ČETVRTI IMAM, ALI SEDŽAD, s.a

 

Poznat kao Zejnul-Abidin i Sedžad, sin je trećeg imama Ehli-bejta, Husejna ibn Alija, mir neka je na nj, i njegove žene Šahrbanu. Imam Sedžad, mir neka je s njim, rođen je 38. godine po Hidžri u Medini, (Muhammed ibn Jakub Kulejni, Usulul-Kafi, priredio Ali Akbar Al-Ghafari, MektebetulSaduk, Teheran 1381, sv. 1, str. 467; Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 253; Fadl ibn Hasan Tabrisi, I'lami al-vari bi i'lami al-huda, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, str. 256, Hasan ibn Muhammed ibn Hasan Komi, Tarih-e Kom, prijevod Hasan ibn Hasan ibn Ali Komi, Entesharat-e Tus, Teheran, 1361, str. 196. U pogledu imena majke Četvrtog Imama postoje razilaženja, pa je hroničari, osim pod imenom Šahrbanu, spominju i pod još dvanaest imena, od kojih su neka: Šahi Zanan, Džahani Šah, Šahrnaz, Džahani Banuje, Hule, Silafa... Radi više obavijesti pogledati Sejjid Džafer Šehidi, Zendegani Ali ibn Husejn, Daneshgah-e Melli Iran, Teheran, sv. 1, str. 403-416.) gdje je i proveo djetinjstvo. (Šejh Mufid, Isto, str. 253; Allame Tabrisi, Tadžul-mevalid, Mektebu basireti, Kom, 1363, str. 80; Kulejni, Isto, str. 466; Sabt Ibn Dževzi, Tezkiratul-havas, str. 167.)

 

Dvije prve godine njegovog života poklapaju se s vlašću njegovog djeda Imama Alija, mir neka je s njim, dok je narednih deset godina bilo razdoblje imameta njegovog amidže Hasana Mudžtebe, mir neka je na nj, koji je za to vrijeme, u trajanju od šest mjeseci, bio i halifa islamskog svijeta. Nakon šehadeta Imama Mudžtebe, mir neka je na nj, 50. godine po Hidžri, deset narednih godina, koliko je trajao imamet Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, Imam Sedžad proveo je uz svoga oca. U mjesecu Muharemu 61. godine po Hidžri našao se na Kerbeli i ondje bio svjedokom očevog šehadeta.

Nakon tragedije na Kerbeli, dakle, pošto je preuzeo ulogu imama, bio je sa ostalim zarobljenicima iz Husejnovog logora sproveden u Kufu i Šam i tokom tog putovanja bio je staratelj i oslonac zarobljenika u svim njihovim stradanjima i patnjama. Tokom ovog putovanja svojim vatrenim govorima raskrinkavao je Jezidovu vlast. Nakon izlaska iz Šama nastanio se u Medini, gdje je 94. ili 95. hidžretske godine dosegao šehadet. Sahranjen je na čuvenom greblju Bakije, pokraj svoga amidže Imama Hasana, mir neka je s njim.

 

Imam Ali ibn Husejn bio je savremenik sa sljedećim halifama:

 

Jezid ibn Muavija (61-64. h.g.);

(U zagradi je period vladavine svakog od navedenih halifa.)

 

Abdullah ibn Zubejr (61-73. h.g.);

(Abdullah ibn Zubejr bio je jedan od onih koji nisu dali prisegu Jezidu. Nakon Muavijine smrti, malo prije nego što je Imam Husejn, mir neka je s njim, krenuo iz Mekke, stigao je u taj grad i dao se u političke aktivnosti. Pošto nakon smrti Imama Husejna nije imao dostojnog takmaca, proglasio se u Hidžazu halifom. Jezid ga do kraja svoga života nije uspio poraziti. Nakon Jezidove smrti, Abdullah je svoju vlast proširio iz Hidžaza na Irak, Egipat i istočne dijelove islamskog svijeta, tako da se vlast Jezidovih nasljednika svela na Šam. Prema tome, u razdoblju od 61. do 73. godine islamskim svijetom uporedo su vladala dvojica halifa, ali nakon što je Abdullah ibn Zubejr poražen i ubijen od strane Abdul-melika ibn Mervana, hilafet se u cijelosti našao u rukama Mervanovih potomaka.)

 

Muavija ibn Jezid (nekoliko mjeseci tokom 64. h.g.);

Mervan ibn Hakem (devet mjeseci tokom 65. h.g.);

Abdulmelik ibn Mervan (65-76. h.g.); i

Velid ibn Abdulmelik (76- 96. h.g.).

 

Nažalost, među narodom se često Četvrti Imam naziva i 'bolesni Imam', a takav nadimak nam u svijest priziva slabašnu i nemoćnu osobu, blijedog, iznemoglog i melanholičnog čovjeka. To, međutim, nipošto ne odgovara istini. Naime, četvrti Imam bio je bolestan samo onih nekoliko dana na Kerbeli, nakon čega je ozdravio i narednih trideset i pet godina bio je, poput ostalih Imama, odličnog zdravlja i tjelesnog stanja. Nema sumnje da je Imamova bolest prilikom tragičnih događaja na Kerbeli bila osobita Božija pomoć, jer Imam usljed bolesti nije bio obavezan stupiti u borbu (Mesudi, Isto, str. 167; Ibn Dževzi, Isto, str. 324.) te je tako njegov sveti život bio zaštićen od Jezidovih plaćenika.

 

Da Imam tada nije bio bolestan, morao bi učestvovati u džihadu protiv Jezidove vojske, a onda bi, poput ostalih sinova i prijatelja svoga oca, i on postao šehidom, čime bi bilo ugašeno svjetlo Upute.

Sabit ibnul-Dževzi piše: „Ali ibn Husejn nije ubijen, jer je bio bolestan.“

 

A Muhammed ibn Sa'd bilježi:

„Desetog Muharema Ali ibn Husejn, koji se nalazio uz svoga oca, imao je dvadeset i četiri godine, tako da su neutemeljene tvrdnje kako je tada bio još golobrado dijete. Međutim, toga dana on je bio bolestan i zato nije učestvovao u boju.“

(Ibn Dževzi, Isto, str. 324)

 

Ibn Sa'd nas također izvještava:

„Nakon ubistva Husejna ibn Alija, Šimr otiđe k Aliju ibn Husejnu, koji je bolestan ležao u postelji, i reče: 'Ubijte ovoga!' Jedan od njegovih pratilaca reče: 'Slava Bogu! Zar da ubijemo bolesnog mladića koji nije učestvovao u bici?!' Uto stiže Omer ibn Sa'd i reče: 'Ne dirajte ove žene i tog mladića!" (Al-tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 221.)

 

Šejh Mufid prenosi od Hamida ibn Muslima, jednog od Jezidovih vojnika:

„Na dan Ašure ušli smo u šator Alija ibn Husejna. On bijaše teško bolestan i ležao je u postelji. Šimr stiže sa skupinom pješaka pa ga upitaše: 'Hoćemo li ubiti i ovog bolesnika?' Tada rekoh: 'Slava Bogu! Zar ubijate i djecu?! Ovo je dječak, a bolest ga je oborila s nogu."

(Hamid ibn Muslim je nazvao hazreti Sedžada (koji bijaše omršavio i oslabio) dječakom vjerovatno s ciljem izazivanja samilosti, ili je možda kasnije događaje opisivao na ovaj način kako bi kod sljedbenika Ehli-bejta oprao barem dio svoga grijeha. )

Govorio sam tako sve dok ih ne odvratih od nakane da ga ubiju. Tada stiže i Omer ibn Sa'd. Žene su plakale i naricale. On reče svojim ljudima: 'Neka niko od vas ne ulazi u šatore ovih žena i nemojte dirati tog mladića!"

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebet basiret, str. 242; Ibn Džerir Taberi, Tarihul-umim vel-muluk, Darul-kamusil-hadis, Bejrut, sv. 6, str. 260.; Ahtab Havarizmi, Isto, sv. 2, str. 38.)

 

Kao što se da primijetiti, bolest Četvrtog Imama bila je Božija blagodat posredstvom koje mu je spašen život, ali to niukoliko ne ukazuje na njegovu duhovnu slabost ili nemoć pred neprijateljem. Ne samo da je u tako teškim uvjetima Imam bio utjeha i oslonac zarobljenicima, već se i prema neprijatelju ophodio hrabro i odvažno, o čemu svjedoče i njegovi vatreni govori i obraćanja u Kufi i Šamu. Nakon što su zarobljenici dovedeni u Kufu, Imam je tako oštro razgovarao sa Abdullahom ibn Zijadom na skupu koji je ovaj pripremio da je Abdullah, kako smo to ranije vidjeli, silno rasrđen, bio naredio da Imama pogube.

 

Kako je već ukazano, Imam Sedžad prisustvovao je stradanju na Kerbeli, a nakon šehadeta svoga oca Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, bio je na čelu preživjelih iz Husejnove porodice i preuzeo je obavezu pronošenja poruke njegovog ustanka. Kroz svoje govore i obraćanja on je razotkrivao prljavo lice emevijske vlasti i uticao je na buđenje svijesti u javnosti u vezi s dešavanjima na Kerbeli. Da preživjeli Imama Husejna nisu osvješćivali i budili narod, nema sumnje da bi neprijatelji islama i sluge tadašnjih moćnika uspjeli izbrisati iz historije ovaj veliki ustanak i vječni pokret ili ga prikazati u krivom svjetlu. Propaganda emevijskih vlasti protiv Poslanikove porodice bila je široka i obuhvatna.

Međutim, zauzimanje Imama Sedžada i ostalih preživjelih članova porodice prvaka šehida, mir neka je s njim, u vrijeme njihovog sužanjstva, kada su im Jezidova glupost i golema mržnja dali priliku za to, nije Husejnovim neprijateljima pružilo mogućnost da iskrivljavaju činjenice i šire laži. S obzirom na okolnost da smo u poglavlju o životu Imama Husejna, mir neka je s njim, prilično opširno govorili o propagandnom djelovanju Četvrtog Imama, ovdje ćemo se zadovoljiti onim što smo već kazali.

 

Na temelju podjele razdoblja imameta na četiri dionice nakon smrti Poslanika islama, o čemu smo govorili u poglavlju o životu Imama Alija, mir neka je s njim, život Imama Sedžada odvijao se u okviru četvrte dionice. Njene karakteristike su bile gubitak nade u mogućnost oružane pobjede pokreta, djelatno nastojanje da se dugoročno oblikuju pretpostavke za uspostavu islamske vlasti od strane Poslanikove porodice, priprema uvjeta za ostvarenje tog cilja kroz kulturni rad i odgoj odgovarajućih osoba, očuvanje izvorne islamske misli te ukazivanje na novotarije i zablude.

Nije potrebno posebno naglašavati da su žalobni događaji sa Kerbele vrlo brzo zadali snažan udarac sljedbenicima Ehli-bejta. Odgovori na vijest o ovim događajima u cijelom tadašnjem islamskom svijetu, posebno u Iraku i Hidžazu, označili su strah i zebnju. Naime, postalo je očito da se Jezid, koji je spreman ići toliko daleko da pobije Poslanikove potomke, poštovane i ugledne u čitavom islamskom svijetu, i da uzme u roblje njihove žene i djecu, neće prezati ni od kakvog zločina kako bi učvrstio svoju vlast.

(Zarobljavanje žena i djece kao i nošenje glava šehida od grada do grada imali su zasigurno za cilj izazvati strah među narodom i osujetiti svaki otpor.)

 

 

Taj strah i zebnja, naročito primjetni u Kufi i Medini, dodatno su osnaženi nakon tragedije Medinjana i okrutnog gušenja njihovog pokreta od strane Jezidovih snaga u mjesecu Zul-hidždži 63. h.g. Na područjima pod jakim uticajem Poslanikove porodice, posebno u Hidžazu i Iraku, zavladala je šutnja. Sljedbenici Imama ubrajani su u neprijatelje Emevija, te su se osjećali slabim i bespomoćnim, a njihova organiziranost i poredak posve su se raspali. Ukazujući na to neugodno stanje, Imam Sedžad je izjavio: „U cijeloj Mekki i Medini nema ni dvadeset ljudi koji nas vole.“

 

Čuveni historičar Mesudi ističe:

„Ali ibn Husejn preuzeo je imamet u tajnosti i uz strogu tekiju u teškim vremenima.“

 

Imam Sadik, mir neka je na nj, kazao je o ovim žalosnim i neugodnim prilikama:

„Nakon šehadeta Husejna ibn Alija, mir neka je s njim, ljudi su napustili vjeru [u izuzetnost Poslanikove porodice], osim trojice: Ebu Halida Kabulija, Jahje ibn Ummi Tavila i Džabira ibn Mut'ima.“

Uz njih su kasnije pristali još neki, tako da je broj sljedbenika porastao.

Jahja ibn Ummi Tavil ušao je u Poslanikovu džamiju u Medini i ovako se obratio ljudima:

„Mi smo vam suprotstavljeni i poričemo vaš put i vjerovanje. Između vas i nas postojaće uvijek neprijateljstvo i otvoreni sukob...“ Ne treba ni napominjati da su u takvim uvjetima ovako otvoreno i odlučno mogli nastupati samo rijetki ljudi, koji nisu marili za vlastiti život, poput Jahje ibn Ummi Tavila, koji je bio spreman izložiti se svakoj opasnosti.

Zato je Hadžadž ibn Jusuf, optužujući Jahju za privrženost i ljubav prema Imamu Aliju, mir neka je s njim, dao da mu se odsijeku ruke i noge i umorio ga je groznom smrću.

(Šejh Tusi, Ihtijaru ma'rifetir-ridžal, str. 123.)

 

Fadl ibn Šazan, jedan od najistaknutijih učenjaka i muhadisa sredine 3. hidžretskog stoljeća i učenik trojice ehlibejtskih imama, Dževada, Hadija i Askerija, mir neka je sa svima njima, kaže:

„Na početku imameta Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, slijedilo ga je tek nekoliko osoba: Muhammed ibn Džabir ibn Mut'im, Jahja ibn Ummi Tavil i Ebu Halid Kabuli.“ (Šejh Tusi, Isto, str. 115)

 

Razdoblje imameta hazreti Sedždada poklapa se sa vlašću jednog od najmračnijih poredaka u povijesti islama. Premda je još prije njegovog vremena islamska vlast zastranila i pretvorila se u tlačiteljski i sebičan režim, vrijeme u kojem je djelovao Četvrti Imam od pređašnjih vremena razlikuje se po tome što su vlastodršci sada otvoreno i bez nastojanja da to prikriju skrnavili islamske svetinje, te sasvim otvoreno zanemarivali načela islama, a niko nije pritom imao hrabrosti za bilo kakav vid otpora. Veći dio imameta hazreti Sedžada poklapa se sa hilafetom Abdul-Melika ibn Mervana, čija je vladavina trajala dvadeset i jednu godinu. Historičari Abdul-Melika opisuju kao lukavog, opreznog, pronicljivog, učenog i oštroumnog čovjeka. Autor Al-Fahrija piše: „Abdul-Melik je bio uman, pametan, učen, obrazovan, bistar, izvanredan političar i pronicljiv čovjek.“

(Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 520)

 

Hindušah bilježi:

„Bio je to pametan, vrlinama obdaren, rječit i učen čovjek, upućen u znanost, predaje i pjesništvo, dobrog znanja i ispravnog razmišljanja.“ (Ibn Takteka, Al-Fakhri, Darul-Sadr, Bejrut, 1386, str. 122-124)

 

Prije nego što se domogao vlasti, Abdul-Melik je ubrajan među medinske fakihe, bio je poznat po svojoj skrušenosti, ibadetu i vjerskom usmjerenju. Vrijeme je provodio u džamiji u Medini, predan ibadetu te je tako stekao i nadimak Hamametul-mesdžid, odnosno „džamijski golub“. Kažu da je u trenucima smrti njegovog oca Mervana, dakle u trenucima kada mu je pripao hilafet, zatečen kako uči Kur'an, pa kada je čuo tu vijest, zatvorio je Kur'an i rekao: „A sada se ja i ti rastajemo!“

(Sujuti, Isto, str. 217; Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ebul-Abbas Al-Muberid, Al-Kamil fil-lughat vel-adab, Dari Kitabul-'ilmijje, Bejrut, 1985; sv. 2, str. 192; Hendušah, Isto, str. 76.)

 

I zaista se i jeste odvojio od Kur'ana te je, usljed oholosti koju mu je vlast donijela, posve promijenio svoje ponašanje, tako da se historičari s gorčinom sjećaju njegovih nedjela.

Sujuti i Ibn Asir pišu:

„Abdul-Melik je u historiji islama prvi koji je prekršio oprost dat ljudima. Ubio je Amra ibn Saida ibn Asa, nakon što mu je obećao sigurnost. On je prvi koji je ljudima zabranio da govore u prisustvu halife i prvi koji je sprječavao pozivanje na dobro. Dvije godine nakon poraza Abdullaha ibn Zubejra u Mekki (75. h.g.), Abdul-Melik je, putujući na Hadž, stigao u Medinu i, obraćajući se narodu, rekao sljedeće:

„Ja vam nisam onaj jadni halifa (Osman), nisam onaj popustljivi halifa (Muavija), niti sam onaj slabe pameti (Jezid). Ove ljude neću liječiti drugačije nego sabljom. Tražite od mene da budem bogobojazan, a sami niste takvi. Tako mi Boga, ko me od danas pa ubuduće bude pozivao na bogobojaznost, glavu ću mu odrubiti!“

 

Ovu posljednju rečenicu rekao je ciljajući na pojavu da su hatibi i imami džuma-namaza običavali započinjati učenje hutbe petkom riječima Itequllah (Bojte se Boga). Kada onaj ko se smatra Poslanikovim halifom, u Poslanikovom gradu i pored mjesta na kojem je Poslanik sahranjen govori ovako i napada na njegov sunnet, može se slutiti kakvo se tek ponašanje moglo očekivati od njegovih namjesnika u udaljenim oblastima.

 

Za vrijeme svoje duge vladavine Abdul-Melik je toliko provodio nasilje, smutnju i nepravdu da je svjetlo imana posve zamrlo u njegovom srcu. To je naprosto postao njegov način življenja, pa je tako jednom kazao Saidu ibn Musejjibu:

„Postao sam takav da me više ne raduje dobro koje učinim, niti sam žalostan zbog zla koje činim.“ Said ibn Musejjibu na to mu reče: „Onda je tvoje srce potpuno mrtvo.“ (Ibn Takteka, Isto, str. 122; Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 521; Hendušah, Isto, str. 76.)

 

Abdul-Melik se najčešće družio sa ženom po imenu Ummi Derda. Jednom mu ona reče:

„O Zapovjedniče vjernika, čula sam da si nakon ibadeta pio vino?!“ On joj odgovori: „Ne samo vino, pio sam ljudske krvi!“ 

(Sujuti, Isto, str. 216.)

 

On, koji se nakon napada Jezidove vojske na Mekku radi obaranja Abdullaha ibn Zubejra utjecao Bogu od takvog čina i izražavao svoje gnušanje, nakon dolaska na vlast ne samo da je i sam nastavio s takvim nedjelima, već je zadužio krvnika kakav je bio Hadžadž da to obavi za njega. Ovaj je katapultom kamenovao Mesdžidul-Haram i Kabu.

(Sujuti, Isto, str. 217; Hendušah, Isto, str. 76.)

 

Po ugledu na njega, Abdul-Melikovi nasljednici u različitim područjima islamskog svijeta provodili su tlačiteljsku i nasilničku vladavinu, odnoseći se prema narodu grubo i krvoločno.

Mesudi piše:

„Abdul-Melik je bio sklon proljevanju krvi. Njegovi namjesnici poput Hadžadža, poglavara Iraka, Muhliba, poglavara Horasana, i Hišama ibn Ismaila, poglavara Medine, bili su također tlačitelji i nemilosrdni poput njega.“ (Mesudi, Murudžul-zeheb, sv. 3, str. 91)

 

Upravitelj Medine Hišam ibn Ismail bio je tako strog prema narodu i toliko je tlačio Poslanikovu porodicu da je Velid, kada je nakon očeve smrti preuzeo vlast, bio primoran da ga smijeni. Ipak, gori od svih bio je Hadžadž, čiji su zločini dobro poznati u historiji islama. Nakon što je porazio Ibn Zubejra, Abdul-Melik ga je na dvije godine postavio za svoga namjesnika u Hidžazu (Mekki, Medini i Taifu).

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 27-29; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 220)

 

Hadžadž je u Medini dao pogubiti skupinu ashaba, među kojima su bili Džabir ibn Abdullah Ensari, Enes ibn Malik, Sehl ibn Sa'idi i još neki, pod optužbom da su oni Osmanove ubice!

(Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 18. Ibn Asir kaže: „Odnosio se prema njima isto kao i prema zimmijama.“ (Ibn Asir, Al-Kamilu fit-tarih, Bejrut, Daru Sadir, 1399. h.g, sv. 4, str. 359.))

 

Napuštajući Medinu, kazao je:

„Zahvaljujem Bogu što me izvodi iz ovog truhlog grada. Ovaj grad gori je od bilo kog drugog, a njegovi ljudi su izdajnički i buntovnički raspoloženi prema Zapovjedniku vjernika. Da mi on nije naredio drugačije, sravnio bih ovaj grad sa zemljom. U njemu nema ničega, osim komada drveta koje nazivaju Poslanikovim minberom i šake truhlih kostiju, koje nazivaju Poslanikovim grobom!“

(Ibn Asir, Isto, sv. 4, str. 359; Sejjid Džafer Šehidi, Tarih-e tahlili eslam ta pajane amavijan, Merkez-e nashr-e daneshgahi, Teheran 1365, str. 182. Od Boga molimo oprost što prenosimo ovakve gnusne riječi, a činimo to tek zato kako bismo čitaocima dali do znanja o kakvim osobama ovdje govorimo.)

 

 Pošto je Hadžadž potčinio Mekku i Medinu, Abdul-Melik je shvatio da samo on može smiriti i Irak, te mu je 75. h.g. povjerio vlast nad Irakom (Kufom i Basrom). Hadžadž u Kufu nije došao onako kako je uobičajeno za halifinog namjesnika, nego je u grad stigao zakrinkan. Ušao je u mesdžid, probio se kroz narod i ispeo se na minber, a onda je neko vrijeme sjedio na minberu ništa ne govoreći. Ljudi se počeše sašaptavati, pitajući se o kome se radi. Neko predloži da ga kamenuju zbog takvog postupka, ali ljudi ipak odlučiše da sačekaju i vide šta će se desiti. Kad se žamor u mesdžidu utiša, Hadžadž skide krinku i poče govor ovim riječima:

 

„O narode Kufe, vidim ovdje glave koje su poput zrelog voća prispjelog za branje i koje treba da budu odvojene od tijela, a ja sam onaj ko će to obaviti. Vidim ovdje turbane i brade s kojih kao da kaplje krv...“

Onda je nastavio svoj prijeteći govor i uplašio je ljude tako da iz ruku onoga koji ga je htio kamenovati ispade kamenje, a da ovaj nije bio ni svjestan toga.

(Ebul-Abbas Al-Muberid, Al-Kamil fil-lughat vel-adab, Dari Kitabul-'ilmijje, Bejrut 1985, sv. 2, str. 32)

 

Na sličan način Hadžadž se ponio i stigavši u Basru.

Ibn Kutejba Dinvari ovako opisuje Hadžadžov dolazak u Basru:

„Hadžadž se u Basru zaputi sa dvije hiljade vojnika iz Šama, te u pratnji još četiri hiljade vojnika iz drugih krajeva. Stigavši do Basre, povede sa sobom u grad njih dvije hiljade i odluči ući baš u vrijeme džuma-namaza. Svojoj pratnji naredi da opkole džamiju i pored svake od džamijskih kapija, a bilo ih je osamnaest, postavi po stotinu ljudi sa sabljama sakrivenim pod odjećom i naredi im: 'Začujete li u džamiji kakvu galamu, svakog ko pokuša izaći napolje posijecite, i to tako da mu se glava otkotrlja napolje, a tijelo da mu ostane unutra!'

Njegovi ljudi stadoše uz vrata, čekajući. Hadžadž onda uđe u džamiju u pratnji dvije stotine ljudi, stotinu ispred i stotinu iza njega, koji su pod odjećom nosili sablje. Sam je, također, imao sakrivenu sablju.

Hadžadž reče svojim ljudima: 'Kad uđemo u džamiju, održat ću govor, a oni će me početi gađati kamenicama. Kada vidite da sam skinuo turban i stavio ga na koljena, isučite sablje i započnite sjeći ljude!'

S takvom nakanom Hadžadž se u vrijeme namaza ispe na mimber i, između ostalog, izgovori:

'Zapovjednik vjernika (Abdul-Melik) ovlastio me da vladam u vašem gradu i da dijelim među vama bejtul-mal. Naredio mi je da se odazovem na vapaj potlačenog i da se osvetim tlačitelju, da cijenim dobročinitelje i da kaznim one koji zlo čine... Šaljući me ovamo, halifa mi je dao dvije sablje: sablju milosti i sablju srdžbe i kazne. Sablju milosti putem sam izgubio, ali sablja kazne, evo, u mojoj je ruci!'

Tada ga narod poče gađati kamenicama. On tada skide turban s glave i stavi ga na koljena, a njegovi ljudi stadoše bez oklijevanja sjeći ljude. Kad shvatiše šta se dešava, ljudi nagrnuše na kapije džamije, ali ko god bi zakoračio napolje, glava bi mu bila odrubljena. Tako su bjegunci bili primorani da se vrate natrag u džamiju, a ondje su ginuli tako da se potok krvi iz džamije slijevao ka bazaru.“

 

Na taj način je Hadžadž širom Iraka uspostavio strahovladu, pogubivši masu uglednih, pobožnih i nedužnih ljudi. U srca ljudi bijaše posijao strah koji je obuhvatio ne samo Irak već i cijeli Huzistan i istok.

 

Čuveni historičar Mesudi piše:

„Hadžadž je vladao dvadeset godina i broj onih koji su za to vrijeme stradali od njegovog okrutne sablje popeo se na stotinu i dvadeset hiljada ljudi! Tu nisu uračunati oni koji su, sukobljavajući se s njim, bili pogubljeni od njegovih vojnika.“

 

U trenutku Hadžadžove smrti, u njegovom poznatom zatvoru, na čiji sami spomen bi ljudi počeli drhtati od straha, nalazilo se pedeset hiljada muškaraca i trideset hiljada žena, zatvorenih zajedno. Sedamnaest hiljada njih bili su goli i bosi. Njegov zatvor nije imao krova, tako da su zatvorenici ljeti bili izloženi vrućinama, a zimi kiši i studeni.

(Mesudi, Murudžul-zeheb, sv. 3, str. 166-167.)

 

Nakon Abdul-Melikove smrti hilafet je pripao njegovom sinu Velidu. Neki historičari pohvalno govore o Velidu i daju mu prednost u odnosu na njegovog oca Abdul-Melika, djeda Mervana i brojne druge halife. Naime, nijedan od emevijskih halifa, izuzmemo li Omera ibn Abdul-Aziza, nije za svoje vladavine učinio toliko stvari od općeg dobra i toliko dobrih djela, kao Velid. On je za svoje vladavine nastojao graditi i popravljati džamije i druge bogomolje, a bodrio je svoje namjesnike da i sami isto čine.

 

Historičari kažu:

Velid je izgradio Veliku džamiju u Damasku i proširio je Poslanikovu džamiju i Mesdžidul-Aksa. Po njegovoj naredbi, izgrađena je džamija u svakom gradu koji nije imao mjesto za skupno obavljanje namaza. Također, osnovao je brojne postaje i tvrđave u svrhu odbrane granica islamske teritorije, izgradio je brojne puteve, dao je da se u raznim krajevima islamskog svijeta iskopaju bunarevi, osnivao je škole i bolnice, dokinuo je nepripremljeno dijeljenje milostinje i pomoći sirotinji, pa je ustanovio određeni iznos iz bejtul-mala koji je dodjeljivan bolesnim, siromašnim i potrebitim u zemlji.

Ustanovio je prihvatilišta za slijepe i nemoćne, zbrinuo je leprozne i odredio da se o njima brinu liječnici i njegovatelji, te je naredio da se za takve osigura ishrana i njega. Također, osnovao je sirotišta u kojima su djeca bez roditeljskog staranja i siročad imala osiguran boravak, odgoj i obrazovanje. Većinu svoga vremena provodio je lično obilazeći gradove i bazare i nadzirao je kretanje cijena robe.

(Sejjid Amir Ali, Muhtaserut-tarihul-'arab, Bejrut 1967, str. 123; pogledati i Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 36)

 

Pored ovih svijetlih, očevidnih činjenja, Velid je u životu imao i loših postupanja te sasvim očitih zabluda, koje ne trebaju ostati nespomenute. Kako historičari prenose, Velid je bio nasilničke i tlačiteljske naravi. Otac i majka su ga u djetinjstvu odgajali udovoljavajući svim njegovim željama i ničim ga ne ograničavajući, te je stoga odrastao u prilično neuljuđenu neobrazovanu ličnost. (Sujuti, Isto, str. 223-224)

 

Velid nije poznavao arapsku gramatiku i književnost i nikad u životu nije valjano savladao pravila arapskog jezika, pa su njegovi govori zvučali gramatički i stilski rogobatno. Na jednom skupu kod svoga oca, prilikom razgovora s nekim Arapom, pogrešno je izgovarao i najjednostavnije rečenice. Otac ga je radi toga prekorio riječima:

„Onaj ko ne poznaje kako valja jezik Arapa ne može vladati njima!“

Velid se nakon toga šest mjeseci posvetio učenju arapske gramatike pod nadzorom nekolicine vrsnih jezikoslovaca, ali na kraju je s gramatikom stajao još lošije nego prije. (Ibn Asir, Isto, sv. 5, str.11; Ibn Takteka, Isto, str. 127)

 

Možda jedan od razloga njegovog istrajavanja na širenju znanja i nauke leži upravo u činjenici što je, svjestan da je sam prilično neobrazovan, htio na taj način prikriti svoju slabost. Velid je vlast nad životom muslimana povjerio emirima, namjesnicima i zapovjednicima, koji su važili za kvarne i zločinu sklone osobe i koji su narodu nanijeli mnogo jada.

Jedan od njegovih službenika bio je i Hadždadž ibn Jusuf, kojeg je nakon Abdul-Melikove smrti zadržao u svojoj službi. U to vrijeme Šam se nalazio pod izravnim Velidovim nadzorom, u Iraku je vladao Hadžadž, u Hidžazu Osman ibn Habara, u Egiptu Kura ibn Šerik, a svaki od njih bio je poznat kao tlačitelj. Omer ibn Abdul-Aziz (Velidov bratić) bio je toliko odan poštenju i pravednosti da je u vezi s vlašću nekolicine ovih namjesnika izjavio:

„Zemlja je puna nasilja i tlačenja. O Bože, izbavi narod iz ove nesreće!“

(Ibn Asir, Isto, sv. 5, str. 11.)

 

Možda je upravo zbog ovakve nepravde vladara, potlačenosti i bespomoćnosti muslimana Imam Sedžad, mir neka je na nj, u jednom svom kazivanju ljude podijelio u šest skupina. Kazao je da običan svijet nalikuje ovcama koje žive između lava, vuka, lisice, psa i svinje, a svaki od njih želi njihovu kožu, meso i kosti.

(Saduk, Al-Khisal, Menšuratul- džema'til-muderrisin, Kom 1403, str. 339.)

 

Pošto smo donekle objasnili političke prilike u doba hazreti Sedžada, mnogo bolje ćemo shvatiti zašto Imam nije dizao ustanak. Naime, s obzirom na strah i bezvoljnost koji su vladali u društvu te strogi nadzor i uhođenje uspostavljene od strane emevijske vlasti, svaki oružani pokret bio je osuđen na poraz. Niti najmanji pokret, uostalom, nije mogao proći nezapaženo od doušnika emevijske vlasti.

Tako je jednom prilikom uhoda iz Medine obavijestio Abdul-Melika:

„Ali ibn Husejn imao je robinju, pa ju je oslobodio, a potom se vjenčao njome.“

Abdul-Melik je poslao Imamu pismo u kojem mu prigovara zbog ovog čina i zamjera mu što se nije oženio nevjestom plemenitog roda, nekom iz plemena Kurejšija. Imam mu je u odgovoru napisao: „Nema nikoga ko bi bio veći i plemenitiji od Poslanika Božijeg, pa je on oženio svoju oslobođenu robinju. Bog islamom uzvisi sve što je bilo nisko, svaki nedostatak pretvori u savršenstvo i svaku mahanu u vrlinu. Nijedan musliman nije nizak, i ne postoji niskost, osim niskosti neznaboštva!“

(Muhammed ibn Jakub Kulejni, Usulul-Kafi, priredio Ali Akbar Al-Ghafari, Mektebetul-Saduk, Teheran 1381, sv. 5, str. 344; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5 str. 214; Medžlisi, Biharul-anvar, sv. 46, str. 105; Ibn Kutejba Dinvari, 'Ujunul-akhbar, Kairo, sv. 4, str. 8)

 

Abdul-Melik je na ovaj način htio upozoriti Imama da ima uvid u sve što ovaj čini, pa čak i u njegove lične stvari i porodične odnose. Kako je onda u takvim prilikama bilo moguće započeti neki prekretnički pokret? Čini se da se Imam, upravo shvatajući te gorke i nepovoljne uvjete, obraća Bogu ovakvom dovom:

„Kako mnogo neprijatelja koji su isukali sablju neprijateljstva prema meni, naoštrili sječivo bodeža svojih za me,izoštrili vrhove mačeva svojih za me, izmiješali ubojite napitke svoje za me, usmjerili na me pravoletne strijele svoje, spriječili poglede svoje da ne skrenu naspram mene i tajno misle o tome da me posjete s nečim mrskim i natjeraju da progutam žučninu njihovu!

Zato si pogledao, Bože moj, na slabost moju u nošenju tovara teških, nesposobnost moju da zadobijem pobjedu nad onim koji smjera zaratiti protiv mene, i osamljenost moju naspram brojnosti velike onoga koji mi je neprijatelj i leži čekajući na me s nevoljom o kojoj mislio nisam. I krenuo si odmah da mi pomogneš i osnažio si leđa moja snagom Svojom!“ 

(Sahifa Sedžadija, dova br. 49)

 

Iz dosada kazanog shvatamo da se Četvrti Imam našao nakon Kerbele na teškoj razdjelnici puteva. Mogao je među svojim pristalicama i poklonicima potaknuti osjećanja i uzbuniti ih, što je čovjeku poput njega bilo lahko učiniti, te tako otpočeti odlučan i odvažan pokret, razviti zastavu suprotstavljanja i započeti burna dešavanja. Ali, s obzirom da neophodni uvjeti za opstanak jednog temeljitog pokreta nisu bili zadovoljeni, plamen bi se brzo ugasio i Emevijama bi se pružilo dovoljno prostora za vojno i političko djelovanje. Ili, mogao je usmjeravati bujicu osjećanja, odnosno pripremiti preduvjete, osigurati ideju vodilju i glavne činioce potrebne za ostvarenje svoga velikog cilja: preporoda islama, preustroja islamskog društva i islamskog poretka. Tako bi pred neprijateljima zaštitio svoj i živote svojih brojnih pouzdanih prijatelja.

(Sejjid Ali Khamenei, Pishva-je sadik, Entesharat-e Sejjid Džemal, Teheran, str. 24. )

 

S ovog stanovišta treba posmatrati i nespremnost Četvrtog Imama da sarađuje sa ustanicima u Medini. Ustanak u Medini dogodio se 63. (ili 62.) godine po Hidžri i poznat je pod imenom Tragedija Harre. Ti događaji posljedica su ogorčenja i srdžbe naroda prema Jezidovoj vlasti nakon šehadeta Imama Husejna, mir neka je s njim. Narod je bio gnjevan u Medini, sjedištu Poslanikove porodice, ashaba i tabiina. Njen namjesnik, Osman ibn Muhammed ibn Ebu Sufjan, koji nezrelošću, neotesanošću i ohološću nije nimalo zaostajao za Jezidom, poslao je − po Jezidovom nalogu − skupinu medinskih prvaka u Damask da izbliza upoznaju mladog halifu, a onda, po povratku, da smire narod i navedu ga na pokornost vlastima. Shodno tom planu, Osman je izaslanstvo, koje su činili Munzir ibn Zubejr ibn Avvam, Abdullah ibn Ebu Amr Mahzumi, Abdullah ibn Hanzala Gasilul-Melaik i još nekolicina uglednih pojedinaca iz Medine, poslao Jezidu u Damask.

Kako je to već ranije primijećeno, Jezid nije imao islamskog odgoja, a ni savjetnika koji bi ga uputio da se pred ovim izaslanstvom barem pristojno ponaša, a nije bio sposoban ni rasuđivati poput svoga oca, koji je znao da se onaj ko vlada u ime islama mora barem naizgled držati islamskih propisa. Tako se on nije ustručavao da i pred ovim izaslanstvom pije opojna pića, priređuje igre sa psima, gozbe i pijanke uz muziku i razvratno ponašanje.

 

Na svome dvoru primio ih je u punom sjaju, ukazao im je sve počasti i svakog je bogato darovao u vrijednosti od pedeset do sto hiljada dinara. Mislio je da će ga članovi ovog izaslanstva, primivši spomenuti novac i uz veličanstveni prijem u Zelenom dvorcu u Damasku, po povratku u Medinu hvaliti i veličati. Međutim, ne samo da ovaj susret s Medinjanima nije Jezidu donio nikakve koristi, nego su posljedice bila upravo suprotne.

 

Osim Munzira ibn Zubejra, koji je otišao u Basru, ovi izaslanici su se vratili u Medinu i ondje su narod koji se okupio da ih sasluša obavijestili:

„Vraćamo se od čovjeka koji nema vjere, koji pije opojna pića, svira tar i tamburu, igra se sa psima, na sijelima okuplja zabavljače i pjevačice da se uz njih razonodi, a noći provodi okružen lupežima i pokvarenjacima. Uzimamo vas za svjedoke da mi poričemo njegov hilafet.“

Ibn Hanzala reče:

„Vraćam se od čovjeka protiv koga ću se boriti makar me niko ne pomogao i makar se borio sam, uz podršku svojih sinova. Darovao me je i ukazao mi je poštovanje, ali njegov dar sam prihvatio samo zato da bih se tim novcem okoristio u borbi protiv njega.“

 

Nakon toga, Medinjani su se zakeli na vjernost Abdullahu ibn Hanzali i protjerali su namjesnika Medine i sve Emevije iz grada. Kada je vijest o tome stigla do Jezida, on posla Muslima ibn Ukbu, čovjeka u godinama i vjernog slugu Emevija, da s velikom vojskom uguši ustanak Medinjana.

Rekao mu je: „Daj im tri dana vremena. Ako se ne pokore, ratuj protiv njih, a kada ih pobijediš, imaš tri dana da im otimaš imetak, stoku, oružje i hranu i da to poklanjaš svojim vojnicima...“

Vojska iz Šama napade Medinu i između dvije suprotstavljene skupine otpoče krvavi boj. Naposljetku su pobunjenici poraženi, a vođe pokreta su pogubljene. Muslim je izdao naredbu da tri dana traje opći pokolj i pljačka njihovog imetka. Vojska iz Šama je u ta tri dana počinila takve zločine da se i pero stidi opisati ih. Zbog tih zločina Muslim dobi nadimak Musrif, tj. Grabežljivac. Nakon pokolja i pljačke, on natjera narod da poput robova daju prisegu Jezidu.

(Pogledati Belazeri, Isto, str. 30-46; Ibn Asir, Isto, sv. 4, str, 102-103, 111-121; Mesudi, Isto, sv. 3, str. 68-71.)

 

Abdullah ibn Zubejr, osoba željna slave i čovjek koji se samo naizgled doimao ispravnim, došao je u Mekku 60. h.g., malo prije nego je ondje stigao Imam Husejn, mir neka je na nj. Dok je Husejn boravio u Mekki, Abdullah ibn Zubejr bio je u njegovoj sjeni i ljudi nisu obraćali pažnju na njega. Ali, nakon Husejnovog šehadeta otvara mu se prostor za djelovanje, pa on javno izrazi svoje suprotstavljanje Jezidu i proglasi se halifom. Abdullah nije imao nikakve veze za porodicom Imama Alija, mir neka je s njim. Igrao je važnu ulogu u smutnji koja će se okončati Bitkom oko deve. Tokom svoje vladavine u Mekki ukinuo je učenje salavata na Poslanika na početku hutbe. Upitan o tome, odgovorio je:

„Poslanik je imao loše bližnje, a kada spomenemo njegovo ime, moramo spomenuti i njih.“ (Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef 1384, sv. 3, str. 8)

 

S obzirom na njegovu prošlost, ne začuđuje što je Imam Sedžad, mir neka je s njim, jednom prilikom izrazio zabrinutost zbog Ibn Zubejrovih smutnji. (Ali ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz 1381, sv. 2, str. 299.)

 

Kako pišu neki historičari, Abdullah ibn Zubejr uzeo je učešče u ustanku Medinjana. Nakon šehadeta Imama Husejna, mir neka je s njim, vođen svojim političkim stremljenjima, prozivao je Iračane što su pozvali Imama, a onda mu uskratili svoju pomoć; prozivao je i Jezida, nazivao ga pijancem, zabavljačem sa psima i raspusnikom, i pozivao je narod da ga zbaci s vlasti.

(Belazeri, Isto, str. 30)

Također kažu da je protjerivanje namjesnika Medine i Emevija iz grada izvedeno uz njegovu saglasnost. (Mesudi, Isto, str. 69.)

 

Vrijeme je sada da razmotrimo razloge Imamove nespremnosti za saradnju sa ustanicima u Medini. Postojalo je nekoliko razloga Imamove uzdržanosti prema ovom pokretu. Procijenivši prilike i uočivši društvenu malaksalost koja je bila zavladala nakon šehadeta Imama Husejna, mir neka je s njim, Imam je predvidio poraz ovog pokreta i shvatio je da − bude li u njemu učestvovao − ne samo da će pretrpjeti poraz, nego će on i njegovi sljedbenici biti pobijeni, te bi tako iščezlo učenje Ehli-bejta. S obzirom na prošlost Abdullaha ibn Zubejra i njegov uticaj u redovima ustanika, ovaj pokret nikako nije mogao biti izvorno ehlibejtski. Imam nije htio poslužiti kao most do vlasti osobama poput Abdullaha ibn Zubejra.

 

Kao što smo vidjeli, ustanici su za vođu izabrali Abdullaha ibn Hanzalu, a da nisu ni tražili od Imama mišljenje o tome. Premda su vođe ustanka bile ispravne i čestite osobe, a njihovo osporavanje Jezidove vlasti i okretanje protiv nje bili posve osnovani i ispravni, nije bilo sigurno da bi pobjedom pokreta sljedbenici Ehli-bejta ostvarili ikakvu korist. Imajući naprijed rečeno u vidu, Imam je od početka odlučio da ne učestvuje u ovom pokretu. Jezid, koji je znao za ovakav Imamov stav, a kome je, s druge strane, tragedija na Kerbeli predstavljala velik teret u pogledu raspoloženja javnosti, naredio je Muslimu ibn Ukbi da ni na koji način ne uznemirava Alija ibn Husejna. Kada su Emevije bile protjerane iz Medine, Mervan je zamolio Imama da njegovu ženu i porodicu primi kod sebe. Imam je to velikodušno učinio.

 

Narednih trideset dana, dok su u Medini trajali pokolji i pljačka, dom Imama Sedžada bio je izvanredno utočište izbjeglicama. Ondje se sklonilo četiri stotine žena sa svojim porodicama i Imam se o njima brinuo sve do okončanja sukoba. Nakon toga, Muslim ibn Ukba pozvao je Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, k sebi. Kada se Imam pojavio, Muslim ga je posjeo pored sebe, ukazao mu punu čast i poštovanje te se saglasio sa procjenom kako je vrijeme da se Imam vrati svojoj kući. (Ali ibn Isa, Isto, str. 319.)

 

Izabravši na razdjelnici puteva o kojoj smo govorili onaj drugi put, Četvrti Imam je započeo s nizom prosvjetiteljskih, kulturnih i odgojnih pregnuća, ali posredno i sa borbom. Djelovao je tako da izbjegne izazivanje odgovora osjetljivih vlasti. Jedan oblik njegovog djelovanja bilo je čuvanje sjećanja na Ašuru. S obzirom na okolnost da se šehadet Imama Husejna, mir neka je s njim, i njegovih prijatelja pokazao za Emevije kao veliki teret pred javnošću i da je dovodio u pitanje zakonitost njihove vlasti, Imam je oplakivanjem šehida i stalnim podsjećanjem na ovu tragediju nastavio svoju borbu protiv njihovih ubica.

 

Nema nikakve sumnje da su te gorke suze i žalobni plač bili posljedica snažnih osjećanja, jer veličina tragedije i nesreće koja se dogodila na Kerbeli bila je takva i tolika da to očevici nisu mogli do kraja života zaboraviti. Ali, s druge strane, neupitno je da je pristup Imama Sedžada ovom pitanju donio i određene političke učinke. Stalno podsjećanje na tragediju na Kerbeli nije dopuštalo da nasilje i zločini Emevija budu zaboravljeni. Kad god se htio napiti vode, Imam bi pri pogledu na vodu zaplakao. Upitan za razlog, kazao je: „Kako da ne zaplačem, kada su Jezidovci dopustili pustinjskoj divljači da prilazi vodi, ali mome ocu to nisu, ubivši ga žednog.“ Imam je rekao: „Kad god se sjetim pogibije djece Fatimine, mir neka je na nju, niz lice mi poteku suze.“

 

Jednom prilikom neki sluga upita Imama:

„Zar vašoj žalosti nema kraja?!“, a Imam reče: „Teško tebi! Poslanik Jakub je zbog nestanka samo jednog od svojih sinova plakao toliko da je oslijepio i od silnog plača tijelo mu se pogurilo, iako je njegov sin bio živ, a Jakub nikad nije bio izgubio nadu da će ga naći. A ja sam prisustvovao pogibiji moga oca, brata, amidže i sedamnaest rođaka, i njihova tijela bila su razbacana po zemlji oko mene. Kako bi onda moja tuga i žalost mogli imati kraja?!“

(Medžlisi, Muhammed Bakir, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 46, str. 108; Ibn Kesir, Al-Bidaje vel-nihaje, Mektebetul-ma'ruf, Bejrut 1977, sv. 9, str. 107; Ebu Naim Isfahani, Hilijetul-avlija ve tabekatul-asfija, Darul-kitabul-’arabi, Bejrut 1407, sv. 3, str. 140.)

 

Sehl ibn Šuajb, jedan od uglednika iz Egipta, svjedoči:

„Jednoga dana došao sam kod Alija ibn Husejna i upitao ga: 'Kako ste?', a on mi odgovori: 'Nisam mislio da tako ugledna ličnost iz Egipta ne zna kako sam! Ali, ako već ne znaš moje stanje, opisat ću ti ga. Mi smo među našim narodom poput Izraelićana među faraonovim narodom, a oni su im ubijali mušku djecu, dok su žensku ostavljali u životu. Naše je stanje danas tako tegobno i tjeskobno. Ljudi traže bliskost naših neprijatelja, govoreći s minbera o nama ružno i stvari koje nisu primjerene našem ugledu i plemenitosti."

(Ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 220)

 

S obzirom na okolnost da je živio u vremenima strahovlade, Četvrti Imam nije mogao javno i otvoreno iskazati sve ono što je imao na umu, te se stoga odlučio da posredstvom predavanja upoznaje ljude sa ispravnim islamskim promišljanjem. Tako su postavke, koje su vremenom i pod uticajem promidžbe vlastodržaca bile zaboravljene ili izokrenute, bile ljudima predstavljene u njihovom izvornom obliku. Nastojao je, koliko god mu je to bilo moguće, široki krug ljudi, odnosno muslimansko društvo, upoznati sa zbiljom islamskog nauka. Uvid u ta predavanja pokazuje da je Imam mudrim načinom i veoma pronicljivo, kroz savjetovanje i poučavanje ljudi, uspijevao staviti ljudima do znanja ono do čega mu je bilo stalo. U datim prilikama to je bio najbolji način prenošenja ispravnog islamskog promišljanja. Jer, koliko god da su njegova razmatranja i predavanja imala političko usmjerenje i bila uperena protiv vladajućeg poretka, vlasti nisu pokazivale zanimanje za njih. Imam je tim načinom mogao ljudima predstaviti zbilju imameta, odnosno islamskog ustroja vlasti i ukazati im na ono što se dešavalo u tadašnjem islamskom društvu, te im objasniti da vlast poput Abdul-Melikove nije onakva kakvu islam traži. Ovakvo djelovanje važno je posebno usljed činjenice da ljudi dotada nisu obraćali naročitu pažnju na ova pitanja i nisu se mogli izbaviti iz stanja neupućenosti i malaksalosti u koje su s vremenom zapali, tako da nije postojala mogućnost promjene prilika i uspostave željene islamske vlasti. Primjer za ovakav smjer Imamovih obraćanja i najbolja potvrda naprijed iznesenih tvrdnji, jeste opširni govor koji bi Imam svake džume držao u Poslanikovoj džamiji pred svojim prijateljima i ostalim okupljenim vjernicima. Ovdje ćemo čitaocima prenijeti neke dijelove takvih obraćanja: „O ljudi, bojte se Boga i znajte da ćete se Njemu vratiti! Toga Dana svako će naći dobro i zlo koje je počinio, i poželjet će da je između njega i njegovih loših djela razdaljina ogromna... Prvo o čemu će ga u kaburu pitati meleki Munkir i Nekir jeste o Bogu kojem je robovao, Poslaniku koji mu je poslan, vjeri koju je slijedio, Knjizi koju je čitao i imamu čije je vodstvo prihvatio...“

(Hasan ibn Ali ibn Šu'be, Isto, 249; Kulejni, Ar-Revdatu minel-kafi, Darul-kitabil-islamijje, Teheran, 1362, str. 72)

 

U vezi s ovim govorom zapažamo nekoliko zanimljivih stvari. On je bio ponavljan svakoga petka, što ukazuje na njegovu važnost i Imamovo istrajavanje na razjašnjenju iznesenih pitanja. Budući da Imamov govor započinje riječima O ljudi! (Eyyuhen-nas), jasno je da oni kojima se Imam obraća nisu isključivo sljedbenici Ehli-bejta i odabrani Imamovi prijatelji, nego je krug onih kojima su ove riječi bile upućene širok i uopćen. U svom govoru Imam se jasno i izričito poziva na kur'anske ajete, a to čini upravo iz razloga što su oni kojima se obraća pripadnici najšireg društvenog kruga, a većina tih ljudi nisu hazreti Sedžada ni doživljavali kao Imama. Zato je Imam, kao dokaz za svoje tvrdnje, navodio kur'anske ajete, dok u primjerima kad se obraćao isključivo sljedbenicima Ehli-bejta i svojim odabranim prijateljima, ne nalazimo da se tako često poziva na Kur'an.

(Sejjid Ali Khamenei, Pazhuheshi dar zendegi-je Imam Sedžad, Daftar-e hezb-e džumhurijje eslami, Teheran, 1361, str. 36-38)

 

Drugi primjer Imamovih obraćanja jeste jedno srazmjerno dugo predavanje koje prenosi Ebu Hamza Sumali, jedan od najbližih i najpouzdanijih Imamovih prijatelja. Tekst ove predaje svjedoči da se radi o govoru izrečenom na skupu sljedbenika Ehli-bejta i odabranih Imamovih prijatelja. U sklopu tog govora Imam kaže: „Čuvao Gospodar nas i vas od zla nasilnika, nepravde zavidnika i sile tlačitelja. O vjernici, neka vas ne prevare taguti i sljedbenici taguta koji žele Ovaj svijet, srca su vezali za njega i tragaju za bezvrijednim dobrima i užicima koji brzo prolaze... Kunem se svojim životom, u prošlosti ste prošli kroz mnogo toga, izbavili ste se iz golemih smutnji, i pritom ste se uvijek klonili zalutalih, novatora i grješnika. A sada tražite pomoć od Boga, držite se njegovih naredbi i pokorite se Božijem veliji, koji je dostojniji vlasti od sadašnjih vladara... Dajte prednost naredbi Božijoj i pokoravanju onome čije slijeđenje je Bog učinio obaveznim nad svim ostalim. Nikada u onome što činite nemojte davati prednost pokoravanju tagutima, koji su vezani za prevare Ovoga svijeta, u odnosu na pokoravanje Bogu i božanskim vođama... Klonite se druženja s grješnicima i nečistim, saradnje s nasilnicima i bliskosti s licemjerima. Čuvajte se njihovih smutnji i nastojte biti daleko od njih. I znajte da će se u plamenu vatre džehennemske naći onaj ko se suprotstavlja Božijim prvacima, slijedi drugu vjeru pored vjere Božije i postupa suprotno naređenjima od Boga postavljenog vođe...“

(Hasan ibn Ali ibn Šu'abe, Isto, str. 252; Kulejni, Isto, str. 15)

 

Važnost i neophodnost ovih Imamovih savjeta i uputa biva jasnija ukoliko obratimo pažnju na razmjere moralnog propadanja ummeta u razdoblju vlasti Abdul-Melika i njegovog sina Velida, te zatiranja sunneta, običaja i islamskog naučavanja. Poznato je da se otprilike trideset godina nakon Hidžre (u drugoj polovini Osmanovog hilafeta) u islamskom društvu širi finansijska korupcija i dolazi do posvemašnjeg moralnog nazadovanja. Kurejšijski prvaci, koji su imali velike prihode iz državne blagajne i primali obilne poklone od tadašnjih halifa, posvećuju se uvećanju imanja, što je doprinijelo da se u islamskom društvu potiče nastojanje oko materijalnog blagostanja, društvenog položaja i bogaćenja. Bogataši su sebi prigrabili mnogo zemlje i materijalnih dobara, a nakupovali su mnoštvo robinja i sluga, posebno onih koje su bile podučene da lijepo pjevaju, igraju i sviraju te da pripremaju različite zabave... Malo po malo, priređivanje gozbi i zabava uobičajilo se i među običnim svijetom. Ovo moralno propadanje u Jezidovo doba bilo je toliko uzelo maha da ni dva sveta grada, Mekka i Medina, nisu bila pošteđena ove pošasti. Mesudi piše: „Jezidov razvrat i opačine prenijeli su se i na njegovo okruženje, odnosno njegove službenike. U to doba pjesma i svirka postali su i u Mekki i Medini javna pojava, a ljudi su na gozbama javno pili vino.“ (Murudžul-zeheb, sv. 3, str. 67)

 

Ovakvo stanje nastavilo se i u Abdul-Melikovom vremenu,tako da je Ševki Zejf, nakon što je opisao širenje sklonosti ka užicima i lagodnom životu u Mekki i Medini, dodao: „Kao da su ova dva velika grada u Hidžazu postojala samo radi zabavljača. Tako su ne samo obični ljudi već i fakihi i pobožnjaci dolazili na njihove priredbe.“

(Ševki Zejf, Tarihul-adabul-'arabi, Darul-me'arif, Misr, sv. 2, str. 342)

 

Kadija Ebu Jusuf rekao je nekim Medinjanima: „O narode Medine, zaista je čudna pojava vaš odnos prema pjesmi i svirci. Niko među vama, ni oni ugledni, ni oni neugledni, to ne odbacuje.“ Medina je postala takva sredina da „niti su učenjaci smatrali muziku nedoličnom, niti su je se pobožni klonili“. 

(Ibn Abdurabbah, Al-Akdul-ferid, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1403, sv. 6, str. 11; Šerif Karaši Bakir, Hajatul-Imam Zejnul-Abidin, Darul-Adv, Bejrut 1409, sv. 2, str. 409)

 

Jednom se pjevač Dehman pojavio pred medinskim kadijom Abdul-Azizom Mahzumijem kao svjedok nekog Medinjanina u sporu s nekim Iračaninom. Kadija ga je uzeo za valjanog svjedoka i prihvatio je njegovo svjedočenje. Iračanin se požali kadiji: „Ali ovo je Dehman!“, a Abdul-Aziz reče: „Poznajem ga, inače bih tražio od njega da dokaže svoju osobnost.“ Iračanin tada reče: „Ali on je pjevač i svirač koji podučava i robinje sviranju!“, a kadija odgovori: „Oprostio Bog i nama i vama, a kome to od nas nije draga svirka?! Nego, hajde, vrati ovom čovjeku njegovo pravo!“ (Ebul-Feredž Isfahani, Isto, sv. 8, str. 225.)

 

U Medini su priređivane zabave uz ples i muziku, a da pritom nije bilo nikakvog zastora između žena i muškaraca. Talhina kći Aiša često je priređivala takve mješovite zabave i na njima bi kao pjevač nastupala Izetu-Mejla.

(Ebul-Feredž Isfahani, Isto, sv. 6, str. 410)

 

 Stvari su došle dotle da je jedna od tada najpoznatijih pjevačica, Džemila, prilikom svoga putovanja u Mekku, dočekivana putem na takav način kako dotada nije dočekivan nijedan fakih, muhadis, mufesir, kadija ili poznati pobožnjak! Pripovijest o tom putovanju prenesena nam je ovako: Kada je Džemila krenula iz Medine s namjerom da obavi Hadž, ispratila ju je skupina zabavljača poput Hejata, Tuvisa, Delala, Berdul-Fevada, Nevmetul-Daha, Refanda, Rahmeta, Hibetullaha, Muabeda, Malika, Ibn Aiše, Nafija ibn Tanbura, Budihul-Meliha i Nafiul-Hajra (bilo ih je više od trideset) i zabavljačica poput Ferihe, Izetul-Mejle, Hibabe, Sellame, Hulejde, Ukile, Šemmasije, Farije, Bulbule, Lezzatul-Ejš, Suide i Zerike. Jedan dio njih pratio ju je cijelim putovanjem. Kada se Džemilin karavan približio Mekki, skupina mekkanskih uglednika i ostalih priredili su joj srdačan doček, a kada se vratila u Medinu, dočekali su je muškarci i žene, najugledniji stanovnici Medine. Oko toga se podigla takva graja i zanos da su stanovnici Medine redom stajali pred svojim vratima i posmatrali taj prizor.

(Ebul-Feredž Isfahani, Isto, sv. 8, str. 208-210; Šehidi Sejjid Džafer, Zendegani-je Ali ibn Husejn, str. 104)

 

Ova priča pokazatelj je jednog oblika rasula vrijednosti u medinskom društvu onoga vremena. Osobe koje su na tom putovanju pratile Džemilu bile su najčuveniji ondašnji zabavljači, čija se slava pročula svijetom. Uzmemo li u obzir da je svako od njih imao po nekoliko učenika koje je podučavao i pretpostavimo li da je dosta poznatih zabavljača ostalo u gradu, odnosno nisu otišli ispratiti Džemilu, doći ćemo do nevjerovatno velikog broja zabavljača. Ako su društvene prilike u mjestu koje je kibla muslimana i gradu u kojem je osnovana islamska vlast bile ovakve, možemo samo zamisliti kakvo je stanje bilo u Damasku, Basri i drugim tadašnjim velikim muslimanskim gradovima. (Šehidi, Isto)

 

Uz ovakvo stanje, uzmemo li u obzir još i neobaviještenost ljudi u pogledu islamskog nauka, pojavu novotarija i izokrenutosti izvornog učenja, razmjere tragedije bit će jasnije i bolje ćemo razumjeti kako je duboko Četvrti Imam shvatao teškoće društva pa je svojim predavanjima nastojao razbuditi ljude. Ovdje ćemo vam skrenuti pažnju tek na neke primjere zanemarivanja islamskog nauka, neobaviještenosti naroda u pogledu islamskih obaveza i pojavu izokretanja izvornog učenja. Kako neki učenjaci tvrde, Hašimije u vrijeme Imama Sedžada nisu znali čak ni klanjati namaz ili kako se obavlja Hadž, a sljedbenici Ehli-bejta nisu znali o vjerskim propisima gotovo ništa, osim ono što su čuli od predaka. Kada je stanje u pogledu namaza − te osnovne islamske dužnosti koju svaki musliman mora pet puta dnevno obavljati − bila takva među Hašimijama, koji bi takve stvari morali poznavati bolje od ostalih, možemo samo pretpostaviti na kojoj je razini vjerska upućenost bila kod naroda u drugim gradovima i područjima i do koje mjere su široki muslimanski slojevi poznavali ostale islamske propise.

(Murteda Al-Hasani Al-Amili Džafer, Derasati va buhus fit- tarihil- islam, sv. 1, str. 56.)

 

Poznati ashab Enes ibn Malik izjavio je tada: „Ne vidim ništa od onoga što je bilo uobičajeno u Poslanikovo vrijeme!“ „A šta je, onda, namaz?!“, upitaše ga, pa on reče: „A zar je ono što ste radili bio namaz?!“ (Isto, sv. 1, str. 369)

 

 U vrijeme vladavine Abdul-Melika, 87. godine po Hidžri, Omer ibn Abdul-Aziz, emir Medine, otišao je na Hadž u ulozi predvodnika, ali je pogrešno obavio neke od obreda. (Sujuti, Tarihul-hulefa, str. 224.)

 

Muhammed ibn Muslim ibn Šihab Zuhri kaže: „Posjetio sam u Damasku Enesa ibn Malika, pa ga zatekoh kako sjedi sam i plače. Kad ga upitah za razlog plača, reče mi: 'Od svega što smo imali od islama, bio je ostao još samo namaz, a i on je sada iskrivljen.'“ Malo nakon Enesovog vremena, Hasan Basri je izjavio: „Kada bi se Poslanik sada vratio među vas, ne bi prepoznao ništa, osim kible, od onoga čemu vas je učio!“ (Murteda Al-Hasani Al-Amili, Isto, str. 57)

 

Drugi način zauzimanja i borbe Imama Sedžada, mir neka je s njim, bilo je izražavanje islamskog nauka kroz dovu. Znamo da je dova duhovna spona između čovjeka i Gospodara i da ima važan uticaj na području odgoja i izgradnje. Stoga, s gledišta islama, dova ima posebno mjesto. Ukoliko bismo na jedno mjesto skupili sve dove preostale od Poslanika islama, blagoslov i mir neka je na nj i njegove, i Čistih Imama, bila bi to ogromna zbirka. Te dove imaju izuzetnu odgojnu ulogu koja zauzima važno mjesto u ljudskoj izgradnji i duhovnom napretku.

 

S obzirom na okolnost da su u doba Četvrtog Imama vladali tegobni društveni uvjeti, Imam je mnoge od svojih ciljeva i nakana izrazio u okviru dova i munadžata. Zbirka dova Imama Sedžada poznata je pod nazivom Sahifa Sedžadija i ubraja se, nakon Kur'ana Časnog i Nehdžul-belage, među najveće i najvažnije dragocjene riznice božanskih istina i znanja. Tako je, kroz vrijeme, od uglednih učenjaka nazivana imenima poput „Sestra Kur'ana“, „Evanđelje Ehli-bejta“ i „Psalmi porodice Muhammedove“. Zbirka Sahifa Sedžadijja sadrži ne samo moljenja i iščuća obraćanja Bogu, već predstavlja beskrajno more islamskog znanja i naučavanja i u njoj su kroz dove razmatrana akaidska, kulturna, društvena i politička pitanja te su dijelom obuhvaćeni i prirodni zakoni i šerijatski propisi. Merhum ajatollahul-uzma Nedžefi Maraši poslao je 1353. h.g. primjerak Sahife Sedžadijje u Kairo tadašnjem alimu i autoru tefsira Tantaviju, muftiji Aleksandrije. Zahvaljujući se na tom dragocjenom daru i izuzetno ga hvaleći, muftija u odgovoru piše: „Naša je nesreća što dosada nismo imali u rukama ovo djelo neprolazne vrijednosti, koje je dio poslaničkog naslijeđa. Što ih više izučavam, sve sam svjesniji da su ovo riječi uzvišenije od riječi svih stvorenja, ali niže od riječi Stvoritelja.“ Zbog važnosti i izuzetnog značaja Sahife Sedžadijje na ovu knjigu su, kroz historiju islama napisani brojni komentari na arapskom i perzijskom jeziku. Allame Aga-Bozorg Tehrani u svom vrhunskom djelu Az-Zari'e naveo je, pored prijevoda, pedeset komentara napisanih na Sahifu Sedžadijju. Pored tih komentara, niz nekadašnjih i savremenih učenjaka načinili su brojne prijevode Sahife, a mnogi od njih objavljeni su upravo u novije vrijeme. Sahifa Sedžadijja sadrži 54 dove. 

(Mutevekkil ibn Harun, prenositelj Sahife, kaže. „Bilo je 75 ovih dova, ali smo ih zaboravili 11, pa ih je ostalo šezdeset i nekoliko.“ Sejjid Alihan Madani prenosi te Mutevekkilove riječi, a onda zaključuje da su kasniji prenosioci najvjerovatnije ispustili još nekoliko dova, te ih je naposljetku ostalo sačuvano 54. (Rijadus-salikin, uvod, str 29.) U svakom slučaju, pored poznate Sahife, odnosno Sahife Kamile, islamski učenjaci priredili su još pet zbirki dova Imama Sedžada, poznatih kao Druga Sahifa, Treća Sahifa i tako redom... (Šejh Aga Bozorg Teherani, Isto, sv. 15, str. 19-21.))

 

Kao smo već napomenuli, ona ne sadrži samo moljenja, munadžate i izražavanje potreba pred Bogom, već ima i svoje političke, društvene, kulturne i religijsko-dogmatske vidove. Imam Sedžad u nekoliko primjera kroz svoje dove izražava političke stavove, posebno u pogledu pitanja imameta, odnosno vodstva u islamskom društvu. U nastavku ćemo navesti neke primjere iz nekoliko dova. U dvadesetoj dovi, onoj o ćudorednim svojstvima, Imam kaže: „Bože, blagoslovi Muhammeda i čeljad njegovu, daj mi ruku protiv onog koji mi nepravdu čini, jezik protiv onog koji raspravlja sa mnom, i pobjedu nad onim koji mi se uporno suprotstavlja! Podari mi lukavstvo protiv onog koji spletkari protiv mene, moć nad onim koji me tlači, pobijanje onog koji me grdi, i sigurnost od onog koji mi prijeti!“ Ko drugi, osim Abdul-Melikovih službenika, poput Hašima ibn Ismaila Mahzumija (zapovjednika Medine), mogu biti oni koji Imamu čine nepravdu, grde ga, inade se s njim, misle o njemu zlo, izlažu ga pritiscima i prijete mu? Prema tome, ova Imamova dova je ustvari žalba na nasilje tadašnje vlasti i u tom smislu ima političku narav. U dovi koju je Imam učio za Kurban-bajram i petkom, kaže se: „Bože, zaista položaj ovaj (hilafet i vodstvo u islamskom ummetu, što podrazumijeva i predvođenje kurban-bajramskog i džuma-namaza te učenje hutbe) pripada namjesnicima Tvojim, izabranim Tvojim, dok su mjesta povjerenika Tvojih u stupnju uzvišenom, koji si izdvojio za njih, nasilno oteta!... Potom, izabrani prijatelji Tvoji, namjesnici Tvoji, bijahu nadvladani, poraženi, nasilno svrgnuti; Tvoju odredbu vide zamijenjenu, Knjigu Tvoju odbačenu, Tvoje dužnosti odvojene od ciljeva zakona Tvojih, i sunnete Vjesnika Tvog odbačene! Bože, prokuni neprijatelje njihove između onih iz davnine i naroda kasnijeg, i sve one zadovoljne djelima njihovim, i pristalice i sljedbenike njihove!“

 

U vrijeme Imama Sedžada živio je i čuveni Zuhri. Među učenjacima postoji žestok spor u pogledu Zuhrijevog naučavanja i vjerovanja. Jedni ga predstavljaju kao prijatelja i sljedbenika Imama Sedžada, mir neka je s njim, i navode dokaze za takav stav, dok ga drugi kritiziraju kao neprijatelja imamske porodice i pristalicu Emevija. Autor Revdatul-dženata iznalazi ravnotežu između ova dva stanovišta. On tvrdi da je „Zuhri sprva spadao među pristalice i službenike Emevija, ali, zahvaljujući svom znanju i učenosti, pred kraj života je prepoznao Pravi put, prekinuo je veze sa Emevijama i priključio se sljedbenicima i učenicima Imama Sedžada, mir neka je s njim.“

(Ibn Šehrašub, Isto, sv. 4, str. 59; Ibn Isa Arbili, Keshful-ghamme fi ma'rifetil-eimme, Mektebetu benu Hašim, Tabriz, 1381, sv. 2, str. 319-320; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 214; Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 106)

 

Međutim, nasuprot njegovom mišljenju, postoje mnogi historijski dokumenti i svjedočanstva koji govore da je Zuhri sprva, odnosno u mladosti, dok je bio u Medini, bio povezan sa hazreti Sedžadom, mir neka je s njim, i da se okoristio njegovim predavanjima, ali se kasnije našao na dvoru Emevija i stavio se u njihovu službu. Izgleda da se zlobne primjedbe koje bi mu Emevije katkad upućivale: „A šta sad radi tvoj poslanik?“ (Ali ibn Husejn), tiču upravo ovog razdoblja. 

(Mirza Muhammed Bakir Musavi Hansari Esfahani, Revdetul-dženat fi ahvalil-ulema vessadat, Entesharat-e Ismailijan, Kom 1392, sv. 7, str. 225)

 

U nastavku ćemo stoga obraditi njegov životopis i predstaviti čitaocima svjedočanstva o njegovoj vezi sa emevijskim dvorom. Ibn Ebul-Hadid ubraja Zuhrija među mrzitelje Alija ibn Ebi Taliba, mir neka je na nj. On piše: „Ali ibn Husejn čuo je jednoga dana da Zuhri i Urvet ibn Zubejr sjede u Poslanikovoj džamiji i govore ružno o Aliju, mir neka je s njim. On otiđe u džamiju i žestoko nagrdi ovu dvojicu.“ (Tusteri, Šejh Muhammed Taki, Kamusur-ridžal, Merkez-e nashr-e ketab, Teheran 1379, sv. 8, str. 387.)

 

Za vladavine Abdul-Melika ibn Mervana, Zuhri se uputi u Damask kako bi se okoristio bogatstvom i blagodatima emevijskog dvora, i posluži se svojim znanjem i učenošću kao ljestvama do materijalnog napretka i blagostanja. Privukao je na sebe Abdul-Melikovu pažnju, pa mu ovaj ukaza počast i poštovanje, odredi za njega iznos iz državne blagajne, poplaća sve njegove dugove i dade mu na raspolaganje slugu. Tako se Zuhri nađe među Abdul-Melikovom svitom i postade dio njegovog okruženja.

(Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 341 i 346.)

 

Ibn Sa'd piše: „Onaj ko je Zuhrija uveo na Abdul-Melikov dvor bio je Kabisa ibn Zuajb, posebni čuvar pečata u administraciji Abdul-Melikovog halifata.“ Tako je počela Zuhrijeva vezanost za neslavni emevijski dvor. Pošto je okusio sladak okus raskoši, bogatstva i užitak dvorskog života na dvoru Abdul-Melika, kasnije će služiti i na dvorovima njegovih sinova Velida, Sulejmana, Jezida, Hišama, te također na dvoru Omera ibn Abdul-Aziza. Jezid ibn Abdul-Melik postavit će Zuhrija na položaj kadije. Nakon Jezida, uživao je ugled i poseban položaj u vlasti Hišama ibn Abdul-Melika, koji mu je povjerio mjesto učitelja njegovih sinova. U toj službi ostat će da kraja života. Hišam je platio osamdeset hiljada dirhema na ime Zuhrijevih dugova.

(Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 7, str. 447; Ibn Halekan, Vefijatul-a'jan, priredio dr. Hasan Abbas, Menšuretur-Rida, Kom, 1362, sv. 4, str. 178) 

 

Ibn Sa'd piše: "Zuhri se u Resafi stavio u Hišamovu službu, a prije toga je kod njih (Emevija) služio dvadeset godina.“ Također, od Sufjana ibn Ujine prenosi: „Godine 123. Zuhri sa Hišamom, tadašnjim halifom, dođe u Mekku i ostade ondje do 124. godine.“

(Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 7, str. 474.)

 

Zuhri se bijaše toliko navikao na dvorski život, raskoš i posvemašnju lagodnost da, kada su mu pred kraj života rekli: „Kamo sreće da si se potkraj života nastanio u Medini, pa sjedio u Poslanikovoj džamiji uz neki od stubova, a mi bi se okupili oko tebe i ti poučavao bi narod!“, odgovorio je: „Teško bi mi to bilo izdržati jer takav život više nije za mene. To bih mogao samo kad bih okrenuo leđa Ovome svijetu i pozabavio se Ahiretom.“ (Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 348)

 

Znamo da nasilnički i protivislamski nastrojene halife, kako bi vladali nad ljudima koji su vjerovali u islam, nisu imali drugog izbora nego naći načina da narod pokušaju uvjeriti kako su njihovi postupci zakoniti. Naime, nije bilo prošlo previše vremena od Poslanikovih dana i ljudi su srcima još bili snažno vezani za islam. Kada bi shvatili da prisega koju su dali tim silnicima nije ispravna i da ovi nisu dostojni biti Resulullahovim halifama, vjernici bi nesumnjivo odbili pokornost takvim vladarima. Ako ovo i ne važi za čitav narod, u islamskom društvu onoga vremena sigurno je bilo mnogo onih koji su neislamsko ponašanje halifa podnosili zarad svoje vjere, odnosno vjerovali su kako se, uprkos lošim prilikama, ipak radi o islamskoj vlasti. Stoga su tlačiteljske halife, kako bi svoju vlast prikazali zakonitom, nastojali privući na svoj dvor muhadise i vjerske učenjake i natjerati ih da Poslaniku islama ili njegovim ashabima pripišu hadise koji bi išli u korist ovih vladara, čime bi se u društvu oblikovale intelektualne i etičke pretpostavke za prihvatanje njihove vlasti.

(Hamenei, Sejjid Ali, Pazhuheshi dar zendegi-je Imam Sedždždad, Daftar-e merkez-e hezb-e džumhuri-je eslami 1361, str. 56.)

 

U skladu s tim, cilj koji su pridobijanjem Zuhrija emevijske halife željele ostvariti bio je okoristiti se njegovim vjerskim ugledom. On se, pak, u potpunosti stavio u njihovu službu, pisao je knjige i sastavljao hadise koji su išli njima u prilog, te je tako umnogome pomogao njihovim mračnim ciljevima. Izvjesni Muamer kaže: „Mislili smo da smo od Zuhrija prenijeli mnogo hadisa. Međutim, kada je Velid ibn Abdul-Melik ubijen, vidjeli smo kako iz njegovih riznica iznose knjige na tovarnim životinjama, pa nam je rečeno: 'Ovo je Zuhrijevo znanje!'“ Dakle, Zuhri je za Velida, odnosno po njegovoj narudžbi, napisao toliko knjiga hadisa da je bilo potrebno upotrijebiti tovarne životinje kako bi se sve te knjige iznijele iz Velidove riznice. Sam Zuhri kaže: „Sprva se nisam slagao s idejom zapisivanja znanja, a onda su me emiri i vladari natjerali da ga zapišem. Tada sam zaključio da to bilježenje znanja i nauke nijednom muslimanu neće smetati.“

(Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 346; Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 2, str. 389)

 

Ibn Kesir piše: „Hišam ibn Abdul-Melik je bio onaj koji je Zuhrija natjerao da zapisuje hadise. Pošto je Zuhri napisao svoju knjigu i ostali ljudi počeli su zapisivati hadise.“ (Ibn Kesir, Isto, sv. 2, str. 389; Isto, sv. 9, str. 341.)

 

Jednoga dana Hišam ibn Abdul-Melik zatražio je od Zuhrija da zabilježi neke hadise za njegovu djecu, pa je Zuhri zatražio da mu se dodijeli pisar, a onda mu je u pero kazivao četristo hadisa koje je ovaj zabilježio.

(Ibn Hadžer Askelani, Tehzibul-tehzib, Hajdarabad, 1326, sv. 9, str. 449.)

 

Također, Omer ibn Abdul-Aziz u svojoj darovnici piše: „Kada je riječ o prenošenju i bilježenju hadisa, ne zaboravite Zuhrija, jer nije preostao niko učeniji od njega u vezi sa tradicijom prethodnika.“

(Ibn Asir, Isto, sv. 9, str. 343; Zabrana bilježenja hadisa nakon Poslanikove smrti datira od hilafeta Omera ibn Hattaba i trajala je do kraja prvog hidžretskog stoljeća, odnosno do vladavine Omera ibn Abdul-Aziza, koji je zvanično poništio tu zabranu. Istraživači historije islama saglasni su oko procjene da je ova zabrana imala političke motive i da je glavna namjera bila izbrisati prednost koju je u pogledu prava na hilafet imao Zapovjednik vjernika, mir neka je s njim. Naime, Ali, mir neka je s njim, još za Poslanikovog života, priredio je knjige u kojima su bili zabilježeni Poslanikovi, blagoslov i mir neka su s njim i njegovim, hadisi i činjenice iz njegovog života, a korištenje takvim djelima svakako nije išlo u prilog tadašnjim halifama. U vezi s ovim više će biti kazano kada budemo govorili o životopisu Imama Bakira, mir neka je s njim. U svakom slučaju, sljedbenici Ehli-bejta nisu zabranu bilježenja hadisa nikad uvažili te su odmah nakon Poslanikove smrti bilježili i zapisivali njegove hadise i postupanje.)

 

Treba sada vidjeti kakvu vrstu hadisa su sadržavale hadiske zbirke sačinjene po Velidovoj i Hišamovoj naredbi? Nema nikakve sumnje kako u svim tim knjigama nije postojao nijedan hadis koji bi mogao poslužiti kao osuda Velida, Hišama i sličnih, već se radilo o hadisima koji su trebali opravdati njihova ružna i neislamska djela i oslabiti izvanredni politički položaj njihovih oponenata, odnosno Hašimija.

Zuhri je pisao hadise koji su išli u prilog Emevija, opravdavali njihovu nevjerničku politiku ili su bili usmjereni protiv porodice Hašimija.

 

U nastavku ćemo navesti neke primjere takvih hadisa. Zuhri pripisuje Poslaniku islama da je rekao:

„Nema putovanja, osim ka tri mesdžida: Mesdžidul-haramu, mojem mesdžidu (u Medini) i Mesdžidul-aksau. A Mesdžidul-aksa za vas je isto što i Mesdžidul-haram.“

(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 8.)

 

Ovaj hadis prenose Muslim, Ebu Davud i Nesai, trojica velikih muhadisa, u obliku:

„Nema puta, izuzev do tri mesdžida: Mesdžidul-harama, ovog mesdžida i Mesdžidul-aksa.“

(Muslim, Sahih, Mektebetu Muhammed Ali Sabih, Kairo, sv. 4 (Knjiga o Hadžu), str. 126; Ebu Davud, Sunnen, str. 216; Nesai, Sunnen, u Sujutijevoj obradi, Darul-ihjait-turasil-’arabi, Bejrut, sv. 2, str. 37-38) i nijedan od njih ne bilježi rečenicu:

„A Mesdžidul-aksa vam je isto što i Mesdžidul-haram.“

 

Jasno je da je ovu dodatnu rečenicu u hadisu dopisao Zuhri po Abdul-Melikovom nalogu, jer se radilo o vremenu kada je Mekkom vladao Abdullah ibn Zubejr, dok je Abdul-Melik zadržao vlast u Šamu, i između njih dvojice trajali su vojni i politički sukobi. Kada bi htjeli obaviti Hadž, ljudi iz Šama morali su, naravno, provesti nekoliko dana u Mekki, a to je bila odlična prilika za Abdullaha ibn Zubejra da djeluje protiv Abdul-Melika.

 

Budući da se Abdul-Meliku nije sviđalo da hadžije iz Šama odlaze u Mekku i da tamo, u središtu islamskog svijeta, dolaze u nedoumicu oko zakonitosti njegove vlasti, on je stanovnicima Šama zabranio odlazak na Hadž. Ljudi su se žalili zbog zabrane da obavljaju vjersku obavezu kakva je Hadž, pa im je Abdul-Melik rekao:

„Zuhri prenosi da je Poslanik rekao: 'Nema putovanja, osim ka tri mesdžida: Mesdžidul-haramu, mojem mesdžidu i Mesdžidul-aksau. A Mesdžidul-aksa za vas je isto što i Mesdžidul-haram. Kamen na koga je Poslanik stao u noći Miradža neka zamijeni Ka'bu!"

Onda je, po Abdul-Melikovoj naredbi, nad tim kamenom podignuto kube, obješeni su ukrašeni zastori, određeni službenici koji će se o tome starati, pa su ljudi potaknuti da čine tavaf oko tog mjesta. Taj običaj trajao je cijelo vrijeme emevijske vladavine.

(Ibn Vazih, Tarihu Jakubi, Menšuretul-mektebetil-hajderijje, Nedžef, 1384, sv. 3, str. 8)

 

Tako se dade uočiti da je Zuhrijeva namjera izmišljanjem drugog dijela ovog hadisa (Premda je i sened (lanac predaje) prvog dijela hadisa svakako upitan) bila odvratiti ljude od hodočašća Kući Božijoj, koja se nalazila na prostoru pod vlašću Abdullaha ibn Zubejra, i potaći ih da se zapute ka Palestini, jer je ona pripadala Šamu i spadala je u područje Abdul-Melikovog uticaja. Na ovaj način Zuhri je nastojao osnažiti položaj ovog halife.

Zuhri, valjda da bi umanjio netrpeljivost naroda prema Mervanovoj porodici, ovako kaže o Imamu Sedžadu: „Ali ibn Husejn bio je najumjereniji čovjek u svojoj porodici i najpoštovaniji i najomiljeniji kod Mervana i Abdul-Melika.“(!!!)

(Muhammed ibn Sa'd, Tabekatul-kubra, Darul-sadr, Bejrut, sv. 5, str. 215; Ibn Kesir, Isto, sv. 9, str. 106.)

 

A pritom nikom nije ostalo nepoznato neprijateljstvo Mervanove prema porodici Alijevoj, mir neka je s njim, baš kao što je bila očita i netrpeljivost Alijeve porodice prema Mervanovoj. Stoga niko ne može povjerovati da je Četvrti Imam kod ove porodice bio iukoliko omiljen, a kamo li da im je bio najomiljeniji!

 

Zuhri od Aiše prenosi da je rekla:

„Jednom sam bila kod Poslanika kad ugledasmo Abbasa i Alija, pa mi Poslanik reče: 'Aiša, ova dvojica će umrijeti u vjeri koja nije moja!"

(Ibn Ebul-Hadid, Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 4, str. 63)

 

  Jasno je da je ovaj hadis izmišljen kako bi se umanjio izvanredni i blistavi Alijev položaj i narodu omilila Mervanova porodica. U suprotnom, zar postoji iko ko bi mogao povjerovati da je ovaj hadis vjerodostojan?! Zanimljivo je da Zuhri ovaj hadis prenosi od Aiše preko Urve ibn Zubejra. Svima je poznato kakvu je zlobu gajila Aiša prema Aliju, a znamo i da je Urve bio neprijatelj Poslanikove porodice.

 

Ibn Ebul-Hadid ističe:

„On je, kao i Ebu Hurejre, Amr ibn As i Mugira ibn Šu'ba, bio u službi Muavije u svrhu izmišljanja hadisa protiv Alija, mir neka je s njim.“

(Ibn Ebul-Hadid , Šerh Nehdžil-belage, priredio Muhammed Ebul-Fadl Ibrahim, prvo izdanje, Kairo, Darul-ihjail-kutubil-’arabijje, 1378. h.g, sv. 4, str. 63.)

 

Zuhri prenosi:

„Poslanik jednom dođe noću u Alijevu i Fatiminu kuću i reče: 'Zar ne klanjate namaz?' Ali reče: 'Naša je volja u Božijim rukama, pa da On hoće, naveo bi nas na to.' Poslanik na to ne reče ništa i otiđe. Tada Ali ču Poslanika kako sebi u bradu govori: 'Čovjek je, više nego iko, spreman da raspravlja."

(Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 9, str. 106)

 

Izmišljajući i prenoseći ovakve neosnovane priče, željeli su predstaviti Alija, mir neka je s njim, kao fatalistu i osobu sklonu besmislenim raspravama. Toliko je jasno da je ovaj hadis lažan da ga je uopšte nepotrebno kritički razmatrati.

Nevjerovatno!

Zar da onaj koji je rođen u Ka'bi, a smrtno ranjen u mihrabu raspravlja sa Poslanikom oko toga treba li obavljati namaz?!

 

Zuhri, navodeći to kao Alijeve riječi, prenosi sljedeću priču:

„Imao sam jednu staru kamilu koju mi je Poslanik dodijelio kao ratni plijen poslije Bitke na Bedru. Kada sam se htio vjenčati sa Poslanikovom kćeri Fatimom, dogovorih se s jednim bojadžijom iz plemena Benu Kajnuka da odem s njim u pustinju i pomognem mu sakupljati biljku azhar, pa da onda od zarade pripremim svadbu. Prije polaska sam pripremao opremu, sakupljao vreće, konopce i slično, dok su kamile spavale pred kućom jednog ensarije. Odjednom vidjeh da su kamile odvezane, drobovi su im rasporeni i izvađene džigerice. Silno se sneveselih kad to vidjeh i rekoh: 'Ko je ovo učinio?!' Rekoše mi: 'To je učinio Hamza ibn Abdul-Mutalib. Eno ga pije vino sa skupinom Ensarija, dok ih zabavlja pjevačica.(!) Hamza je izašao s tog sijela, potegao sablju, pa zaklao kamile, rasporio ih i izvadio im džigerice."

(Sahihul-Buhari, Kairo, Mektebetu Abdulhamid Ahmed Hanefi, 1314, sv. 5, str. 83, Ebu Naim Isfahani, Isto, sv. 3, str. 144)

 

Ali dalje priča:

 

„Otiđoh Božijem Poslaniku i zatekoh s njim Zejda ibn Harisa. Kad opazi moju tugu, Poslanik upita: 'Šta se desilo?' Rekoh: 'Nikad ne vidjeh takvo zlo! Hamza je s mojim kamilama učinio tako i tako, i još sjedi u kući s nekima i pije vino.' Poslanik obuče svoju odjeću i krenu tamo. Ja i Zejd ibn Haris pođosmo za njim. Poslanik uđe u kuću u kojoj je bio Hamza i stade ga koriti i grditi. Vidio sam da je Hamza pijan i da su mu oči zakrvavile. On odmjeri Poslanika od glave do pete i reče: 'Zar vi niste robovi moga oca?!'

Poslanik shvati da je Hamza pijan, pa se vrati natrag i napusti kuću, a mi pođosmo za njim.“

 

Izmišljajući ovakve smiješne priče, Zuhri je veliku ličnost i blistavu pojavu Hamze, prvaka šehida, nad čijim krvavim tijelom je Poslanik islama, blagoslov i mir neka je s njim i njegovim, nakon Bitke na Uhudu sedamdeset puta klanjao namaz, želio prikazati kao razuzdanog čovjeka, pijanca i nasilnika, koji se ne drži nikakvih etičkih i vjerskih načela! Nema sumnje da su ove neprilične i neljudske uvrede uslijedile od strane plaćenika Zuhrija zato da bi se i Hamza prikazao sličnim Emevijama, koji su bili posve ogrezli u ovakvim opačinama, te je tako svojim emevijskim gazdama htio pronaći parnjaka u zlu!

 

S obzirom na ovako mračne Zuhrijeve rabote, Imam Sedžad, mir neka je s njim, poslao mu je oštro i koriteljsko, ali istovremeno i dobrohotno i upućivačko, pismo, koje u prijevodu glasi:

„Čuvao Bog i nas i tebe od smutnje, i sačuvao tebe od patnje u Vatri! Našao si se u stanju takvom da svako ko shvati tvoje stanje mora imati milosti prema tebi. Bog te obdario brojnim blagodatima, učinio je tvoje tijelo zdravim i produžio je tvoj život. Pošto te je Gospodar učinio nosiocem znanja o Kur'anu, upoznao te je sa propisima vjere i Poslanikovim sunnetom, tako da je Njegov dokaz protiv tebe upotpunjen... Gospodar ti je stavio u obavezu da budeš zahvalan na tim blagodatima i posredstvom njih te iskušava. On je kazao: Ako budete zahvalni, Ja ću vam, zacijelo, još više dati; budete li nezahvalni, kazna Moja doista će stroga biti. (Ibrahim, 7)

Pa, kakvo će biti tvoje stanje sutra kad staneš pred Boga i Gospodar te upita kako si se zahvaljivao na blagodatima i kako si obavio svoje obaveze spram dokaza Božijih? Ne umišljaj da će Bog prihvatiti tvoje isprike i preći preko tvoje krivice.

Nipošto!

Gospodar je u Knjizi Svojoj stavio u obavezu učenima da narodu predstave istinu. Kazao je: A kad je Allah uzeo obavezu od onih kojima je Knjiga data da će je sigurno ljudima pojašnjavati i da neće iz nje ništa kriti... (Ali 'Imran, 187)

 Znaj da je najmanja izdaja i najlakša stvar koju si preuzeo na sebe to što si srdžbu nasilnika prema tebi pretvorio u blagost, pa si mu se primakao, odazvao mu se kad god te pozvao i odveo si ga u vječnu zabludu. Toliko se plašim da ćeš se zbog svojih grijeha sutra naći svrstan među izdajnike i da ćeš biti pitan za ono što si stekao sarađujući sa nasilnicima!

Uzeo si ono na što nisi imao pravo kad ti je to ponuđeno, zbližio si se s čovjekom koji nikome nije vratio njegovo pravo, a kada te on učinio sebi bliskim, nisi ispravio ništa što je bilo krivo, već si uzeo za prijatelja onog ko je neprijatelj Božiji. Zar nije bilo tako da, kada te pozvao i učinio sebi bliskim, uzeli su te za oslonac i učinili te osovinom oko koje se vrte njihovi zločini. Učinili su te mostom preko koga gaze do svojih kvarnih ciljeva, te ljestvama uz koje se penju na krov svojih zabluda i zala!

Ti si pozivao u njihovu zabludu i slijedio si put njihov. Oni su posredstvom tebe u srca učenih unijeli sumnju i posredstvom tebe su srca neznalica privukli k sebi. Svojim vjerskim znanjem, prikazujući njihovo zlo ljudima kao dobro, služio si ih onako kako to nisu činili ni njihovi najbliži namjesnici i najmoćniji prijatelji, jer oni nisu mogli učiniti onoliko koliko ti da odabrani i obični svijet održava veze s njima.

Kako je malo i bezvrijedno ono što su ti dali prema onome što su od tebe uzeli! Kako je malo ono što si izgradio spram onoga što si srušio! Gledaj šta radiš i pripazi na sebe, i znaj da niko drugi neće brinuti o tebi! Preispitaj sebe onako kako to čini odgovorna osoba! Pogledaj kako si iskazao zahvalnost Bogu, Koji te je, kada si bio dijete i kad si rastao, othranio Svojim blagodatima! Tako se plašim da ćeš biti obuhvaćen ovim riječima Božijim:

I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice Ovoga prolaznog svijeta, i govorila: 'Biće nam oprošteno!' (Al-A'raf, 169)

Ti nisi u vječnim dvorima već si u svijetu koji je najavio selidbu. A koliko to čovjek ostaje na Ovom svijetu nakon svojih vršnjaka i savremenika?! Blago onom ko se na Ovom svijetu plaši svojih grijeha, a teško onom ko umre, a za sobom ostavi grijehe! Budi svjestan i budan, i znaj da ti je na ovaj način naviješćena opasnost, pa čini nešto da se popraviš, jer dato ti je još vremena! Ti ne spadaš među neznalice, a Onaj kod Koga je račun o tvojim djelima nikad ne zaboravlja na tvoje greške. Pripremi se za put, jer dug je put pred tobom! Liječi se od svojih grijeha, jer srce ti je teško bolesno! Nemoj misliti da te želim grditi i koriti. Ne, jer htio bih da Bog pređe preko tvojih grešaka iz prošlosti i vrati ti vjeru koju si izgubio. Sjetih se, pritom, riječi Božijih koje kažu: I nastavi savjetovati, savjet će, vjernicima, zaista koristiti. (Ad-darijat, 55.)

1 Zaboravio si na svoje vršnjake i savremenike koji su otišli i samo si ti ostao.

Pogledaj da li su se oni upleli u ono u što si se ti upleo?

Da li su oni pali onako kako si ti pao?

Sjećaš li se nekog svoga dobra koje oni nisu imali?

Znaš li ti nešto što oni nisu znali?

Ne, nije tako, nego si posredstvom položaja koji si dobio kod naroda stekao ugled i poštovanje, pa si ga stavio na muku, jer ljudi slijede tvoje mišljenje, postupaju po tvojim odredbama, smatraju halalom ono što ti smatraš halalom, a ono što ti nazoveš haramom, i oni ubrajaju u haram. Naravno, tebi ne pripada pravo da određuješ šta je halal, a šta haram, ali oni te drže takvim i vezani su za tvoje znanje zato što je njihovih učenjaka nestalo, iako si u neznanju i ti, i oni, i trebalo bi da i ti, i oni potražite vodstvo.

Zar ne vidiš u kakvo si neznanje i oholost potonuo i koliko ljudi pate zbog nevolja i smutnje?!

Ti si ih učinio nevoljnicima, jer videći tvoj položaj, ljudi zanemare ono što sami imaju i očarani su tvojim položajem i zvanjem, srca im žude za tvojim znanjem i dosezanjem tvoga položaja i zvanja. Tako, zbog tvoga ponašanja i djelovanja, tonu u more zablude kojem se ne vidi dno i upadaju u nevolju čije su razmjere nesagledive. Odazvao se Bog na naš i tvoj vapaj, jer On se nevoljniku odaziva! Prođi se svojih zala i nasilništva, pa se, kao nekad, primakni čistim i dobrim. Onima koji u istruhlim ćefinima spavaju u naručju zemlje, stomaci su im se zalijepili za leđa, a između njih i Boga nema nikakva zastora ni koprene. Ovaj svijet ih ne može prevariti, jer njima nije stalo do njega. Srca su vezali za susret s Bogom, a onda su pozvani da se vrate Gospodaru, pa su Mu se uskoro i vratili. Budući da te je Svijet ovaj zaveo i u zabludu odveo u godinama staračkim, (Budući da je Zuhri rođen 58. h.g, a šehadet Četvrtog Imama desio se 94. ili 95. h.g.; pretpostavimo li da je Imam ovo pismo napisao potkraj života, Zuhriju je tada bilo nekih 36 godina i zasigurno nije bio star. Postoji nekoliko mogućnosti kako ovo protumačiti, a najvjerovatnija je da je Zuhri rođen prije 58. h.g. i da se njegovu godinu rođenja pogrešno navodi. Uostalom, Ibn Halekan svakako kaže da je rođen 51, a Zehebi da je rođen 50. h.g.) na tom stepenu znanja i sada, kada si već u zamci smrti, šta onda očekivati od mladića, bez znanja, slabe moći rasuđivanja i sklonih grijesima?

Zaista smo mi Allahovi i zaista ćemo se Njemu vratiti! Kod koga naći utočište i od koga tražiti lijek?

Bogu se utječemo od svoje nesreće i od onoga što kod tebe uočavamo, i očekujemo da će ti On dati naknadu za zlo koje nam činiš. Pogledaj kako se zahvaljuješ Bogu, Koji ti je dao opskrbu u djetinjstvu i kada si odrastao?

Kako veličaš Boga Koji ti je dao da zbog vjere Njegove budeš ugledan među ljudima?

Koliko si blizak Bogu, Koji ti je naredio da mu se približiš i da Mu budeš pokoran?

Šta je s tobom pa se ne budiš iz tog sna nemara i ne kaješ se zbog svojih grešaka?!

I govoriš: 'Tako mi Boga, nikada nisam učinio ništa zarad Boga kako bih time oživio vjeru Božiju ili uništio zabludu!'

Je li to zahvala za blagodat Gospodara, Koji te je učinio nosiocem znanja o vjeri?!

Uistinu se bojim da si ti potvrda Božijih riječi izrečenih u Kur'anu:

A njih smijeniše zli potomci, koji molitvu napustiše i za požudama pođoše; oni će sigurno zlo proći. (Marjam, 59

Bog te je učinio nosiocem Kur'ana i povjerio ti je znanje o vjeri, a ti si to iznevjerio. Zahvaljujemo Bogu, Koji nas je sačuvao od zastranjenja poput tvoga. Selam!“

 

Ne treba misliti da emevijski vlastodršci nisu pokušavali uvući i Četvrtog Imama u zamku u kakvu su upali Zuhri i njemu slični. Međutim, Imam Sedžad nije pokazivao nikakvo zanimanje prema njihovim mamcima i prijetnjama, i kad god su ga pokušali pridobiti, naišli su na odlučno odbijanje.

 

O tome svjedoče i sljedeća dva primjera.

 

U prvom, Abdul-Melik je, za svoga hilafeta, jednom na Hadžu obavljao tavaf odmah pored Imama Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, koji se nije ni osvrnuo na nj niti je pokazao ikakvo zanimanje za njega. Abdul-Melik nije poznavao Imama, pa upita ko je čovjek koji tavafi pored njega i ne osvrćući se na halifu, pa mu rekoše da je to Ali ibn Husejn. Abdul-Melik se odvoji nastranu i naredi da mu dovedu Imama. Kad Imam dođe, halifa mu reče:

„O Ali ibn Husejne, ja nisam ubica tvoga oca! Zašto ne dođeš k meni?“

Imam odgovori: „Ubica moga oca oduzeo je mome ocu Ovaj svijet, ali je moj otac upropastio njegov Ahiret. Pa, ako želiš biti poput ubice moga oca, samo budi!“

Abdul-Melik reče: „Ne, nego sam htio reći da dođeš k nama i okoristiš se kod nas ovosvjetskim dobrima.“

Tada Imam sjede na zemlju i raširi svoj ogrtač, pa reče: „Bože moj, pokaži mu vrijednost prvaka Tvojih!“

Odjednom, svi vidješe kako se Imamov ogrtač napuni blistavim draguljima koji su svojim sjajem zasljepljivali poglede. A onda Imam reče: „O Bože, nosi ovo, jer to meni ne treba!“

(Kutb Al-Ravandi, Al-Kharajedž vel-džerajih, Entesharat-e Mustafavi, Kom, str 232)

 

U drugom primjeru, Abdul-Melik je dobio obavijest da se sablja Poslanika islama nalazi kod Alija ibn Husejna, mir neka je na nj. To mu bijaše posebno zanimljivo, jer radilo se o uspomeni na Poslanika i dokazu posebne časti. Također, posjedovanje te sablje predstavlja osobiti dokaz moći. Abdul-Melika je brinulo da bi zahvaljujući njoj Ali ibn Husejn mogao privući narod k sebi. Stoga posla svog izaslanika Imamu sa zahtjevom da mu ovaj preda sablju.

 

U pratećem pismu stajalo je:

„Šta god da ti treba, spreman sam ti udovoljiti.“

Imam odbi da preda sablju. Abdul-Melik mu onda posla prijeteće pismo u kojem je stajalo da će mu, ukoliko ne preda sablju, biti ukinut udio u bejtul-malu. U to vrijeme svi muslimani, pa tako i Imam, imali su udjela u bejtul-malu. Imam u svom odgovoru napisa: „Bog se obavezao da će robove koji se na Njega oslanjaju izbaviti od onoga što im je neugodno i da će im dati opskrbu odakle se i ne nadaju. U Kur'anu je kazano: Allah sigurno ne voli nijednog izdajnika, nezahvalnika! (Al-Hadž, 38) ''

(Medžlisi, Biharul-anvar, Darul-kutubil-islamijje, Teheran, sv. 46, str. 95.)

 

Jedan od oblika borbe Četvrtog Imama protiv tlačenja i zlodjela u njegovo vrijeme bilo je poučavanje propisima vjere i držanje predavanja odgojno-etičkog karaktera. Imam je preduzeo krupne korake u tom smjeru, takve i tolike da su učenjaci time bili oduševljeni i začuđeni. Tako, veliki učenjak šejh Mufid, u vezi s ovim, piše: „Muslimanski fakihi preuzeli su od Imama toliko znanja da je to nemoguće pobrojati. Njegovi vazovi, dove, tumačenja Kur'ana, presude o halalu i haramu su mnogobrojne i poznate učenjacima. Ukoliko bismo ovdje sve to nabrajali, naše kazivanje bi bilo preopširno...“

(Šejh Mufid, Al-Iršad, Kom, Mektebetu basireti, str. 260.)

 

Primjer Imamove odgojno-etičke pouke je Poslanica o pravima, u kojoj je predstavio različite ljudske obaveze spram Boga, samoga sebe i drugih ljudi. Tih pedesetak obaveza Imam najprije nabraja, a zatim objašnjava svaku posebno. 

(Ovu poslanicu prenosi Šejh Saduk u Al-Khisalu (sv. 2, str. 618))

 

 Poslanica o pravima, prenesena od strane muhadisa i zabilježena u hadiskim zbirkama, više puta je objavljivana kao zasebna knjiga i urađeni su brojni prijevodi. Spisak prava koja Imam ovdje donosi izgleda ovako:

 

1. Pravo Božije; 2. Pravo prema samome sebi; 3. Pravo jezika; 4. Pravo uha; 5. Pravo oka; 6. Pravo ruke; 7. Pravo noge; 8. Pravo stomaka; 9. Pravo stidnog organa; 10. Pravo namaza; 11. Pravo Hadža; 12. Pravo posta; 13. Pravo milostinje; 14. Pravo kurbana; 15. Pravo vladara; 16. Pravo učitelja; 17. Pravo vlasnika roba; 18. Pravo podanika; 19. Pravo učenika; 20. Pravo žene; 21. Pravo roba; 22. Pravo majke; 23. Pravo oca; 24. Pravo djeteta; 25. Pravo brata; 26. Pravo oslobodioca roba; 27. Pravo oslobođenog roba; 28. Pravo dobročinioca; 29. Pravo mujezina; 30. Pravo predvodnika u namazu; 31. Pravo onoga s kojim sjediš; 32. Pravo komšije; 33. Pravo druga; 34. Pravo ortaka; 35. Pravo imetka; 36. Pravo onog kojem duguješ; 37. Pravo saveznika; 38. Pravo protivnika; 39. Pravo koje imaš kod protivnika; 40. Pravo onog ko od tebe traži mišljenje; 41. Pravo onog od koga ti tražiš mišljenje; 42. Pravo onog koji traži savjet; 43. Pravo onog koji savjetuje; 44. Pravo starijeg; 45. Pravo mlađeg; 46. Pravo onog koji ište od tebe; 47. Pravo onog od koga išteš; 48. Pravo onog koji te veseli; 49. Pravo onog koji ti čini zlo; 50. Pravo istovjernika; 51. Pravo štićenika druge vjere.

 

Jedan od najblistavijih vidova života Četvrtog Imama je njegova služba društvu u tim mračnim vremenima. Ta služba, bilo da se radilo o nemirnim i prijelomnim vremenima u Medini – poput dana tragedije Hurra – bilo o razdobljima mira, kada su siromašni i potrebiti čeznuli za rukom podrške, trajala je čitav Imamov život. Navest ćemo ovdje tek neke primjere takvog služenja zajednici. Četvrti Imam preuzeo je na sebe da namiruje troškove života stotinu siromašnih porodica u Medini.

(Ebu Naim Isfahani, Halijetul-avlija ve tabekatul-asfija, Darul-kitabul-'arabi, Bejrut 1407, sv. 3, str. 136)

 

Neki siromašni Medinjani preživljavali su od hrane koja im je stizala noću a da nisu znali ko im to donosi. Tek smrću Alija ibn Husejna, mir neka je s njim, shvatili su da je on bio osoba koja im je noću donosila hranu i ostavljala je pred njihovim vratima. Noću je Imam krišom nosio čitave vreće hljeba i drugih namirnica do pred vrata sirotinjskih domova, (Ali ibn Isa, Isto, str. 289.; Ebu Naim Isfahani, Isto, str. 140; Medžlisi, Isto, str. 88) a često je znao reći:

„Tajno data milostinja gasi vatru Božije srdžbe.“

Medinjani su govorili:

„Otkako je umro Ali ibn Husejn, nestalo je i tajno davane milostinje.“

Hazreti Sedžad je godinama lično nosio teške vreće s brašnom i namirnicama do sirotinjskih kuća, pa su njegova ramena bila izbrazdana tim teretom. Tako, kada su, nakon šehadeta, gasulili Imamovo tijelo, pažnju prisutnih privukoše te brazde i ožiljci na ramenima, pa kada upitaše za razlog, saznaše da su to tragovi noćnog nošenja vreća hrane do kuća siromaha.

 

U vrijeme pojave islama, ropstvo je bilo uobičajeno u cijelom svijetu, pa čak i u središtima ondašnje civilizacije, poput Rima i Bizanta. Budući da je tako raširenu i uobičajenu pojavu bilo nemoguće ukinuti odjednom, islam je na različite načine oblikovao preduvjete da se ropstvo postepeno ugasi. S jedne strane, ograničio je načine porobljavanja i postavio teške uvjete pod kojima jedan čovjek može drugog čovjeka učiniti robom. S druge strane, oslobađanje roba učinio je načinom za iskupljenje brojnih grijeha i naknadom za propuštanje brojnih vjerskih obaveza, te je na taj način omogućio da mnogi robovi budu oslobođeni.

 

Poslanik islama savjetovao je muslimanima da se prema robovima odnose čovječno, odnosno kao prema članovima vlastite porodice i naredio je da vlasnici robova daju robovima istu hranu i odjeću kakvu i sami koriste. Osim toga, oslobađanje roba predstavljeno je kao poseban sevap i osobito dobro djelo, pa se tako u predajama često neko dobročinstvo i pohvaljeno djelo poredi sa oslobađanjem roba, te su muslimani tako poticani da oslobađaju robove. Sve to zajedno uvjerljivo svjedoči o stavu islama prema ropstvu. U tom svjetlu treba, dakle, posmatrati odnos islama i njegovih sljedbenika prema pitanju ropstva.

(Ebu Naim Isfahani, Isto, str. 136; Ali ibn Isa, Isto, str, str. 289; Ibn Šahrešub, Isto, sv. 4, str. 154; Saduk, Al-Khisal, Menšuratul-džema'til-muderrisin, Kom 1403, str. 517-518)

 

U životopisu Četvrtog Imama uočljiva je njegova posebna pažnja spram pitanja oslobađanja iz ropstva, ali njegovo djelovanje na tom području ne svodi se samo na ono što je naprijed kazano, već se da zaključiti da je Imam u tom pogledu uložio poseban napor. Obratimo li pažnju na to pitanje, shvatit ćemo da ga je Imam smatrao posebnim odgojnim i humanističkim načelom, pa je tako otkupljivao robove, neko vrijeme im je pružao poduku i omogućavao obrazovanje, a onda ih je oslobađao. Nakon toga bi se oni, kao ljudi za primjer, bavili kulturnim i odgojnim radom. Zanimljivo je da oni nisu nakon oslobađanja prekidali svoje veze s Imamom.

 

Ali ibn Tavus piše:

„Ali ibn Husejn, mir neka je s njim, posljednje večeri Ramazana oslobađao je dvadesetak robova, govoreći: 'Gospodar svake ramazanske večeri, u vrijeme iftara, oslobađa sedamdeset hiljada džehennemlija od Vatre. Raduje me da ja na Ovome svijetu oslobađam svoje robove, pa da na Danu sudnjem On mene oslobodi od Vatre."

 

Nijednog od svojih robova ne bi zadržavao duže od godinu dana. Kada bi početkom ili sredinom godine doveo k sebi roba, oslobađao bi ga za Ramazanski bajram, pa bi naredne godine doveo drugoga, da bi i njega oslobodio u Ramazanu. Tako je postupao do kraja života. Imam je kupovao i crne robove – iako nije imao nikakve potrebe za njima – pa bi ih poveo na Hadž, a kada bi sa Arefata stigli na Mašher, oslobađao ih je i davao im pritom određenu novčanu nagradu. Kako jedan pisac bilježi, budući da su robovi znali za ovo, bježali su od svojih vlasnika i velikaša, pa su odlazili Zejnul-Abidinu da ih on otkupi. Prolazilo je vrijeme, tekli su dani, a Zejnul-Abidin je stalno oslobađao robove. Činio je to svake godine, svakog mjeseca i svakog dana, različitim povodima, sve dok se naposljetku nije u Medini uobličila golema skupina Imamovih oslobođenih robova.

(Sejjidul-ehl, Abdul-Aziz, Zendegani-je Zejnul-Abidin, Majale-je Mah-e nou, Teheran, str. 55.)

 

Kao što je već primijećeno, Imam je na ovaj način uspostavio svojevrsnu odgojnu školu. Otkupljivao je robove, neko vrijeme ih odgajao i osiguravao im obrazovanje, a kada bi ih oslobodio, svaki od njih bio je odgojena i uzorna ličnost. Nakon oslobađanja, oni nisu prekidali svoju duhovnu vezu sa Imamom i, primjereno svojim mogućnostima, odgojno su djelovali na druge. Ovakvo Imamovo bavljenje, uzmemo li u obzir ograničenja kojima je bio izložen u pogledu izravnog upućivanja zajednice, zaslužuje posebnu pažnju i razmatranje. 

(U pripremi i pisanju ovog poglavlja koristili smo se knjigom Alija Akbara Hasanija, Imam-e -cheharom – pasdar-e enkelab-e Kerbela)