Pismo 87 (pitanje)

9. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

 

            Diskusija o izgovorima nesreće

 

 

Možda Poslanik, a.s., naredivši da mu donesu papir i tintu, nije namjeravao baš ništa napisati, možda ih je svojim govorom želio samo iskušati, i ništa više. Pa je Allah samo Omera El-Faruka uputio na to, i nikog drugog od ashaba. Zato je neophodno da se ovo protivljenje (Poslaniku) ubroji u slaganje sa njegovim Uzvišenim Gospodarem, što je bio jedan od njegovih kerameta.

Neke istaknute ličnosti daju ovakav odgovor, međutim, pošteno gledajući njegove riječi: “Nakon njih nećete nikada zalutati,” pobijaju takvu mogućnost, jer to je druga apodoza njegovog imperativa. Tako da je značenje njegovog govora sljedeće: ukoliko donesete papir i tintu i napišem vam tu uputu, nakon nje nikada nećete zalutati. Jasno je da obavještavanje o ovoj stvari, samo s namjerom iskušavanja, spada u očitu laž, od koje je nužno da govor vjerovjesnika bude čist. Osobito u situaciji kada je nedonošenje papira i tinte prioritetnije od donošenja. Mada je ovaj odgovor diskutabilan i sa drugih aspekata, što znači da je sigurno u pitanju nešto sasvim drugo. 

Također moguće je kazati da uopće nije pitanje odredbe i obavezivanja, pa da onaj koji odbija bude neposlušnik, već je riječ o konsultovanju. A oni su se konsultovali s njim u nekim pitanjima, osobito Omer, on je duboko u sebi znao da je uspješan u odabiru onog što je u interesu muslimana, imao je nadahnuće od Uzvišenog Allaha. On je s tim želio olakšati Vjerovjesniku, iz sažaljenja nije mogao dopustiti da se Poslanik namuči pišući uputu u stanju bolesti. On je vidio da je prioritet u tome da mu se ne donesu papir i tinta, šta više, možda se plašio da Vjerovjesnik napiše nešto što ljudi nisu u stanju izvršiti, pa da na taj način zasluže kaznu, jer tada bi te stvari bile već zapisane i određene i ne bi bilo moguće o njima služiti se idžtihadom.

 

Možda se plašio licemjera da kojim slučajem ne bi doveli u pitanje ispravnost tog pisma jer, napisano je pod utjecajem bolesti, što bi moglo dovesti do razdora. Zbog toga je rekao: “Dovoljna nam je Božija knjiga,” zato što je Allah rekao: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. (En'am, 38) Kao i: Danas sam usavršio vjeru vašu. (Maide, 3) Kao da je bio siguran da ummet neće zalutati, jer Allah im je usavršio vjeru i upotpunio im blagodat Svoju.

Ovo je njihov odgovor, takav kakav jeste, jer Poslanikove riječi: “Nećete zalutati,” daju do znanja da je riječ o odredbi i obavezivanju, jer bez najmanje sumnje stroga je obaveza kad god je to moguće, potruditi se u onome što ljude čini sigurnim od lutanja. To što su ga oni razočarali, i što im je naredio da ga napuste, drugi je dokaz o tome da je riječ o pitanju obavezivanja a ne konsultovanja.

Ukoliko kažeš da je riječ o strogoj obavezi i da je Vjerovjesnik ne bi ostavio samo zato što su mu se oni usprotivili, kao što to nije učinio prilikom protivljenja nevjernika.

 

Reći ćemo, da te riječi ukoliko su na svom mjestu, daju nam do znanja da njemu nije bila stroga dužnost napisati to pismo, a što se ne protivi činjenici da je njima, kada im je Poslanik to naredio, donošenje papira i tinte bila stroga dužnost, objasnivši im da im je korist toga sigurnost od lutanja i ostajanje na putu upućenih. Jer osnova u ovom pitanju je obaveznost onima kojima je naređeno a ne onome koji naređuje. Osobito jer korist se striktno svodi na onoga kome se naređuje. Ono o čemu se polemiše je stroga dužnost koja se odnosi na njih a ne na njega.

S tim da je moguće da i njemu bude stroga obaveza, koja je zatim prestala važiti jer ga oni nisu poslušali, i zbog toga što su rekli da bunca, jer nakon toga to što bi napisao ne bi imalo nikakvog efekta osim raskola, kako si ti protumačio.

Neki ljudi opravdavaju na način da Omer nije shvatio iz tog govora da će uputa biti povodom čuvanja svakog pojedinca iz ummeta od zablude, na način da baš nijedan čovjek nakon toga neće zalutati. Već da je iz njegovih riječi “nećete zalutati” razumio da se neće složiti u zabludi, svi zajedno, svaki pojedinac, i da nakon pisanja ove upute zalutalost neće moći da se proširi na svakog pojedinca, a on je znao, da se nikada neće dogoditi da se svi slože u zabludi. Zbog toga, nije vidio učinka od njegove upute, pretpostavivši, da je Poslanikova namjera bila, biti što više predostrožan, jer on je bio oličenje ogromne milosti. Zato mu se on suprotstavio tim suprotstavljanjem, temeljeći ga na činjenici da to pitanje nije stvar obavezivanja, već da je riječ o emociji i milosrđu.

Ovo je sve što su rekli iznoseći opravdanja na tu prenagljenost. Ko bude pažljivo pogledao ova opravdavanja, shvatit će da su daleko od ispravnog. Jer Poslanikove riječi “nećete zalutati,” daju do znanja da je riječ o pitanju obavezivanja, kao što smo rekli, a to što su ga razočarali je dokaz da su napustili svoju strogu obavezu. Zato je prioritetnije da se u odgovoru kaže: Zaista je ovaj događaj suprotan njihovoj praksi, poput slučajnih greški i rijetkih nepromišljenosti, čiji detaljni aspekt ispravnosti mi ne znamo, a Allah upućuje na put pravi.

Es-Selamu alejkum.

- S -

 

 

Pismo 88 (odgovor)

11. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

 

            Opovrgavanje navedenih izgovora

 

 

Zaista razboritom čovjeku, dostoji da istinu učini vidljivom i da ispravno govori. Ostalo je nekoliko aspekata u opovrgavanju tih izgovora, pa bih volio ponuditi ih vama, kako bi vam sud o tome bio iznesen.

U prvom odgovoru kažu: Možda Resulullah naredivši im da donesu papir i tintu nije imao namjeru ništa napisati, jedino je htio iskušati ih i ništa više. Pored onoga što ste vi naveli, mi kažemo: Zaista se ovaj događaj, što se iz hadisa jasno vidi desio u samrtnim trenucima Poslanika, nek su mu moji roditelji žrtve. Taj trenutak nije bio trenutak iskušavanja, već vrijeme upozorenja i savjeta, i ostavljanja oporuke za sve važne stvari, i potpune iskrenosti prema ummetu. Čovjek na samrti je daleko od šale i zabave. On se bavi samim sobom i onim što je važno njemu i njegovim bliskim, a osobito kada je to Vjerovjesnik.

Kada već za cijelog svoga života nije imao prilike iskušati ih, pa kako će za to naći prostora na samrti? Posebno što im je on nakon što su podigli glas i nepromišljen govor i svađu pred njim, rekao da izlaze. Što nam otkriva njegovo razočarenje. Da su oni koji su sprječili da se to učini, postupili ispravno, njemu bi se to dopalo i on bi pohvalio njihov postupak.

 

Ko god obrati pažnju na ovaj hadis, posebno na riječi onih koji su rekli da Poslanik bunca, bit će siguran da su oni znali da će Poslanik učiniti nešto što se njima ne dopada. Upravo zbog toga sasvim neočekivano su mu u oči rekli takve riječi. Pred njim su podigli glas, govorili nesuvislo, svađali se. Plač Ibn Abbasa zbog toga što se dogodilo, ubrajajući taj događaj u nesreću, je dokaz neispravnosti njihovog odgovora.

Gospoda iznoseći isprike kažu da je Omer bio uspješan u iznalaženju ispravnih rješenja koja su u interesu svih muslimana. Imao je od Boga nadahnuće. Na ovu ispriku ne treba obraćati pažnju. Jer ona aludira na to da je ispravnost u ovom događaju na njegovoj strani a ne na strani Resulullaha, i da je njegovo nadahnuće tog dana bilo ispravnije od objave kojom zbori Iskreni i Povjerljivi, s.a.v.a.

 

Kažu, da je on želio olakšati Poslaniku, s.a.v.a., iz brige za njim, da se ne muči pisanjem u stanju bolesti. A ti – Allah tobom pomogao istinu – znaš da je u pisanju te upute rasterećenje i razgala Posalnikovom srcu, i sreća njegovim očima, i sigurnost njegovom ummetu od zalutalosti. S tim da su pitanje poslušnosti i svete želje, njegovim časnim bićem, pripadale njemu, i kada je poželio – nek su mi roditelji njegove žrtve – da mu se donese papir i tinta, i to naredio, pa niko nema pravo da odbije njegov imperativ ili pak da se suprotstavi njegovoj želji. I nije za vjernika niti za vjernicu, kad Allah i Poslanik Njegov odrede nešto, da oni imaju izbor po hanođenju svome. A ko ne posluša Allaha i Poslanika Njegovog - pa zaista je zalutao zabludom očitom. (Ahzab, 36)

S tim da mu je njihovo suprotstavljanje u tom veoma važnom pitanju, i njihovo nesuvislo pričanje, i podizanje glasova i prepiranje pred njim, palo teže od pisanja te upute koja bi čuvala ummet od zalutalosti. I kako to da mu se onaj koji se sažali nad njim da se ne umori pisanjem upute, suprotstavi i neočekivano ga napadne riječima da bunca?!

 

Kažu: Omer je uvidio da je prioritetnije ne donijeti mu papir i tintu. Ovo spada u najveća čuda, i najnevjerovantije stvari! Kako da to bude prioritetnije i pored Poslanikovog naređenja da mu to donesu? Zar je Omer vidio da Poslanik naređuje nešto što je prioritetnije ne izvršiti?!

Još čudnije su njihove riječi: Možda se pribojavao da Poslanik ne napiše nešto što ljudi neće moći izvršiti, pa bi na taj način napustivši to naređenje, zaslužili kaznu. Kako da strijepi od toga i pored Poslanikovih riječi: “Nakon toga nećete zalutati.” Zar ne vidiš da po njima Omer bolje poznaje posljedice nego Poslanik? I da je predostrožniji i sažaljiviji prema ummetu od njega?! Daleko bilo, nikada!

 

Isto tako kažu: Možda se Omer plašio licemjera da kojim slučajem ne bi doveli u pitanje ispravnost tog pisma jer napisano je u stanju bolesti, što bi moglo dovesti do razdora. A ti – Allah tobom pomogao istinu – znaš, da je takvo šta nemoguće uz postojanje Poslanikovih riječi: “Nećete zalutati.” Jer on je nedvosmisleno dao do znanja da je ta uputa uzrok njihove sigurnosti od zalutalosti. Pa kako je moguće da bude uzrokom smutnje zbog kleveta licemjera? Ukoliko je strahovao od toga da će licemjeri dovesti u pitanje ispravnost tog pisma, pa zašto je svojim suprotstavljanjem i sprječavanjem posijao sjeme klevete, i zašto je rekao da bunca?!

 

Što se pak njihovog komentara Omerovih riječi: “Dovoljna nam je Allahova knjiga,” ajetima: U Knjizi Mi nismo ništa izostavili. Kao i: Danas sam usavršio vjeru vašu, on je neispravan. Usljed toga što ova dva ajeta ne ukazuju na sigurnost od zalutalosti. Niti jamče uputu ljudima. Pa kako to da je dozvoljeno napustiti trud glede tog pisma, pouzdavši se u ova dva ajeta? Ukoliko bi postojanje časnog Kur'ana bilo povodom sigurnosti od zalutalosti, u ovom ummetu se ne bi dešavala zalutalost i razdor, u čije nestajanje nema nade.

 

(Ti – Allah tobom pomogao istinu – znaš da Resulullah nije rekao: Namjera mi je da vam napišem propise. Pa da bi u odgovoru mogli kazati da im je u shvatanju propisa dovoljna Allahova knjiga. Ako pretpostavimo da je želio napisati propise, pa možda je njihovo određivanje od njega uzrok sigurnosti od zalutalosti. Tako da nema opravdanja da se trud vezan za to pismo napusti, zadovoljavanjem Kur'anom. Štaviše, kada to pismo ne bi imalo nikakav drugi učinak osim da osigura od zalutalosti ne bi bilo ispravno napustiti ga i suprotstaviti mu se, oslanjajući se na to da Kur'an obuhvata sve stvari. Ti znaš za potrebu ummeta prema svetom sunnetu, i da oni nisu neovisni od njega i pored Kur'ana, i njegove sveobuhvatnosti i preventivnosti. Jer je dolazak do zaključaka iz Kur'ana nemoguć za svakog pojedinca. Da Kur'an nema potrebu za Poslanikovim objašnjenjima, ne bi Allah naredio da ga objašnjava ljudima: A tebi objavljujemo Kur'an da bi objasnio ljudima ono što im se objavljuje. (Nahl, 44) )

 

U posljednjem odgovoru kažu da Omer iz Poslanikovog govora nije shvatio da će ta uputa biti povodom čuvanja svakog pojedinca iz ummeta od zalutalosti. Već da je shvatio kako će biti uzrokom da se ne slože – nakon pisanja – u zabludi. Kažu da je on znao da je slaganje u zabludi nemoguća stvar, bilo da se o tome napiše uputa ili ne. Usljed toga on je tog dana pokazao suprotstavljanje.

 

Pored onog na što ste o tome ukazali, Omer nije bio toliko daleko od razumjevanja da mu bude skriveno ono što je iz hadisa jasno svim ljudima. Jer su i građani i nomadi iz ovoga shvatili da ukoliko bi to pismo bilo napisano bilo bi potpuni uzrok u čuvanju svakog pojedinca od zalutalosti. Ovakvo značenje hadisa među narodom se odmah razumije. A Omer je sigurno znao da se Poslanik nije plašio od toga da bi se ummet mogao složiti u zabludi. Jer on je čuo Poslanikove riječi: “Neće se složiti moj ummet u zabludi, niti će se složiti u greški,” kao i riječi: “Uvijek će grupa iz moga ummeta biti jasno na istini... (لا تزال طائفة من أمتي ظاهرين على الحق) Kao i Božije riječi: Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih, i da će im zacijelo vjeru njihovu učvrstiti, onu koju im On želi, i da će im sigurno strah sigurnošću zamijeniti; oni će se samo Meni klanjati, i neće druge Meni ravnim smatrati. (Nur, 55) i velikog broja nedvosmislenih navoda Kur'ana i sunneta koji su izravni u tome da se cio ummet neće složiti u zabludi. Sa svim tim nije racionalno da Omer ili bilo ko drugi shvati da Allahov Poslanik traži da mu donesu papir i tintu jer ima bojazan od slaganja ummeta u zabludi.

 

Ono što dostoji Omeru da shvati iz Poslanikovih riječi jeste ono što iz toga shvataju ostali umovi a ne ono što negiraju vjerodostojni hadisi i jasni kur'anski ajeti. Međutim Poslanikovo razočarenje njima, koje se da zaključiti iz njegovih riječi: “Ustajte!” je dokaz da im je ono što su napustili bila stroga dužnost da učine. Da je Omerovo protivljenje bilo rezultat njegovog pogrešnog razumjevanja riječi, kao što pretpostavljaju, bez sumnje bi tu grešku otklonio Vjerovjesnik i ukazao mu na ono što želi s tim. Međutim da je Vjerovjesnik imao prostora da ih ubijedi u ono što od njih traži, ne bi odabrao izbacianje iz kuće. A Ibn Abbasov plač i uznemirenost spadaju u najveće dokaze onoga što smo kazali.

 

Nepristranost u ovome je da nema načina opravdati ovu nesreću, da je bila riječ – kako ste to kazali – o događaju poput slučajnih greški i rijetkih nepromišljenosti, bilo bi lakše – iako sama po sebi pretstavlja nesreću vječnosti i slamanje kičme, pa zaista mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo, i nema snage i moći osim u Allaha, Svevišnjeg, Uzvišenog. Selam

- Š -