Prethodilo je u ranijim poglavljima da vehabije i selefije ne prihvataju dijalog, diskusiju i drugo mišljenje od ostatka206 muslimana, nego nastoje raznim oblicima terorisanja suzbiti dijalog i otpor, te ne priznaju da postoje druge islamske škole, duboko ukorijenjene u islamskoj historiji, čak štaviše smatraju neistomišljenike, shodno njihovim shvatanjima, pripadnicima sedamdeset i tri skupine. Sedamdeset dvije od njih su u vatri a jedna je spašena, a to je samo njihova skupina i nijedna druga. Oni rabe i upražnjavaju dva oblika terorizma:

1) Ideološki terorizam o kojem smo govorili a koji se očitava u optuživanju ljudi da su počinili širk ili nevjerstvo ili novotariju u vjeri, da su neistomišljenici, neprijatelji sunneta i Božije jednoće (tevhida), ili da su džehmije i sljedbenici grčke filozofije, zaratustrovaca i budistički izrodi. Također, prisutno je i klevetanje istih lažnim glasinama i potvorama uz podsticanje na obavezu izbjegavanja i nesusretanje sa muslimanima neistomišljenicima, te falsifikovanje baštine i riječi imama velikana u korist njihovih ideja o čemu je prethodno već bilo govora.

2) Praktični terorizam koji ima više obilježja, kao što su nasilje nad neistomišljenicima putem psovki i uvreda, ili udaranjem u mesdžidima i isključivanjem električne energije u džamijama i centrima gdje se treba održati predavanje od strane nekog da'ije ili alima koji ima drugačija shvatanja i principe, a to opet zna prerasti u oružani sukob kao što se dogodilo u Pakistanu i Afganistanu i nekim drugim područjima kao što su Jemen, Alžir itd. A od primjera za to su slijedeći : 

• Mukbil b. Hadi el-Wadi'i207 u Jemenu. On je jedan od vehabijskih bogataša i protagonista u oblasti Sa'deh u Jemenu. On i njegovi sljedbenici su harali oružjem po Jemenu unoseći nered i nesigurnost sve dok Allah dž.š nije okončao njihovu smutnju. Tako su njegovi sljedbenici srušili kube evlije Ajderusa u Adenu prije nekoliko godina zbog čega su kasnije nastali mnogi neredi.

• Selefijski pokret ili zajednica u Alžiru i problemi i nedaće sa kojim se susreću tamošnji muslimani, a svako zna šta se događa u Alžiru i čuje za ubistva i klanja nevinih u novinama i vijestima. Među tim zločinima je i da se selefijski džihadski džemat razišao sa Džematom et-tekfir wel-hidžre, te su selefije izvršile napad na njih ubijajući i koljući njihove članove.

• Ono što su počinile selefije u Pakistanu i Afganistanu ratujući protiv drugih skupina i boreći se protiv dva pravca – sufija i šija, pod izgovorom da oni nisu selefijskog akaida kojem oni pozivaju.

• Prouzrokovanje svađa i tuča u džamijama i islamskim centrima u cjelom svijetu do te mjere da su bezbjedonosne snage (policija) bile primorane da se umiješaju i istjeraju muslimane iz tih džamija i zatvore ih pod izgovorom da su izvori i centri nereda i sukoba. A takvih primjera ima mnogo, naročito u Americi i Evropi.

• Prelazak svađa i tuča u oružane sukobe u nekim zemljama kao što su Pakistan, Afganistan i Alžir, a posljedica toga su mnoge žrtve.

• Terorisanje suzdržanih koji se nisu poistovjetili sa njima. Hanbelije često kažu: «Ko sumnja u ovo on je nevjernik». To kažu kod navođenja nekih akaidskih dogmi koje su predhodno spomenute. Tako neznalica ili neutralan čovjek, nije u stanju ništa drugo osim da ih slijedi. Iz ovog razloga broj njihovih pristalica se uvećava među neukim i masama neupućenim u ova pitanja, jer obični ljudi se boje i bježe iz kufra u islam i iz Vatre u Džennet.

islamskog znanja (tulabul-ilmi), koji opet više liče na neobrazovane mase nego na islamske učenjake, a to je stoga što su naučna polja kod njih zaključana i nije dozvoljeno sumnjati ni u najmanju pojedinost a kamoli istražiti je i otkriti neistine u njoj. Sa ovakvim napadima i proglašavanjima nevjernicima ostvaruje se njihova naučna putanja učvršćenja načela i zagovaranja konsenzusa (idžma') kako im se prohtije, te tvrdnji da je riječ o stavovima većine učenjaka itd.