Ko je pobjednik? Kako Libanci mogu biti pobjednici?

Obustavljen je rat u Libanu. Libanci su prekid vatre dočekali slaveći pobjedu.

Nekim ljudima sigurno nije jasno, kako oni smatraju da su pobjedili, kad im je zemlja toliko razorena, dali su veliki broj šehida i ranjenika...

Odgovor na ovo pitanje zahtjeva objašnjenje više stvari, između ostalog značenje „pobjede“, okolnosti otpora u Libanu, razmjere snaga na dvije strane.

Naravno, ne bismo mogli to ovdje podrobno učiniti, ali nastojat ćemo vrlo kratko ukazati na nekoliko stvari:

1. Pojam „pobjeda“ je veoma širok i relativan. Često se podrazumjeva kao ostvarivanje ciljeva sukoba odnosno rata. Ali to nije baš precizno i jasno. Značenje se može razlikovati zbog raznih činilaca i okolnosti. Pobjeda u ratu između dvije regularne vojske, sigurno se, razlikuje od rata između jedne regularne vojske i gerilskog pokreta. U sukobu između jedne regularne vojske i jednog pokreta otpora se nikako ne može očekivati da u jednoj borbi pokret otpora razbije i uništi jednu regularnu vojsku i tako da bude pobjednik, ali je moguće obratno, tj. da vojska u jednoj borbi uništi pokret otpora i da ga se riješi i tako da bude pobjednik. U gerilskom ratu koji je metod svih pokreta otpora, otpor uvijek pokušava u okviru dugog vremena i raznih borbi, nagomilati poene zadavanjem konstantnih malih udaraca i sabiranjem sitnih dobitaka da se vojska oslabi i poklekne. Dakle, u jednoj rundi sukoba između regularne vojske i pokreta otpora, ako vojska pokrene operaciju, njen cilj može biti uništenje tog pokreta, ali ako otpor pokrene operaciju, samo se može očekivati npr. osvajanje jednog punkta, ili položaja ili kasarne... Odmah vidimo da se značenje pobjede razlikuje. Ako vojska uništi otpor, ona je pobjedila, ali ako ne uspije ostvariti taj cilj, otpor je pobjedio.

Prema tome, ako jedna vojska pokrene veliku operaciju sa dugogodišnjim pripremama i sa jasnim ciljevima protiv jednog pokreta otpora, ali ne uspije da ostvari najavljene ciljeve, ona je poražena, a otpor koji je uspio osujetiti ciljeve neprijatelja, je pobjednik.

2. Liban je veoma mala zemlja, 10.452 km. Ova mala zemlja ima veoma složenu problematičnu društvenu, sektašku, političku i geopolitičku strukturu, gdje su isprepletene raznovrsne oprečnosti, gdje je prostor za obračunavanja raznih svjetskih sila, strana i interesa, gdje je pogodno mjesto za djelatnosti svih svjetskih obavještanih službi, gdje ne postoji država u pravom smislu riječi, gdje su važne državne insititucije opredjeljene raznim i oprečnim tendencijama, gdje američka ambasada upravlja mnogim državnim veoma važnim institucijama...

Republika Liban često nema predsjednika a tako nema ni vladu. Trenutno, već više od dvije godine nema ni predsednika niti vladu. Znači ništa ne funkcioniše normalno. To je često tako. Zato što se Libanci nemogu dogovoriti. Tamo postoje ustav, zakoni, regulative, institucije, ali drugi faktori su jači i efikasniji od državnih normi a najvažnija je sektaška struktura.

U Libanu sastav stanovništva je nevjerovatno raznolik, šiije, kršćani (kršćani su sami podjeljeni u mnoge sekte), sunije, druzi, alevije, ... Po ustavu, predsjednik mora biti kršćanin, predsjednik vlade sunija, a predsjednik parlamenta šiija, a u vladi se ministarstva dijele svim vjerskim skupinama i sjedišta na parlamenta se isto dijele...

Stanovništvo na jugu Libana je uglavnom šiijsko, iako postoje sela i područja sa sunijskim, kršćanskim, druškim stanovništvom.

U Libanu također postoji veliki broj palestinskih izbjeglica koje žive u kampovima koji su narasli u prave gradove.

U složenoj sektaškoj strukturi, posebno nakon dugog građanskog rata sedamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosi su vrlo osjetljivi.

3. Južni dio Libana je od nastanka lažne cionističke tvorevine uvijek bio na meti uzurpatorskih židovskih bandi. Nekoliko sela su okupirana i pripojena tkz. Izraelu. Napadi, invazije, upadi, atentati, kidnapovanja ljudi su se nastavili, naročito, nakon što su palestinski borci u odsustvu vlasti na jugu Libana, to područje uzeli kao jedino i glavno mjesto za izvršenje napada na cioniste preko granice.

Jug Libana do 2000. godine nije imao infrastukturu, nije imao škole, nije bilo vojske, putevi su bili devastirani, a stanovništvo je pored siromaštva doživljavalo svakodnevni teror. „Izraelske“ snage su više puta vršile invaziju i okupirale dijelove proganjajući palestinske borce.

1982. izraelska vojska je sa ciljem uništenja palestinskog otpora pokrenula invaziju i okupirala cijeli jug, do Bejruta, glavnog grada. Uspjela je nakon kratkog perioda borbe, razoružati palestinski otpor i protjerati ih u druge zemlje.

Cionisti nisu imali namjeru napustiti Liban, jer inače, ova zemlja je sastavni dio „Velikog Izraela“, a sjećamo se da su početkom ovog rata prije oko dva mjeseca, pričali o izgradnju doseljeničkih kolonija na jugu Libana. Postavili su za predsjednika Libana kršćana koji su bili i sad su njihovi saveznici.

Tada se pojavio Islamski otpor u malim grupicama libanske omladine u Bejrutu, koji su uglavnom bili porijeklom sa juga. Islamski otpor je kasnije dobio zvanično ime Hizbullah. Niko nije mogao zamisliti da će nekolicina mladića moći pružiti otpor protiv vojske koja je porazila sve arapske vojske. Ali konstantna, neumorna i požrtvovana borba se razvila i gomilanjem poena, Islamski otpor je uspio 2000. godine osloboditi jug Libana i ostvariti prvu očitu pobjedu protiv „Izraela“.

Od tada jug je Libana dobio „značaj“ kod ostalih Libanaca i država je počela pridavati važnosti, izdvajati budžet za osnovnu infrastukturu..., prisustvo vojske, sigurnosnih snaga...

2006. godine, „Izrael“ je proglasio sveobuhvatni rat protiv Hizbullaha koji je bio zarobio dva vojnika radi razmijene sa preostalim libanskim zarobljenicima i palestinskim zaroblejnicima u izraelskim zatvorima. Najavljeni ciljevi su bili neuvjetno oslobađanje dva vojnika, razoružavanje Hizbullaha, uništenje cijele vojne infrastukrure Hizbullaha, stacioniranje međunarodnih snaga na granici radi sprječavanja bilo kojeg vida napada na „Izrael“.

Rat je bio izuzetno razoran i rušilački u kojem su od prvog dana bombardirani međunarodni aerodrom Libana, luke, mostovi, važni putevi, elektroprivreda, rezerve gorive, graniči prelazi sa Sirijom, bolnice, ... Rat je trajao 33 dana, a do tada je bio najduži rat koji je Izrael vodio, ali nije uspio ostvariti nijedan od ciljeva i na kraju je, kako svjedoči tadašnji katarski premijer, Ahmed bin Džasim, koji je bio posrednik u pregovorima, „Izrael“ molio za prekid vatre! Nakon prekida vatre, u „Izraelu“ premijer Ehud Olmert je morao podnijeti ostavku, svi čelnici vojske su smijenjeni i formirana je istražna komisija radi preispitivanja poraza u ratu.

Od tada, znači od prije 18 godine, obje strane su se spremile za sljedeću rundu. „Izrael“ kako, vlast tako i vojska, na osnovu rezultata rada komisije od 2006. godine, spremio je adekvatan plan ratovanja protiv Hizbullaha kao najveće opasnosti za „Izrael“ koji je pripremio nekadašnji komandant štaba Kokhavi a po kojem su godinama vježbali u okupiranoj Palestini, a čak i u Kipru, gdje je geografija najsličnija jugu Libana. Naravno, kada govorimo „Izrael“ znači cijeli Zapad, NATO, arapski režimi, Turska...

4. Što se tiče razmjere snaga, nikad se ne može porediti jedan pokret otpora sa jednom državom, ali u ovom slučaju, ta razlika je neograničena. Sa jedne strane je razmažena tvorevina koja je apsolutno slobodna da može činiti šta god želi, a na raspolaganju ima najbolju svjetsku tehnologiju, najsofisticiranije naoružanje, najveću finansijsku mogućnost, najopremljeniju vojsku... Operacija pejdžera, za koje su planirali od 2016. godine, pokazala je da je „Izraelu“ dopušten čak i tehnološki terorizam koji dovodi u pitanje dovodi kredibiltet svjetske tehnologije, kao i da je „civilizirani“ svijet spreman učiniti „sve“ za „Izrael“.

Sa druge strane Hizbullah se nalazi u zemlji koja ne funkcioniše kao država, gdje svaka skupina pripada nekoj stranoj sili ili državi, gdje su jedan dio sugrađana veći cionisti nego oni u „Izraelu“, gdje su prisutne stotine špijuna raznih obavještajnih službi, gdje je prostor djelovanja vrlo uzak i pod lupom, gdje je brojčano vrlo ograničen, gdje ne može javno dobaviti oružje i opremu odnosno najprije sakriti od „sigurnosnih“ organa svoje „države“ prije nego li od neprijatelja, gdje ne može javno vježbati, ... gdje neke vrste opreme i oružja kao što su modreni PVO sistemi, uopće ne može imati...

5. U septembru 2024. „Izrael“ je pokrenuo rat uništenja Hizbullaha. Istina je da je „Izrael“ iznenadio Hizbullah, jer su analize Hizbullahovih lidera govorile da „Izrael“ neće pokrenuti veliki rat protiv Hizbullaha. „Izrael“ uvijek u svojim ratovima pokušava da iznenadi neprijatelja vrlo teškim, brzinskim udarcima koji će ga slomiti i od njega oduzeti sposbnost ustajanja. Atentat na glavnog komandanata Hizbullaha, šehida Fuada Šukra, operacija pejdžera, operacija toki vokija, atentat na oko 20 glavnih komandanata prvog i drugog reda vojnog tjela Hizbullaha, atentat na generalnog sekretara Sejjid Hasana Nasrullaha, atentat na njegovog nasljednika Sejjid Hašima Safijudina, ... izvršenje 1100 zračni udara u jednom danu na sela i gradove šiijskog stanovništva da izazivu masovno raseljavanje preko milion i 300 hiljada ljudi odjednom, ... a ovo se sve desilo u roku od dvije sedmice.

Situacija je tada je tako izgledala da je Hizbullah gotov. Američka ambasadorka je vrlo bezobrazno na paltformu X objavila da sada u Libanu stanje treba preurediti za post-Hizbullah period, iako je kasnije izbrisala tu objavu. „Izrael“ je tada pokrenuo kopnenu operaciju, očekivajući da će borci Hizbullaha nakon preteških udaraca koji stranka dobila, masovno pobjeći ili se predati. „Izrael“ je objavio dvije vrste ciljeva – jednu vrstu je zvanično, a drugu je nezvanično.

Razoružavanje Hizbullaha, vraćanje doseljenika na sjever „Izraela“ „svojim“ kućama, uklanjanje opasnosti zvane Hizbullah, formiranje novog bliskog Istoka.

Nezvanično su širili plan o odseljavanju šiija iz Libana u Irak i to za stalno, a ovo nije nova priča, pa i u ratu 2006. godine također je bilo aktuelno i čak su se tada dogovarali za prebacivanje morem i da su tada pobijedili, sigurno bi to pokušali, jer prisustvo šiija u njihovoj blizini predstavlja opasnost. Izjava američkog cionističkog ekstremnog senatora Lency Grahama prošle sedmice da je vjerovanje šiija zasnivano na ubijanje jevreja, pokazuje kako oni misle.

Druga stvar koju su nezvanično širili jeste da se struktura vlasti u Libanu treba preoblikovati. Odmah nakon toga, Semir Dža'dža', od kršćanskih ratnih zločinaca koji je i učesnik u maskru Sabre i Šatile i stari plaćenik Izraela u Libanu, izjavio je da trebamo odmah izabrati predsjednika države bez prisustva šiijskih predstavnika, a šiije su najbrojnija skupina u odnosu na ostale.

Također su nezvanično širili kao cilj rata okupiranje južnog dijela do Litanija i izgradnje doseljeničkih kolonija, jer smatraju da je južni dio Libana sastavni dio jevrejske države po njihovim legendima, a dolazak starog cionističkog ekstremnog historičara i arheologa Zeiv Erlih koji je ubijen u zasjedi Hizbullaha u selu Šama', pokazuje ovaj njihov zlobni cilj.

6. Kopnena operacija je početa sa 6 divizija od oko 70 hiljada vojnika, a konstantni zračni udarci po jugu i istoku Libana i južnoj periferiji Bejruta gdje je šiijsko stanovništvo, a po borbenim linijama se nastavili razaranje hiljade kuća, stanbenih objekata, škola, bolnica, hitne pomoći, tv-kuća, džamija, ... šta god je pripadalo šiijama. Istovremeno, pokrenuta je ogromna medijska kampanija kako s vana tako iznutra Libana protiv Hizbullaha.

Međutim, izraelska vojska se susrela sa otporom koji nikad nije mogla zamisliti. Po Kokhavijevom planu, izraelska vojska je morala u roku od jednog mjeseca uništiti Hizbullah, ući duboko u Liban, ostvariti sigurnosni pojas u dubini Libana... u cijeloj širini granice, razne jedinice izraelske vojske su se angažirale i danima su davale sve od sebe, nigdje nisu uspjele prodrijeti. To su područja gdje su više od godine dana neprestano bombardirana i teoretski nije moguće da otpor može naći mjesto za skrivanje. Nakon više od 35 dana izraelska vojska je obustavila „prvu fazu“, a najbolji opis je za tu fazu ono što su hebrejske novine Yediot Ahronot pisale:

„Preko 50 hiljada vojnika u mjesec dana nije moglo zauzeti jedno selo!“

Pokrenuli su drugu fazu i nakon 60 dana od početka rata, opet nisu uspjeli zauzeti nijedno mjesto. Tri divizije su pokušale ući u Gradić Hijam i danima su pokušavale, do prekida vatre, ali nisu uspjele.

Hizbullah je pored nevjerotno herojskog otpora na terenu kojeg su mnogi vojni analitičari zvali mudžizom, vremenom pojačao tempo raketnih i dronskih napada unutar okupiranih teritorija.

Hizbullah je vrlo smireno i precizno ciljano uništavao vrlo važne vojne ciljeve u dubini do 150 km. Razni cionistički zvaničnici na počeku kopnene operacije su izjavili da su u zračnim udarima uništili preko 70% raketnih moći Hizbullaha. Ali vrijeme je pokazalo da ništa od toga nije istina.

Nedjelja 24.11.2024. je bio crni dan za Izrael u kojem je Hizbullah lansirao preko 400 raketa pokrivajući cijeli sjever do samog Tel Aviva, pored desetina dronova.

„Izrael“ nikad nije doživio ono što je doživio u nedjelju. Sami su priznali da je 4 milijuna cioniste bilo u skloništima.

7. I ovaj put, „Izrael“ je tražio prekid vatre, a ne Hizbullah. Je li „Izrael“ ostvario svoje ciljeve? Je li uspio vratiti doseljenike na sjever? Je li uspio doći do Litanije i postavio sigurnosni pojas? Je li uspio razoružati Hizbullah odnosno uništiti Hizbullah? Je li formirao novi bliski istok?

Istina je da je Hizbullah pretrpio ogromne gubitke.

Da nije ništa drugo, već samo pogibija njegovog generalnog sekretara šehida Sejjid Hasana Nasrullaha je najveći gubitak, ali otpor u historiji i svugdje mora biti spreman dati vrlo značajne žrtve. Nijedan uspješan otpor nije prošao bez velikih žrtava. Međutim, Hizbullah kao otpor ne samo da nije dozvolio da neprijatelj ostvari svoje ciljeve, već je uspio postaviti nove jednadžbe koje će imati vrlo važne reprekusije.

Zašto „Izrael“ nije udario međunarodni aerodrom? Zašto nije uništio mostove? Zašto općenito nije dirao infrastukturu? Zato što se bojao da će Hizbullah uništi njegovu infrastukturu. Prvi put u historiji „Izraela“ da neko udari najvažnji vojnosigurnosni centar u srcu Tel Aviva – Keryah.

To je najosjetljvije i najsigurnije mjesto u „Izraelu“. Udar na spavaću sobu Netanyahua nije samo simbolika već hrabrost, umijeće i sposobnost. Masakriranje vojnika najelitnije brigade Golani za vrijeme večere u tajnoj kasarni za koju čak ni mještani susjedi nisu znali dalo je Izraelu do znanja da Hizbullah može uraditi ono što nisu nikad ni zamislili.

8. Pobjeda ovdje znači osujetiti clijeve neprijatelja, postaviti jednadžbe, čuvati svoj poziv. Otpor ostaje, znači borba protiv „Izraela“ će se nastavljati. Narod otpora se dostojanstveno vratio svojim kućama čak iako su srušene. Važno je da njihovo dostojanstvo sačuvano. Broj žrtava skoro uvijek veći kod pobjednika. Alžir, Veitnam, drugi svjetski rat …