Muhammed ibn Osman ibn Sa'id Amri, Ebul-Kasim Husejn ibn Ruh Nubahti i Ebul-Hasan Ali ibn Muhammed Samer. Naravno, Imam je imao svoje predstavnike i u Bagdadu, Kufi, Ahvazu, Hamadanu, Komu, Reju, Azerbejdžanu, Nišaburu..., ali svi su oni s njim saobraćali samo posredstvom navedene četvorice, (Kako navodi Šejh Tusi, u Bagdadu je djelovalo desetak ljudi u svojstvu predstavnika Muhammeda ibn Osmana) te od njih dobijali njegove tukije.
(U terminologiji uleme škole Ehli-bejta tukijama su nazivani pisma, poruke i naredbe koji su ljudima stizali od Imama tokom razdoblja Male skrivenosti)
Neki istraživači smatraju da je opunomoćeništvo, odnosno vekalet, ove četvorice bio opći, a da su neki ljudi samo u izuzetnim prilikama imali ulogu njihovih predstavnika, kao što je to bio slučaj sa Muhammedom ibn Džaferom Esedijem, Ahmedom ibn Ishakom A'šerijem Komijem, Ibrahimom ibn Muhammedom Hamadanijem, Ahmedom ibn Hamzom Ibnul-Isaom, Muhammedom ibn Ibrahimom ibn Mahzjarom, Hadžizom ibn Jezidom, Muhammedom ibn Salihom, Ebu Hašimom Davudom ibn Kaimom Džaferijem, Muhammedom ibn Alijem ibn Bilalom, Omerom Ahvazijem i Ebu Muhammedom Vedžnaijem.
(Amin, Sejjid Muhsen, Ajanuš-ši'et, sv. 2, str. 257; Tusi, Al-Ghajbat, str. 257-258; Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 518; Tabresi, Isto, ‘Ilamul-vera, str. 444)
Prvi opunomoćenik Dvanaestog Imama bio je Ebu Amr Osman ibn Sa'id Amri. Osman je pripadao je plemenu Benu Esed, a budući da je živio u Samari, i on je nazivan Askeri. U historijskim vrelima navodi se i kao Semman (trgovac uljem), budući da se, da bi prikrio svoje političko djelovanje, bavio trgovinom uljem, a u svojim bačvama je prenosio poklone koje su sljedbenici Ehli-bejta upućivali Imamu Askeriju. (Tusi, Al-Ghajbat, str. 214)
Među svim Imamovim prijateljima uživao je potpuno povjerenje i uvažavanje. (Tusi, Isto, str. 216)
Valja također napomenuti da je Osman ibn Sa'id bio najprije povjerenik i opunomoćenik Imama Hadija i Imama Askerija. Ahmed ibn Ishak, koji i sam spada među velikane ehlibejtske sljedbe, bilježi:
„Jednom dođoh kod Imama Hadija, pa mu rekoh: 'Ja sam katkad odsutan, tako da ne mogu uvijek biti s vama: Koga u toj prilici da poslušam i čije riječi da uvažim?'
Imam odgovori: 'Ovaj Ebu Amr (Osman ibn Sa'id Amri) jeste pouzdan i siguran čovjek. Ono šta vam on kaže moje su riječi i ono što vam on prenese zasigurno je od mene prenio."
Ahmed ibn Ishak također svjedoči:
„Nakon smrti Imama Hadija dođoh jednom kod Imama Askerija i postavih mu ono isto pitanje. Imam odgovori kao i njegov otac: 'Ovaj Ebu Amr bio je čovjek od povjerenja prethodnog Imama, čovjek je od moga povjerenja i od povjerenja je i nakon moje smrti. Ono što vam kaže – govori vam od mene, a ono što vam prenese – prenio je od mene." (Tusi, Isto, str. 215)
Sve su prilike da je nakon smrti Imama Askerija njegovo gasuljenje, umotavanje u ćefine i pripremu za dženazu obavio upravo Osman ibn Sa'id. Također je on jednom prilikom donio poklone koje su sljedbenici Ehli-bejta iz Jemena prikupili za Imama, a on je – kako bi učvrstio povjerenje naroda u Osmana i osnažio njegov ugled – izjavio:
„Budite svjedoci da je Osman ibn Sa'id moj opunomoćenik, a njegov sin Muhammed bit će opunomoćenik moga sina Mehdija.“
Također, prilikom posjete one četrdesetorice Imamu Askeriju – o čemu smo ranije govorili, kada su imali priliku vidjeti hazreti Mehdija – Imam je okupljenima kazao:
„Ono što Osman kaže, prihvatite. On je opunomoćenik vašeg Imama i njemu pripada prvenstvo.“
Nije poznat tačan datum Imamove smrti: neki procjenjuju da je umro između 260. i 267. h.g., dok neki smatraju da je to bilo 280. h.g.
(Dr. Husejn Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 155-156.)
Drugi opunomoćenik bio je Muhammed ibn Osman ibn Sa'id Amri. I Muhammed je, poput svoga oca, usljed iskazane bogobojaznosti i pravednosti ubrajan među velikane ehlibejtske sljedbe. Uživao je veliko poštovanje i spadao među pouzdane drugove Imama Askerija.
Tako je na pitanje Ahmeda ibn Ishaka kome da se obraća, Imam kazao:
„Amri (Osman ibn Sa'id) i njegov sin su osobe od moga povjerenja. Ono što ti prenesu, prenijeli su od mene, a ono što ti kažu, kazali su moje riječi. Slušaj ih i drži ih se, jer njih dvojica su ljudi od moga povjerenja.“
Nakon Osmanove smrti, Imam Mehdi je poslao tukiju povodom njegove smrti i objavio je opunomoćeništvo njegovog sina Ebu Džafera (Muhammeda ibn Osmana ibn Sa'ida). (Tusi, Isto, str. 219)
Abdullah ibn Džafer Himjari kaže:
„Kada je umro Osman ibn Sa'id, stiže nam pismo pisano istim rukopisom kakvim su bila pisana prethodna Imamova pisma. Njime je Ebu Džafer (Muhammed ibn Osman ibn Sa'id) postavljen na položaj svoga oca."
(Tusi, Isto, str. 220; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 349)
Također, Imam je na pitanje Ishaka ibn Jakuba odgovorio tukijom ovako:
„Bog je zadovoljan Ibn Osmanom ibn Sa'idom i njegovim ocem prije njega. On je čovjek od moga povjerenja i ono što on napiše ja sam napisao.“
(Tusi, Isto, str. 220; Medžlisi, Isto, str. 350; Ali Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetileimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 322)
Naime, Ebu Džafer je imao neke pisane radove o fikhu, koji su nakon njegove smrti prešli u ruke trećeg Imamovog opunomoćenika ili, kako to neki tvrde, u ruke Ebul-Hasana Samerija, četvrtog opunomoćenika. (Tusi, Isto, str. 221)
Muhammed ibn Osman je obavljao dužnost opunomoćenika skoro četrdeset godina. Tokom tog razdoblja ustrojio je mrežu lokalnih predstavnika i nadzirao je njihov rad, brinući se tako o poslovima Imamovih sljedbenika. Njegovim posredovanjem ljudima su stizale brojne tukije pisane od strane Imama. Umro je 304. ili 305. godine po Hidžri. (Tusi, Isto, str. 223)
Kažu da je prije svoje smrti obavijestio ljude o njenom tačnom datumu. (Tusi, Isto, str. 222; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 351. )
Posljednjih dana života Ebu Džafera skupina uglednih drugova bila mu je došla u posjetu. On im reče:
„Nakon što odem s Ovoga svijeta, moj nasljednik i Imamov opunomoćenik, shodno Imamovoj naredbi, bit će Ebul-Kasim Husejn ibn Ruh Nubahti. U svojim poslovima obraćajte mu se s punim povjerenjem.“ (Tusi, Isto, str. 219)
Husejn ibn Ruh bio je blizak prijatelj drugog opunomoćenika, pa je on još otprije počeo pripremati teren za njegovo opunomoćeništvo. Ovlastio ga je da prikuplja materijalna dobra, a bio je jedno vrijeme i posrednik između Osmana ibn Sa'ida i ostalih. (Tusi, Isto, str. 224-227)
Husejn ibn Ruh napisao je knjigu o ehlibejtskom fikhu pod naslovom At-Tadib, koju je poslao ulemi u Komu kako bi saznao njihovo mišljenje. Nakon što su je pregledali, u odgovoru su mu napisali:
„Osim u pogledu jednog pitanja, posve je u skladu sa fetvama uleme ehlibejtske škole.“ (Tusi, Isto, 240.)
Neki njegovi savremenici, hvaleći njegovu oštroumnost i pronicljivost, govorili su:
„Njegovi i prijatelji i neprijatelji slažu se da je Husejn ibn Ruh najpronicljiviji čovjek svoga vremena.“ (Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 356; Tusi, Isto, str. 236)
Nubahti je za vladavine abasidskog halife Muktedira bio bačen u tamnicu na pet godina. Oslobođen je 317. h.g. (Dr. Husejn Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 199) Naposljetku, nakon što je dužnost opunomoćenika obavljao dvadeset i jednu godinu, umro je 326. h.g. (Tusi, Isto, str. 238.)
Po naredbi Imama Mehdija (Tabresi, Isto, str. 445) i oporukom Nubahtija, Ali ibn Muhammed Sameri postao je Imamov četvrti opunomoćenik koji vodio brigu o poslovima njegovih sljedbenika. (Spominje se još i kao Sejmeri i Sejmari.)
Sameri je spadao među drugove Imama Askerija. (Tusi, Isto, str. 242)
Dužnost opunomoćenika obavljao je do 329. godine po Hidžri. Nekoliko dana prije smrti dobio je od Imama tukiju sljedećeg sadržaja:
„O Ali ibn Muhammed Sameri, da te Allah nagradi nagradom velikom za tvoju službu svojoj braći! Za šest dana napustit ćeš Ovaj svijet. Sredi svoje poslove i ne postavljaj nikoga za svoga nasljednika. Razdoblje kraće skrivenosti je završeno. Ja se, osim po naredbi Božijoj, neću više javljati. Pojavit ću se tek nakon dugo vremena, kada srca otvrdnu i Zemlja se ispuni nasiljem.
Među mojim sljedbenicima bit će i onih koji će tvrditi da su me vidjeli ili imali vezu sa mnom preko mojih opunomoćenika. Znajte da je svako ko, prije izlaska Sufjanija i nebeskoga glasa,(Pojava Sufjanija i nebeski glas znakovi su Imamovog izlaska iz skrivenosti) tvrdi takvo šta lažov je i prevarant. A nema moći niti snage, osim sa Bogom Velikim.“
(Tusi, Isto, str. 242-243; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubilislamijje, Teheran, sv. 51, str. 361, Tabresi, Isto, str. 445)
Šestog dana nakon primitka ove tukije, Ebul-Hasan Sameri je umro.(Tusi, Isto, str. 243.)
Prije smrti pitali su ga: „Ko je opunomoćenik nakon tebe?“, a on je odgovorio: „Nemam dopuštenje da nekoga postavim.“ (Tusi, Isto, str. 242.) Njegovom smrću otpočeo je novo razdoblje u historiji ehlibejtske sljedbe, poznat kao Velika skrivenost, o čemu ćemo govoriti na narednim stranicama.
Odabir opunomoćenika od strane Dvanaestog Imama bio je nastavak i svojevrsno širenje komunikacijske mreže vekaleta, odnosno opunomoćeništva, koja je nastala u vrijeme Devetog Imama. U vrijeme Imama Hadija i Imama Askerija se dalje širila, da bi svoj vrhunac dosegla u vrijeme Imama Mehdija. Osnovne dužnosti i djelatnosti odabranih Imamovih opunomoćenika mogle bi se svesti pod sljedeće: skrivanje Imamovog identiteta i boravišta, uspostavljanje mreže predstavnika, preuzimanje i raspodjela novca i dobara, odgovaranje na fikhska pitanja i akaidske sporove i, na kraju, borba protiv nevjerodostojnih pretendenata na opunomoćeništvo. Iako je u vrijeme Male skrivenosti postojala mogućnost da se opunomoćenici i odabrani sljedbenici vide s Imamom, (Tusi, Isto, str. 222-246; Saduk, Kemaluddin, Isto, str. 44)
svaki od njih je, zbog tadašnjih političkih prilika, u tome bio krajnje oprezan, nastojeći na svaki način prikriti njegov identitet i boravište. U suprotnom, Imamov život bio bi ugrožen od strane tadašnjih vlasti.
Taj način prikrivanja i djelovanja u tajnosti provođen je upravo prema Imamovom naređenju i uputama. Tako je jednog dana, a da Imamu nije bilo postavljeno ikakvo pitanje, Muhammedu ibn Osmanu stigla tukija u kojoj se kaže:
„Oni koji pitaju za moje ime trebaju znati da ih, ako budu šutjeli čeka Džennet, a budu li pričali, Džehennem. Jer, kada bi saznali za ime, odali bi ga, a kada bi znali za boravište, pokazali bi ga.“ (Tusi, Isto, str. 222)
Također, jednom prilikom su Abdullah ibn Džafer Hemjari i Ahmed ibn Ishak A'šeri, oba drugovi prethodnih Imama i njihovi dokazani sljedbenici, pitali Osmana ibn Sa'ida:
„Jesi li vidio nasljednika Imama Askerija?“ On im potvrdno odgovori. Pitali su ga potom za njegovo ime, ali on im ga ne htjede kazati, pa reče: „Zabranjeno vam je da pitate o tome. Ne govorim vam to od sebe, jer ja ne mogu halal učiniti haramom niti haram halalom, već je takva njegova naredba.
Jer, vlasti vjeruju da je Imam Askeri umro, a da nije iza sebe ostavio potomka. Zato su njegovo naslijeđe razdijelili između onih kojima nije trebalo pripasti (Džafer Kezzab i majka hazreti Askerija), a Imam je na to bio strpljiv i nije uzvraćao. Niko zato nema dopuštenje uspostavljati vezu s njegovom porodicom i raspitivati se kod njih. Pripazite, zaista pripazite! Bojte se Boga i klonite se takvih rasprava!“ 1
U doba opunomoćeništva Ebul-Kasima Husejna ibn Ruha pitali su Ebu Sehla Nubahtija, jednog od uglednika, kako to da on nije postavljen na to mjesto. On im je odgovorio:
„O tome najbolje zna onaj koji ga je postavio na taj položaj. Moja dužnost je da se suprotstavljam osporavateljima i neprijateljima. Da ja, poput Husejna ibn Ruha, znam Imamovo boravište, možda bih ga, kad bi me izložili zlostavljanju, i odao. Ali, da se Imam kojim slučajem sakrije pod njegov ogrtač, sve i kad bi mu meso sjekli na komadiće, on ne bi otvorio svoju odjeću.“
2
Kao što je rečeno, lokalni Imamovi predstavnici su u vrijeme Male skrivenosti, sa svim raznolikim zadacima koje su imali, bili raštrkani po različitim mjestima. (Tabresi donosi zanimljiv popis imena opunomoćenika ove vrste i obaveza koje su im bile povjerene)
Iako su u doba Desetog i Jedanaestog Imama vezu s njima uglavnom održavali posredstvom glavnog opunomoćenika, imali su prilike da ga i izravno sretnu. Međutim, u doba Male skrivenosti mogućnost za izravan susret s Imamom bila im je uskraćena. Umjesto toga, svoje obaveze i zadaće obavljali su isključivo u doticaju sa njegovim opunomoćenikom. U doba opunomoćeništva Ebu Džafera Muhammeda ibn Osmana samo u Bagdadu je pod njegovim nadzorom djelovalo desetak osoba.(Tusi, Isto, str. 225)
Imamovi opunomoćenici nisu izdavali nikakve potvrde u pogledu preuzimanja priloga za Imama, ali njegovi sljedbenici su tražili priznanice od drugih Imamovih predstavnika. Kako prenosi Šejh Tusi, pretkraj života Muhammeda ibn Osmana neki čovjek, po njegovom savjetu, predade svoj prilog Husejnu ibn Ruhu, pa zatraži od njega potvrdu o tome. On se požali Muhammedu ibn Osmanu, pa ovaj naredi da se od njega ne traži priznanica, dodavši: „Sve što dođe u njegove ruke stiglo je u moje ruke.“
(Tusi, Isto, str. 225-226. )
Odabrani Imamovi opunomoćenici, svaki u svoje doba, preuzimali su imovinu koju su sljedbenici Ehli-bejta davali izravno njima ili preko lokalnih predstavnika prikupljali za Imama. Ovi su mu onda na različite načine to dostavljali ili su, onda kada to Imam naredi, trošili prikupljenu u skladu s njegovim naređenjem. U danima šehadeta Imama Askerija skupina ljudi iz Koma i nekih drugih iranskih oblasti dođoše u Samaru gdje saznadoše za Imamovu smrt. Sa sobom su bili ponijeli priloge koje su mu željeli predati, pa kada upitaše za Imamovog nasljednika, neki ih uputiše na Džafera Kezzaba, njegovog brata. Oni, kako je to bilo uobičajeno pitati Imama, upitaše Džafera da im kaže nešto o onome što donose i iznosu novca, kako bi se uvjerili da je zaista riječ o Imamu.
Pošto ih Džafer ostavi bez odgovora, ne htjedoše mu predati novac te napustiše Samaru želeći se vratiti u svoj zavičaj. Kada bijahu izvan Samare, stiže im pisana poruka od Imama Mehdija. U njoj je bio napisan naziv mjesta gdje su trebali doći. Oni se tamo uputiše i sretoše Imama. Kad im on nabroja sve što su nosili sa sobom, oni mu sve to i predadoše. Onda im Imam reče: „Nakon ovoga, više nemojte dolaziti u Samaru. Odredit ću u Bagdadu čovjeka kojem ćete predavati priloge i on će vam donositi tukije.“ Otada je Imam za svoga opunomoćenika postavio Osmana ibn Sa'ida, tako da je on sa obavljanjem svojih dužnosti započeo u Bagdadu.
Opseg djelovanja četvorice opunomoćenika nije bio ograničen samo na prikupljanje materijalnih dobara. Njihove dužnosti su se odnosile i na odgovaranja na različita fikhska i šerijatska pitanja, rješavanje akaidskih nedoumica i borbu protiv sumnji koje su oponenti podsticali, nastojeći uzdrmati i oslabiti vjerovanje Imamovih sljedbenika. Zahvaljujući njegovim poukama i vlastitom izvanrednom znanju, oni su ove zadaće obavljali na najbolji način. Kratak osvrt na život i djelovanje ove četvorice velikih ličnosti pokazuje koliko su samo ulagali truda i bili požrtvovani u tome. U svome poslanju su bili prinuđeni da opovrgavaju glasine kako Imam uopće ne postoji, te su ponekad obznanjivali svoje tajne susrete s Imamom, (Kemaluddin Saduk, Isto, str. 440-441)
a ponekad bi donosili njegove tukije kojim bi ih suzbijali. (Tusi, Isto, str. 176-177)
Kao što smo ranije naveli, jedna od njihovih zadaća bila je i da dostavljaju Imamu fikhska i šerijatska pitanja i da preuzimaju njegove odgovore i dostavljaju ih ljudima. Kao primjer, može se navesti tukija koja je stigla posredstvom Muhammeda ibn Osmana kao odgovor na različita pitanja Ishaka ibn Jakuba. (Tabresi, Isto, str. 452-453.)
Također, može se ukazati na opširnu tukiju donesenu kao odgovor na pitanja predstavnika naroda u Komu, Muhammeda ibn Abdullaha ibn Džafera Himjarija. (Tusi, Isto, str. 229-236)
Osim toga, opunomoćenici su katkad vodili rasprave sa protivnicima i redovno bi ih poražavali, ističući pritom da su odgovorima bili podučeni od Imama. Tako je Husejn ibn Nuh, na jednom skupu na kome se povela rasprava, odgovorio osobi koja je iznijela neke sumnje u pogledu šehadeta Imama Husejna. Kada mu je jedan od njegovih prijatelja čestitao na tako dobro uobličenom odgovoru, Husejn ibn Ruh mu je rekao:
„Bolje bi mi bilo da padnem s visoka, pa da ptice kljuju moje tijelo i vjetar raznosi moje ostatke, nego da u vezi s vjerom Božijom dajem lično mišljenje. Ono što si čuo jučer je upravo ono što sam ja čuo od Dokaza Božijeg (Imama Mehdija).“
(Isto, str. 198-199)
Također, jednom tadašnjem učenjaku, koji je pitao o šehadetu Muse ibn Džafera, pružio je tako jasno objašnjenje o pojavi da su svi Imami postali šehidima tako što su usmrćeni mačem ili otrovani, te o razlozima zašto hazreti Fatima ima prednost nad ostalim Poslanikovim kćerima. Ovaj ga je pohvalio i rekao: „Niko mi u vezi s ovim pitanjima nije dao bolje ni kraće odgovore.“ 2
(Isto, str. 236-239)
Borba protiv gulata i lažnih pretendenata na opunomoćeništvo i predstavljanje Imama također je bila jedna od zadaća četvorice Imamovih odabranih opunomoćenika. Kako smo naveli u životopisu Imama Hadija, skupina zabludjelih i nepouzdanih osoba, vođena ličnim probicima, iznijela je tvrdnje o božanstvenosti Imama i sebe predstavila ovlaštenom da prikuplja hums. To je nanosilo mnogo zla i štete pokretu i stvaralo teškoće Imamima. U vrijeme Male skrivenosti, osim ovih, pojavili su se i drugi koji su neutemeljeno tvrdili da su Imamovi opunomoćenici. Na taj način su prisvajali imetak namijenjen njemu, a na fikhska i akaidska pitanja pružali nevjerodostojne odgovore. Odabrani opunomoćenici su se, prema Imamovim uputama, suprotstavljali ovakvima. U nekim primjerima su od Imama donosili tukije u kojima su bile odbacivane i proklinjane ovakve osobe. Među njih su spadali Ebu Muhammed Šeri'ai, Muhammed ibn Nasir Nemiri, Ahmed ibn Helal Karhi, Ebu Tahir Muhammed ibn Ali ibn Bilal, Husejn ibn Mensur Halladž i Muhammed ibn Ali Šelmegani.
(Šejh Tusi, Ikhtijari ma’refatir-ridžal, Daneshgah-e Mashhad, Mashhad, str. 244)
Šelmegani je ranije ubrajan među fakihe ehlibejtske škole. Čak je bio napisao i knjigu pod naslovom Teklif. Međutim, kasnije je odlutao u zabludu i ispoljavao je nevjerničko ponašanje. Tako je istrajavao na zamisli metempsihoze, govoreći: „Duh Poslanika islama prešao je u tijelo Muhammeda ibn Osmana (drugog opunomoćenika), duh Imama Alija je u tijelu Husejna ibn Ruha, a duh hazreti Fatime je u Ummi Kulsum, kćeri Muhammeda ibn Osmana. Husejn ibn Ruh je ovakve stavove proglasio nevjerstvom i otpadništvom, te ih je uporedio sa nekim vjerovanjima kršćana u vezi sa hazreti Mesihom. Na kraju ih je pogubio i osramotio njihovog zagovornika pred narodom. S obzirom na rušilačko djelovanje Šelmeganija, Husejn ibn Ruh je u Zul-hidži 312. h.g. donio Imamovu tukiju kojom se Šelmegani proklinje i proglašava otpadnikom i nevjernikom. Ovaj je naposljetku i pogubljen 333. h.g.
(Isto, str. 248-254; dr. Husejn Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 200-205. Mesudi smatra da je Šelmegani pogubljen 322. h.g.)
Kao što je već rečeno, smrću četvrtog opunomoćenika Dvanaestog Imama započelo je razdoblje Velike skrivenosti. U ovom razdoblju učenjaci upućeni u Šerijat predstavljaju općenite opunomoćenike Imama Mehdija. Kao što smo vidjeli, odabrano opunomoćeništvo podrazumijeva da Imam lično i poimenično odredi određenu osobu za svoga opunomoćenika, dok općenito zastupništvo znači da je Imam za to dao općenite uvjete i mjerila. To znači da svaki pojedinac koji ih bude ispunio postaje Imamov predstavnik po svim pitanjima, odnosno postaje merdža'.
Ehlibejtski Imami, a osobito Imam Mehdi, u brojnim predajama su predstavili ove uvjete i obavezali muslimane da se u razdoblju Velike skrivenosti trude postupati u skladu s njima.
U nastavku nudimo čitaocima neke od tih predaja. Omer ibn Hanzala bilježi:
„Pitao sam Imama Sadika: 'Ako između dvojice vaših sljedbenika dođe do spora oko duga ili nasljedstva, da li im je dopušteno da se radi presude obrate vlastima ili tamošnjem kadiji?' Imam odgovori: 'Ko god im se obrati u tom pogledu, zaista se obratio tagutu. (Tagut je onaj ko vlada suprotno istini i pravdi i– u skladu sa islamskim naučavanjem – nije dostojan položaja koji uživa)
Kakvu god presudu da od njih dobije, dobio je haram, pa makar i istina bila na njegovoj strani. Jer, takav je uzeo za sudiju taguta za kojeg je Bog naredio da mu se ne vjeruje: ...Pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne vjeruju u njega.'
(An-Nisa', 60) Upitah: 'Šta onda trebaju učiniti?'
On odgovori: 'Trebaju vidjeti ko među vama prenosi naše hadise i ko je upućen u naš halal i haram, ko poznaje naše zakone i propise, pa neka ga uzmu za sudiju između sebe, jer sam i lično takvog učinio sudijom među vama. Ako on presudi u skladu s našim presudama, a neko ne prihvati tu presudu, takav je omalovažio Božiji zakon, nas odbacio i učinio širk prema Bogu.“
Ova uputa Imama Sadika predstavlja općenitu naredbu i odnosi se na sve fakihe upućene u Šerijat. Ukoliko Imam nije zadovoljan mogućnošću da se neki pojedinačni spor povjeri sudijama vezanim za važeću vlast, sigurno je da ne bi bio zadovoljan ni sa mogućnošću da se ostala pitanja muslimana nađu pod nadzorom silnika. Znači, svim pobrojanim pitanjima se trebaju pozabaviti pravedni i učeni pravnici ehlibejtske škole.
Ishak ibn Jakub svjedoči:
„Tražio sam od Muhammeda ibn Osmana da dostavi moje pismo Imamu. U pismu sam ga pitao o nekim vlastitim teškoćama pa mi je Imam svojeručno odgovorio. Među pitanjima je bilo i ono koje je tražilo odgovor kome da se obratim u razdoblju njegove zakrivenosti? Odgovorio mi je: 'A u vezi sa stvarima koje vam se dese, obratite se prenosiocima naših hadisa: oni su moj dokaz nad vama, a ja sam Dokaz Božiji!"
Iako je Ishak ibn Jakub u ovom pitanju tražio objašnjenje u vezi sa sobom, Imam mu je odgovorio u općenitom smislu i tako odredio obavezu svih svojih sljedbenika.
Brojne predaje prenesene od Poslanika i svakog Imama ponaosob govore o rođenju, osobinama, skrivenosti i svjetskim pokretom Imama Mehdija. Tako je, naprimjer, kazano da je on iz Poslanikove porodice, da je potomak Fatimin, da je iz loze Husejnove i da će svojim prekretničkim pokretom ispuniti svijet pravdom. Tih predaja je toliko da je uočljivo kako je u vezi s rijetko kojom drugom islamskom temom izrečeno toliko hadisa. Najprije ćemo ukazati na predaje o hazreti Mehdiju koje prenose učenjaci ehlibejtske škole i navesti naslove knjiga koje su oni napisali na tu temu.
Potom ćemo navesti i razmotriti predaje učenjaka drugih islamkih škola i knjige koje su objavili na istu temu. Ovdje nije suvišno podsjetiti na činjenicu da je razdoblje svakog od Imama imalo neke svoje osobenosti. U načelu, oni su bili ponajviše usredsrijeđeni na tekuća pitanja, ali su se ipak svi redom bavili i pitanjem hazreti Mehdija te u različitim prilikama najavljivali njegov dolazak. Čitaocima ovdje predočavamo podatke o broju predaja u vezi s Imamom Mehdijem koje su prenešene od svakog ehlibejtskog Imama ponaosob: Ali ibn Ebi Talib, 51; Hasan ibn Ali, 5; Husejn ibn Ali, 14; Ali ibn Husejn, 11; Muhammed ibn Ali, 63; Džafer ibn Muhammed, 124; Musa ibn Džafer, 6; Ali ibn Musa, 19; Muhammed ibn Ali, 6; Ali ibn Muhammed, 6 i Hasan ibn Ali, 22.
(Amini, Ibrahim, Dadgostar-e jahan, Darul-fekr, Kom 1352, str. 74-82. Radi se o podacima koji se odnose na sadržaj knjige Muntekhibul-asar, inače bi broj hadisa, dakako, bio veći. Što se tiče predaja koje se prenose od Poslanika islama, navest ćemo ih kada budemo govorili o vrelima)
Potkrjepljenja radi, navest ćemo nekoliko ovakvih predaja:
Imam Ali ibn Ebi Talib je prenio da Božiji Poslanik rekao: 'Ovaj svijet se neće okončati dok ga čovjek iz loze Husejnove ne preuzme u svoje ruke i ne ispuni ga pravdom onako kako je bio ispunjen nepravdom.'“ (Muhammed ibn Džerir ibn Rustam Taberi, Isto, str. 240)
Također, u Nehdžul-belagi se nalaze brojna kazivanja od Alija ibn Ebi Taliba u vezi s ovim pitanjem. (Pogledati: Mehdi Fakih Imani, Mehdi muntazer dar Nehdžil-belage, Kom, str. 240)
Tako on kaže:
„Svijet će nam ovaj zasigurno biti naklonjen nakon opiranja njegova, kao što je deva koja ujeda naklonjena mladunčetu svome.“ (Nehdžul-belaga, izreka br. 209)
Potom je proučio ajet:
A Mi smo htjeli da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih predvodnicima i nasljednicima učinimo. Husejn ibn Ali rekao je: „Kada bi Ovome svijetu preostao samo jedan dan trajanja, Bog bi i taj dan produžio sve dok ne ustane čovjek iz moje loze, pa ispuni svijet pravdom onako kako je bio pun nepravde i nasilja. Ovo sam čuo od Poslanika Božijeg.“
(Saduk, Kemaluddin, sv. 1, str. 318)
Imam Dževad kazao je Abdulazimu Husejniju:
„Naš Kaim je upravo onaj očekivani Mehdi, kojem se treba pokoravati kada dođe kraj njegove skrivenosti. On je moj treći potomak. Tako mi Boga, Koji je Muhammeda odabrao za poslanstvo i našoj porodici povjerio imamet, kada bi Ovom svijetu preostao samo dan života, Bog bi ga produžio sve dok se ne pojavi Mehdi i Zemlju ispuni pravdom onako kao što je bila ispunjena nepravdom i nasiljem. Bog će njegove poslove završiti za jednu noć, kao što je poslove poslanika Musaa završio za jednu noć. Otišao je da svojoj porodici donese vatre, a vratio se kao poslanik i vjerovjesnik.“ Potom je Imam Dževad rekao: „Najbolje djelo naših sljedbenika je iščekivanje njegovog pojavljivanja i ustanka.“
(Saduk, Isto, sv. 2, str. 377; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 51, str. 318.)
Pitanje rođenja, skrivenosti i ustanka hazreti Mehdija je bilo toliko poznato i prisutno da su o njemu napisane brojne knjige, neke čak i prije njegovog rođenja. Naprimjer, Hasan ibn Mehbub Zerad (rođen 224. h.g.), jedan od priznatih muhadisa i spisatelja, knjigu Al-Mešiha, u kojoj je naveo predaje o Imamovoj zakrivenosti, napisao je stotinu godina prije tog događaja.
(Tabrisi, Isto, str. 443-444.)
Tabrisi piše:
„Muhadisi ehlibejtske sljedbe su u svojim djelima još u doba Imama Bakira i Sadika donosili predaje i pisali o Mehdijevoj skrivenosti.“ (Isto, 443.)
Također, neki od drugova Imamā pisali su knjige o hazreti Mehdiju i njegovom ustanku, kao što je, naprimjer, Ibrahim ibn Salih Enmati (drug Imama Bakira), Hasan ibn Muhammed ibn Sema'a (jedan od drugova Imama Muse ibn Džafera), Muhammed ibn Hasan ibn Džumhur (drug Imama Ride), Ali ibn Mahzijar (drug Imama Dževada) i Fadl ibn Šazan Nišaburi (jedan od učenika Imamā Ride, Dževada i Hadija).
(Takve knjige pisali su Ibrahim Inmati i Hasan ibn Muhammed ibn Sema’ati Vakefi i tim djelima htjeli su dokazati vlastite stavove, ali u svakom slučaju ona su potvrda činjenice da je pitanje skrivenosti bilo itekako poznato. (Dr. Husejn Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imame davazdehom, Amir Kabir, Teheran 1367, str. 21-22.))
Kako smo ranije ukazali, uvjerenje u postojanje i dolazak Mehdija nije osobenost škole Ehli-bejta. I drugi veliki muslimanski muhadisi u svojim knjigama, preko značajnog broja ashaba i tabiina prenose hadise koji se tiču hazreti Mehdija. Oni se mogu naći u knjigama i djelima svih islamskih mezheba (hanefijskog, šafijskog, malikijskog i hanbelijskog). Kao što su svojim istraživanjima utvrdili neki priznati učenjaci, hadise o Mehdiju prenose trideset i trojica Poslanikovih ashaba.
(Lutfullah Safi, Navid-e amn ve amn, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, str. 91-92. )
Čak 106 velikih i uglednih islamskih alima navode u svojim djelima predaje o pojavljivanju skrivenog Imama. (Safi, Isto, 92-95.)
Njih trideset i trojica su napisali zasebne knjige o toj temi. (Isto, str. 95-99)
Musned Ahmeda Hanbela (umro 241. h.g.) i Buharijin (umro 256. h.g.) Sahih spadaju među poznate knjige pisane prije rođenja Imama Mehdija u kojima su nalaze predaje o njemu.
(Pogledati: Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 4, (poglavlje o silasku Isaa ibn Merjema), str. 633; Hanbel Ahmed, Musned, Darul-fikr, Bejrut, sv. 1, str. 84, 99, 448, sv. I, str. 27, 37. Također, Ibn Madže, Sunnen, Darul-ihjait-turasil- ’arabi, Bejrut, sv. 2, str. 1366-1368)
Među hadise koje prenosi Ahmed Hanbel spada i ovaj:
„Poslanik islama je rekao:
'Da Ovome svijetu ne preostane više od jednoga dana, Allah bi na taj dan podigao čovjeka od nas koji će svijet ispuniti pravdom onako kako će dotada biti pun nepravde i nasilja." (Musned, Darul-fikr, Bejrut, sv. 1, str. 99.)
U islamskim vrelima i literaturi je toliko mnogo Poslanikovih hadisa o hazreti Mehdiju, njegovim osobinama i znakovima njegovog vremena da ih veliki stručnjaci za hadis smatraju mutevatir.
(Mutevatir hadisi su oni koji se, s različitim lancima prenosilaca, toliko često ponavljaju da u njihovu vjerodostojnost nema nikakve sumnje te se uzimaju kao neosporna istina.)
Jedno temeljito istraživanje zaključuje da 17 velikih islamskih učenjaka izričito smatraju kako su hadisi o Mehdiju mutevatir.
(Safi, Isto, str. 90-91.)
Allame Šukani je, kako bi to dokazao, napisao knjigu pod naslovom Al-Tevazih fi tevatir ma dža' fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih. (Safi, Isto, str. 91.)
U spomenutoj knjizi, Šukani, nakon što je naveo hadise koji kazuju o hazreti Mehdiju, uočava:
„Svi hadisi koje smo donijeli su na razini tevatira (važe za mutevatir), što je svakako jasno onome ko je izučavao ovo pitanje, tj. onome koji ima zrno vjere i mrvu pravednosti.“
Hafiz (Hafiz je u ovom slučaju osoba koja pamti Poslanikove predaje i poznaje njihove različite inačice i razlike među njima te ima potpun uvid u životopise prenosilaca i stavove učenjaka) Ebu Abdullah Gandži Šafi'i (umro 658. h.g.) u knjizi Al-Bejan fi ahbar-i sahibul-zeman (poglavlje 11) uočava:
„Hadisi časnog Poslanika o Mehdiju, zbog broja njihovih prenosilaca, uživaju stepen tevatira.“
Čuveni hafiz Ibn Hadžer 'Askelani Šafi'i (umro 852. h.g.) u knjizi Fethul-bari, koja predstavlja komentar Buharijinog Sahiha, zaključuje:
„Mutevatir hadisi su i oni koji kazuju o Mehdiju iz ovog ummeta, spuštanju Isaa s Nebesa i okolnosti da će Isa klanjati namaz za njim.“
Šejh Muhammed Sebban piše:
„Od Poslanika su preneseni mutevatir hadisi o tome da će se Mehdi pojaviti, da je on iz Poslanikove porodice i da će Zemlju ispuniti pravdom.“
Šejh Mensur Ali Nasif, veliki savremeni alim sa Al-Azhara i pisac knjige Al-Tadži džemi'ul-usul, 7 piše:
„Među prijašnjim i današnjim učenjacima poznato je da će se u posljednjem vremenu (ahiri zeman), posve izvjesno i pouzdano, pojaviti čovjek iz Poslanikovog Ehli-bejta po imenu Mehdi. On će zavladati svim islamskim zemljama. Muslimani će ga slijediti, jer će nad njima pravedno vladati i snažiti vjeru.
Onda će se pojaviti Dedždžal. Isa Mesih će sići s Nebesa i ubit će Dedždžala ili će pomoći Mehdiju da ga ubije.“
Poslanikova kazivanja o Mehdiju prenosi više važnijih Poslanikovih ashaba. Njih su u svojim knjigama zabilježili veliki muhadisi, poput Ebu Davuda, Tirmizija, Ibn Madže, Taberanija, Ebu Jale, Bezzara, imama Ahmeda Hanbela i Hakima Nišaburija.“
(Al-Tadži džemi'ul-usul, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, Kairo, sv. 5, str. 310)
Ibn Ebul-Hadid, jedan od najuglednijih islamskih učenjaka, u vezi s ovim pitanjem piše:
„Sve islamske sljedbe saglasne su oko postavke da se Ovaj svijet i čovjekova obaveza izvršavanja Božijih propisa neće završiti sve dok se ne pojavi Mehdi.“
Ovaj dio naše rasprave okončat ćemo navođenjem zvaničnog saopćenja Saveza islamske uleme, „Rabite“, što predstavlja aktuelan dokaz za ispravnosti uvjerenja u dolazak Mehdija. Jedan od razloga njegove važnosti je okolnost da isti ukazuje na činjenicu da su one skupine koje su najoštrije suprotstavljene sljedbenicima Ehli-bejta, dakle vehabije, također saglasne sa izloženim pristupom u vezi s ovim pitanjem. I ne samo da se slažu sa predočenim pristupom nego ga također ozbiljno zastupaju i brane zbog brojnosti dokaza i predaja, te ga smatraju jasnim i neospornim islamskim uvjerenjem.
U svakom slučaju, godine 1976. osoba po imenu Ebu Muhammed iz Kenije postavila je „Rabiti“ pitanje o vjerovanju u pojavu očekivanog Mehdija. U svome odgovoru, glavni tajnik ove organizacije, napominjući kako i Ibn Tejmije (teorijski utemeljitelj vehabizma) također prihvata hadise koji govore o Mehdiju, dostavlja kratku raspravu koju supotpisuju petorica poznatih savremenih učenjaka iz Hidžaza.
U ovoj raspravi, nakon što se spomenuo hazreti Mehdi i mjesto njegovog pojavljivanja, dakle Mekka, kaže se sljedeće:
„U doba njegovog pojavljivanja svijet će grcati u opačini i u njemu će se proširiti nevjerstvo i nasilje, pa će Bog posredstvom njega (Mehdija) ispuniti svijet pravdom onako kako će dotada biti ispunjen nasiljem i nepravdom. On je posljednji od dvanaestorice ispravnih halifa koje Poslanik navodi u vjerodostojnim predajama. Od Poslanikovih ashaba preneseno je mnoštvo predaja koje kazuju o Mehdiju. Tako, naprimjer, o njemu govore Osman ibn Affan, Ali ibn Ebu Talib, Talha ibn Ubejdullah, Abdurahman ibn Avf, Abdullah ibn Abbas, Amar ibn Jasir, Abdullah ibn Mesud, Ebu Said Hudri, Sevban, Kura ibn Ajas Mezani, Abdullah ibn Haris, Ebu Hurejre, Huzifa ibn Jeman, Džabir ibn Abdullah, Ebu Imame, Džabir ibn Madžid, Abdullah ibn Omer, Enes ibn Malik, Imran ibn Hasin i Ummi Selema.“
U nastavku se kaže:
„Predočeni Poslanikovi hadisi i svjedočanstva ashaba, koja u ovom slučaju imaju vrijednost hadisa, navedeni su u brojnim poznatim islamskim knjigama te u temeljnim hadiskim zbirkama, sa odgovarajućim i potvrđenim lancima prenosilaca. Tako ćemo ih naći različitim zbirkama: u sunenima Ebu Davuda, Tirmizija, Ibn Madže, Ibn Omera Al-Danija, u musnedima Ahmeda, Ebu Ja'le i Bezzara, Hakimovom Sahihu, te u mudžemima Taberanija i Rujanija, a navode ih i Ebu Nu'ajm u Ahbarul-Mehdi, Hatib Bagdadi u Tarih-i Bagdad i Ibn Asakir u Tarihu Dimešk.''
Dalje se navodi:
„Neki islamski učenjaci napisali su zasebna djela u vezi s ovim pitanjem. Naprimjer, Ebu Nu'ajm je autor djela Ahbarul-Mehdi, Ibn Hidžr Hejtemi napisao je Al-Kavlul-muhtaseri fi 'alamati al-Mehdijul-muntezir, Ševkani je pisac djela Al-Tevazih fi tevatir ma dža' fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih, Idris Iraki Magribi napisao je knjigu Al-Mehdi, a Ebul-Abbas ibn Abdulmumin Magribi Al-Vehmul meknun fi raddi ala Ibn Haldun. Posljednji koji je opširno raspravljao o ovoj temi je rektor Islamskog univerziteta u Medini, koji je u naučnom glasilu Univerziteta objavio nekoliko priloga u vezi s ovim pitanjem. Jedan dio islamskih učenjaka, starih i savremenih, u svojim radovima izričito navode da su hadisi koji govore o Mehdiju mutevatir (nipošto ih se ne smije poricati), a takvi su Sehavi u djelu Fethul-mugajs, Muhammed ibn Ahmed Sefavini u knjizi Šerhul-aqidet, Ebul Hasan Ibri u Menagibuš-šaf'i, Ibn Tejmije u njegovim fetvama, Sujuti u Al-Haviju, Idris Iraki Magribi u knjizi o Mehdiju, Ševkani u knjizi Al-Tevazih fi tevatir ma dža' fil-Muntezir ve-Dedžal vel-Mesih, Muhammed ibn Džafer Ketani u Nezmul-mutenasir fil-hadisi mutevatir i Ebul-Abbas ibn Abdulmumin u knjizi Al-vehmul-meknun...“
Na kraju saopćenja se kaže:
„Ibn Haldun je jedini koji hadise koji kazuju o Mehdiju smatra neutemeljenim i krivotvorenim, tvrdeći da Mehdi nije niko drugi nego Isa. Međutim, islamski prvaci i veliki učenjaci pobili su njegove stavove, posebno Ibn Abdulmumin, koji je napisao zasebnu knjigu u svrhu pobijanja Ibn Haldunovih viđenja. Ta knjiga se može naći i na Istoku, i na Zapadu. Čuvari hadisa i njihovi prenosioci tvrde da su hadisi koji kazuju o Mehdiju redom sahih ili hasen, a njihovu ukupnost smatraju zasigurno mutevatirom i sahihom. Prema tome, vjerovanje u dolazak Mehdija vadžib je za svakog muslimana. To je dio vjerovanja ehli-sunneta vel-džema'ta i ne poriče ga niko, osim neznalica, neobavještenih ljudi ili onih koji uvode novotarije.“ To bi, dakle, bili najvažniji i najosjetljiviji dijelovi ove rasprave. (Vjerodostojan i potpun prijevod ovog proglasa na perzijski može se naći u knjizi Mehdi-enkelabi bozorg, str. 151-155. Ovdje je prenesen uz određena skraćenja)
Ovdje treba napomenuti da neki muslimanski izvori navode da je ime oca hazreti Mehdija Abdullah, premda postoje brojne predaje koje upućuju na podatak da je njegovom ocu ime Hasan. Ovo razilaženje dolazi otud što se u nekim predajama, govoreći o osobinama hazreti Mehdija, prenosi Poslanikov hadis u kojem se kaže: „Njegovo ime je moje ime, a ime njegovog oca je ime moga oca.“
Postoje, međutim, neosporni dokazi da se ovdje radi naprosto o pogrešno prenesenim Poslanikovim riječima, jer on je kazao samo: „Njegovo ime je moje ime.“ (Ebu Davud, Sunnen, Darul-fikr, Bejrut, sv. 4, str. 106; Sujuti, Tarihul-hulefa, Mektebetumusna, Bagdad 1383, str. 272)
Hafiz Gandži Šafi'i u vezi s ovim pitanjem kaže:
„Tirmizi (Muhammed ibn Isa ibn Sure Tirmizi, umro 279, priređivač je jedne od šest najcjenjenijih islamskih hadiskih zbirki)
prenosi ovaj hadis, ali bez drugog dijela rečenice. Također, Ahmed ibn Hanbel, kojeg je krasila velika pažnja i obazrivost pri zapisivanju hadisa, donosi u svome Musnedu ovaj hadis bez drugog dijela rečenice.“
(Pogledati: Ahmed Hanbel, Musned, sv. 1, str. 448)
Gandži dodaje:
„U većini hadisa koje prenose hafizi i bilježe muhadisi, nema drugog dijela rečenice. Ovaj dio susreće se samo u tekstu hadisa koji od Asima prenosi osoba po imenu Za'id. Ali, budući da je Zai'd hadisima dodavao štošta svoje, ono što on prenosi ne uzima se s povjerenjem.“
Dokaz rečenom je i činjenica da ovaj hadis prenose od Asima i drugi prenosioci. Hafiz Ebu Nu'ajm u knjizi Menaqibul-Mehdi navodi njih trideset i jednog. Svi su ga oni čuli od Asima, ali nijedan ne prenosi drugi dio rečenice. To je činio, izgleda, samo Za'id i zbog toga ga ne možemo smatrati pouzdanim i vjerodostojnim prenosiocem.
Kao što smo mogli vidjeti, islamska ulema skoro jednoglasno prihvata hadise o Mehdiju kao sahih. Ali, postoji i nekolicina onih koji ih odbacuju i smatraju ih sumnjivim.
Jedan od takvih je, kao što je rečeno, i Ibn Haldun. (Abdurahman ibn Muhammed ibn Haldun Magribi, 732-808 h.g)
On kaže:
„Među svim muslimanima u proteklim stoljećima pa sve do danas vladalo je poznato uvjerenje kako će se u posljednjem vremenu pojaviti čovjek iz Poslanikove porodice koji će potvrditi vjeru i uspostaviti red i pravdu, kojeg će muslimani slijediti i koji će zavladati svim islamskim zemljama. Taj čovjek zove se Mehdi, a njegovo pojavljivanje pratit će pojava Dedždžala, te ostali predznaci Kijametskog dana. Spustit će se i Isa te ubiti Dedždžala, ili pomoći Mehdiju da ga ubije, te će Isa obaviti namaz za Mehdijem... Skupina hadiskih prvaka, poput Tirmizija, Ebu Davuda, Bezzara, Ibn Madže, Hakima, Taberanija i Ebu Ja'le prenose ovakve hadise od ashaba kao što su Ali, Ibn Abbas, Abdullah ibn Omer, Talha, Abdullah ibn Mesud, Ebu Hurejra, Enes, Ebu Sa'ida Hudrij, Umi Habib, Umi Selem, Sevban, Kura ibn Ajas, Ali Helali i Abdullah ibn Haris. Međutim, poricatelji ovih hadisa uglavnom sumnjaju u njihov lanac prenosilaca. Stručnjacima za hadis poznato je da džerh ima prednost u odnosu na ta'dil.
(Džerh i ta'dil su dva termina prisutna u hadiskoj znanosti. Džerh podrazumijeva da muhadisi za nekog prenosioca ili skupinu njih smatraju kako se radi o nepouzdanoj osobi, čovjeku sklonom krivotvorenju, lažljivcu i slično, čime će, naravno, i hadis koji ovaj prenosi biti smatran sumnjivim i nevjerodostojnim. Ta'dil, pak, znači da muhadisi određenog prenosioca ocjenjuju kao osobu od punog povjerenja, pravednog i poštenog, čime je i hadis koji ovaj prenosi prihvatljiv. Naravno, ova dva termina važe prvenstveno za hadisku znanost škole Ehli-bejta, dok drugi učenjaci imaju svoja mjerila koja nisu uvijek istovjetna sa predočenim) Prema tome, ako kod nekih od prenosilaca uočavamo slabosti poput senilnosti, zaboravnosti, slabog uvjerenja i slično, sam hadis ne može biti uzoran.“ (Ibn Haldun, Mukaddima, Darul-ihjait-turasil-’arabi, Bejrut, str. 311-312.)
On potom donosi neke od ovih hadisa te ispituje njihove prenosioce. Nakon što je pojedine od njih proglasio nepouzdanim, on zaključuje:
„Ovo bi bili svi hadisi koji se prenose u vezi s Mehdijem i njegovim pojavljivanjem u posljednjem vremenu, ali – kao što smo mogli vidjeti – svi oni su, osim nekoliko izuzetaka, izvitopereni.“ (Mukaddima, str. 322)
To bi, dakle, ukratko bio Ibn Haldunov stav o ovom pitanju. Ugledni i učeni poznavaoci hadisa uvjerljivim dokazima su pobili Ibn Haldunove stavove. (Pogledati: Dadgostar-e Džahan, str. 30-49; Mehdi – enkelabi bozorg, str. 159-165)
Ovdje ćemo, kao primjer, navesti riječi šejha Abdulmuhsina 'Ibada, rektora i profesora Medinskog univerziteta, koji u vezi s Ibn Haldunovim mišljenjem, na skupu pod naslovom
„Vjerovanje ehli-sunneta u dolazak očekivanog Mehdija“, primjećuje: „Kao prvo, da je ovakvu sumnju i nepovjerenje izrazio neko ko važi za hadiskog stručnjaka, to bi se smatralo njegovim pokliznućem, a šta onda tek reći za nekoga ko je bio historičar i nije važio sa hadiskog stručnjaka?
Šejh Ahmed Šakir pronicljivo je u vezi s ovim pitanjem uočio:
'Ibn Haldun bavio se nečim o čemu nije imao znanja i nastupio je na području koje nije njegovo. U poglavlju Mukadime u kojem raspravlja o Mehdiju ispoljio je začudnu nedosljednost i zapao je u očite greške. U načelu, on zapravo nije ni razumio šta je smisao stava muhadisa kako džerh ima prednost nad ta'dilom.' Drugo, on na početku poglavlja o Mehdiju zapaža: 'Među svim muslimanima u proteklim stoljećima pa sve do danas vladalo je poznato uvjerenje kako će se u posljednjem vremenu pojaviti čovjek iz Poslanikove porodice...' Budući da je saglasan sa postavkom kako je to uvjerenje bilo uvijek prisutno među svim muslimanima, zar onda njemu kao muslimanu ne bi bilo uputno da ga i on prihvati, kao i sva druga islamska uvjerenja?! Zar njegovo istrajavanje na procjeni kako je on u pravu, a svi ostali muslimani u krivu, ne predstavlja jednu vrstu zastranjenja i stranputice?!
Zar su zaista svi muslimani bili odvajkada u krivu, a da je samo Ibn Haldun ispravno razumio ovu pojavu?! U biti, ovo pitanje nije nešto što spada u domen idžtihada, već se radi o stavu koji je nama prenesen. Tako se o njemu ne može raspravljati na drugi način, osim na temelju Knjige Božije i Poslanikovog sunneta, kako ga muslimani i dokazuju. Treće, prije razmatranja i kritike ovih hadisa, Ibn Haldun primjećuje: 'Ovdje ćemo sada navesti hadise koji su preneseni u vezi s ovim pitanjem', pa nakon navođenja hadisa zaključuje: 'Ovo bi bili svi hadisi koji se prenose u vezi s Mehdijem ...', da bi kasnije primijetio: 'Prenijeli smo onoliko predaja o Mehdiju koliko smo bili u stanju....' Neosporna je činjenica je da je on izostavio brojne hadise o ovoj temi. Da bi se to dokazalo dovoljno je ostvariti uvid u Sujutijevu knjigu Al-Urful-virdi fil ahbaril-Mehdi.
Također, previdio je hadise sa valjanim senedom prenesene u knjizi Ibn Qajma Al-minarul-menif. Četvrto, Ibn Haldun osporava neke od hadisa zbog nepouzdanosti njihovih prenosilaca u senedima. Međutim, radi se o prenositeljima koje – barem po jednog od njih – navode u svojim senedima Buhari i Muslim, a ulema u pogledu njih nije nikada načinila prigovor.
Peto, Ibn Haldun i sam tvrdi da nekoliko hadisa u vezi s Mehdijem u pogledu seneda nemaju nikakvih nedostataka niti im se može išta drugo prigovoriti. Ako je tako, zar i taj mali broj hadisa koje on prihvata nije dovoljan da bi se dokazala valjanost ovog vjerovanja. Ostali hadisi mogu poslužiti tek kao potvrda njima."
U historiji islama nalazimo na ljude željne vlasti i slave, koji su – kako bi ostvarili svoje ciljeve – tvrdili za sebe da su oni obećani Mehdi. Uz njih, redovno bi se javljala i skupina onih koji bi im povjerovali i koji bi im pružali podršku. To nam pokazuje da je pitanje mehdizma, odnosno uvjerenje u povratak predvodnika iz skrivenosti, među muslimanima bilo odvajkada općeprihvaćeno. To su koristili neki zlonamjernici koji su, na osnovama predaja o znakovima Mehdija i njegovog dolaska, predstavljali sami sebe kao očekivanog predvodnika. Katkad je i sam narod, iz vlastitog neznanja ili pritisnut tlačenjem i nepravdom, požurivao Mehdijevo pojavljivanje te su ljudi, i prije uočavanja stvarnih znakova njegova dolaska, smatrali neke ljude obećanim Mehdijem. Tako je, naprimjer, jedna skupina muslimana vidjela Muhammeda ibn Hanefiju kao Mehdija, te su vjerovali kako on nije umro, već da je prešao u skrivenost, iz koje će se kasnije vratiti i zavladati svijetom.
(Noubakhti, Ferkush-shije, Matbu'atul-Hajdarijje, Nedžef 1355, str. 27; Šahrestani, Al-Melal ven-nehal, Menšuretur-Rida, Kom, sv. 1; str. 132. )
Sljedba Ismailija vjeruju kako Ismail, sin Imama Sadika, nije umro, već je proglašen mrtvim radi viših ciljeva, da je do danas živ i da je upravo on obećani Kaim, koji će se pojaviti da bi zavladao svijetom. (Noubakhti, Isto, str. 67-68)
Muhammed, poznat kao Nefsi Zekije, sin Abdullaha ibn Hasana, bio je podigao ustanak u vrijeme Abasida Mensura Devanikija. Njegov otac je, na temelju njegovog imena, tvrdio kako je njegov sin obećani Mehdi, pa mu je po toj osnovi vrbovao pristalice.
(Ibn Takteka, Al-Fakhri, Darus-sadr, Bejrut 1386, str. 165-166)
U toku njegovog ustanka u pomoć mu je pritekao i Muhammed ibn Idžlan, koji je važio za izuzetno pobožnog čovjeka i fakiha u Medini. Nakon što je ustanak bio ugušen, a njegov vođa pogubljen, Džafer ibn Sulejman, zapovjednik Medine, priveo je Ibn Idžlana i rekao mu:
„Zašto si pristao uz onog lažljivca?!“ A onda je naredio da Ibn Idžlanu bude odsječena ruka. Tu bijahu prisutni i medinski pravnici i uglednici, pa zatražiše od njega da mu oprosti, izjavivši:
„O emire, Muhammed ibn Idžlan važi u Medini za fakiha i pobožnog čovjeka. Pogriješio je misleći da je Muhammed ibn Abdullah onaj obećani Mehdi o kome se govori u hadisima.“
(Ebul-Feredž Isfahani, Makatilut-talibin, Mektebetul-Hajdarijje, Nedžef 1385, str. 193.)
Isto se desilo i Abdullahu ibn Džaferu, koji je u Medini važio za velikog učenjaka i muhadisa. On je u svoju odbranu rekao zapovjedniku Medine:
„Sarađivao sam sa Muhammedom ibn Abdullahom zato što sam bio uvjeren da je on obećani Mehdi koji se spominje u hadisima. Dok je bio živ, nisam sumnjao u to, ali kada je bio ubijen, shvatio sam da on nije Mehdi. Nakon ovog iskustva neću više nasjesti na slične prevare.“ (Ebul-Feredž Isfahani, Isto, str. 195.)
I sam halifa Mensur, kojem je bilo ime Abdullah, a sin mu se zvao Muhammed, dao je sinu nadimak Mehdi. Govorio je:
„Obećani Mehdi je moj sin, a ne Nefsi Zekija.“ (Isto, str. 162)
Vidimo također da su neke sekte vjerovale da su neki od prethodnih Imama bili Mehdi. Tako su Navusije Mehdijem smatrale Imama Sadika i držali da je živ, ali sakriven. (Šahrestani, Isto, sv. 1, str. 148.)
Vakfije su isto uvjerenje imali u pogledu Imama Muse ibn Džafera, (Noubakhti, Isto, str. 80-83.) te su držali kako on neće umrijeti sve dok ne zavlada Zemljom i ispuni je pravdom onako kako je bila ispunjena nepravdom.(Šahrestan, Isto, 150.)
Naposljetku, postojala je i skupina koja je poricala da je Imam Hasan Askeri umro, tvrdeći da je živ i skriven, odnosno da je upravo on Imam Kaim. (Noubakhti, Isto, str. 96.)
Ovo su primjeri koji pokazuju da je pitanje Mehdija, kako u Poslanikovo doba, tako i nakon njega bilo općeprihvaćena pojava. Islamski ummet je uvijek očekivao ličnost koja će ustati protiv nepravde i tlačenja te u svijetu razviti zastavu pravde. To što su neki nedobronamjernici zloupotrijebili mehdizam u određenim razdobljima ne može poslužiti kao osnova za poricanje ovog vjerovanja, jer zlonamjernici su kroz historiju koristili za svoje ciljeve i mnogo šta drugo. U svijetu nisu bili malobrojni oni koji su pripisivali sebi božanstvenost, poslanstvo i najviše duhovne stupene, ali to nikad nije bilo razlogom da se poriče Božija Jedinost ili poslanstvo Božijih poslanika. I u naše vrijeme zloupotrebljava se znanje, nauka i tehnika, tako što se koriste protiv čovjeka. Da li to znači da bismo sada trebali poricati i zabranjivati znanost i rad na tehnološkom napredovanju?!
Kuran Časni o dolasku i ustanku Imama Mehdija kazuje, kao i o brojnim drugim pojavama, u općenitom smislu, bez upuštanja u pojedinosti. To su mjesta u kojima se spominje potpuna i konačna pobjeda dobrih Božijih robova. Mufesiri dovode ovakve ajete u vezu sa hazreti Mehdijem, njegovim pojavljivanjem i ustankom, a kao dokaz za svoju postavku uzimaju hadise.
(Hakimi, Muhammed Reza, Khorshid-e maghreb, Daftar-e nashr-e farhang-e islami, Teheran 1360, str. 140-151. )
Ovdje smo izdvojili tri ajeta za koje učenjaci smatraju da govore o ovoj temi.
Prvi glasi:
Mi smo u Zeburu, poslije Zikra, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti. Al-Anbija, 105.
Tumačeći ovaj ajet, napomenimo da zikr u načelu znači spominjanje, napominjanje ili opomena, a u ovom ajetu prevedeno je, odnosno protumačeno kao Tevrat. Tevrat je nebeska Knjiga hazreti Musaa, koja je objavljena prije Zebura. Prema nekim drugim tumačenjima, Zikr ovdje znači sami Kur'an, jer se u ajetima susreće i pod ovim imenom.
Naprimjer: On [Kur'an] je samo opomena [zikr] svjetovima.At-Takwir, 27.
Prema tome, ako izraz min ba'd znači osim, pored, ovaj ajet bi mogli prevesti i kao: Osim u Kur'anu, Mi smo i u Zeburu napisali da će Zemlju naslijediti Moji čestiti robovi.
(Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi – Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 121-122.)
Šejh Mufid se poziva na ovaj ajet na početku poglavlja u kojem govori o hazreti Mehdiju. U pogledu njegovog tumačenja, prenosi se da je Imam Bakir rekao: „Ovi čestiti robovi upravo su Mehdijevi drugovi u posljednjem vremenu [prije Sudnjeg dana].“
(Tabresi, Medžmu'el-bajan,Me'ariful-islamijje, Teheran 1389, sv. 7, str. 66)
Tabarsi, istaknuti mufesir Kur'ana, u svome tumačenju ovog ajeta, nakon što je naveo predočenu predaju, kaže:
„Hadisi koje sljedbenici Ehli-bejta i drugi muslimani prenose potvrđuju Poslanikove riječi 'Da do kraja svijeta ne preostane nego još jedan jedini dan, Allah bi ga produžio sve dok se ne digne ispravan čovjek iz moje porodice da Zemlju ispuni pravdom onako kako je do tada bila ispunjena nepravdom i nasiljem.'“ (Tabresi, Isto, str. 67)
Najava vladavine čestitih robova u Tevratu i Zeburu pokazuje da je ovo pitanje veoma važno te da je, ustvari, pokrenuto u svim nebeskim Knjigama redom. Vrijedno je napomenuti da i u Davudovim psalmima, koji su danas dio Starog zavjeta (Tevrata), u zbirci njegovih moljenja i obraćanja Bogu, također susrećemo ovu temu.
Tako u Psalmu 37. čitamo: „Savladaj srdžbu i ostavi jarost! Nemoj se dražiti da zlo činiš jer će se istrijebiti oni koji čine zlo, a oni koji čekaju Gospodina naslijediće zemlju.“
U istom psalmu čitamo i: „Čekaj Gospodina i drži se puta njegova. On će te postaviti da vladaš Zemljom, pa ćeš vidjeti kako će se istrijebiti bezbožnici.“
Drugi ajet glasi:
A Mi hoćemo da one koji su na Zemlji tlačeni milošću obaspemo i da ih vođama i nasljednicima učinimo. Al-Kasas
Kako smo već ranije kazali, Imam Ali ibn Ebi Talib proučio je ovaj ajet nakon što je najavio da će se ljudi na kraju ipak okrenuti porodici Objave. (Ibn Ebul-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 19, str. 205. )
Muhammed ibn Džafer, jedan od Alijevih potomaka, koji je bio digao ustanak u Memunovo doba, svjedoči:
„Žalio sam se Maliku ibn Enesu na tegobe i nevolje s kojima smo suočeni, a on reče: 'Strpi se dok se ne ostvari ajet: A Mi hoćemo da one koji su..."
(Ebul-Feredž, Isto, str. 359.)
Treći ajet glasi:
Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah bezbjednošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. A oni koji i poslije toga budu nezahvalni – oni su pravi grješnici. An-Nur, 55.
Tumačeći ovaj ajet, Tabrisi kaže:
„Od poslaničke porodice se prenosi da je ovaj ajet objavljen u vezi s Mehdijem, Muhammedovim potomkom.“ Ajjaši prenosi da je hazreti Ali Ibn el-Husejna proučio ovaj ajet pa kazao: 'Tako mi Boga, to su oni koji slijede nas, porodicu Poslanikovu. Allah će im to omogućiti posredstvom jednog od od nas, a on je Mehdi ovoga ummeta. Za njega je Poslanik rekao: 'Njegovo ime je moje ime. On će Zemlju ispuniti pravdom nakon što bude ispunjena nasiljem i nepravdom.'“
Tabrisi dodaje: „Ovakvo tumačenje preneseno je i od Imama Bakira i Imama Sadika.“ (Medžmu'el-bejan, sv. 7, str. 152.)
Budući da je naša rasprava stigla dovde, bilo bi svrsishodno odgovoriti na jedno od najčešćih pitanja o hazreti Mehdiju, a ono glasi:
Kakva je korist od postojanja Imama koji je skriven od svojih sljedbenika?
Njegov život u ovom razdoblju nije nimalo nalik životima vođa i predvodnika prisutnih danas u svijetu. Drugim riječima: Kakve koristi po zajednicu općenito može imati njegov takav život i na koji način se ljudi mogu okoristiti njime?
Naravno, treba imati na umu okolnost da Imamova skrivenost ne znači da je on posve nevidljiv, fizički neprisutan ili da je neka vrsta duha. Naprotiv, on živi jednim posve prirodnim i fizičkim životom, samo što je njegov životni vijek veoma dug. Prisutan je u društvu, kreće se među ljudima i živi u različitim prostorima, s tim što je ljudima nepoznat. Velika razlika je između izraza „biti nevidljiv“ i „biti nepoznat“. (Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi – Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 250)
Imam Sadik je rekao: „Ljudi će izgubiti svoga Imama [i neće ga moći prepoznati]. [Svake godine će] bit će prisutan na Hadžu, gledat će ljude, ali ga oni neće vidjeti.“
(Kulejni, Usulul-Kafi, Mektebetus-Saduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 338)
U odgovoru na predočeno pitanje podsjetimo na činjenicu da se ne radi o nečem novom, već je ono postavljano mnogo prije vremena u kojem živimo. U islamskim predajama nalazimo ga još i prije rođenja hazreti Mehdija. Kada su Poslanik i prethodni Imami govorili o Mehdiju, njegovoj skrivenosti i dužini njegovog života, bivalo im je postavljano upravo ovo pitanje. Tako, u jednom primjeru nalazimo da je Poslanik islama, kada je bio upitan da li će sljedbenici njegovog Ehli-bejta u razdoblju skrivenosti imati koristi od postojanja Imama, odgovorio:
„Hoće, tako mi Onoga Koji me je odabrao za poslanstvo, imat će od njega koristi i u vrijeme skrivenosti. Koristit će se svjetlom njegovog vilajeta onako kako se koriste suncem kada je ono iza oblaka.“
(Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str. 250)
A Imam Sadik je izjavio:
„Otkako je Allah stvorio Adema, pa do Dana sudnjega, Zemlja niti je bila, niti će kada biti bez Njegovog dokaza, s tim što je on nekad vidljiv, a nekad skriven. Jer, da nije njega, Bog ne bi bio ni slavljen.“ (Isto, str. 92)
I sam hazreti Mehdi se oslanjao na ovakav stav, pa je u poruci koju je, posredstvom Muhammeda ibn Osmana, poslao Ishaku ibn Jakubu, napisao:
„A što se tiče koristi ljudima od mene, to je slično koristi koju imaju od Sunca kad je pokriveno oblacima.“ (Tusi, Al-Ghajbat, Mektebetu Ninevi hadisijje, Teheran, str. 177; Muhammed Bakir Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 52, str. 92; Ali ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 3, str. 322)
Radi pojašnjenja ove parabole, kažemo da Sunce svoju svjetlost rasprostire na dva načina, izravno i neizravno. Kada Sunce sija izravno, to je svima vidljivo i osjetno. Ponekad je ono zastrto oblacima i ne vidi se, ali njegova svjetlost se i dalje probija kroz njih. Znači, životodajni uticaj Sunca na stvorenja ne ostvaruje se jedino kada je nebo vedro, već se brojni plodotvorni učinci njegove svjetlosti na život biljaka, životinja i ljudi ispoljavaju upravo onda kada ono sija neizravno, odnosno kroz oblake. Tako, iako nemamo izravnog poučavanja od strane našega vođe, smisao njegovog postojanja je očit i neupitan.
U nastavku ćemo to pokušati predočiti.
U skladu s brojnim hadisima koji se bave pitanjem imameta, kao i na temelju dokaza koje su učenjaci ponudili, Imam predstavlja dušu svijeta, o kojoj ovisi njegov život. Drugim riječima, Imam je srce postojećeg svijeta, sama srž njegovog postojanja i posrednik u izlijevanju Božije blagodati. Pritom nije bitno da li je on vidljiv ili skriven. Kada on ne bi postojao, postojeći svijet bi se urušio i raspao, kao što je to Imam Sadik kazao:
„Kada bi Zemlja ostala bez Imama, ona bi progutala svoje stanovnike!“ (Kulejni, Isto, sv. 1, str. 179; Saduk, Kemaluddin, Isto, sv. 1, str. 201-210.)
Četvrti Imam je kazao:
„Posredstvom našeg postojanja Gospodar čuva Nebesa od mogućnosti da se, izuzev voljom Njegovom, ne raspadnu. Posredstvom našeg postojanja Gospodar čuva Zemlju od potresanja i osigurava mir njenim stanovnicima. Posredstvom nas Gospodar spušta kišu i širi na zemlju svoj milost, blagoslov i blagodat. Da na Zemlji nema onoga od nas čije vrijeme dođe, Zemlja bi progutala svoje stanovnike.“ (Džuvejni Horasani, Fevai'dul-semetin, Muasesetil-Mahmudi, Bejrut 1400, str. 45-46)
Imam Ali ibn Ebi Talib svjedoči u jednom svome kazivanju o nužnosti postojanja od Boga određenih vođa u svakom vremenu:
„Da, Bože moj! Zemlja nikada nije bez onog koji stoji u ime Boga s dokazom, bilo otvoreno,svima znano, ili tajno, prikriveno, kako dokazi Božiji ne bi bili opovrgnuti i znaci jasni izgubljeni.“ (Nehdžul-belaga, izreka 147)
Protokom vremena i uplivom vlastitih želja i težnji u vjerska pitanja, te u dugim razdobljima u kojima smutljivci mijenjaju vjerska učenja, gube se neki suštinski dijelovi Božijih propisa i vjera doživljava izvitoperivanje. Kako bi osnova i bit vjere Božije bili sačuvani od izmjena i zastranjenja, nju mora čuvati ličnost koja je čista od grijeha (ma'sum). U svakoj važnoj ustanovi postoji blagajna u kojoj se značajni spisi čuvaju od lopova, požara ili sličnih nepogoda. Tako su i Imamova prsa i njegov uzvišeni duh svojevrsna riznica za čuvanje i zaštitu temeljnih spisa islamskog nauka. Drugim riječima, u njoj su pohranjene sve izvorne suštine i nebeske osobenosti islamskog učenja.
(Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi – Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 258-259)
Hafiz Ibn Hadžer 'Askelani u svome objašnjenju Buharijinog Sahiha, nakon navođenja hadisa koji kazuju o silasku hazreti Isaa u vrijeme pojave hazreti Mehdija, piše:
„To što će Isa u posljednjem vremenu, odnosno pred Kijametski dan, pristati uz čovjeka iz ovog ummeta i klanjati za njim je dokaz ispravnosti tvrdnje islamskih učenjaka da Zemlja nikad neće ostati bez Božijeg dokaza (hudžeta), koji će u ime Boga stajati sa jasnim i neoborivim dokazima.“
(Fethul-bari, Šerh Sahihul-Buhari, Darul-ma'rifet, Bejrut, sv. 6, str. 494.)
Sveukupno nastojanje odanih i nepokolebljivih boraca na bojnom polju sastoji se u nastupu da oni svoju zastavu drže visoko uzdignutom i ne dopuštaju da je neprijatelj obori. Na drugoj strani, neprijatelj stalno pokušava domoći se zastave i skinuti je, znajući da njeno vihorenje održava polet i ulijeva srčanost onima protiv kojih se bore. Također, postojanje vojnog zapovjednika na komandnom mjestu, makar se naizgled doimalo da on ne čini ništa, osnažuje srčanost borcima, daje im podstreka i potiče ih na borbu. Sve dok vide da je njihov zapovjednik živ i da se njihova zastava vihori, borba ima smisla.
Ali, kada se među vojnicima pronese vijest o zapovjednikovoj pogibiji, čak i velika i dobro obučena vojska gubi polet i nastupa rasulo. Vođa jedne zajednice ili komandant neke vojske, sve dok je živ, pa makar bio i odsutan iz nekog razloga, predstavlja vrelo života, rada, reda i mira za njegove podređene. Vijest o njegovoj smrti proizvodi beznađe, gubitak oslonca i označava početak rasula. Tako, zajednica sljedbenika Ehli-bejta, shodno svome uvjerenju u Imamov život, makar ga i ne vidjeli među sobom, ne smatra se obezglavljenom i prepuštenom samoj sebi. Psihološki učinci tog uvjerenja posve su očiti kroz održavanje svjetla nade u srcima, što ljudima daje podstreka da rade na samoizgradnji i pripremanju za veliki svjetski ustanak.
(Ajetullah Mukarem, Nasir, Mehdi – Enkelabi bozorg, Matbu'ati Hadaf, Kom, str. 255-256)
Filozof Henry Corben, profesor sa Sorbone i čuveni svjetski orijentalist, kaže:
„Držim kako su sljedbenici škole Ehli-bejta jedini koji putem vilajeta uspješno čuvaju vezu između Božanske upute i stvorenja.Židovska religija, koja je predstavljala stvarnu vezu između Boga i ljudskog svijeta okončana je Musaom. Svojim neprihvatanjem Mesiha i Muhammeda oni su prekinuli tu vezu. Kod muslimana, neki su se zaustavili na Muhammedovom poslanstvu, poričući da poslije njega postoji iko ko bi bio veza između Stvoritelja i stvorenja. Jedino se za školu Ehli-bejta poslanstvo okončava sa Muhammedom, ali vilajet, predstavljen osobama na koje je on ukazao kao nastavak veze između Boga i ljudi, ostaje živjeti i nakon njega, dapače zauvijek.“
(Iz Corbenovih razgovora sa Allame Tabatabaijem o šiizmu.)