DESETI IMAM, ALI HADI, s.a.

 

Imam Ali ibn Muhammed, deseti ehlibejtski imam, rođen je polovinom mjeseca Zul-hidže 212. h.g. u okolini Medine, tačnije u mjestu Surja. Njegov otac bio je Deveti Imam, Muhammed Dževad, a majka uzorna i poštovana žena. Najpoznatiji nadimci Desetog Imama su Ebul Hasan, Naqi i Hadi. Preuzeo je imamsku dužnost 220. h.g., nakon šehadeta njegovog poštovanog oca, u dobi od osam godina.

Period njegovog imameta trajao je 33 godine, do njegovog šehadeta 254. h.g. u gradu Samara. Napustio je Ovaj svijet u 41. godini života. Imamu Hadiju bili su savremenici tokom njegovog imameta nekoliko abasidskih halifa, i to:

 

• Mutesim, Memunov brat (218-227. h.g.),
• Vasik, Mutesimov sin (227-232. h.g.),
• Mutevekkil, Vasikov brat (232-248. h.g.),
• Muntesir, Mutevekkilov sin (vladao 6 mjeseci),
• Musta'in, Muntesirov amidžić (248-252. h.g.) i
• Mu'tazz, Mutevekkilov drugi sin (252-255. h.g.)

 

Imam Hadi, otrovan je tokom vladavine posljednjeg od navedenih halifa. Sahranjen je u njegovoj kući u Samari

Društvenopolitičke prilike u ovom razdoblju vlasti Abasida obilježavaju neke osobine zbog kojih se ono razlikuje od ostalih razdoblja njihove vladavine. Naprimjer, halifat je, kako za vlasti Emevija tako i za vremena Abasida u ranijim razdobljima, posjedovao istinsku veličinu i slavu.

 

Međutim, u razdoblju o kojem govorimo, usljed sve većeg uticaja Turaka u upravnom aparatu, položaj halife je izgubio na značaju i on je postao igračka u rukama ovih novih elemenata. Tako je u praksi halifa imao tek počasnu ulogu. Ipak, kad god bi osjetili kakvu opasnost po svoju vlast, halife, njihovi turski pomagači i ostali službenici vladajućeg aparata bili su jedinstveni u naporima da je sačuvaju te da otklone svaku moguću prijetnju.

 

U ovom razdoblju, kao posljedica opuštenosti i nemara koji je bio zavladao u državnom aparatu, halife su se odavale noćnim zabavama, provodima i terevenkama, tako da je čitav dvor bio ogrezao u grijeh i opačinu. Na stranicama historijskih svjedočanstava nalaze se opširni opisi tih noćnih okupljanja.

U to vrijeme abasidska vlast je svim sredstvima nastojala da, šireći među narodom mržnju prema Alijevoj porodici i provodeći protiv njih i njihovih pristalica različite kaznene mjere, nanese njihovom pokretu što je moguće veću štetu. Kad god bi uočili i najmanju moguću opasnost od alevijskog pokreta, (Termin alevije ovdje označava pristalice Alijeve porodice i same članove te porodice te ga ne treba miješati sa alevijskom sljedbom prisutnom danas na prostorima Turske i Sirije.)

vlasti bi odmah otpočele provoditi nemilosrdne protivmjere. Razlog ovakvoj strogosti bio je taj što se vlast, i pored svih mjera uvida i nadzora koje je provodila, osjećala uzdrmanom i nesigurnom.

 

Postupanje alevija u ovom razdoblju bilo je takvo da se oni nisu pozivali na određenu ličnost, odnosno nisu pozivali narod da slijedi neku odabranu osobu među velikanima iz Poslanikove porodice. Naime, vođe ovog pokreta bile su svjesne da Imam živi pod strogom prismotrom u Samari, najvažnijem abasidskom vojnom središtu, te da bi njegov život bio zasigurno ugrožen ako bi se na njega javno pozivali.

 

Ovaj pokret i ustanci koje je ishodio bili su odgovor na širenje nepravde, tlačenja i nasilja u islamskom društvu. Pobuna i ustanaka nije bilo jedino za vrijeme vladavine Muntesira, koji je u određenoj mjeri bio sklon porodici poslanstva i imameta, pa Alijevi potomci i sljedbenici Ehli-bejta nisu bili uznemiravani. Međutim, samo u razdoblju između 219. i 270. godine po Hidžri, historijska vrela bilježe 18 ustanaka.

 

Svi oni su doživjeli poraz, odnosno bili su ugušeni od strane abasidskih vlasti. Razloge neuspjeha ovih pobuna i ustanaka treba, s jedne strane, tražiti u slabosti vodstva, odnosno nesposobnosti njihovog zapovjedništva te, s druge strane, u vjerolomstvu pristalica i pomagača. Naime, vođe ovih pokreta – uglavnom bez jasne i zaokružene zamisli o pravcima djelovanja – često su nastupali brzopleto i nisu bili čisto islamski pobuđeni, pa zato nisu ni uživali podršku ehlibejtskog Imama.

 

Svakako, neki od učesnika i podržavalaca ustanka bili su iskreni ljudi i istinski sljedbenici Ehli-bejta, spremni boriti se do smrti za ostvarenje uzvišenih ideala islama, ali takvi pojedinci bili su rijetki. Većinu su činili oni koji nisu bili rukovođeni jasnim islamskim ciljevima, nego su bili ozlojeđeni tlačenjem i nasiljem koje su trpili, te su ustali samo kako bi pokušali promijeniti prilike. Ovakvi ljudi su, kada bi predosjetili poraz ili se suočili s pogibelji, uglavnom okretali leđa svojim vođama i ostavljali ih same.

 

Kako smo već ukazali, većina ovih ustanaka nije uživala podršku Imama zato što se nije radilo o posve islamskim pokretima, ili zato što su se kod njihovih vođa i postavki koje su zagovarali uočavala neka zastranjenja i neke zablude, ili su njihovi planovi i namjere bili takvi da se lahko mogao predvidjeti poraz ustanka. Ukoliko bi Imam takvom ustanku ukazao otvorenu podršku, nakon njegovog poraza bi se u opasnosti našli njegovi sljedbenici i sami temelji provođenja ehlibejtskog nauka.

 

Kao što možemo vidjeti iz popisa abasidskih halifa iz ovog razdoblja, Mutevekkil je najduže bio savremenik Imama Hadija. Stoga ćemo posebno obraditi njegov odnos prema Imamu. Ovaj halifa je iskazivao naročitu zlobu i grubost prema Hašimijama. Bio je podozriv prema njima i neprekidno ih je za nešto optuživao.

 

Njegov vezir, Abdullah ibn Jahja ibn Hakan, opet, neprestano ih je potvarao i podsticao ga da bude surov prema njima. Izgleda da se od svih abasidskih halifa upravo Mutevekkil najružnije i najgrublje odnosio prema Alijevim potomcima. Zaista je posebnu zlobu i mržnju gajio je prema samom Aliju i njegovoj porodici.

 

Ukoliko bi za nekog saznao da im je naklonjen, odmah bi mu oduzimao svu imovinu, a takvog je obično čekalo i pogubljenje. Imajući ovu okolnost na umu, hazreti Hadi je djelovao u tajnosti, posebno u Mutevekkilovo vrijeme, i veze sa svojim sljedbenicima održavao je uz najstrožije mjere opreza.

 

Dokaz za rečeno je i primjer koji bilježi Muhammed ibn Šeref:

„Sustigoh Imama Hadija na ulici u Medini. On mi reče: 'Zar ti nisi sin Šerefov?' 'Jesam', odgovorih, pa htjedoh nešto upitati Imama, ali on me prekide i reče: 'Nasred puta smo, a ovo nije mjesto za postavljanje pitanja.'“

 

Ovaj primjer zorno pokazuje o kakvoj strahovladi se u to vrijeme radilo i do koje mjere je Imam bio prinuđen na djelovanje u tajnosti. Istog načina postupanja držao se Imam Hadi i kada bi saobraćao sa svojim sljedbenicima iz drugih gradova, od kojih je poklone primao samo u strogoj tajnosti.

 

Jedan takav primjer nalazimo u knjizi Tarih ve ridžal, u kojoj Muhammed ibn Davud Komi i Muhammed Talhi prenose:

„Ponijeli smo iz Koma prikupljeni hums i darove za Imama Ebul Hasana Hadija. Pred ulazak u grad ususret nam dođe Imamov glasnik i reče da se vratimo, budući da nije bio pogodan trenutak za uručenje onoga što smo nosili. Mi smo se malo vratili unatrag i ulogorili, pazeći na stvari koje smo nosili. Onda nam od Imama dođe uputstvo da sve to natovarimo na kamilu koju nam je poslao i da je onda bez vodiča pustimo da se vrati k njemu. Kada sam mu nakon nekog vremena došao u posjetu, on mi reče: 'Pogledaj one stvari koje ste mi poslali.' Pogledah po njegovoj sobi i vidjeh da je ondje sve što smo mu bili ponijeli.“

 

Nije jasno da li se ovaj slučaj desio dok je Imam živio u Medini ili u Samari, a posebno je u Samari bio pod strogim nadzorom i prismotrom. U svakom slučaju, riječ je o jasnom primjeru koji ukazuje na okolnost da je Imam veze sa sljedbenicima održavao u strogoj tajnosti i što dalje od očiju dvorskih doušnika. Tegobne prilike sa kojima su ehlibejtski imami bili suočeni tokom vladavine Abasida primorale su ih da iznalaze sve nove i nove načine za održavanje veze sa svojim sljedbenicima.

 

Takav način upravo je bilo povezivanje posredstvom zastupnika, odnosno od Imama određenih povjerenika za pojedina područja. Glavni cilj ovako načinjene mreže bilo je prikupljanje humsa, zekata i milodara za Imama. Osim toga, posredstvom ovih zastupnika Imam je primao pitanja i slao odgovore svojim sljedbenicima u vezi s pravnim, vjerskim i drugim pitanjima. Ova mreža djelovala je izuzetno učinkovito.

Već je primijećeno da se Imam u Samari nalazio pod strogim praćenjem i prismotrom pa je stoga nastavio s razvijanjem ove mreže predstavnika i povjerenika, koju je započeo praviti već njegov otac Imam Dževad, mir neka je s njim. Imenovanjem povjerenika i zastupnika za različite gradove i područja stvorena je sređena i usklađena obavještajna mreža, koja je Imamu omogućavala da nastavi djelovanje i u tim teškim prilikama. Uskraćenost za izravan doticaj između Imama i njegovih sljedbenika dala je dodatnu vjersko-političku važnost ustanovi predstavništva, pa je i odgovornost Imamovih povjerenika bila dodatno povećana.

 

Tako su oni postepeno sticali sve vrjednija iskustva u pogledu oblikovanja odvojenih zajednica sljedbenika Ehli-bejta. Brojna historijska svjedočanstva pokazuju da su povjerenici bili podijeljeni u četiri teritorijalne jedinice: prvo područje su predstavljali Bagdad, Medain i Kufa, drugo je uključivalo Basru i Ahvaz, u treće su spadali Kom i Hamadan, a u četvrto Hidžaz, Jemen i Egipat.

 

Svako područje imalo je jednog vrhovnog povjerenika koji je pod svojim nadzorom imao nekoliko lokalnih predstavnika. Iz historijskih spisa se vidi kako je sāmo djelovanje ustanove namjesništva bilo pod nadzorom Imama Hadija, mir neka je s njim.

 

Tako se prenosi da je Imam u pismu koje je 232. h.g. uputio Aliju ibn Bilalu, svome predstavniku u Bagdadu, napisao:

„Postavio sam Ebu Alija (Ibn Rašida) na mjesto Alija ibn Huseina ibn Abdurrabba. Povjerio sam mu ovu dužnost zato što je u dovoljnoj mjeri podoban, tako da niko nema prednost u odnosu na njega. Znam da si ti glavni u svom području, pa sam našao za shodno da te o ovome obavijestim u posebnom pismu. U svakom slučaju, treba da ga slijediš i da mu povjeriš prikupljene stvari. Obavijesti o ovome i ostale moje sljedbenike i reci im da mu pomognu u izvršavanju njegovih obaveza...“

 

U drugom pismu, upućenom njegovim povjerenicima u Bagdadu, Medainu i Kufi, piše:

„O Ejube ibn Nuhu! U skladu s ovom naredbom, kloni se bilo kakvih sukoba sa Ebu Alijem. Obojica ste dužni da, svaki u svojoj oblasti, postupate u skladu sa povjerenom vam obavezom. Tako ćete obojica moći djelovati bez potrebe da se savjetujete sa mnom. O Ejube, u skladu s ovom naredbom, ne prihvataj ništa od ljudi iz Bagdada i Medaina, i nipošto ne dopusti da iko od njih izravno uspostavlja vezu sa mnom. Ako ti neko ko ne pripada tvome području ponudi kakva materijalna dobra, ne uzimaj to od njega, već ga uputi na povjerenika za njegovu oblast. O Ebu Ali, tebi također savjetujem da se strogo držiš onoga što sam naredio Ebu Ejubu!“

 

Također, Imam je preko Ebu Alija ibn Rašida uputio pismo svojim sljedbenicima u Bagdadu, Medainu i Iraku.

U njemu stoji: „Postavio sam Ebu Alija ibn Rašida na mjesto moga dosadašnjeg opunomoćenika Husejna ibn Abdurrabba. Dakle, prenio sam na njega sve Husejnove ovlasti, tako da će on odsada prikupljati prihode namijenjene meni. Odabrao sam ga kao dostojnu i uzornu osobu da se brine o vašim stvarima, pa mu se zato, Allahova milost bila nad vama, obraćajte radi uplate vaših doprinosa. Ne smijete biti u lošim odnosima s njim i prođite se razmišljanja o bilo kakvom suprotstavljanju njemu! Požurite sa svojim pokoravanjem Bogu i čišćenjem svojih imetaka i klonite se međusobnog proljevanja krvi!

Pomažite jedni druge na putu dobra i bogobojaznosti, kako bi Allah spustio na vas Svoju milost! Svi se čvrsto Allahovog užeta držite i ne umirite, osim kao muslimani! Poslušnost njemu smatram poslušnošću meni, a neposlušnost njemu isto je što i neposlušnost meni. Zato, izdržite u tom kretanju, kako biste stekli nagradu kod Boga i kako bi On iz obilja Svoga popravio vaše stanje! On je Milostivi i prema robovima Svojim je darežljiv. Mi i vi Njemu se utječemo. Ovo pismo napisah vlastoručno. A samo je Allah dostojan svake hvale i slave!“

 

Ali ibn Džafer bio je još jedan opunomoćenik Imama Hadija, rodom iz Hemanije u okolini Bagdada. Dojava o njegovom djelovanju stigla je Mutevekkilu pa ga on uhapsi i baci u tamnicu. Nakon dugog zatočeništva naposljetku bio je pušten. Onda je, po naređenju Imama Hadija, odselio u Mekku i ondje se nastanio. Među Imamovim opunomoćenicima treba svakako spomenuti i Ibrahima ibn Muhammeda Hamadanija.

 

U pismu upućenom njemu, Imam piše:

„Poslane stvari su mi stigle, pa neka Allah prihvati tvoje djelo! Molim Ga da bude zadovoljan našim sljedbenicima i da učini da budu s nama i na Ovom i na Onom svijetu.“

 

Ovo pismo jasno pokazuje da je Ibrahim bio zadužen da se bavi finansijskim pitanjima te je, vjerovatno uz neke druge dužnosti, imao obavezu da prikuplja milošte od sljedbenika i da ih prosljeđuje Imamu.

U nastavku ovog pisma, hvaleći njegovo djelovanje i potvrđujući njegov položaj, Imam piše:

„Poslao sam pismo i Nadru, (Nadr ibn Muhammed Hamadani (Tenkihul-mikal, sv. 3, str. 271)) u kojem sam mu poručio da ti se ne opire i da ti se ne suprotstavlja te sam mu obznanio tvoj položaj kod mene. Isto sam naložio i Ejubu. (Ejub ibn Nuh ibn Deradž (Kamusur-ridžal, Nahrul-islami 1410, sv. 2, str. 242)) Također, poslao sam pismo našim sljedbenicima u Hamadanu i zatražio sam od njih da ti pruže podršku, te sam im napomenuo da mi, osim tebe, nemamo drugog opunomoćenika ondje.“

 

U svakom slučaju, uloga ustanove zastupništva, posebno u vrijeme vlasti halife Mutevekkila, bila je izuzetno važna. Privlačeći k sebi osobe koje su bile protivalevijski raspoložene i zapošljavajući ih u svoju službu, Mutevekkil je nastojao spriječiti djelovanje svojih protivnika, te na obuhvatan način okončati njihovo tajno djelovanje. Otpočeo je čitav niz radnji s ciljem hapšenja alevija. Provođene su uz posebnu okrutnost i žestinu, tako da su neki od Imamovih opunomoćenika u Bagdadu, Medainu, Kufi i drugim iračkim gradovima, nakon strašnih zlostavljanja, bili pogubljeni, a neki od njih su dopali tamnice. Ovi halifini zahvati zadali su težak udarac mreži zastupništva.

 

Međutim, Imam Hadi je ulažući veliki trud uspio da zastupničku mrežu sačuva i održi je živom i djelotvornom. Kako bi Imama, držao pod prismotrom, Mutevekkil se poslužio prljavim postupkom svojih prethodnika. Namjera mu je bila da Imama na svaki mogući način motri i osujeti u djelovanju. Ranije smo vidjeli na koji način je Memun nadzirao djelovanje Imama Dževada. Zahvaljujući vezama po osnovi ženidbe, uspijevao je pratiti i ono što je Imam činio u vlastitom domu, te je bio obaviješten o svim njegovim pokretima i o ljudima koje je primao.

Nakon Imamovog šehadeta, bilo je posve očito da je tadašnji halifa morao nastaviti s ovakvim postupanjem i sa Imamovim nasljednikom.

 

Jer, ukoliko bi ga ostavio da živi u Medini, gdje ga nije mogao dokraja nadzirati, izvjesno je da bi to predstavljalo ozbiljnu opasnost po vlast. Zbog toga prvi izvještaj o sumnjivim Imamovim aktivnostima potaknuo ga je da svoje namjere provede u djelo. Tako je zbog jednog pisma upravitelja odlučio da dovede Imama u Samaru. Abdullah ibn Muhammed Hašimi, tadašnji upravitelj Medine, u svome pismu halifi izrazio je veliku zabrinutost zbog Imamovog političkog djelovanja i njegovog velikog ugleda u gradu. U svome pismu halifi, Imam je poricao Abdullahove tvrdnje da on priprema pobunu. Mutevekkil, poput pravog političara, postupi licemjerno i prijetvorno.

 

S jedne strane, smijeni Abdullaha ibn Muhammeda s njegovog položaja, a, s druge, naredi svome tajniku da napiše Imamu pismo u kojem će izraziti svoju naklonost prema njemu i srčanu želju da mu iz Medine dođe u Samaru. U svakom slučaju, pismo je glasilo ovako:

„U ime Boga. Nakon slave i hvale Bogu! Zapovjednik vjernika dobro zna ko ste vi, i prihvata i iskazuje poštovanje za vašu bliskost i srodstvo sa Poslanikom Božijim, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim. Njegov jedini cilj je priskrbiti Božije i vaše zadovoljstvo. Naredio je sada da se vojni zapovjednik i imam džume grada Medine, Abdullah ibn Muhammed, koji se prema vama loše ponio i uvrijedio vas, razriješi te dužnosti i na njegovo mjesto postavi Muhammed ibn Fadl. Njemu je naređeno da vam bude pokoran i da se trudi iskazati vam svako poštovanje, kako bi se time približio Bogu, Poslaniku Njegovom i Zapovjedniku vjernika (Mutevekkilu).

Zapovjednik vjernika žudi za susretom s vama, kako bi obnovio svoj zavjet. Ako imate volje posjetiti Zapovjednika vjernika, možete krenuti na put zajedno s vašom porodicom i prijateljima. Plan putovanja sami odredite i zadržite se usput gdje god vam je volja. Ukoliko imate volju za predloženo, halifin službenik Jahja ibn Harisma brinut će se o vašem karavanu i bit će mu čast naći vam se na usluzi, jer Vi kod nas uživate poštovanje i posebnu naklonost! Neka je na Vas selam, milost i blagodat Božija!“

 

Nema nikakve sumnje da je Imam znao za Mutevekkilove ružne namjere, ali nije imao izbora, osim poći u Samaru. Jer, njegovo odbijanje bi poslužilo kao dokaz onima koji su ga nastojali ocrniti i potvoriti, te bi dodatno potaklo halifu protiv njega i dalo mu novi izgovor da ga podvrgne još većim neugodnostima i tegobama. Dokaz da je Imam znao za Mutevekkilove mračne namjere i da je bio primoran krenuti na ovaj put jeste i rečenica koju je izgovorio u Samari: „Pod prisilom sam doveden iz Medine u Samaru.“ (Medžlisi, Isto, str. 129.)

 

U svakom slučaju, Imam je prihvatio poziv i sa Jahjom ibn Harismom zaputio se u Samaru. Jahja ibn Harisma, koji je imao obavezu da dovede Imama Hadija iz Medine u Samaru, ovako je opisao provođenje naložene obaveze u djelo:

„Stigao sam u Medinu te se zaputio ka Alijevoj (Hadijevoj) kući. Kada su ljudi saznali da sam bio kod njega te razloge moje posjete, u gradu nastade velika pometnja i nezadovoljstvo, pa su ljudi toliko jadili i žalili za njim da to dotad nisam vidio. Nastojao sam ih smiriti, zaklinjući im se i govoreći: 'Ne radi se ni o kakvoj lošoj namjeri i ja nemam zadatak da mu izazovem bilo kakvu neugodnost i tegobu.' Potom sam obavio pregled njegovog doma i stvari u njemu. U njegovoj sobi nisam našao ništa, osim nekoliko primjeraka Kur'ana i knjiga dova. Nekoliko službenika pripremiše njegovo iseljenje iz kuće, a lično sam mu bio na usluzi na putu od njegove kuće do Samare. Kada smo prispjeli u Bagdad, najprije se susretoh sa namjesnikom u Bagdadu, Ishakom ibn Ibrahimom Tahirijem. On mi reče: 'Jahja, ovaj gospodin je potomak Poslanikov.

Ako budeš pomagao Mutevekkilu u nastojanju da ga ubije, neka znaš da će Poslanik Božiji biti tvoj neprijatelj i onaj kome duguješ krv!' U odgovor rekoh: 'Tako mi Boga, dosada kod njega nisam vidio ništa, osim dobra i vrline, pa kako bih mu mogao učiniti nažao!' Potom se zaputismo ka Samari i kada stigosmo u grad ispričah sve Vesifu Turkiju, (Vesif Turki je bio jedan od naročito uticajnih ljudi na Mutevekkilovom dvoru) a on mi reče: 'Bude li mu falila samo dlaka s glave, ti ćeš biti odgovoran za to!' Začudiše me riječi Ishaka ibn Ibrahima i Vesifa Turkija pa kada dođosmo na dvor i sretosmo Mutevekkila, podnesoh mu izvještaj. Vidjeh da i on ima poštovanja prema Imamu.“

 

Prema Mutevekkilovoj zapovijedi, a pod izgovorom kako kuća za njegov boravak još nije spremna, Imam je čekao da uđe grad u skromnoj zgradi poznatoj kao Hanul-se'alik (karavansaraj za siromašne). Svakako, i na ovaj način pokušali su na posredan način i usput poniziti Imama.

(Ta stvar nije promakla pronicljivim ljudima poput Saliha ibn Saida, koji je rekao: „Na dan Imamovog ulaska u Samaru, rekoh mu: 'Ono stalno nastoje utrnuti Vaše svjetlo i u ovom karavansaraju Vas drže da bi vas ponizili!'“ (Šejh Mufid, Al-Iršad, str. 334; Ali ibn Isa Al-Arbili, Kešful-gamme, sv. 3, str. 173.) )

 

Uskoro je u gradu bila određena kuća u kojoj će se Imam nastaniti. Naizgled je živio slobodno, ali je to zapravo nalikovalo boravku u kakvom velikom zatvoru. Naime, nalazio se na mjestu gdje je bio pod stalnom prismotrom. Svaki njegov korak i susret s ljudima pratili su halifini službenici. Liječnik, kršćanin Jezdad, osvrćući se na Imamov prisilni dolazak u Samaru, zabilježio je: „Ako je nekome poznato skriveno, onda je njemu. Doveli su ga ovdje kako bi spriječili da mu ljudi pristupaju i zato jer su u njemu vidjeli opasnost po svoju vlast.“ Mutevekkilov strah od Imamovog duhovnog uticaja na ljude može se prepoznati i u njegovom odabiru mjesta Imamovog boravka. Ipak, i pored svih ovih mjera, Mutevekkil je u Imamu i dalje vidio ozbiljnu opasnost po svoju vlast. Plašio se da njegovi drugovi i sljedbenici kroz tajna povezivanja s njim ne podignu ustanak te da u tu svrhu ne provedu prikupljanje novca i oružja. I ljudi u halifinoj blizini katkad su ga plašili mogućnošću da će Imam i njegovi drugovi dići ustanak. Zato je Mutevekkil svaki čas naređivao temeljit pretres Imamove kuće, unatoč činjenici da su se njegovi službenici svaki put vraćali praznih ruku. Međutim, on je i dalje bio zabrinut i vidio je opasnost.

 

Navedimo ovdje jedan slikovit primjer. Jednom prilikom, nakon što su Imama opet potvorili, govoreći Mutevekkilu da ovaj drži u svojoj kući oružje i pisane materijale, koje su mu navodno dostavili njegovi sljedbenici iz Koma, s namjerom dizanja ustanka protiv vlasti, halifa je poslao skupinu svojih službenika da izvrše pretres. Oni su u noći upali u Imamov dom, ali ondje nisu ništa našli. U jednoj sobi zatekli su Imama samog, odjevenog u grubu vunenu odjeću, kako sjedi na zemlji, moleći i učeći Kur'an. Sproveli su ga Mutevekkilu, rekavši:

„U njegovoj kući nismo ništa našli, a njega smo zatekli kako okrenut Kibli uči Kur'an.“

Ugledavši Imama, Mutevekkil osjeti strahopoštavanje prema njemu, te ga iz poštovanja posjede pored sebe, a onda mu ponudi vrč vina koji mu se zatekao u ruci! Imam ga zakle da mu to ne nudi i reče: „U mome mesu i krvi nema ničeg takvog i zato me se prođi!“ Mutevekkil onda ostavi vrč, pa reče Imamu: „Kazuj nam neku pjesmu!“ „Ja ne znam mnogo pjesama“, reče Imam, ali Mutevekkil je navaljivao te Imam onda izgovori sljedeće: 

 

Vladari u svojim visokim palačama pretvaraju noć u dan,
A snažni čuvari su svuda okolo da ih štite,
Ali ih oni nisu mogli sačuvati od smrti.
Nakon vremena časti, zbačeni su dolje sa svojih sigurnih mjesta,
Pa su se našli u grobnim rakama, a grozno li je to mjesto!
Kada ih zemlja pokri, zavapiše: „Gdje su one narukvice, krune i odjeća časti?!
Gdje su sad ona divna lica, oni uglednici, što su u našu čast zastore vješali?!“
Grob im na to odgovori: „Crvi su sada zabavljeni jedenjem tih divnih lica!
Na svijetu su neko vrijeme živjeli, jeli i pili,
A sada su sami postali hrana crvima i kukcima!
Kako su krasne gradili kuće da im budu stanište i zaštita,
A sada su te kuće ostavili i grobna raka je njihov novi dom!
Gomilali su imetak, riznice punili blagom, A sada su sve to napustili, njihov neprijatelj sve to preuze!
Njihove kuće i dvorci silni u prah se pretvoriše,
A stanovnici njihovi u grobove mračne pohrliše!“ 

 

Imamove riječi ganuše Mutevekkila i on gorko zaplaka tako da mu je sva brada bila natopljena suzama. Onda naredi da se skloni sve vino koje je ondje bilo, darova Imamu četiri hiljade dirhema i s poštovanjem ga otpremi kući. Mutevekkil je u srcu gajio čudnu zlobu prema Imamu pa mu je stalno nastojao nanijeti neku opačinu i neugodnost. Iako je Imam u Samari živio kao u kakvom zatvoru, Mutevekkil ipak naredi da Imam, nakon nekog vremena provedenog u takvoj prividnoj slobodi, bude bačen u tamnicu.

 

Sakr ibn Ebu Delef priča:

„Kada su Imama Hadija doveli u Samaru, otiđoh se raspitati o njegovom stanju. Mutevekkilov vratar Zerrafi me vidje i dopusti mi da uđem. Kada uđoh, upita me: 'Zašto si došao?' 'Radi dobra', odgovorih. Onda se uplaših i počeh razmišljati kako sam pogriješio što sam učinio tako opasnu stvar i otišao ondje vidjeti Imama. Zerrafi je završavao svoje poslove s ljudima, a kada se svi raziđoše, upita me: 'A šta je tebi trebalo? Zašto si došao?' 'Došao sam radi dobra', odgovorih. On reče: 'Čini mi se da si došao da se obavijestiš o svome gospodaru!' 'A ko je moj gospodar?! Moj gospodar je halifa!', rekoh, ali on kaza: 'Šuti, jer tvoj gospodar je na Istini. Ne boj se, jer i ja vjerujem u njega i smatram ga imamom.' Zahvalih Bogu na tome, a onda me Zerrafi upita: 'Želiš li ga vidjeti?' 'Da', odgovorih, a on mi reče: 'Sačekaj dok glasonoša izađe.' Onda reče svome robu: 'Odvedi ovoga u sobu gdje je zatvoren onaj alevija, ostavi ga s njim i vrati se ovamo.' Kada me dovede Imamu, zatekoh ga kako sjedi na hasuri, a pred njim – iskopan kabur!

Nazvah selam, a Imam mi reče: 'Sjedi?' Sjedoh, a on me upita: 'Zašto si došao?'

'Došao sam da se raspitam o Vama', rekoh, a onda mi pogled pade na onaj kabur pa zaplakah.

On reče: 'Ne plači, jer u ovoj nevolji neće mi se desiti nikakvo zlo!' Zahvalih Bogu, a onda ga upitah da mi objasni značenje jednog hadisa. On mi odgovori, a onda reče: 'Sada me ostavi i idi, jer se plašim da ti ne učine kakvo zlo!'“

 

Ovaj događaj nam pokazuje, s jedne strane, surovost i strogost Mutevekkila prema Imamu, a s druge, veličinu duhovnog uticaja koji je Imam imao među samim dvorjanima i posebnim halifinim službenicima. Pred sami kraj svoga života, Mutevekkil je svome posilnom, Saidu ibn Hadžibu, naredio da ga ubije, ali Imam je na vijest o tome kazao:

„Neće proći ni dva dana, a Mutevekkil će biti ubijen!“

 

Izaista je tako i bilo. Mutevekkil je bio jedan od najvećih zločinaca među abasidskim halifama. Njegova mržnja prema Imamu Aliju ibn Ebi Talibu, njegovom potomstvu i sljedbenicima Ehli-bejta učinila je da vrijeme njegove vladavine bude za ovu skupinu jedno od najcrnjih razdoblja ikada. Za vrijeme vlasti ovog halife mnogo sljedbenika Ehli-bejta dopalo je tamnice ili su doživjeli progon.

 

Sjetimo se ovdje samo Muhammeda ibn Saliha, jednog od unuka Imama Mudžtebe, i Muhammeda ibn Džafera, potomka Hasana ibn Zejda, koji je bio podigao ustanak u Taberistanu. Mutevekkil je 236. h.g. naredio da bude srušeno turbe prvaka šehida, hazreti Husejna, i sva okolna zdanja, te da bude preorana zemlja gdje su ona stajala. U blizini je sagradio kasarnu, kako bi vojskom spriječio da ljudi hodočaste to mjesto. Izgleda da se niko od muslimana nije usuđivao srušiti turbe hazreti Husejna pa je taj zločin obavio čovjek po imenu Dizadž, inače židovskog porijekla. Mutevekkil je potom izdao proglas kojim zabranjuje posjećivanje mezara Husejna ibn Alija i kojim je zaprijetio strogim kaznama svima koji tu zabranu prekrše. Naime, plašio se da bi ovaj mezar mogao postati svojevrsno okupljalište svih protivnika njegove vlasti, koji bi, nadahnjujući se Husejnovim šehadetom, kovali planove o ustanku protiv njega.

 

Ipak, sljedbenike Ehli-bejta ništa nije moglo spriječiti u zijaretu Husejnovog mezara, pa ni teška zlostavljanja i smrtne kazne. Nakon što je Mutevekkil bio ubijen, sljedbenici Ehli-bejta su ponovo, uz potporu članova Alijeve porodice, obnovili Husejnovo turbe. Njegovo rušenje je izazvalo žestoku srdžbu muslimana pa je narod u Bagdadu ispisivao slogane protiv Mutevekkila po gradskim zidovima i džamijama, a svoj stav izražavali su i kroz angažirane stihove. 

 

Tako, jedna od tada omiljenih pjesama kazuje:

„Tako mi Boga, ako Emevije i jesu mučki ubili sina kćeri Poslanikove, sličan zločin počiniše i oni koji su rođaci njegovog oca (Abasidi). Kabur onaj Husejnov, tako mi Boga, Abasidi srušiše, kao da im je žao bilo što i oni nisu učestvovali u ubistvu njegovu. Zato su na njegov kabur navalili, da mu bar kosti, kada već njega nisu, ubiju!“

 

Za svoga halifata Mutevekkil je pogubio brojne ugledne ljude među muslimanima koji su bili privrženi Ehli-bejtu. Tako je smaknuo i Ibn Sekkita, odanog prijatelja Imama Dževada, te Hadija, inače glasovitog pjesnika i književnika. Razlog je bila činjenica da je ovaj iskazao pred Mutevekkilom ljubav prema Aliju ibn Ebi Talibu. Naime, jednom prilikom ga Mutevekkil, pokazujući na svoja dva sina, upita:

„Jesu li ti draža ova dvojica mojih sinova ili Hasan i Husejn?“

Ibn Sekkita tako neumjesna usporedba rasrdi, krv u njemu uzavri, pa smiono izjavi:

„Tako mi Boga, Alijev rob Kanber draži mi je i od tebe, i od tvojih sinova!“

 

Opijen moći i savladan mržnjom, Mutevekkil se silno rasrdi i naredi da ibn Sekkitu smjesta iščupaju jezik!

 

Hatib Bagdadi o tlačenjima i patnjama kojima su bile izložene pristalice Ehli-bejta piše:

„Mutevekkil je osudio Nasra ibn Alija Džehdemija na hiljadu udaraca bičem samo zato što je prenio hadis u kojem se navode vrline hazreti Alija, hazreti Fatime, Hasana i Husejna. Ovaj je uspio izbjeći kaznu tek nakon što halifu nekako uvjeriše da ovaj čovjek zapravo i nije sljedbenik Ehli-bejta. Potkupljivim i prodanim dušama među pjesnicima, poput Mervana ibn Ebu Dženuba, odredio je sedmičnu platu kako bi pisali pjesme u kojima se vlast Abasida prikazuje zakonitom i kojima vrijeđaju Hašimije.

 

Kad je osnovao novu vojsku poznatu kao šakirije, u službu je primao isključivo ljude iz krajeva koji su bili poznati po svom neprijateljstvu prema Aliju ibn Ebi Talibu. Svome namjesniku u Egiptu naredio je da Ebu Talibove potomke protjera u Irak, što je ovaj i učinio, a onda ih je 236. godine iselio u Medinu. Protjerao je sve sljedbenike Ehli-bejta iz državne službe i onemogućavao im je da rade u javnim ustanovama. Kao primjer može se navesti smjenjivanje Ishaka ibn Ibrahima s mjesta namjesnika u Samari i Sirvanu u pokrajini Džebel. Još su mnogi iz istog razloga uklonjeni s položaja. Postupajući ovako, Mutevekkil je nastojao spriječiti svako djelovanje sljedbenika Ehli-bejta protiv njegove vlasti.

 

Ipak, to mu nije nije uspjelo, jer su oni svoje djelovanje nastavili u tajnosti, a putem mreže posrednika uspijevali su i dalje biti na vezi s Imamom. Kako bi oslabio snagu sljedbenika Ehli-bejta i umanjio njihovu borbenu spremnost, Mutevekkil ih je izložio žestokim pritiscima, i to takvim da je u historiji teško naći slične. Naravno, poznato nam je da su sljedbenici Ehli-bejta već od Poslanikove smrti bili neprekidno izloženi pritiscima i zlostavljanjima.

 

U tom smislu, pored oduzimanja Fedeka od Fatime Zehre, što je bilo potaknuto političkim pobudama i željom da se oslabi materijalni položaj Alija ibn Ebi Taliba i Hašimija, u prošlosti islama u ovom razdoblju nalazimo i brojne druge primjere. Među njih spada i Muavijin odnos prema Alijevim sljedbenicima, osobito prema Hašimijama.

 

Jedan od Muavijinih postupaka u nastojanjima da osigura prisegu od Husejna ibn Alija za svoga sina Jezida, bio je i uskraćivanje Hašimijama bilo kakvog prihoda iz bejtul-mala. Drugi primjer su ekonomski pritisci koje je provodio Mensur Devaniki, drugi abasidski halifa. Kako smo to ranije opisali, Mensur je provodio mračnu zamisao izazivanja gladi i siromaštva, sve s ciljem da narod učini ovisnim o njegovoj pomoći.

 

Ni razdoblje Harunovog halifata nije bilo izuzeto od ovog nastojanja. Dakle, Alijevim potomcima i njihovim sljedbenicima pritisci ove vrste su bili dobro poznati. Ali, kako smo već naveli, pritisci u Mutevekkilovo doba bili su naročito obuhvatni i žestoki. To uvjerljivo potvrđuju i primjeri koji slijede. On je vršio takav ekonomski pritisak na potomke Ehli-bejta i njihove sljedbenike da se prenosi kako u ono vrijeme skupina žena Alijevih potomaka nisu pojedinačno imale čak ni valjanu odjeću za obavljanje namaza.

 

Preostala im je bila tek jedna potrošena košulja, koju su na smjenu koristile kako bi u njoj obavile namaz. U takvom siromaštvu i oskudici živjele su sve do smrti Mutevekkila, koji je za upravitelja Mekke i Medine postavio Amra ibn Feredža Ruhedžija, a ovaj je odvraćao ljude od bilo kakvog dobročinstva prema Ebu Talibovim potomcima. Tako su ljudi, u strahu za vlastite živote, bili prestali Alijevim potomcima pružati bilo kakvu pomoć pa su oni živjeli u zaista teškim uvjetima.

 

Mutevekkil je ponovo preoteo veliko i plodno imanje Fedek, koje je pripadalo članovima Alijeve porodice. Prenosi se da su prihodi od Fedeka u ono vrijeme iznosili 24.000 dinara. Mutevekkil ga je poklonio svome odanom pristalici Abdullahu ibn Amru Bazjaru. Naredio je svom namjesniku u Egiptu da se prema članovima Alijeve porodice ophodi prema sljedećim principima: da nijednom od njih ne dopusti posjedovanje bilo kakve imovine, da im zabrani da jašu konje, kako bi njihovo kretanje ograničio na Fustat,

( Fustat, grad koji su muslimani izgradili po osvajanju Egipta, bio je prva muslimanska prijestonica ove zemlje. ) da nijednom od njih ne dopusti posjedovanje više od jednog roba te da je – u slučaju spora između nekog člana Alijeve porodice i osobe koja joj ne pripada – kadija dužan saslušati samo potonjeg i ravnati se prema njegovom svjedočenju.

 

Pored ovih užasnih pritisaka na Ehli-bejt i njihove sljedbenike, Mutevekkil je novac iz bejtul-mala trošio na podizanje veleljepnih dvoraca i priređivanje rasipničkih terevenki. Izgradio je brojne palače, potrošivši u tu svrhu basnoslovne svote novca. Tako je podigao dvorce Šah, Arus, Šabdaz, Badi', Garib i Burdž, a samo u izgradnju posljednjeg utrošio je milion i sedamsto hiljada dinara! Podigao je također i dvorac poznat kao Burkuva, a izgradnja ovog, jednog od njegovih najraskošnijih dvoraca, koštala je dvadeset miliona dirhema!

 

Spomenimo još i dvorce Džaferi, Melih, Gerv, Muhtar i Hir, građene uglavnom samo radi provoda i terevenki, a svaki od njih koštao je milione dirhema, o čemu historičari donose iscrpne izvještaje. Kada je sunetio sina Mu'tazza, Mutevekkil je priređivao raskošne gozbe, o čemu povjesničari također podrobno svjedoče, a mi ćemo se ovdje tek na neke osvrnuti.

 

Tako, naprimjer, za veliku dvoranu palače izrađen je ćilim dimenzija stotinu sa pedeset lakata, koliko su iznosile i dimenzije dvorane, a za zvanice je pripremljeno četiri hiljade stolica ukrašenih zlatom i dragim kamenjem.

Prema Mutevekkilovoj naredbi, dvadeset miliona dirhema podijeljeno je zabavljačima, sastavljačima pohvalnica i posluzi. Milion dirhema na kojima je pisalo da su iskovani namjenski povodom ovog događaja podijeljeno je onima koji su obavljali sunećenje i njihovoj posluzi.

Kada su čovjeka koji je sunetio pitali koliku je nagradu za svoj posao dobio, odgovorio je:

„Osamdeset i nekoliko hiljada dirhema, ne računajući predmete od zlata, prstenje i drago kamenje!“

Kada su svedeni ukupni troškovi, ispostavilo se da je potrošeno osamdeset šest miliona dirhema na sunećenje halifinog sina!

 

To je tek dio rasipničkih okupljanja koja je Mutevekkil pokrivao novcem iz bejtul-mala. Ovdje nema prostora da govorimo o svim onim raskošnim i rastrošnim gozbama i terevenkama koje je ovaj halifa priređivao.

 

Navedimo još samo ono što Sujuti piše:

„Na svome dvoru imao je četiri hiljade robinja, i svaka od njih imala je svoju odaju.“

 

A jedan poznati historičar zaključuje:

„Nikad ni prije, ni poslije nije se novac trošio onako kako je bio trošen za Mutevekkilove vlasti!“

 

Ebu Bekr Havarizmi, veliki pisac iz vremena Al-Buya, u jednom pismu, u kojem opisuje tlačiteljski odnos Abasida prema potomcima Ehli-bejta i njihovim sljedbenicima, posebno ukazuje na Mutevekkilove zločine i njegove rasipničke gozbe, pa kaže:

 

„Kada umre neko od prvaka ili plemenitaša od Poslanikovih potomaka, ne dolazi mu se na dženazu i ne obilježava se njegov mezar, ali kada umre kakva dvorska luda, glumac ili lakrdijaš s dvora Abasida, sve kadije prisustvuju njegovoj dženazi, a državni uglednici i prvaci priređuju ceremonije oplakivanja. Dehrije i sofisti sigurni su od njihovog zlog činjenja, dok, s druge strane, ubijaju svakog koga smatraju sljedbenikom Ehli-bejta. Ko god nadije sinu ime Ali, stradava. Ukoliko neki pjesnik pjeva o vrlinama Poslanikovog vasija, (Vasij – izvršilac oporuke. Misli se na Alija ibn Ebi Taliba, koji je bio Poslanikov vasij) odsijeku mu jezik, a njegovi stihovi bivaju pogubljeni. Harun i Mutevekkil bogato bi darivali onoga ko bi javno vrijeđao Ebu Talibovu porodicu, kao što je to bio slučaj sa Abdullahom ibn Mus'abom Zubejrijem, Vehbom ibn Vehbom Buhturijem, Mervanom ibn Ebu Hafsaom Emevijem, Abdulmelikom ibn Kurejbom Asma'ijem i Bekkarom ibn Abdullahom Zubejrijem. Tokom hiljadu mjeseci bio je s minbera vrijeđan Ali ibn Ebi Talib (misli na ukupno razdoblje vlasti Emevija), ali mi nismo posumnjali u ono šta je on bio.

Svojim potomcima uskraćivali su i koricu kruha, dok su novac iz Egipta i Ahvaza, te prilozi iz dva Sveta harema i Hidžaza, trošeni na zabavljače poput Ibn Ebu Merjema Madanija, Ibrahima Muveselija, Ibn Džamija Sehmija, Zelzela Dariba i Bersume Zamira. Mutevekkil je imao dvanaest hiljada robinja, dok su prvaci iz Ehli-bejta smjeli držati tek po jednog slugu, koji bi im pomagao oko kućnih poslova.

Čisti prihodi islama dijeljeni su dvorskim zabavljačima, trošeni na priređivanje rasipničkih gozbi prilikom sunećenja djece i darivani uzgajivačima pasa i dreserima majmuna, dvorskim ludama i glumcima, poput Zerzera i Amra ibn Bana. Međutim, Fatiminom potomstvu nastojali su uskratiti zalogaj hljeba i gutljaj vode.

Ona porodica kojoj pripada hums, a kojoj je zabranjeno primati milostinju, oni prema kojima je ljubav stavljena u obavezu, umiru u siromaštvu, pa jedan mora založiti svoj mač, a drugi prodaje svoju odjeću. Njihova jedina krivica je to što im je djed Poslanik, otac Poslanikov vasij, njihova majka Fatima, a nena Hatidža, što je njihov put vjera u Boga, a njihov vodič Kur'an. A šta da kažem o onima koji su razorili turbe i kabur hazreti Husejna, uzorali mjesto gdje se nalazio i protjerali sve one koji su došli zijaretiti njegov kabur.“ 

 

Naposljetku je Mutevekkil, prema planu njegovog sina Muntesira i u saradnji s Turcima na dvoru, ubijen zajedno s njegovim vezirom Fethom ibn Hakanom (247. h.g.) tokom jedne pijanke, te je Muntesir preuzeo hilafet.

 

Sve je počelo tako što je na Mutevekkilovim gozbama njegov tjelohranitelj Ubada Muhnes uobičajio staviti jastuk pod košulju, pa bi, plešući i izrugujući se, podrugljivo izgovarao:

„I tako je trbonja došao na mjesto halife muslimana!“, misleći pritom na hazreti Alija. Pijanom Mutevekkilu to je bilo jako smiješno i veoma ga je zabavljalo. Na jednoj od takvih pijanki našao se i Muntesir, pa kada Ubada opet započe sa svojim izrugivanjem na račun Alija, njega to oneraspoloži i kretnjama naredi Ubadi da prekine s tim. Uplašen, ovaj ušuti. „O čemu se radi?“, upita Mutevekkil, a Muntesir se tada podiže i reče: „O zapovjedniče vjernika, onaj kome se ovaj ruga i tako nasmijava ljude je tvoj amidžić, prvak tvoje porodice, čovjek koji nam služi na čast! Ako ti već želiš jesti njegovo meso, čini to, ali ne daj ovom psu i njemu sličnim da ga jedu!“

 

Mutevekkil, međutim, izrugujući se, naredi pjevačima da zapjevaju: „Ovaj mladić zbog svoga se amidžića srdi, svoju glavu u materinu rodnicu on uvlači!“

Uvrijeđen i rasrđen, Muntesir odluči da iste večeri ostvari svoj naum, pa uz pomoć odanih mu Turaka smaknu Mutevekkila. Za razliku od svoga oca, Muntesir je javno pokazivao naklonost prema Aliju i njegovoj porodici, pa naredi da se narodu omogući da slobodno zijareti kabur Imama Husejna.

 

Članovima Alijeve porodice, koji su za vladavine njegovog oca živjeli u strahu i zebnji, zajamčio je sigurnost. Osim toga, on načini i tri krupna, djelotvorna iskoraka: posjed Fedek i svu oduzetu imovinu vratio je Alijevoj porodici, a smijenio je upravitelja Medine Saliha ibn Alija, poznatog po ružnom odnosu prema Hašimijama. Na njegovo mjesto postavi Alija ibnul-Husejna i naredi mu da se prema Hašimijama lijepo ophodi i da im bude na usluzi. Ali, kako je Muntesirov halifat trajao posve kratko, uskoro se sve vrati na staro i pritisci i nedaće se nastaviše.

 

Politika abasidskih halifa je bila takva da su nastojali podići u narodu ugled dvorskih fakiha, pa su njihove stavove i fetve proglašavali važećim. Tokom boravka Imama Hadija u Samari, među njima je u nekoliko navrata došlo do razilaženja u pogledu nekih fikhskih pitanja. U tim slučajevima nadmoćnost Imama u poznavanju fikha dolazila je do punog izražaja. Zahvaljujući svom imamskom znanju, on je takva pitanja rješavao tako uvjerljivo i utemeljeno da dvorskim pravnicima nije preostajalo ništa drugo nego da prihvate njegova rješenja.

 

Da bismo potkrijepili rečeno, u nastavku ćemo navesti dva takva primjera.

 

Jednom prilikom dovedoše Mutevekkilu nekog kršćanina koji je počinio blud sa muslimankom. Mutevekkil htjede izvršiti nad njim šerijatsku kaznu, ali kršćanin tada izjavi da prihvata islam. Vrhovni kadija Jahja ibn Aksem tada reče:

„Prihvatanje islama poništilo je njegove dosadašnje grijehe, tako da ne možeš nad njim izvršiti kaznu.“

Neki pravnici, pak, rekoše: „Nad njim se sada mora izvršiti trećina kazne!“

Treći su pak imali stav različit od oba prethodna. Ovo razilaženje među njima ponuka Mutevekkila da iskuša znanje Imama Hadija. Kada je poslao ljude da ga pitaju o rečenom slučaju, dobi odgovor: „Nad njim treba izvršiti punu šerijatsku kaznu.“ Imamova fetva naiđe na žestoko protivljenje Jahje ibn Aksema i ostalih pravnika, koji izjaviše: „Ta fetva nije utemeljena ni na jednom ajetu ili hadisu!“, pa navališe na Mutevekkila da piše Imamu i zatraži objašnjenje za ovakvu presudu.

 

Mutevekkil to i učini, a Imam mu u odgovoru, nakon Bismile, napisa: A kada bi kaznu našu doživjeli, onda bi govorili: „Mi vjerujemo u Allaha, u Njega Jedinog, a odričemo se onih koje smo Njemu ravnim smatrali!“ Ali im vjerovanje Njihovo, kada bi kaznu Našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi, prema Allahovom zakonu koji je vrijedio za sve robove Njegove koji su bili i nestali – i tada bi nevjernici stradali. (Al-Mu'min, 84-85.)

 

Mutevekkil prihvati Imamovo objašnjenje i naredi da se nad grješnikom izvrši kazna u skladu sa Imamovom fetvom. Navodeći ovaj časni ajet, Imam im je poručio da, kao što mušrici nisu imali koristi od svoga vjerovanja u času dolaska Božije kazne, tako ni prihvatanje islama u času izvršenja šerijatske kazne neće koristiti onom kršćaninu. Drugi primjer povezan je sa Mutevekkilovom bolešću i zavjetom da će, ukoliko ozdravi, dati mnogo zlatnih dinara kao milostinju na Božijem putu. Kada je ozdravio, on sazva dvorske pravnike i upita: „Koliko bih sada zlatnika morao podijeliti da bih ispoštovao zavjet i da bih udovoljio odrednici mnogo?“ Njegovi pravnici se oko toga raziđoše u mišljenju. Tako Mutevekkil bi prinuđen pitati o tome Imama Hadija, koji mu reče da mora podijeliti osamdeset i tri dinara. Fakihi se začudiše takvoj fetvi pa rekoše Mutevekkilu: „Pitaj ga na čemu temelji takvo mišljenje“ Kada ga je upitao, dobi odgovor: „Allah u Kur'anu kaže: Allah vas je na mnogim bojištima pomogao, (At-Tawba, 25.) a svi u našoj porodici prenose da je bitaka i sukoba u Poslanikovom razdoblju bilo osamdeset i tri.“

 

U doba Imama Hadija uveliko su se raširile različite ideje i uvjerenja, poput onih koji su se ticali mutezilita i ešarita. U islamskom društvu se javljaju brojne ideje vezane za kelam. Vođene su veoma žive rasprave o pitanjima slobodne volje i predodređenja, mogućnosti, odnosno nemogućnosti da se na Onom svijetu vidi Bog, o postojanju ili nepostojanju neke vrste Božije pojavnosti i slično. Imamu su zato katkad postavljana pitanja za koja je bilo očito da su proizvod ovakvih ideja i rasprava. Uticaj pogrešnih postavki na sljedbenike Ehli-bejta učinio je neophodnim da ih Imam u tom smislu uputi, odnosno da se postavi kao njihov intelektualni predvodnik. Stoga je Deseti Imam u svojim raspravama i u prepisci jasnim i neoborivim razlozima dokazivao neutemeljenost otuđenih škola mišljenja i ideja poput determinizma ili ideje o svojevrsnoj Božijoj antropomorfnosti. Tako je Imam uspio ostvariti velik uticaj na tadašnje društvo i iznijeti na vidjelo kakvoću i obim svoga znanja. Razmatranje Imamovog naučnog zanimanja pokazuje da se većina njegovih rasprava odnosila na ovu vrstu kelamskih pitanja, s kojima u vezi se prenose brojne predaje koje dokazuju nadmoćnost ehlibejtskog nauka.

 

Kao dobar primjer u tom smislu može se navesti Imamovo opširno pismo koje je predstavljalo odgovor na upit iz Ahvaza koji se odnosio na predodređenje i slobodnu volju. U njemu Imam uvjerljivo i utemeljeno dokazuje ispravni put, koji predstavlja sredinu i pomirujuće rješenje između predočene dvije postavke. Međutim, budući da takve rasprave izlaze iz okvira ove knjige, koja nastoji biti prvenstveno historijsko štivo, njima se ovdje nećemo ni baviti. Oni koje ova pitanja više zaokupljaju, mogu svakako uzeti u obzir literaturu u kojoj su te rasprave donesene i obrađene.

 

Među različitim zabludjelim i otuđenim skupinama koje su djelovale u doba Imama Hadija, treba spomenuti i onu koju nazivamo gulat. Ona je, predstavljajući se kao ehlibejtska sljedba, zastupala i promicala isprazne, neutemeljene i raskolničke ideje. U pogledu Imama imali su zastranjujuće stavove: držali su da mu stiže Objava, a katkad su tvrdili i kako ih on sam podržava. Na taj način su izazivali mržnju drugih sljedbi prema pristalicama Ehli-bejta. Imam Hadi se ogradio od ove skupine i poveo je borbu protiv njih, ne dopuštajući im da bace mrlju na ehlibejtsko učenje.

 

Moglo bi se kazati da su razlozi za pojavu ovakve skupine i njihovih krivih uvjerenja bili Imamovi kerameti, njegova obaviještenost o skrivenom i ostale izvanredne osobine koje je imao. Teškoću je izazivala okolnost što ovakvi ljudi nisu bili kadri da ova pitanja razmotre i protumače na pravi način, pa su skrenuli u zabludu i počeli zastupati krivovjerničke i neislamske stavove. Pripadnici ove skupine su htjeli zanemariti islamske propise, zakone i pravila, te dopustiti ponašanje u skladu s vlastitim željama i strastima. Posljedica takvog stava bila je da su smatrali dopuštenim ono što je u islamu zabranjeno. Sljedbenici gulata bili su bacili oko na tuđu imovinu, odnosno, htjeli su se dokopati materijalnih dobara koja su vjernici poklanjali Imamima.

 

U svakom slučaju, gulat je predstavljao opasnu i rušilačku skupinu, a njihove predvodnike činile su osobe poput Alija ibn Hesekea Komija, Kasima Jektinija, Hasana ibn Muhammeda ibn Babaje Komija, Muhammeda ibn Nusira Fahrija i Farisa ibn Hatima. Primjera radi, temeljna uvjerenja Alija ibn Hesekea Komija bila su da je Imam Hadi Bog, stvoritelj i upravitelj svijeta, Ibn Heseke je poslanik, kojeg Imam šalje radi upute ljudima, nijedan od islamskih propisa, poput zekata, Hadža, posta i slično nije obaveza (vadžib). A Muhammed ibn Nusir Fahri je vjerovao da je Imam Hadi stvoritelj i gospodar svijeta, da je dozvoljeno stupiti u brak s mahremima, poput majke, kćeri ili sestre, da je pederastija dopuštena i jedan od puteva zadovoljavanja spolnog nagona i da duhovi mrtvih žive u tijelima onih koji na svijet dođu poslije njih.

 

Deseti Imam je u svojim pismima, odnosno odgovorima na pitanja svojih sljedbenika o predočenoj pojavi, predstavio ovu skupinu kao zabludjele i nevjernike te im je naložio da se drže podalje od njih. U odgovoru na pitanje jednog prijatelja o Ibn Hesekeu i njegovom krivovjerničkom učenju, Imam piše: „Ibn Heseke, Allah ga prokleo, govori laži i ja ga ne smatram svojim drugom niti svojim sljedbenikom. Pa šta je njemu?! Allah ga prokleo! Tako mi Boga, Muhammed i prethodni poslanici su slani samo s jednim ciljem, a to je da pozivaju u jednoboštvo i naređuju ljudima namaz, zekat, Hadž i vilajet. Muhammed nije pozivao drugome, osim Allahu Jedinom. Mi, nasljednici njegovi, također smo robovi Božiji i ne pripisujemo Mu druga. Ukoliko se Njemu pokoravamo, bit ćemo obuhvaćeni Njegovom milošću, a oglušimo li se o Njegove naredbe, zalutat ćemo u kufr.

 

Mi nemamo nikakvog dokaza nad Bogom, a Bog ima dokaz nad nama i svim Njegovim stvorenjima. Zgražavam se nad onim koji govori onakve stvari i utječem se Bogu od onakvih riječi! I vi se klonite takvih i ako možete, izložite ih pritiscima i teškoćama. Kada uhvatite nekog od njih, slobodno mu kamenom zgnječite glavu!“ U svome pismu Ubejdiju, Imam izražava odvratnost prema Fahriju i Ibn Babaji Komiju, pa kaže: „Ja se zgražavam nad Fahrijem (Muhammedom ibn Nusirom) i Hasanom ibn Muhammedom ibn Babajiom Komijem. Upozoravam tebe i sve sljedbenike na njihovu smutnju, te ih obojicu proklinjem. Njih dvojica u moje ime žderu imetak naroda, siju smutnju i teškoće. Allah ih kaznio i učinio žrtvama smutnje! Ibn Babaje umišlja da sam ga ja odabrao za poslanstvo i da je on moj Bab (vrata znanja). Allah ga prokleo!

Šejtan ga je nadvladao i odveo na stranputicu. Ako možeš, razbij mu glavu kamenom! On mi je nanio bol, kaznio ga Allah na Ovom i na Onom svijetu!“ I Faris ibn Hatim, za kojeg smo kazali da je također bio jedan od predvodnika gulata, bio je na sebe navukao Imamove kletve i osude. Imam je u sporu između njega i Alija ibn Džafera (Ali ibn Džafer je jedan od najistaknutijih i najzauzetijih zastupnika i opunomoćenika Imama Hadija. Već smo ga spominjali govoreći o zastupništvu i Imamovim opunomoćenicima. ) potvrdio Alijevu ispravnost. Faris je toliko istrajavao na krivovjerništvu, novotarijama i širenju zablude da je Imam naredio da bude ubijen, zajamčivši Džennet onome ko ga smakne. Tako u jednom pismu stoji: „Faris nastupa u moje ime, vara ljude i zove ih u ono što je novotarija u vjeri. Onome ko ga uspije ubiti njegova krv je oproštena. Ko je taj ko će mi njegovim ubistvom donijeti olakšanje? Zauzvrat, ja takvome jamčim Džennet.“

 

Džunejd, jedan od Imamovih drugova, izvršio je ovo Imamovo naređenje i tako islamsko društvo oslobodio njegovog zla. Jedna od najžustrijih i najvažnijih intelektualnih rasprava vođenih u doba Imama Hadija, bila je ona o pitanju da li je Kur'an stvoren ili nije? Muteziliti, kao najizričitiji zagovornici racionalizma u pitanjima vjerovanja, pitanje stvorenosti ili vječnosti Kur'ana dovodili su u izravnu vezu sa pitanjem Božijih svojstava. U tome su se oštro suprotstavljali ešaritima, koji su zastupali stav o vječnosti Kur'ana, čime je otpočeo dugotrajni spor zagovornika ovih dvaju viđenja. Kako istraživači kažu, pitanje o (ne)stvorenosti Kur'ana prvi put se javlja potkraj emevijske vlasti, početkom 2. hidžretskog stoljeća.

 

Prvi koji je u islamu nastupio s ovim pitanjem bio je Dža'd ibn Derhem, učitelj posljednjeg emevijskog halife Mervana ibn Muhammeda. On je ovu ideju preuzeo od Abana ibn Semana, a Aban ju je opet preuzeo od Židova Taluta ibn A'sama. Pošto je nastupio s ovakvim pitanjem, Dža'd se našao u opasnosti pa je pobjegao je u Kufu, gdje je ovu postavku prenio na Džehma ibn Safvana Tirmizija. Neki smatraju da je vjerovanje o vječnosti Kur'ana, pak, došla u islamsko društvo preko kršćanstva. Naime, kršćani Mesiha smatraju riječju Božijom, a govor Božiji,prema njima, dio je Boga Samoga, te je po tome i vječan, odnosno postoji oduvijek. Dokaz u prilog ovoj postavci jeste i okolnosti da je Memun u proglasu koji je u vezi s ovim pitanjem bio upućen zapovjedniku Bagdada Ishaku ibn Ibrahimu, optužio ešarite da „o Kur'anu govore isto ono što kršćani govore o hazreti Isau“. U svakom slučaju, za Harunove vlasti ovim pitanjem naročito se bavio Bišr Merisi, za koga se kaže da je bio židovskog porijekla, koji je punih četrdeset godina širio ideju o stvorenosti Kur'ana, a od toga je odustao tek kada je saznao da je Harun čuo za njegove stavove i da mu je zaprijetio smrću.

 

Uglavnom, spor između ove dvije skupine je potrajao, a dodatno ga je još rasplamsao Memun. Budući da je bio učen i obrazovan čovjek, upoznat sa filozofijom, fikhom i arapskom književnošću te sklon naučnim raspravama, od mladosti je pokazivao nagnutost ka mutezilitskom učenju i zastupao je postavku o stvorenosti Kur'ana. Kako smo to već ranije istakli, fakihi i ljudi hadisa plašili su se Memunovog dolaska na vlast iz straha da će on poticati i širiti ovakve ideje. Njihovo strahovanje pokazalo se opravdnim jer, došavši na vlast, Memun je otvoreno podržao mutezilite. Tako je i ideju o stvorenosti Kur'ana proglasio zvaničnim državnim stavom, što je značilo da će se država silom obračunati s onima koji joj budu suprotstavljeni.

 

S obzirom na okolnost da su osporavatelji te postavke, koji su sebe u ono doba nazivali ehli-sunnetom, pokazali da će istrajati na svome stavu, sukob se do krajnosti pojačao. Tako se jedno, u svojoj osnovi vjersko i naučno pitanje, pretvorilo u ozbiljan dogmatsko-politički spor te se o njemu posvuda raspravljalo, čak i među običnim svijetom. Memun je 218. h.g. izdao naredbu Ishaku ibn Ibrahimu, namjesniku Bagdada, da mora podvrgnuti ispitivanju sve sudije, muhadise i državne službenike, te da u službi zadrži samo one koji vjeruju u stvorenost Kur'ana, a da sve ostale otpusti. Ova svojevrsno istraživanje uvjerenja u historiji je ostalo poznato kao „mihnetul-Qur'an“ (ispitivanje o Kur'anu).

 

Onaj ko je na ovakvo ponašanje poticao Memuna, a nakon njega Mutesima i Vasika, bio je Ibn Ebu Davud, čuveni abasidski dvorski kadija, koji je nakon smjene Jahje ibn Aksema postao i vrhovni državni kadija. Poznat kao izvanredan učenjak, po svome ugledu i uticaju na abasidskom dvoru mogao se mjeriti sa Bermekidima. Imao je tako važnu ulogu u slučaju „mihnetul-Qur'an“, da neki misle da je upravo on bio i utemeljitelj ideje o stvorenosti Kur'ana, što, kako smo vidjeli, nije utemeljeno. U svakom slučaju, strogost abasidskih vlasti išla je dotle da su protivnike rečene ideje izlagali zlostavljanjima i njima su punili zatvore. Tako je bičevan čak i Ahmed ibn Hanbel, koji je ustrajavao na odbrani vlastitog uvjerenja!

 

Za Vasikove vlasti ubijen je Ahmed ibn Nasr Huza'i, a mučenjima je podvrgnut Šafi'ijev učenik, Jusuf ibn Jahja Burejti, a potom bačen u tamnicu u Egiptu. Jakubi u vezi s ovom pojavom prenosi zanimljivu pripovijest: „Imperator Bizanta pisao je abasidskom halifi Vasiku, obavještavajući ga da kod sebe ima mnogo zarobljenih muslimana i da ih je za određenu otkupninu spreman osloboditi. Vasik prihvati taj prijedlog i posla izaslanstvo na granicu. Halifini predstavnici preuzeše zarobljenike pa ih onda započeše ispitivati o vjerovanju u stvorenost Kur'ana.

 

Puštali su one koji bi to potvrdili, dajući im i nešto novca, dok su ostale zadržavali.“ Ovakva strogost izazvala je netrpeljivost naroda prema mutezilitima te je Mutevekkil zato dolaskom na vlast bio prisiljen preduzeti određene mjere protiv njih, što je naposljetku dovelo do ukidanja „mihnetul-Qur'ana“. Međutim, ovakve rasprave ni time nisu bile okončane. Historija bilježi da su bile prisutne u islamskom društvu još dugo vremena. Čisti Imami, čija je obaveza bila da baštine i čuvaju izvorna islamska vjerovanja, pokazivali su ravnodušnost prema ovakvim raspravama i intelektualnim sporovima. Oni su ukazivali na vjerovanja koja su smatrali zabludom kao i na ona koja su smatrali ispravnim te su, zauzevši načelan i uputiteljski stav, odvraćali muslimane od upuštanja u ovakve beskorisne rasprave i prepirke. Rejjan ibn Salt pitao je Imama Ridu: „Kakav je vaš stav u pogledu Kur'ana?“ Imam je odgovorio: „Kur'an je Riječ Božija. I to je sve! Ne idite u raspravama dalje od toga, kako ne biste zalutali!“ Ono što se od Imama Hadija prenosi u vezi s ovim pitanjima predstavljeno je u jednom srazmjerno opširnom kazivanju. Na upit nekog svoga sljedbenika iz Bagdada, Imam je odgovorio: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Sačuvao Allah i nas i tebe od upadanja u ovakvu smutnju, jer će nam tako darovati najveću blagodat.

U suprotnom, propali bismo i bili bismo izgubljeni. Smatram kako je rasprava o Kur'anu, o tome da li je stvoren ili vječan, novotarija u kojoj podjednako učestvuju i onaj ko pita i onaj ko odgovara. Jer, pitalac pita o stvari koje nije dostojan, a onaj koji odgovara upušta se u nešto što je iznad njegovih sposobnosti. Nema stvoritelja, osim Boga, i osim Njega, svi su stvorenja. A Kur'an je Riječ Božija, i ti mu sam ne daji nikakva druga svojstva i imena, inače ćeš se tako svrstati među zalutale. Neka Bog i nas i vas uvrsti među one koji su potvrda Njegovih riječi: ...Za one koji se Gospodara svoga budu bojali kada ih niko ne vidi, i koji od Časa oživljenja budu strepjeli. (Al-Anbija, 49)

 

Ovakav odnos Imama bio je razlogom da se njegovi sljedbenici drže podalje od takvih rasprava i da se sačuvaju od novotarija i zablude. Imam Hadi je živio u razdoblju halifinih pritisaka i progona, pa zato nije imao dovoljno prostora i slobode za kulturno djelovanje, za razliku od povoljnog ozračja kakvo je vladalo u vrijeme Imama Bakira i Imama Sadika. On se i u tako nepovoljnim prilikama bavio određenim kulturno-prosvjetnim djelovanjem, naročito posredstvom učešća u raspravama, odgovaranjem na pisma svojih sljedbenika i rješavanjem njihovih sumnji i nedoumica. Pored toga, uspio je odgojiti i brojne značajne muhadise i velikane misli i podučiti ih islamskim znanjima i učenjima, koje su onda oni prenijeli narednim naraštajima. Šejh Tusi, čuveni islamski učenjak, smatra da je Imam imao 185 učenika u različitim disciplinama islamskih znanosti. Među njih spadaju i blistave ličnosti i izuzetna imena znanosti i duhovnosti, poput Fadla ibn Šazana, Husejna ibn Saida Ahvazija, Ejuba ibn Nuha, Ebu Alija (Hasana ibn Rašida) Hasana ibn Alija Nasira Kebira, Abdulazima Husejnija (sahranjenog u Reju) i Osmana ibn Saida Ahvazija. Neki od njih ostavili su iza sebe vrijedna djela iz različitih islamskih znanosti, a u literaturi ridžala (znanosti o prenosiocima hadisa i značajnim ličnostima) kazano je podosta o njihovim djelima i njihovom kulturno-prosvjetnom bavljenju. Iako je Imam Hadi živio u Samari pod strogom prismotrom i nadzorom te bio izložen različitim nedaćama i ograničenjima, nije nikada pokazao ni najmanju slabost pred nasilnicima i tlačiteljima.

 

Sigurno je da su im produhovljena Imamova ličnost i njegov društveni ugled i položaj teško padali. Njegov odbojni odnos prema halifama i odbijanje saradnje s njima izazivali su kod njih brigu i bojazan. Zbog toga su smaknuće Imama smatrali jedinim načinom da se oslobode pritiska i straha od gubljenja vlasti. Tako ni Imam Hadi, kao ni njegovi prethodnici, nije umro prirodnom smrću. Otrovan je za vladavine Mu'tazza, u mjesecu Redžebu 254. godine po Hidžri, i sahranjen u svojoj kući u Samari.