DEVETI IMAM, MUHAMMED DŽEVAD, s.a. 


 

Deveti Imam, čije ime bijaše Muhammed, a poznat je i kao Ebu Džafer i po nadimcima Taki i Dževad, rođen je u Medini u Ramazanu 195. g. po Hidžri. Njegova majka Sebika, koja je porijeklom iz porodice Poslanikove žene Koptkinje Marije, važila je po osnovi svoga izvanrednog ponašanja za najbolju ženu onoga vremena, te je tako Imam Rida ističe kao čistu i čestitu gospođu, ukrašenu vrlinama.

Na dan kada je umro njegov poštovani otac, Imam Dževad imao je tek osam godina, a šehidom je postao u dobi od dvadeset i pet godina. Sahranjen je na mezaristanu Kurejš u Bagdadu, uz kabur svoga djeda Muse ibn Džafera. Tokom svoga imameta, Devetom Imamu bili su savremenici dvojica abasidskih halifa:

 

  • Memun (193-218. h.g.) i
  • Mutesim (218-227. h.g.).

 

Obojica su ga pod prisilom dovodili iz Medine u Bagdad te su ga, na isti način kako je Memun postupio sa Imamom Ridom, držali u prijestonici kako bi pratili njegovo djelovanje. U porodici Imama Ride i među njegovim sljedbenicima o hazreti Dževadu govorilo se kao o blagoslovljenom i sretnom čedu.

 

Tako Ebu Jahja Sanati kaže:

„Jednom prilikom bio sam kod Imama Ride kada donesoše njegovog sina Ebu Džafera, koji tada bijaše djetešce. Imam tada kaza: „Ovo je čedo od koga blagodarnije za naše sljedbenike nije rođeno!''

Izgleda da je Imam tako govorio o svome sinu u različitim prilikama i to je među drugovima Imama Ride bilo dobro poznato.

 

Dvojica njih, Ibn Asbat i Ubbad ibn Ismail, bilježe:

„Bili smo kod Imama Ride kada donesoše Ebu Džafera. Upitasmo: 'Je li to ono blagoslovljeno i blagodarno čedo?', a on odgovori: 'Da, to je upravo ono čedo od koga blagodarnije po islam nije rođeno!"

 

Ebu Jahja Sanati ponovo bilježi:

„U Mekki dođoh kod Imama Ride i vidjeh kako Imam guli bananu i daje je svome sinu Ebu Džaferu. Upitah: 'Je li to ono blagoslovljeno i blagodarno čedo?', a on reče: 'Da, to je čedo kakvo još nije rođeno u islamu i od njega nema blagodarnijeg za naše sljedbenike!"

 

Možda neko pomisli kako ovo znači da je Imam Dževad bio od veće koristi za sljedbenike Ehli-bejta od svih prethodnih imama, ali to nije tačno. Razmatranje ovog pitanja i historijskih vrela i svjedočanstava pokazuje nam da se ovim hadisom izgleda željelo reći da je hazreti Dževad rođen u uvjetima koji su značili posebno dobro i blagodat za ehlibejtski pokret.

 

Naime, doba Imama Ride bio je zaista posebno vrijeme i Imam je u pogledu određivanja svoga nasljednika, odnosno imenovanja sljedećeg imama bio suočen s teškoćama kakve nisu postojale u doba prethodnih imama. Odnosno, s jedne strane, nakon šehadeta Imama Kazima skupina onih koji su poznati kao vakfije, vođeni materijalnim probicima, poricali su imamet hazreti Ride koji, s druge strane, nije imao muškog potomka sve do svoje četrdeset i sedme godine.

 

S obzirom na okolnost da je u Poslanikovom hadisu kazano da je imama dvanaest i da su iz potomstva Imama Husejna, nepostojanje muškog potomka dovodilo je u pitanje imamet hazreti Ride i nastavak imamske loze. Koristeći se činjenicom da hazreti Rida nije dotada imao sina, vakfije su poricale njegov imamet. Potvrda da je bilo tako upravo jeste i izražavanje protivljenja Husejna ibn Kijame Vasitija kod Osmog Imama u vezi s ovim pitanjem.

 

Ibn Kijama je bio jedan od prvaka vakfija, i u svome pismu Imamu Ridi optužuje ga zato što nema potomstva, pitajući:

Kako možeš biti Imam, a nemaš sina?“

Imam mu u odgovoru piše: „Kako možeš znati da neću imati sina?

Tako mi Boga, za nekoliko dana Allah će mi podariti sina koji će razdvojiti istinu od zablude!“

 

Nije to bio jedini prigovor ove vrste, nego su Husejn ibn Kijama i drugi prvaci vakfija ovakve prigovore ponavljali u različitim prilikama i okolnostima, a Imam Rida poricao je i odbacivao njihovo takvo dokazivanje, sve dok rođenjem hazreti Dževada ove otrovne objede nisu bile dokinute. Položaj Imama i njegovih sljedbenika, koji je dotada bila nepovoljan, konačno je osnažen i ugled ehlibejtske škole je porastao.

 

Ipak, smutnja vakfija i neprijatelja porodice nosilaca imameta išla je dotle da su oni, čak i nakon rođenja hazreti Dževada, dakle kada su ostali bez svoga najjačeg dokaza – svakako iz zlobe, zavisti i nemoći – otišli u svojim objedama tako daleko da su tvrdili kako hazreti Dževad zapravo i nije sin Alija ibn Muse!!!

Oni su sa ovim neljudskim te islamu tako stranim načinom, nastojali uvredama zavesti narod, ali kao dokaz nisu mogli naći ništa, osim različite puti između oca i sina (!), budući da je hazreti Dževad bio crnomanjast, i prigovarali su kako još nije bilo imama tamnije puti.

 

Osmi Imam je tvrdio kako se nesumnjivo radi o njegovom sinu, ali vakfije su govorile: „Poslanik je prihvatao presudu stručnjaka za usporedbu likova, (Oni na koje se ovdje misli pod perzijskim izrazom ghijafeshenasan zapravo su osobe koje su se bavile dokazivanjem porijekla na osnovu fizičkih sličnosti između oca i sina (nešto slično savremenoj fiziognomiji). Ovakve osobe i njihov zanat kod Arapa su uživali veliki ugled. Ulema ehlibejtske škole ovakvo bavljenje i zarađivanje njome smatra haramom. Ustvari, jedan dio uleme svaku vezu sa ovim smatra haramom, dok drugi dio smatra ovu vještinu haramom ukoliko onaj ko se njome bavi tvrdi kako su njegovi zaključci sasvim sigurno tačni i nepobitni. Tako ni Imam Rida zasigurno nije ovaj metod smatrao mjerodavnim i činjenica da je dopustio da se takve osobe pozovu može se objasniti okolnošću da ili nije imao izbora, ili je znao da će naposljetku objede koje su njegovi protivnici iznosili biti oborene) pa pozovimo njih.“

Imam, pred njihovim navaljivanjem, reče: „Pozovite ih onda, mada se ja ne upuštam u takve stvari, ali im nemojte reći zašto ih zovete.“

 

Jednoga dana, prema prethodnom dogovoru, sva braća i sestre hazreti Ride okupili su se u vrtu, a sam Imam, odjeven u grubu vunenu odjeću i s kapom na glavi, kopao je ašovom u vrtu, ne obraćajući pažnju na prisutne, tako da bi posmatrač zaključio kako se radi o nekom baščovanu. 

 

Tada hazreti Dževad zatraži od stručnjaka za utvrđivanje srodstva na osnovu sličnosti da među okupljenima prepoznaju njegovog oca. Oni jednoglasno zaključiše:

„Otac ovog dječaka nije ovdje prisutan. Međutim, ovaj čovjek ovdje je njegov amidža, ovaj drugi je pak amidža prvome, a ova žena je dječakova amidžićna. Ako bi neko ovdje bio dječakov otac, onda je to onaj čovjek koji kopa u vrtu, jer kukovi su im isti.“ Tada se Imam Rida pridruži okupljenim, a vještaci uglas uzviknuše: „Ovaj čovjek je dječakov otac!“

Tada Ali ibn Džafer, amidža hazreti Ride, ustade i poljubi hazreti Dževada, pa reče: „Svjedočim pred Bogom da si ti moj Imam!“

 

Tako propade još jedna spletka i potvora neprijatelja imameta kojom su htjeli utrnuti Božije svjetlo. S obzirom na okolnost da je hazreti Dževad prvi imam koji je preuzeo imamet još kao dječak, prirodno je da se, kada govorimo o njegovom životu, nameću pitanja:

  • Kako je tako mlada osoba mogla preuzeti tako osjetljivu i odgovornu dužnost kakva je imamet, odnosno predvođenje muslimana?
  • Da li je uopće moguće da čovjek u tim godinama posjeduje takvu razinu savršenstva da bi mogao biti Poslanikov nasljednik?
  • Da li se kod ranijih ummeta ikada desilo nešto slično?

 

Odgovarajući na ova pitanja, treba imati na umu sljedeće: Tačno je da doba sazrijevanja i punog intelektualnog i fizičkog razvoja čovjeka obično ima određene starosne granice, odnosno obično postoji starosna dob koja se smatra vremenom dosezanja krajnjeg fizičkog i intelektualnog razvitka. Međutim, zašto bi bilo nemoguće da Gospodar, Koji sve može i Koji vlada svime, zarad osobitog dobra, učini da neki odabrani robovi Njegovi takvu zrelost steknu brže i ranije.

 

U historiji čovječanstva bilo je osoba koje su predstavljale izuzetak od tih općenitih zakona i koje su, voljom i potporom Stvoritelja svjetova, još u djetinjstvu postajali vođama i predvodnicima svojih naroda. Kako bi bilo jasnije o čemu govorimo, navest ćemo neke primjere tih izuzetnih prilika. Kur'an Časni o hazreti Jahji i o činjenici da je on za poslanstvo odabran još u djetinjstvu kaže:

„O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!“ – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (1 Marjam, 12)

 

Neki tumači kažu da se pod izrazom hukm ovdje misli na mudrost i učenost, dok drugi kažu da je riječ o poslanstvu. Potvrda potonjeg su i predaje koje susrećemo u zbirci Usul-i Kafi, poput one od Petog Imama, koji izraz hukm na označenom mjestu tumači kao poslanstvo te kaže:

„Nakon Zekerijjaove smrti njegov sin Jahja naslijedio je od njega Knjigu i mudrost, pa zato Svevišnji kaže: 'O Jahja, prihvati Knjigu (nebesku) odlučno – a dadosmo mu poslanstvo još dok je dječak bio!'“

 

Iako je obično potrebno da dijete, da bi progovorilo, bude staro oko dvanaest mjeseci, znamo da je hazreti Isa progovorio odmah po rođenju, braneći od objeda svoju majku – koja je, Božijom voljom, zatrudnjela bez muža, te je zato bila izložena uvredama i potvorama – i pobijajući optužbe zlonamjernih. Tom prilikom izgovorio je riječi koje može izreći jedino odrastao čovjek.

 

Časni Kur'an ovako prenosi njegove riječi:

„Ja sam Allahov rob“ – ono reče – „meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti, i učiniće me, gdje god budem, blagoslovljenim, i narediće mi da dok sam živ molitvu obavljam i milostinju udjeljujem, i da majci svojoj dobar budem, a neće mi dopustiti da budem drzak i nepristojan.“ (Marjam, 30-32)

 

Dakle, s obzirom na navedeno, zaključujemo da je i prije Imama bilo Božijih ljudi koji su se odlikovali ovakvim božanskim darom i da nisu samo naši Imami oni kod kojih nalazimo takvu posebnost. Baveći se životima naših Imama razumijevamo da su se oni u svojim vremenima, a posebno u doba Imama Dževada bavili ovim pitanjem i odgovarali na njega predočenim dokazima.

 

Primjera radi, pozivamo vas da obratite pažnju na sljedeće predaje: Ali ibn Asbat, jedan od drugova Imama Ride i Imama Dževada, bilježi:

„Jedom dođoh kod Imama Dževada pa se tom prilikom zagledah u njegovo lice, sve iz želje da ga – kada se vratim u Egipat – što bolje opišem njegovim pristalicama. (Iz ovih riječi Alija ibn Asbata može se zaključiti da je u ono vrijeme Imam imao sljedbenika i u Egiptu i da su oni željeli čuti kako Imam izgleda)

 

Upravo tada Imam Dževad koji je upravo čitao neki moj rad, sjede pored mene, pa reče:

'O Ali ibn Asbat, Bog je u pogledu imameta učinio isto što i u pogledu poslanstva. Svevišnji o hazreti Jahji, a.s., kaže: A dadosmo mu poslanstvo još dok je dječak bio! A o hazreti Jusufu, a.s., kaže: I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo. Jusuf, 22.

 

A o hazreti Musau, a.s., kaže:

I kad se on opasa snagom i stasa, dadosmo mu mudrost i znanje. (Al-Kasas, 14.)

I tako, kao što je moguće da Allah nekome u četrdesetoj godini daruje znanje i mudrost, također je moguće da mu tu mudrost daruje dok je ovaj još dijete.“

 

Jedan od drugova Imama Ride bilježi:

„Bili smo kod Imama Ride u Horasanu. Jedan od prisutnih obrati se Imamu: 'O predvodniče moj, ako se – ne dao Bog! – vama nešto desi, kome da se okrenemo?'

Imam odgovori: 'Mome sinu Ebu Džaferu.'

Tada onaj čovjek primijeti kako hazreti Dževad nema dovoljno godina, a Imam Rida na to reče: 'Svevišnji je Isaa ibn Merjem učinio poslanikom i donosiocem novog vjerozakona kada Isa bijaše mlađi nego Ebu Džafer sada!'“

 

Imam Rida rekao je Muameru ibn Haladu, jednom od svojih drugova:

„Ebu Džafera sam postavio na svoje mjesto i učinio ga mojim nasljednikom. Mi smo porodica u kojoj naš najmlađi vjerno slijedi našeg najstarijeg.“

 

Ipak, i pored svega kazanog o mogućnosti da se još u ranim godinama stekne velika Božija blagodat, pitanje maloljetnosti hazreti Dževada ostalo je bez valjanog odgovora ne samo za brojne obične sljedbenike, već je bilo predmetom rasprava i nekih uistinu velikih ehlibejtskih učenjaka.

 

Upravo zato su se nakon šehadeta Imama Ride odnosno početkom imameta njegovog malodobnog sina hazreti Dževada, sljedbenici Ehli-bejta, posebno oni iz najprostijijeg puka, našli u pravom vrtlogu različitih opasnih i novatorskih stavova, tako da je maloljetnost hazreti Dževada postala jedno zaista krupno pitanje. Ibn Rustem Taberi, učenjak iz 4. hidžretskog stoljeća, piše: „Kada njemu bijaše šest godina i nekoliko mjeseci, Memun ubi njegovog oca, što kod sljedbenika Ehli-bejta izazva zbunjenost i pometnju. Među ljudima se javiše različita mišljenja: smatrali su kako je Ebu Džaferu premalo godina, a sljedbenici u ostalim gradovima bili su zbunjeni.“ Iz ovog razloga osnivana su izaslanstva koja su se sastajala sa Imamom Dževadom kako bi ga ispitala i uvjerila se da on posjeduje dovoljno znanja za imamet. Postavljali bi mu različita pitanja, a nakon njegovih usredsređenih i jasnih odgovora, smirivali bi se i sticali sigurnost i povjerenje.

 

Historičari u vezi s ovim pitanjem pišu:

Kada Imam Rida 202. godine preseli s Ovoga svijeta, Ebu Džaferu bijaše blizu sedam godina te se zato u Bagdadu i drugim gradovima javiše među ljudima različita mišljenja. Zato se Rejjan ibn Salet, Safvan ibn Jahja, Muhammed ibn Hakim, Abdurrahman ibn Hadžadž i Junus ibn Abdurrahman, sa još nekolicinom uglednih i povjerljivih sljedbenika Ehli-bejta, okupiše u kući potonjeg, u dijelu Bagdada poznatom kao Berke Zilzel, te su ondje oplakivali Imamovu smrt. Junus im reče: „Prođite se plača i žaljenja, nego pogledajmo ko će preuzeti imamet. Kome da se obraćamo dok ono dijete ne stasa?“

Tada skoči Rejjan ibn Salet, uhvati Junusa za grlo i poče ga daviti i udarati, govoreći: „Zar nam se predstavljaš kao vjernik, a u srcu tajiš sumnju i nevjerovanje?! Ako je Bog njemu odredio imamet, čak da se radi i o novorođenčetu koje se jučer rodilo, on će biti poput starca od stotinu godina! A ako mu od Boga to nije namijenjeno, sve da mu je i stotinu godina, bit će poput ostalih ljudi!“ Tada i ostali prisutni počeše grditi i kuditi Junusa. Sve se to dešavalo upravo kada se bilo primaklo vrijeme Hadža. Osamdeset fakiha i učenjaka iz Bagdada i drugih gradova uputiše se na Hadž, s namjerom da se u Medini sastanu s Ebu Džaferom. Kada stigoše u Medinu, u kući Imama Sadika ne nađoše nikoga te posjedaše na jednu veliku prostirku i odlučiše da čekaju. Tada uđe Abdullah ibn Musa, amidža hazreti Dževada, i pridruži se skupu.

Onda neko od prisutnih reče: „Ovo je sin Poslanika Božijeg, pa ko god ima neko pitanje, neka ga pita.“ Nekolicina prisutnih postaviše mu pitanje, ali on im nije ponudio tačne odgovore... Ljudi se zbuniše i rastužiše. Posebno se fakihi sneveseliše i, spremajući se da krenu, primijetiše: „Da je Ebu Džafer znao odgovoriti na naša pitanja, ne bi nam poslao Abdullaha s njegovim neispravnim odgovorima.“

Uto se otvoriše vrata i među okupljene uđe rob Muvafak i uzviknu: „Ebu Džafer dolazi!“, pa svi ustadoše, dočekaše ga na nogama i nazvaše mu selam. Imam uđe i sjede, dok su svi prisutni šutjeli. Onda počeše postavljati Imamu pitanja, pa kada na sva dobiše jasne i potpune odgovore, obradovaše se, stadoše činiti hajr-dove za Imama i hvaliti ga te izjaviše: „Vaš amidža Abdullah davao nam je takve i takve fetve!“

Imam onda reče: „O amidža, šta ćeš sutra kad staneš pred Allaha Svevišnjeg, pa te On upita: Zašto si robovima Mojim davao fetve kada je u ummetu bilo učenijih od tebe?!“

 

Ishak ibn Ismail, koji je te godine bio s ovom skupinom, bilježi: „I ja sam sastavio pismo s deset pitanja koja sam kanio postaviti Imamu. U to vrijeme žena mi bijaše trudna, pa rekoh sebi: 'Ako mi odgovori na pitanja, zamolit ću ga da dovom zamoli Boga da dijete koje moja žena nosi bude sin.' Kada su ljudi postavljali pitanja Imamu, ustadoh i ja držeći ono pismo u rukama, a kada me Imam ugleda, reče mi: 'O Ishak, dajte mu ime Ahmed!' I zaista, moja žena uskoro rodi sina i nadismo mu ime Ahmed!“ Ovaj i drugi susreti, rasprave i razgovori sa Imamom Dževadom ulili su ljudima vjeru i sigurnost u njegov imamet, rastjerali oblake sumnje i nedoumice koji se bijahu nadvili nad njihovim umovima i učinili da zasja jasno sunce Istine.

 

 Iako je, kako je već kazano, Imam Dževad prvi od Imama koji je imamet preuzeo još u djetinjstvu, vodio je neke uistinu izvanredne i čudesne razgovore i rasprave. Takve rasprave vodio je upravo stoga što, usljed njegovog maloljetstva, brojni sljedbenici Ehli-bejta nisu bili posve sigurni u njegov imamet te su takvi, želeći steći sigurnost i kao neku vrstu ispita, postavljali Imamu razna pitanja. (Međutim, prvaci i učeni među njima, držeći se ehlibejtskog nauka, u ovom pogledu nisu imali ni najmanju sumnju). S druge strane, bilo je to vrijeme kada su muteziliti ojačali, njihovo učenje se ubrzano širilo i napredovalo, a tadašnja vlast pružala im je podršku, pomažući ih svojim uticajem i dajući im materijalnu i moralnu potporu. Znamo da se idejna linija mutezilita zasnivala na izrazito naglašenom povjerenju u ograničeni i greškama skloni ljudski um. Muteziliti su vlastiti razum uzimali kao mjerilo za sve vjerske propise i naučavanja vjere, te su prihvatali ono što bi razum izričito potvrdio, a odbacivali i podvrgavali prigovorima sve ostalo.

 

Budući da se dosezanje do stepena imameta u djetinjstvu za njih, zapravo naizgled, nije moglo razumski objasniti, bili su spremni postavljati Imamu najteža i najsloženija pitanja, nadajući se da će ga tako poraziti u znanstvenim okršajima. Ali, kroz sve ove znanstvene rasprave i sučeljavanja, hazreti Dževad – zahvaljujući svjetlu imamskog znanja – svojim usredotočenim i jasnim odgovorima je raspršivao sve sumnje i nedoumice u pogledu svoga vodstva, te je nepobitno dokazao svoj imamet i nadmoćnost imama općenito. Upravo stoga se slična nedoumica nije ukazala kada je imamet preuzeo hazreti Hadi – koji je također preuzeo imamet u djetinjstvu – budući da su već svi bili shvatili kako maloljetstvo ne znači nikakvu zapreku kada se radi o ovakvom Božijem daru. Kada je Memun stigao iz Tusa u Bagdad, poslao je hazreti Dževadu pismo u kojem ga poziva da dođe u Bagdad. Svakako, kao i u slučaju dovođenja Imama Ride u Tus, ovdje se samo naizgled radilo o pozivu, a zapravo je bila riječ o prinudnom putovanju. Uglavnom, Imam se odazvao i, nekoliko dana po dolasku u Bagdad, Memun ga je pozvao na dvor te mu je ponudio ruku svoje kćeri Ummi Fadl.

 

Imam na tu ponudu nije ništa odgovorio, a Memun je njegovu šutnju protumačio kao znak prihvatanja, te je odlučio da obavi sve potrebne pripremne radnje. Memun je kanio prirediti veliku svadbenu svečanost, ali vijest o tome izazva među Abasidima provalu nezadovoljstva pa stadoše prigovarati Memunu:

„Kakve su to sada zamisli?! Sada, kada Ali ibn Musa više nije među živim i kada je jasno da hilafet ostaje među Abasidima, ti bi da ga opet vratiš Alijevoj porodici?! Znaj da nećemo dopustiti da se to dogodi! Zar si zaboravio onih nekoliko godina neprijateljstva među nama?!“

„O čemu pričate?“, upita Memun, a oni uzvratiše: „Ovo je još jedan malodobnik i on ne može posjedovati znanje i učenost!“ Memun im kaza: „Vi ne poznajete ovu porodicu: i veliki i mali njihov golemo je obdaren znanjem i učenošću! A ako ne prihvatate to što vam kažem, iskušajte ga! Dovedite učenjaka u kojeg imate povjerenja, pa neka raspravlja s ovim dječakom. Tada će se obznaniti da sam rekao istinu.“

 

Abasidi među učenjacima odabraše Jahju ibn Aksema (Jahja je bio jedan od glasovitih učenjaka Memunovog doba, poznat i među odabranicima, i među pukom kao vrstan poznavalac različitih znanosti. Kao učenjak fikha uživao je izvanrednu slavu te je Memun, iako je i sam bio veoma učen, toliko poštivao Jahjin naučni stepen da mu je povjerio vođenje svih državnih poslova i položaj vrhovnog kadije. Jahja je upravljao i administrativnim poslovima te odjelom za brigu o sirotinji. Ukratko, pod svojim nadzorom imao je sva pitanja tadašnje prostrane islamske države, a na dvoru je važio za Memunu najbližu osobu) pa Memun upriliči skup na kojem će biti provjereni znanje i učenost Imama Dževada. Kada se svi okupiše, Jahja istupi pred Memuna i reče: „Dopuštaš li da ovom dječaku postavim neka pitanja?“, a Memun kaza: „Pitaj njega da ti dopusti.“ Jahja tada upita Imama Dževada za dopuštenje, a Imam mu reče: „Pitaj šta god želiš.“ Jahja tada upita: „Šta kažeš o osobi koja je bila muhrim (odjevena u ihrame radi obavljanja Hadža), pa je kao takav lovio i ulovio životinju?“

(Lov je jedna od aktivnosti koje su zabranjene čovjeku koji je odjenuo ihrame radi obavljanja Hadža ili Umre. Propisi i pravila vezani za Hadž najzamršeniji su među fikhskim propisima. Upravo zato se Jahja ibn Aksem opredijelio za pitanja u vezi sa propisima Hadža, misleći da će tako zbuniti Imama i dovesti ga u bezizlazan položaj)

 

Imam Dževad reče: „Da li je ta osoba svoju lovinu ulovila u hilli (izvan granica zabranjenog područja) ili unutar zabranjenog područja? Je li taj čovjek znao da je zabranjeno loviti kada se odjenu ihrami ili nije? Da li je namjerno išao u lov ili se radi o sticaju okolnosti? Da li je to učinio slobodan čovjek ili rob? Radi li se o odrasloj osobi ili o djetetu? Da li je njegov ulov kakva pernata životinja ili nešto drugo? Radi li se o sitnoj ili krupnoj divljači? Da li mu je svejedno što je to učinio ili se pokajao zbog svoga djela? Da li je lovio noću ili danju? Da li je ihrame obukao radi Hadža ili radi Umre?“ Jahja se nađe zatečen pred svim tim potpitanjima koja mu je Imam postavio pa su se na njegovom licu mogli pročitati znaci nemoći i nesnalaženja i on stade zamuckivati, a prisutni uvidješe njegovu slabost pred Imamom.

Memun tada reče: „Hvala Allahu na tome da se desilo upravo ono što sam predviđao!“

 

A onda se okrenu svojim dvorjanima i rodbini pa im reče: „Jeste li se sada uvjerili u ono što niste htjeli prihvatiti?!“

Ljudi se onda raziđoše i na okupu ne ostade niko, osim ljudi iz halifinog najbližeg okruženja. Memun se onda obrati Imamu Dževadu: „Žrtvovao bih se za te, bilo bi dobro da nam kažeš presudu u vezi sa svakim od slučajeva koje si nabrojao pa da se okoristimo tim znanjem.“

Imam Dževad odgovori: „Svakako. Ako muhrim lovi u hilli (izvan zabranjenog područja) i njegova lovina bude nešto od krupne peradi, tada je iskupnina za taj prekršaj jedna ovca. Ako je pak lovio u zabranjenom području, iskupnina je dvostruko veća. Ako je izvan zabranjenog područja ulovio nešto od sitne peradi, tada će iskupnina biti janje koje se tek odvojilo od vimena, a ako je to učinjeno unutar zabranjenog područja, tada je iskupnina janje i protuvrijednost ubijene životinje. Ako je izvan zabranjenog područja ubio neku divljač, iskupnina će biti: za divljeg magarca – krava, za noja – kamila, a za srndaća – ovca. Ukoliko se to desilo unutar zabranjenog područja, iskupnina će biti dvostruka. Ukoliko je muhrim učinio djelo zbog kojeg je dužan zaklati kurban, onda će ga zaklati na Mini, ukoliko se nalazi na Hadžu, a ako obavlja Umru, kurban će zaklati u Mekki. Iskupnina je jednaka za čovjeka koji je znao i za čovjeka koji nije znao propise.

Međutim, ukoliko je namjerno postupio ovako, počinio je grijeh, ali ako je to učinio slučajno i iz neznanja, na njemu nema grijeha. Slobodan čovjek dužan je sam osigurati svoju iskupninu, a ukoliko se radi o robu, onda je to dužan učiniti njegov vlasnik.

Dijete nije dužno dati iskupninu, dok je odrastao obavezan to učiniti. Onaj ko se pokajao zbog svoga djela neće imati onosvjetske kazne, dok će onaj ko se nije pokajao biti na Onome svijetu kažnjen.“

 

Memun na ovo reče: „Svaka ti čast, o Ebu Džafere! Allah ti dao svako dobro! Sada bi bilo dobro da ti nešto pitaš Jahju ibn Aksema onako kako je on tebe pitao.“

Tada se Ebu Džafer obrati Jahji: „Da te pitam?“, a ovaj odgovori: „Kako je tebi volja, žrtvovao bih se za te! Ako budem mogao, odgovorit ću, a ako ne, okoristit ću se tvojim znanjem.“

Onda Ebu Džafer upita: „Kaži mi kakav je to slučaj da čovjek u noći pogleda ženu, i taj pogled mu se smatra haramom, a kada svane, ona mu postane halal, ali onda mu u podne ona opet bude haram, da bi mu za ikindiju postala halal, ali za akšam mu je ponovo haram, a u vrijeme jacije halal, pa mu je iza ponoći ona iznova haram, ali sa zorom mu postane halal?“

Jahja kaza: „Ne, tako mi Boga, ne nalazim odgovora na takvo pitanje! Ne shvatam zašto mu sad biva haram, sad halal. Ako nalazite za shodno, poučite nas odgovoru.“

Ebu Džafer onda kaza: „Radi se o ženi koja je bila robinja nekog čovjeka. Drugi ju je pogledao, i taj pogled mu je bio haram. Ujutro, međutim, on je kupio robinju od njenog vlasnika, i ona mu je postala halal. U podne ju je oslobodio, i time mu je ona postala haram. Za ikindiju se vjenčao s njom, i  ona mu je ponovo postala halal. U vrijeme akšama učinio je zihar, (Ziharom se naziva slučaj kada muž kaže ženi: „Tvoje tijelo mi je poput majčinog, sestrinog ili kćerkinog.“ Time mu žena postaje haram, i on je dužan dati posebnu iskupninu za zihar kako bi mu žena ponovo postala halal. Prije islama, u doba džahilijeta, zihar se smatrao svojevrsnim razvodom i njime je žena muškarcu zauvijek postajala haram, ali sa islamom je to izmijenjeno i muž je postao dužan jedino dati iskupninu) i ona mu je opet haram.

Za jaciju on daje iskupninu za zihar, i žena mu opet postaje halal. U noći joj daje razvod, i ona mu time biva haram, ali u zoru poništava tu odluku, i žena mu nanovo biva halal.“

 

Osim rasprava poput ove koju smo naprijed naveli, Imam Dževad je i na druge načine uvjerljivo pokazivao koliko su dvorski pravnici i sudije slabi i dokazivao je svoju prednost nad njima, koja je dolazila iz njegovog imamskog znanja. Na taj način je uvjerenje u ustanovu imameta među pukom dodatno jačano. Jedan od takvih primjera je i onaj koji se tiče Imamove fetve u pogledu načina odsijecanja ruke kradljivcu, a radilo se o sljedećem: Zurkan, (Zurkan je nadimak muhadisa Ebu Džafera, a njegov sin Amr ubraja se među Esmaijeve učitelje. (Medžlisi, Isto, sv. 5, str. 5.)) koji bijaše blizak prijatelj sa Ibn Ebu Davudom, (Ibn Ebu Davud je za Memunove, Mutesimove i Mutevekkilove vlasti bio bagdadski kadija (Medžlisi, Isto, str. 5.)) bilježi:

 

„Jednom se Ibn Ebu Davud vrati sa skupa kod Mutesima tužan i neveseo. Upitah ga za razlog, a on mi reče: 'Danas sam poželio da sam umro prije dvadeset godina!'

'Zašto?', upitah, a on odgovori: 'Zbog onoga što mi je na skupu kod Mutesima priredio Ebu Džafer (Imam Dževad)!'

'O čemu se radi?', upitah, a on ispriča: 'Neki čovjek priznao je krađu, pa zatraži od halife (Mutesima) da izvrši nad njim Božiji propis i tako ga očisti od grijeha. Halifa sazva sve pravnike, a među njima i Muhammeda ibn Alija (hazreti Dževada), pa nas upita: 'Odakle (do kojeg dijela) treba odsjeći ruku kradljivcu?'

Ja odgovorih: 'Od zgloba šake.'

'Koji je dokaz za to?', upita halifa, a ja odgovorih: 'Zato što je u ajetu o tejemumu kazano šta se podrazumijeva pod rukom: ...Onda rukama svojim čistu zemlju dotaknite i njima preko lica svojih i ruku svojih pređite, (Al-Ma'ida-6) dakle radi se o rukama do članaka.' Jedna skupina pravnika složi se oko ovoga sa mnom, dok drugi rekoše da lopovu treba odsjeći ruku do lakta, a kad ih Mutesim upita za dokaz, kazaše: 'U ajetu se u vezi s abdestom kaže: ...Lica svoja i ruke svoje do iza lakata operite, (Al-Ma'ida-6) dakle, radi se o ruci do lakta.'

 

Onda Mutesim upita Muhammeda ibn Alija (Imama Dževada): 'A kakav je vaš stav?'

 

On odgovori:

'Oni su dali mišljenje, pa mene poštedi.'

 

Mutesim je navaljivao i zakle ga da kaže svoje stav. Muhammed ibn Ali onda reče:

'Pošto si me zakleo, reći ću svoj stav. Oni griješe, jer lopovu treba odsjeći samo prste, a ostatak ruke ostaje čitav.'

'Na temelju kojeg dokaza?', upita Mutesim, pa on reče: 'Zato što je Poslanik Božiji, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, rekao da se sedžda čini sa sedam dijelova tijela: licem (čelom), s dva dlana, s dva koljena, s dvije noge (dva nožna palca), pa ako se kradljivcu odsiječe ruka do zgloba ili do lakta, onemogućit će mu se obavljanje sedžde. Osim toga, Allah Svevišnji kaže: Mjesta za sedždu (mesadžid) (Mesdžid izvorno znači mjesto na kojem se obavlja sedžda, te su tako mesdžidi džamije, kuće Božije i svako mjesto gdje se čini sedžda Allahu. Ali, mjestima sedžde smatraju se i dijelovi tijela kojima činimo sedždu i upravo stoga je u ovoj predaji izraz mesadžid protumačen kao sedam dijelova tijela koji učestvuju u sedždi. Također, u jednoj predaji od Imama Sadika, zabilježenoj u zbirci Kafi i tefsiru Alija ibn Ibrahima Komija, riječ mesadžid je protumačena kao sedam dijelova tijela s kojima se obavlja sedžda. Isto tumačenje daju i Sa'd ibn Džubejr, Zedždžadž i Fera'. Uostalom, da je u ovakvom tumačenju bilo išta sporno, zasigurno bi prisutni pravnici na Mutesimovom skupu izrazili protivljenje, ali očito je da su i oni bili saglasni da mesadžid, makar u jednom svome značenju, podrazumijeva sedam dijelova tijela koji učestvuju u sedždi) su Allaha radi, i ne molite se, pored Allaha, nikome! (Al-Džinn, 18.) A ono što je Allaha radi ne može se odsijecati.'“

 

Ibn Ebu Davud dalje bilježi:

„Mutesim prihvati odgovor Muhammeda ibn Alija i naredi da se kradljivcu odsijeku prsti – a mi se osramotismo pred prisutnim! – te ja od stida i sramote poželjeh da umrem!“

 

Prenosi se da je – nakon što je Memun svoju kćer vjenčao za Imama Dževada (Na stranicama koje slijede raspravljat ćemo o ovom braku) na skupu na kojem su prisustvovali Memun, Imam, Jahja ibn Aksem i mnogi drugi, Jahja upitao Imama:

 

„Prenosi se da je Džibril došao Poslaniku i rekao: 'O Muhammede, Allah ti šalje selame i kaže: Ja sam zadovoljan Ebu Bekrom, pa ga upitaj je li on zadovoljan sa Mnom?' Kakvo je tvoje mišljenje o ovom hadisu?“

 

Imam reče:

„Ja ne poričem vrline Ebu Bekra, ali onaj ko prenosi ovaj hadis mora imati na umu drugi hadis koji je Poslanik islama izrekao na Oprosnom hadžu: 'Mnogo je onih koji lažu na mene, a nakon mene će ih biti još više. Ko god slaže na mene, njegovo mjesto bit će u Džehennemu. Zato, kad vam prenesu da sam ja nešto rekao, uporedite to s Knjigom Božijom i mojim Sunnetom, pa uzmite ono što se slaže s Knjigom Božijom i mojim Sunnetom, a odbacite ono što ne bude u skladu s tim.'“

Onda Imam Dževad nastavi:

„Predaja o Ebu Bekru nije u skladu s Knjigom Božijom, jer Svevišnji kaže: Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice. (Kaf, 16.)

Zar je Ebu Bekrovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo bilo Allahu skriveno, pa da Poslanik mora pitati o tome?! Zdrav razum to ne može prihvatiti.“

 

Jahja zatim nastavi: „Prenosi se također: 'Ebu Bekr i Omer su na Zemlji ono što su Džibril i Mikail na Nebesima.'“

 

Imam odgovori:

„I u vezi s tim hadisom valja porazmisliti. Naime, Džibril i Mikail dva su meleka bliska Aršu Božijem i nikad nisu učinili ni najmanji grijeh niti su makar na tren otkazali poslušnost Allahu. Međutim, Ebu Bekr i Omer bili su mušrici pa,iako su prihvatanjem islama postali muslimani, većinu svoga životnog vijeka proveli su u širku i idolopoklonstvu. Stoga je nemoguće da ih Allah poredi sa Džibrilom i Mikailom.“

 

Tada Jahja reče: „U predaji je rečeno i: 'Ebu Bekr i Omer su prvaci džennetskih staraca.' Šta kažeš na ovaj hadis?“

 

Imam odgovori:

„Nemoguće je da to bude tačno, jer sve džennetlije su mladi i među njima nećeš naći staraca da bi im Ebu Bekr i Omer bili poglavari. Ovaj hadis izmislile su Emevije kao odgovor na ono što je Poslanik islama – blagoslov i mir neka je s njim i njegovim! – kazao o Hasanu i Husejnu: 'Hasan i Husejn prvaci su džennetskih mladića.'“

 

Jahja nastavi: „Prenosi se i: 'Omer ibn Hattab je svjetiljka džennetlijama.'“

 

Imam na ovo uzvrati:

„To je također nemoguće, jer u Džennetu su Allahu bliski meleci, Adem, Muhammed, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, svi Božiji poslanici i vjerovjesnici, pa kako je moguće da Džennet neće biti obasjan njihovim svjetlom, ali hoće Omerovim?!“

 

Tada Jahja reče: „Preneseno je da Omerovim jezikom govore meleki (sve što Omer kaže govori nadahnućem meleka).“

 

Imam odgovori:

„Ja ne poričem Omerove vrline, no Ebu Bekr, koji je bio uzorniji od Omera, s minbera je rekao: 'Imam šejtana koji me zavodi, pa kada vidite da sam skrenuo s ispravnog puta, vratite me na njega.'“

 

Jahja kaza: „Prenosi se da je Poslanik rekao: 'Da meni nije dato poslanstvo, sigurno bi bilo dato Omeru.'“

(Allame Amini dokazao je da su prenosioci ovog hadisa bili lažljivci . (Al-Ghadir, sv. 5, str. 312-316.))

 

Imam odgovori:

„Knjiga Božija sigurno je istinitija od tog hadisa, a u njoj Allah kaže: Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli; i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli. Al-Ahzab, 7.

U ovom ajetu jasno se kaže da je Allah od vjerovjesnika uzeo zavjet, pa kako bi onda bilo moguće da se taj zavjet promijeni? Nijedan Božiji poslanik nije ni koliko traje treptaj oka činio širk Allahu, pa kako bi onda Allah mogao dati poslanstvo nekome ko je veći dio svoga života proveo čineći širk?! Osim toga, Poslanik je rekao: 'Ja sam bio poslanik dok je Adem još bio između duha i tijela (još nije bio stvoren).'“

 

Jahja ponovo reče: „Prenosi se da je Poslanik rekao: 'Nikad mi Objava nije bila prekinuta, a da nisam pomislio kako je prenesena na porodicu Hattabovu (otac Omerov), odnosno da je poslanstvo preneseno s mene na njih.'“

 

Imam odgovori:

„To je također nemoguće, odnosno nemoguće je da Poslanik posumnja u svoje poslanstvo. Allah kaže: 'Allah odabire poslanike među melekima i ljudima.'“ (Al-Hadž, 75.)

(Dakle, budući da se radi o Božijem odabiru, ne ostaje nikakvog mjesta za sumnju Božijeg Poslanika u njegovo poslanstvo.)

 

Jahja tada kaza:

„Prenosi se da je Poslanik, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, rekao: 'Kada bi se spustila kakva kazna Božija, niko – osim Omera – ne bi bio od nje pošteđen.'“

 

Imam reče:

„Ni to nije moguće, jer Allah je Poslaniku islama kazao: Allah ih nije kaznio jer si ti među njima bio; i Allah ih neće kazniti sve dok neki od njih mole da im se oprosti.Al-Anfal, 33.

Dakle, sve dok je Poslanik među ljudima i dok muslimani čine istigfar, Allah ih neće kazniti.“

 

Kazivanja i rasprave Imama Dževada, njegova rješavanja krupnih fikhskih i naučnih pitanja, izazvala su čuđenje i divljenje islamskih učenjaka i analitičara, bilo da je riječ o šiijama ili o sunijama, svi su uviđali Imamovu znanstvenu veličinu i svako ga je na svoj način hvalio. Ibn Hadžer Hejtemi piše: „Memun ga je odabrao za svoga zeta budući da je, unatoč maloljetnosti, po svojoj učenosti, obaviještenosti i blagosti, bio ispred svih učenjaka.“

 

Šeblendži kaže: „Memunu bijaše veoma drag, jer unatoč svojoj mladosti, ispoljavao je visoke vrline, učenost i umnost, te je posve iznio dokaze svoje veličine.“  (Nurul-Absar, Kairo, Mektebutul-mešhedul-husejni, str. 161.)

 

Ehlibejtski učenjaci Šejh Mufid i Fettal Nišaburi ovako govore o Imamu:

„Memunu bijaše drag, jer je uviđao da je, usprkos mladosti, po svojoj učenosti, mudrosti i pameti stigao na razinu do koje nije dosegao nijedan od tadašnjih učenjaka.“  (Al-Iršad, Kom, Mektebetu-basireti, str 319; Ridvetul-va'izin, Bejrut, Muaseseji 'ilmije ve Matbu'at, str. 261.)

 

Džahiz Osmani Mu'tezili, (Džahiz je inače živio u Basri, važio je za veoma učenog čovjeka i pisac je niza knjiga o različitim znanostima svoga doba. Bio je savremenik Imama Dževada, a potom i njegovog sina) inače jedan od protivnika Alijeve porodice, ubraja Imama Dževada među desetericu „taliba“, o kojima kaže:

„Svaki od njih je po svojoj učenosti, skrušenosti, ibadetu, hrabrosti i čistoti bio znamenit. Neki od njih bili su halife, a drugi nasljednici hilafeta, i njih desetorica su niz očeva i sinova. A oni su Hasan ibn Ali ibn Muhammed ibn Ali ibn Musa ibn Džafer ibn Muhammed ibn Ali ibn Husejn ibn Ali. Niko među Arapima i nearapima nema ovako plemenitu lozu.“  (Murtedaul-‘amili, Sajjed Džafer, Negahi be zendegi-je sijasi Imam Javad, Kom 1365, str. 106)

 

Govoreći o životu Imama Ride kazali smo da je Memun, suočen s nizom prepreka i teškim političkim prilikama, odlučio približiti se Poslanikovoj porodici pa je zato Osmog Imama primorao da prihvati prestoljonasljedništvo, čime je smjerao provesti u djelo nekoliko svojih nakana.

S druge strane, Abasidi su bili izrazito nezadovoljni ovakvim Memunovim ponašanjem, plašeći se da će hilafet tako s Abasida preći na Alijevu porodicu, te su prigovarali Memunu i smirili su se tek nakon što je on otrovao Imama, čime je ponovo stekao njihovo povjerenje.

 

Memun je trovanje Imama obavio u najstrožoj tajnosti, odnosno na sve načine je nastojao da narod ne sazna kako on stoji iza tog zločina. Kako bi prikrio svoje nedjelo, pretvarao se da je duboko ožalošćen. Unatoč svemu iznesenom, Alijevoj porodici je naposljetku bilo sasvim jasno da Imamov ubica ne može biti niko drugi, osim Memuna.

 

To je izazvalo veliku srdžbu i ožalošćenost među narodom, što je predstavljalo opasnost za Memuna pa on, plašeći se da se sve ne okonča loše po njega, pripremi novu spletku. Cinjeći blagonaklonost i prijateljstvo prema Imamu Dževadu odlučio je vjenčati svoju kćer za Imama, kako bi se time okoristio onako kako se okoristio imenovanjem Imama Ride za prestolonasljednika.

 

U skladu s tom nakanom, 204. h.g., dakle godinu dana nakon šehadeta Imama Ride doveo je Imama Dževada iz Medine u Bagdad, pa je na skupu na kojem je Imam raspravljao sa Jahjom ibn Aksemom (o čemu smo naprijed govorili), objavio da će svoju kćer Ummi Fadl vjenčati za hazreti Dževada. Ovaj brak, na kojem je Memun toliko istrajavao, imao je nesumnjive političke pobude, te je lahko zaključiti da je Memun na ovaj način mogao ostvariti nekoliko ciljeva.

 

Šaljući svoju kćer u Imamovu kuću, imao ga je pod stalnim i potpunim nadzorom i bio je obaviješten o svemu šta on čini. (Memunova kćer je, kako nam historijska vrela svjedoče, odlično obavljala ovu ulogu Memunovog doušnika i obavještajca.) Memun je krivo procjenjivao da će na ovaj način povezati Imama sa njegovim razvratnim dvorom, te ga tako odvući u opačinu, bahatost i razvrat, čime bi na njegovu svetost pala mrlja i njegov ugled kao Čistog Imama bi bio u narodu narušen. Ovakvom vezom odvratio bi članove Alijeve porodice od protivljenja i prigovora i sebe bi predstavio kao nekoga ko im je naklonjen.

 

Još jedan Memunov cilj je bio prevariti puk. Memun je znao reći:

„Sklopio sam ovaj brak kako bi Ebu Džafer dobio dijete sa mojom kćerkom, pa bih ja postao djed djeteta koje je potomak Poslanika i Alija ibn Ebu Taliba.“

Srećom, ni ova Memunova podvala nije uspjela, jer njegova kćer nije nikad rodila. Imam Dževad svu djecu je dobio s drugom ženom. Dakle, ovo su bili Memunove pobude za ovaj brak.

 

Ali, sada treba odgovoriti:

Zašto je Imam Dževad ikako prihvatio takav brak?

Budući da je Imam nesumnjivo poznavao stvarne Memunove namjere i ciljeve, te da je dobro znao da je upravo Memun krivac za veliki zločin ubistva njegovog oca Imama Ride, dalo bi se zaključiti da je Imamovo prihvatanje ovog braka posljedica pritisaka koje je Memun vršio.

Naime, taj brak išao je u prilog samo Memunu, nikako ne i Imamu. Također, možemo pretpostaviti da je Imamova bliskost s dvorom značila da Mutesim neće tek tako moći ubiti Imama, a predstavljala je i zaštitu Imamovim sljedbenicima pred nasiljem halifinih ljudi.

 

Dakle, to bi se u izvjesnom smislu moglo porediti sa onim primjerom kada je Ali ibn Jektin prihvatio da bude Harunov vezir, kako bi svoj uticaj na dvoru iskoristio za ciljeve ehlibejtskog pokreta.

 

Husejn Mekari, jedan od drugova Imama Dževada, bilježi:

„Posjetih u Bagdadu Imama Dževada i vidjeh kako ondje živi. Pomislih: 'Sada, kada živi ovako ugodno, nikad neće ni pomisliti da se vrati u svoj zavičaj, u Medinu.' Imam je sjedio oborene glave, a onda podiže glavu i, lica blijedog od tuge, reče: 'O Husejne, ječmeni hljeb i gruba sol u haremu Poslanika Božijeg draži su mi nego sve ovo što vidiš!'“

 

Zato Imam i nije ostao u Bagdadu, nego se sa svojom ženom Ummi Fadl vratio u Medinu, gdje je živio do 220. godine po Hidžri. I pored svih ograničenja, Imam Dževad uspio je preko zastupnika i povjerenika očuvati veze sa svojim sljedbenicima. Na čitavom području pod abasidskom vlašću određeni su povjerenici, i njihovim živim zauzimanjem zapriječeno je da dođe do rasula među sljedbenicima Ehli-bejta. Imamovi povjerenici djelovali su u mnogim krajevima: Ahvazu, Hamadanu, Sistanu, Bustu, (Ebul-Feda' (672-721. h.g.) piše: „Bust se nalazi na obalama rijeke Helmand. To je velik i bogat grad u Sedžestanu (Sistanu). Okolo ima mnoštvo palmika i vinograda. Od Busta do Gazne ima nekih četrnaest konaka.“ (Takvimul-beledan, prijevod Abdul-Muhammed Ajeti, Bunjad-e farhangi Iran, Teheran 1349, str. 391.)) Reju, Basri, Vasitu, Bagdadu, te u tradicionalnim središtima sljedbenika Ehli-bejta, tj. u Komu i Basri.

 

Imam je svojim pristalicama dopustio da iznutra vrše uticaj na vlast, odnosno da obnašaju odgovorne dužnosti u upravnom poretku. Tako su Muhammed ibn Ismail ibn Bazi' i Ahmed ibn Hamza Komi držali visoke položaje u državnoj vlasti. Nuh ibn Derradž bio je neko vrijeme kadija u Bagdadu, a potom u Kufi. Bilo je još njegovih sljedbenika na vlasti, pa je tako Husejn ibn Abdullah Nišaburi bio upravitelj Busta i Sistana, a Hakim ibn Ulija Esedi bio je upravitelj u Bahreinu. Obojica su slali hums Imamu Dževadu odnosno tajno su iskazivali privrženost Devetom Imamu.(Dr. Husejn, Džasim, Tarih-e sijasi ghejbat-e Imam-e davazdehom, perz. Prijevod dr. Sejjid Muhammed Taki Ajetullahi, prvo izdanje, Amir Kabir, Teheran 1367, str 79)

 

Govoreći o pitanju Imamove maloljetnosti, vidjeli smo da Ali ibn Asbat bilježi kako je pri susretu sa Imamom pažljivo proučavao njegovo lice, kako bi ga mogao vjerno opisati njegovim sljedbenicima u Egiptu, što nam jasno govori da je Imam i tamo imao svoje sljedbenike i ljude koji su mu bili naklonjeni.

 

Tako čitamo:

„Pojava ehlibejtskog pokreta u Egiptu desila se posredstvom doseljenja onamo nekih muhadisa iz Kufe, poput Muhammeda ibn Muhammeda ibn Eš'aba, Ahmeda ibn Sehla, Husejna ibn Alija Misrija i Ismaila ibn Muse Kazima, koji su svoje djelovanje nastavili u toj zemlji.“ (Isto, str. 78. )

 

Kulejni prenosi da je hazreti Dževad, na molbu nekog svoga sljedbenika iz Busta i Sistana, pisao upravitelju tog područja da ovog čovjeka ne opterećuje prevelikim porezima. Budući da je tamošnji upravitelj bio Imamov sljedbenik, ne samo da onom čovjeku nije u sklopu poreza naplatio dotadašnja dugovanja, već ga je oslobodio poreza sve vrijeme dok je ondje bio na mjestu upravitelja. Pored toga, naredio je da se tom čovjeku dodijeli mirovina.

 

Poznato nam je da su kulturne djelatnosti predstavljale važnu sastavnicu u životima naših Imama. Svaki od ovih velikana bavio se u raspoloživom vremenu kulturnim radom i u okviru svoje škole odgajao je učenike posredstvom kojih se u društvu širilo znanje i nauka. Međutim, društveni i politički uvjeti su u vrijeme svakog od njih bili drugačiji.

 

Naprimjer, u doba Imama Bakira i Imama Sadika, mir neka je s njima, društveni uvjeti su bili veoma povoljni – kako smo to opisali u prikazu njihovih života – te zato vidimo da je učenika Imama Sadika bilo čak četiri hiljade. Ali, u vrijeme Imama Dževada, pa sve do razdoblja Imama Askerija, usljed političkih pritisaka i strogog praćenja njihovog djelovanja od strane dvora, domen njihovog djelovanja bio je veoma ograničen, pa je zato i broj učenika i prenosilaca predaja koje su oni odgojili osjetno manji nego u vrijeme hazreti Sadika.

 

Ne treba nas stoga čuditi činjenica da je broj drugova hazreti Dževada i prenosilaca njegovih predaja bio tek sto i deset ljudi, a oni su ukupno prenijeli oko 250 njegovih hadisa. Naime, s jedne strane, Imam je bio pod stalnom političkom paskom i nadzorom, a, s druge strane, šehadet je okusio veoma mlad – učenjaci su saglasni da nije živio duže od dvadeset i pet godina. Ipak, treba imati na umu i okolnost da je i među tim malim brojem Imamovih učenika i drugova bilo izuzetnih i istaknutih ličnosti, kao što su Ali ibn Mehzijar, Ahmed ibn Muhammed ibn Ebu Nasr Bezneti, Zekerijja ibn Adem, Muhammed ibn Ismail ibn Bezi', Husejn ibn Said Ahvazi, Ahmed ibn Muhammed ibn Halid Taraki, i svaki od njih ubraja se među istaknute ličnosti na naučnom poprištu i na polju proučavanja fikha, a neki od njih ostavili su iza sebe i brojna pisana djela.

 

S druge strane, prenosioci predaja Imama Dževada nisu bili samo njegovi sljedbenici, već su i muhadisi i učenjaci drugih islamskih škola prenosili njegova učenja i islamske istine. Tako, naprimjer, Hatib Bagdadi prenosi od Imama hadise po svome senedu. Također, hafiz Abdulaziz ibn Ahdar Dženabezi i knjizi Mualimul-'itretul-tahiret, te autori poput Ebu Bekra Ahmeda ibn Sabita, Ebu Ishaka Sa'lebija i Muhammeda ibn Mendeta ibn Muhrebiza, prenose u svojim historijskim i u knjigama tefsira hadise od Imama Dževada. Memun je umro 218. h.g., a naslijedio ga je njegov brat Mutesim.

 

On je 220. h.g. doveo Imama iz Medine u Bagdad, kako bi ga držao pod nadzorom. Tako je, kako smo ranije vidjeli, Imam učestvovao na onom skupu na kojem se raspravljalo o odsijecanju ruke kradljivcu, gdje je posramio bagdadskog kadiju (Ibn Ebu Davuda) i ostale pravnike.

Nekoliko dana kasnije, vođen zlobom i ljubomorom, Ibn Ebu Davud otišao je Mutesimu i rekao:

„Želeći vam dobro, hoću da vam stavim do znanja da ono što se desilo prije nekoliko dana ne ide u prilog vašoj vlasti. Jer, vi ste u prisustvu učenjaka i uglednika dali prednost fetvi Ebu Džafera (Imama Dževada), čovjeka kojeg polovina muslimana smatra halifom, a vas drže uzurpatorom njegove vlasti. Vijest o tome proširila se među narodom i njegovim sljedbenicima postala je dokaz da pravo hilafeta pripada njemu.“

 

Mutesima, koji je svakako gajio u sebi neprijateljstvo prema Imamu, pogodiše te Ibn Ebu Davudove riječi pa odluči ukloniti Imama. Naposljetku je i ostvario svoje prljave nakane te je jedan od tajnika njegovih vezira otrovao Imama. U trenutku svog šehadeta Imam nije imao više od dvadeset i pet godina i nekoliko mjeseci.

 


Comments: 0