Pismo 83 (pitanje)

2. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

 

Da li je moguće objediniti pouzdanost odredbi s tim da su ashabi postupili ispravno?

 

Zbilja umni i razumni ljudi, na ashabe gledaju tako da su čisti od suprotstavljanja formi Poslanikovih imperativa i zabrana, te ne smatraju da im je išta drugo dozvoljeno osim da im se pokore. Dakle, nije moguće da čuju Poslanikovu odredbu o Imamu, a da se zatim ogluše o nju, i to i prvi i drugi i treći put (prve tri halife). I kako je moguće smatrati da su ispravno postupili u odstupanju od tih odredbi i pored toga što su ih čuli? Ne smatram da možeš objediniti ove dvije stvari. Selam.

- S -

 

 

Pismo 84 (odgovor)

4. rebiu-l-evvel, 1330. godine po H.

 

Povezivanje između pouzdanosti odredbe i prihvatanja njihove ispravnosti.

 

Iz sīre velikog broja ashaba saznajemo da su radili u skladu sa isključivo vjerskim odredbama koje se tiču ahiretske perspektive. Poput odredbe da se posti mjesec ramazan a ne neki drugi mjesec, ili upravljanja prema kibli u namazu a ne mimo nje, i odredbe o broju farzova, broju i načinu njihovih rekata. Zatim odredbe o sedam tavafa oko Kabe, i stvarima sličnim tome koje se tiču isključivo ahiretskih koristi.

Međutim odredbe koje su se ticale politike, poput uprave i zapovjedništva, određivanja državnih pravila, uređivanja državnih poslova, vojske, e pa nisu u svim stanjima vidjeli obaveznim povinovati se onome što one iziskuju, već su postupali u skladu sa svojim mišljenjem davši prostora svojim promišljanjima i zaključcima. Bili su takvi da ukoliko bi vidjeli u suprotstavljanju odredbi lični prosperitet, ili korist za svoju karijeru, oni bi odredbi okrenuli leđa i upravljali bi se ličnim koristima.

 

Kod njih je preovladalo mišljenje da arapi neće prihvatiti Alija, niti će se pokoriti odredbi u njegovu korist. Jer on im je ubijao srodnike na Božijem putu, i prolivao krv svojoj sabljom u promicanju Allahove riječi, i bio im otvoreni neprijatelj na putu pomaganja Istine, sve dok Božija odredba nije postala dominantna usprkos svakom poricatelju istine.

Dakle, ne bi mu se pokorili osim primoravanjem, niti bi odredbu o njemu prihvatili osim silom. Šta više njemu su pripisali svaku kap prolivene krvi na putu islama u danima Vjerovjesnika, s.a.v.a., i to u skladu sa svojim običajima u takvim situacijama, zato što nakon Poslanika u njegovom rodu nije bilo nikog drugog koji zaslužuje da ga drže krivim za prolivenu krv. Jer arapi odgovornost za prolivenu krv stavljaju na pleća najuglednijeg pripadnika plemena i najboljeg u plemenu. A Ali, što je neosporno, bijaše najbolji Hašemija nakon Resulullaha. Usljed toga beduini su nastojali naškoditi mu, urotili su se protiv njega, gajeći mržnju prema njemu i njegovim potomcima, napadajući ga na razne načine. Tako da se zbilo ono što se zbilo. To su vijesti koje su se proširile na svim meridijanima, ispunivši zemlju i nebo duhom te nesreće.  

 

Isto tako, Kurejšije posebno a beduini generalno, bijahu kivni na Alija, a.s., zbog toga što je bio neumoljiv prema Allahovim neprijateljima, i što je bio strog prema onima koji su kršili Božije granice i omalovažavali Njegove svetinje. Bili su u strahu od njegovog naređivanja dobra i odvraćanja od zla, preplašeni od njegove pravde među stanovništvom, i jednakosti kojom je pristupao svim ljudima u svim pitanjima. Niko se nije nadao njegovoj popustljivosti, niti je za bilo koga ublažavao zakon.

Pred njim su uvaženi i moćni bili slabi i krotki sve dok se od njih ne uzme pravo, a slabi i krotki pred njim bijahu jaki i uvaženi sve dok im nije vraćeno pravo njihovo. Pa kako bi se beduini povinovali nekom poput njega, kad Beduini su najveći nevjernici i najgori licemjeri, i razumljivo je što ne poznaju propise koje Allah Svome Poslaniku objavljuje; (Tevba, 97) A od stanovnika Medine (ima) ustrajnih u munafikluku, ne znate ih; Mi ih znamo; (Tevba, 101) i među njima je družina koja se ne ustručava učiniti bilo kakav nered.

Također, Kurejšije i ostali beduini zavidjeli su Aliju na vrlinama koje mu je Allah podario. Jer on je u znanju i djelovanju kod Uzvišenog Allaha, Njegovog Poslanika i posjednika razuma, stigao do nivoa, za koje su rivali bili nesposobni, a od kojih su sposobni uzmicali. Od Allaha i Njegovog Poslanika zarad prošlosti i osobina dobio je položaj za kojim su se istezali vratovi nade. Stigao je do mjesta nedokučivog i za najambicioznije. Zbog toga su srca licemjera bila ispunjena ljubomorom, te se u tome da ne postupe u skladu sa odredbom o njemu, združila riječ razvratnika, nakisina (kršitelja ugovora), kasitina (nasilnika) i marikina (onih koji su napustili vjeru), odbacivši Poslanikovu odredbu, u potpunosti je zaboravivši.

I bi šta bi od onog o čemu ne zborim

pa zamisli najbolje i ne pitaj o tome!

Isto tako, Kurejšije i ostali beduini težili su k tome da hilafet orbitira u njihovim plemenima, to im je otvorilo apetit, te su se opredjelili za kršenje prisege, i odlučili se presijeći tu vezu, zaboraviti tu odredbu na način da se nikada više ne spomene.

Složili su se u tome da od prvog dana hilafet bude oduzet onome kome je zavješten Resululahovom oporukom. Zato su ga i stavili na izbor i volju da bi svako pleme moglo gajiti nadu stizanja do hilafeta, pa makar i nekad u budućnosti.

Da su se pokorili odredbi, te nakon Poslanika, Aliju dali njegovo pravo, to bi značilo da hilafet ne izlazi iz kruga čistog Ehli bejta, jer ih je Poslanik, s.a.v.a., sjedinio na dan Gadira i u drugim prilikama i to na temelju odredbe Božije Knjige. Učinivši ih predvodnicima posjednika znanja do sudnjeg Dana. No, beduini ne mogahu otrpiti ograničenje hilafeta na jednu posebnu porodicu, posebno nakon toga što su sva plemena već bacila oko na njeg, a duše oko njeg kružile sa svih strana.

Toliko je smršala jadna da joj se ukazaše

kosti, i da za cijenu i ubogi pita.

Također, ko bude istraživao povijest Kurejšija i beduina ranog perioda islama, uvidjet će da se oni nisu pokorili hašemijskom vjerovjesništvu prije nego li su bili smrvljeni, kada u njima nije bilo više snage. Pa kako će tek biti zadovoljni da u porodici Hašemija bude i poslanstvo i hilafet?

Omer Ibn Hatab je rekao Ibn Abbasu pri jednom razgovoru: “Kurejšije ne vole da se kod vas spoji vjerovjesnišvo i hilafet, na taj način opterećujete ljude.” ( Prenosi ga Ibn Ebi El-Hadid u Šerhu Nehdži-l-belagati, 3/107, )

 

 

Uzrok odustajanja Imama, a.s., od svoga prava.

 

 

Dobrim prethodnicima (selefu salih) nije bilo moguće da ih primoraju na doslovno držanje do vjerskih tekstova iz bojazni od njihovog vraćanja na trag ako budu u tome insistirali, i zbog straha od loših posljedica razilaženja u takvom stanju. Sa smrću Resulullaha, s.a.v.a., ispoljeno je licemjerje, njegovim odlaskom ojačala je moć dvoličnjaka, duše poricatelja postadoše okrutne, zaljuljaše se stupovi vjere, srca vjernika bjehu orobljena, odjednom postadoše poput pokislog stada u studenoj noći, okruženi krvoločnim vukovima i opasnim zvijerima. Neka se beduinska plemena odmetnuše od vjere, a druga su to namjeravala učiniti, o čemu smo već opširno pisali u 82. pismu.

U takvom stanju Ali je bio zabrinut, da među ljudima ne izazove smutnju i razdor, ispolji li svoje pravo na hilafet, pa da vjera bude izgubljena, jer srca bjehu kakvim ih opisasmo, a licemjeri kako pojasnismo, zlobno su grizli svoje prste, otpadnici bjehu u svome stanju, a poricatelji kao što smo prethodno naveli. Ensarije su su usprotivile Muhadžirima, odstupivši od njih riječima: “Vladar od nas, vladar od vas.” I tako dalje i tako dalje.

 

Njegova briga za vjeru ga je potakla da se suzdrži od traženja hilafeta i da se drži po strani. Jer znao je da zatraži li hilafet u takvom stanju, to će biti uzrokom dovođenja ummeta u opasnost i do uništavanja vjere. Zato se povukao, žrtvujući se zarad islama, čineći uslugu u korist općeg interesa, dajući prednost Ahiretu nad Dunjalukom.

On je, dakle, boravio u kući, ne davši prisegu sve dok ga na silu nisu izveli iz nje, sve zarad čuvanja svoga prava, i upotpunjenja dokaza protiv onih koji su ga napustili. Da je pohitao sa prisegom ne bi se na taj način zaokružio njegov dokaz, niti bi zablistao njegov argument.

 

Dakle, on je svojim postupkom napravio vezu između očuvanja vjere i zaštite svoga prava u upravljanju vjernicima. Što aludira na snagu njegovog uma, neodoljivost njegove milosrdnosti, širinu njegove duše, i davanja prednosti općem dobru. Kada se neko prođe tako važne stvari, on kod svoga Gospodara postiže najuzvišenije vjerske stupnjeve. Vrhunac koristi koju je ostvario u tim stanjima bijaše bliskost Uzvišenom Allahu. 

Što se pak tri halife i njihovih pristaša tiče, oni su, zbog stvari koje smo već ranije spomenuli, interpretirali odredbu o Alijevom hilafetu. Takav postupak nije čudan nakon onog što smo te o njima upoznali o interpretiranju i idžtihadu u vezi sa svim Poslanikovim riječima o politici i upravljanju, određivanju državnih pravila, uređivanja državnih poslova.

 

Kao da te stvari nisu ubrajali u vjerska pitanja. To im je olakšalo da mu se suprotstave, i kada su konačno stvar okrenuli u svoju korist, odlučno su krenuli s projektom zaboravljanja takvih hadisa. Najavili su kazne za sve one koji su ih prenosili ili aludirali na njih. A pošto su bili uspješni u čuvanju režima, širenju islama, osvajanju carstava, stjecanju bogatstva i moći, a nisu se zaprljali strastima, posao im je pošao nabolje, postali su moćni, ljudi su o njima počeli gajiti lijepa mišljenja, zavoljeli su ih, tako da su i ljudi pošli stazom zaboravljanja tih (kritičnih) hadisa. Nakon njih na scenu su stupile Emevija, čiji glavni cilj bijaše uništavanje i iskorijenjivanje Ehli bejta, a.s.

Ipak, pored svega toga, do nas su stigli očiti tekstovi u autentičnim zbirkama hadisa, koji su nam dovoljan dokaz, a svaka hvala pripada Allahu. Selam.

– Š –