Pismo 75 (pitanje)

17. safer, 1330. godine po H.

 

Majka vjernika se u svome hadisu nije povodila za emocijama.

 

 

Os oko koje vaš govor, o majci vjernika i njenom hadisu koji jasno daje do znanja da nije bilo oporuke, kruži su dvije stvari.

Prva je – po vašem mišljenju – da je pristrasnost natjerala da negira oporuku Aliju. A odgovor je da je poznato u njenom načinu života da se u prenošenju hadisa od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., ne povodi za emocijama, ili za interesima. Tako da ne može biti optužena u onome što prenosi od Vjerovjesnika. Za nju nema razlike da li je to neko koga voli ili neko koga mrzi. Sačuvaj Bože, da njome prevladaju interesi, te da od Vjerovjesnika prenese suprotno od istine, zbog toga što svojim interesima daje prednost nad istinom.

 

Dobro i zlo nisu racionalni.

 

Drugo, činjenica je da razum sam po sebi – po vašem uvjerenju – ne dozvoljava da se potvrdi ovaj hadis, jer su te stvari racionalno neprihvatljive. Jer nije dopustljivo da Poslanik, s.a.v.a., Allahov din prepusti samom sebi, din koji se nalazi u povojima, i Božije robove koji se nalaze na početku novog puta, i da napusti ovaj svijet bez ostavljanja opunomoćenika kojem će povjeriti pitanja koja se toga tiču. Odgovor je da se ovo mišljenje temelji na racionalnom dobru i zlu. A sunije takvo što ne prihvataju. Kod njih racij apsolutno ne donosi sud o tome šta je dobro, ili šta je zlo. Onaj koji donosi sud o dobru i zlu, u svim djelima, to je samo Zakonodavac i niko drugi. Pa šta Zakonodavac odredi da je dobro, to je dobro, a šta presudi da je zlo, pa to je zlo. A na razum se u vezi sa tim, uopće, ne može ni na što osloniti.

 

Slovo o onome što je oprečno tvrdnji majke vjernika.

 

Što se tiče onog na što ste ukazali – na kraju 74. pisma – o oprečnosti tvrdnje majke vjernika da je Poslanik, s.a.v.a., izdahnuo na njenim grudima, ne poznajemo nijedan hadis koji je prenesen sunijskim putevima tradiranja koji bi tome bio oprečan. Ukoliko vi imate nešto takvo, ukažite nam na to.

Selam

- S -

 

 

Pitanje 76 (odgovor)

19. safer, 1330. godine po H.

 

Prepuštala se emocijama.

 

Kazali ste u odgovoru na prvu stavku da je poznato iz životopisa gospođe, da se nije prepuštala emocijama, te da u hadisima nije slijedila ništa od svojih interesa, nadam se da ste se oslobodili od sveza slijeđenja i strasti, i ponovo razmotrili životopis gospođe, pažljivo istraživši njena stanja sa onima koje voli i onima koje mrzi. E tu se emocije manifestiraju na najjasniji način, i ne zaboravi njene postupke sa Osmanom, i riječima i djelom, (Pogledaj Šarhu Nehdži-l-belagati, Allame Mu'tezilija, 2/77, kao i 457. stranicu i dalje, te 497 i dalje. Naći ćeš u njenom ponašanju prema Osmanu, Aliju, Fatimi, krajnju mjeru emocionalnosti) i ponašanje sa Alijem, Fatimom, Hasanom i Husejnom, tajno i javno, i njen odnos prema majkama vjernika, šta više prema Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., e tu su zbilja emocije i predrasude izišle na vidjelo.

 

Kao primjer za ovo dovoljno ti je da je ona s krajnjim predrasudama potvrđuje potvoru nasilnika kada su – klevetnički i neprijateljski – rekli ono što su rekli o gospođi Mariji i njenom sinu Ibrahimu, a.s., tako da ih je Allah, s.v.t., očistio od njihove nepravde – rukama Emiru-l-mu'minina, na opipljiv i jasan način:(Ko želi detaljnije poznavanje sa ovom nesrećom, nek pogleda El-Mustedrek od Hakima, 4/39, gdje govori o gospođi Mariji, r.a., ili pak u Zehebijev Talhis ) Allah je nevjernike pune srdžbe odbio – nisu nimalo uspjeli. (Ahzab, 25) 

 

Želiš li više od ovog, sjeti se njene predrasude kad je rekla Poslaniku, s.a.v.a.: (Što bilježi Buhari u tumačenju sure Tahrim u Sahihu, 3/136, pa pogledaj i čudi se. Naći ćeš nekoliko hadisa od Omera, o tome da su te dvije žene koje su međusobno potpomagale pred Resulullahom bile Hafsa i Aiša, i pregršt dugih hadisa o tome. ) “Zaudaraš mi na smolu,” kako bi ga spriječila da jede med u kući majke vjernika Zejneb, r.a.

 

Pa kada je sebi dala za pravo ovako beznačajnu predrasudu i da na takav način zbog lukavstva, zbori sa Resulullahom, s.a.v.a., pa kako da se oslonimo na njenu negaciju oporuke Aliju, a.s.

 

I ne zaboravi dan kada su Esmu Binti Nu'man kao mladu vodili Resulullahu, kako je ona emotivno nastupila kazavši joj: (Prenosi ga Hakim u biografiji Esme u Mustedreku, 4/37. Ibn Sa'd u Tabekatu, 8/104, isto tako u Esminoj biografiji. Događaj je poznat, prenose ga u Esminoj biografiji autori Esti'abai Esabeta. Bilježi ga i Ibn Džerir i drugi.)

 

“Zaista se Vjerovjesniku sviđa kada žena uđe kod njega da mu kaže: “Utječem se Allahu od tebe.”

 

Aišina namjera bila je odbiti mladu od Poslanika, i da ta nesretna vjernica izgubi vrijednost u njegovim očima.

Stiče se dojam da je majka vjernika ovakav govor o Resulullahu, s.a.v.a., zarad širenja svojih interesa smatrala dozvoljenim. Čak ukoliko je i isprazan i haram. 

 

Jedanput joj Resulullah stavlja u zadatak da ode do jedne žene i obavijesti ga o njenom stanju. I ona ga je izvijestila ali vođena predrasudama, suprotno od onoga što je vidjela.

(Detalji ovog događaja zabilježeni su u povjesnim i hadiskim knjigama. Pogledaj Kenzu-l-ummal, 6/294, ili u Tabekatu od Ibn Sa'da, 8/115. )

 

Jednom u prepirci sa Poslanikom, s.a.v.a. – jer se prepustila emocijama – žaleći se svome ocu rekla je Poslaniku: “Budi pravedan.” Pa joj otac opali šamar da joj je krv potekla po odjeći.

(Navode ga autori Sunenai Musneda. Pogledaj Kenzu-l-ummal, 7/116/1020. Bilježi ga Gazali u Ihjau-l-ulumu i poglavlju Običaji braka, 2/35, a prenosi ga i u knjizi Mukašefetu-l-kulub, str. 238. )

 

Jedanput, mu se ljutito obratila riječima: “Ti si taj koji misliš da si Allahov vjerovjesnik?!” 

(Kako prenosi Gazali na dvije spomenute adrese u prethodnoj fusnoti )

 

I mnogi drugi primjeri ovakvog ponašanja, čije bi detaljno istraživanje prebukiralo pismo, a ono što smo naveli je dovoljno za naš naum.

 

Postojanost racionalnog dobra i zla.

 

U odgovoru u vezi sa drugim pitanjem kazali ste da sunije ne prihvataju racionalno dobro i zlo. Te riječi vama ne pristaju, jer slične su riječima sofista kojim negiraju osjetilnu zbilju. Zato što mi djela koja znamo dobrim, te pohvale i nagrade koje obavljanje istog povlači za sobom, znamo takvim zahvaljujući njihovom atributu po biti po kojem i opstoje, poput dobročinstva i pravednosti zato što jesu dobročinstvo i pravednost, te ona djela koja tretiramo lošim zbog loših posljedica sagledanih u prijekoru i kaznama usljed činjenja istih, tretiramo na taj način zbog toga što im je to atribut po biti po kojem opstoje, poput činjenja zla i nasilja sa aspekta bivanja zlom i nasiljem. 

 

A razuman čovjek zna da je nužnost racija da donese takav sud, a sud razuma o tome nije manji od suda da je jedan polovina od dva, niti od aksiomatskog suda različitosti između onog koji ti stalno čini dobro i onog koji ti stalno čini zlo. Zato što je razum neovisan u tome da djela prvog čovjeka ocjeni dobrim, te da isti zaslužuje pohvalu i nagradu od tebe, a da djela drugog čovjeka, ocijeni zlim te da kao takva zaslužuju kritiku i kaznu. Ko sumnja u ove stvari, on se pobunio protiv vlastitog razuma. 

 

Da su dobro i zlo u onome što smo spomenuli šerijatske kategorije, tada poricatelji šerijata poput ateista i bezbožnika, ne bi donijeli takav sud. Ali, oni iako negiraju religiju, presuđuju u korist dobrote pravednosti i dobročinstva, što kod njih za sobom povlači pohvalu i nagradu, i ne sumnjaju u to da su nasilje i nepravda zli, niti u to da oni za sobom povlače prijekor i kaznu. Jedina stvar na koju se u svemu tome oslanjaju je razum.

Prođi se stava koji se suprotstavlja sopstvenom razumu i svijesti, i koji poriče ono što znaju sva inteligentna bića, stava koji presuđuje suprotno od onoga što presuđuje njegov fitret po kojem je stvoren.

 

Zaista je Allah, s.v.t., stvorio ljude takvim da mogu pojmiti određene realnosti svojim razumom, kao što ih je stvorio da mogu percipirati svojim osjetilima i čulima. Njihov fitret (primordijalna narav) iziskuje percipiranje razumom dobrotu pravde i sličnih stvari, te ružnoću nepravde i sličnog. Kao što svojim čulom ukusa percipiraju slatkost meda a gorčinu divlje tikvice. 

 

Čulom mirisa percipiraju ugodnost mirisa mošusa a neugodnost zaudaranja lešine. A čulom dodira mehkoću mehkog a grubost grubog. Te svojim očima uočavaju razliku između lijepog i ružnog prizora, a ušima između dva zvuka, zvuka naja i magareta. To je fitret Allahov, onaj po kojem je stvorio ljude - nema promjene stvaranja Allahovog. To je vjera prava, ali većina ljudi ne zna. (Rum, 30)

 

Eš'arije su željele otići u krajnost u svom vjerovanju u Vjerozakon i predavanju njegovim odredbama, pa su negirali sud razuma, rekavši: “Samo šerijat može iznositi sud,” previdjevši kontinuirano racionalno pravilo: sve šta presudi razum, to presuđuje i šerijat. Ne primjetivši da takvim stavom sebi nisu ostavili izgovor. Jer dokazivanje postojanosti šerijata pozivanjem na šerijatske dokaze je neispravan krug (dijalela) i kao takav ne predstavlja argument. Kada god nema racionalnog suda tada je pozivanje na tradicionalni izvor neprihvatljiv. Štaviše, da nema racija, čovjek ne bi obožavao Allaha, niti bi Ga iko od ljudi spoznao. Detaljnije o ovoj temi prepuštamo onome što je zabilježeno u knjigama naših poznatih učenjaka.

 

 Vjerodostojni hadisi koji su oprečni tvrdnje majke vjernika.

 

Što se pak tvrdnje majke vjernika tiče da je Vjerovjesnik, s.a.v.a., umro na njenim grudima, oprečna je mutevatir predajama koje se prenose od čistog Ehli bejta, a tebi je dovoljno ono što se prenosi od drugih, ono što bilježi Ibn Sa'd, (Tabekat, 2/51, Kenzu-l-ummal, 4/55/1107. ) lancem prenosilaca od Alija koji je rekao:

 

“Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.a., dok je bio bolestan: “Pozovite mi moga brata.”

Pa mu dođoh, a on mi reče: “Priđi mi.”

Ja mu priđoh. Pa se on nasloni na mene, i tako naslonjen poče mi govoriti, tako da me čak malo pljuvačke poprskalo. Tada je preselio.”

 

Ebu Ne'im bilježi u Hiljetu-l-evlija, a Ebu Ahmed El-Fardi u Nushi, i drugi autori Sunena od Alija da je kazao:

“Poučio me Allahov Poslanik, s.a.v.a., - tada u tom trenutku – hiljadi poglavlja znanja a svako znanje otvara hiljadu poglavlja."

(Kenzu-l-ummal, 6/392/6009. )

 

 

Omer ibn Hattab, kada bi ga upitali o nečemu što se tiče tih stvari, nije govorio, osim: “Pitajte Alija,” zato što je on tim stvarima vladao. 

Prenosi se od Džabir Ibn Abdullaha Ensarija:

“Ka'bu-l-Ahbar je između ostalog pitao Omera: “Koje su posljednje riječi koje je Allahov Poslanik izgovorio?”

Omer reče: “Pitaj Alija.”

Pa ga je upitao, a Ali mu reče: “Allahov Poslanik se naslonio na moje grudi, stavio je glavu na moje rame rekavši: “Namaz, namaz.”

Ka'b reče: “To su posljednje oporuke vjerovjesnika, to im je naređeno i zbog toga su i poslati.”

Zatim je Ka'b pitao Omera: “A ko ga je ogasulio o emiru-l-mu'minine?”

Omer reče: “Pitaj Alija.” Pa ga on upita, a Ali reče: “Ja sam ga ogasulio...”

 

( Bilježi ga Ibn Sa'd u Tabekatu, 2/51, Kenzu-l-ummal, 4/55/1106)

 

 

Rečeno je Ibn Abbasu:

“Da li znaš na čijem krilu je bila glava Vjerovjesnika u trenutku smrti?

On reče: “Da, preselio je naslonjen na grudima Alija.”

Pa mu reče: “Urve prenosi od Aiše: “Umro je na mojim grudima.”

To je Ibn Abbas negirao, rekavši čovjeku koji ga je pitao: “Imaš li pameti?”

Tako mi Allaha, preselio je Allahov Poslanik, s.a.v.a., naslonjen na grudima Alija, on ga je i ogasulio...”

(Bilježi ga Ibn Sa'd na adresi spomenutoj u prethodnoj fusnoti. Kenzu-l-ummal, 4/55/1108.)

 

 

Ibn Sa'd, bilježi od Imama Ebu Muhameda Ali Ibn Husejna Zejnu-l-abidina:

“Preselio je Allahov Poslanik, s.a.v.a., a glava mu bijaše u Alijevom krilu.”

 

Hadisi o ovoj temi od Imama čistoga Ehli bejta su mutevatir, što priznaje veliki broj onih koji su se od njih odvojili. Čak, Ibn Sa'd, bilježi svojim senedom od Ša'bija:

“Preselio je Allahov Poslanik, s.a.v.a., a glava mu bijaše na Alijevom krilu, Ali ga je i ogasulio...”

(Bilježi ga Ibn Sa'd u Tabekatu, 2/51 )

 

Emiru-l-mu'minin, Ali, a.s., se javno obraćao ovim riječima:

...“Oni drugovi koji su bili zaduženi pamtiti (Kur'an i sunnet) Allahovog Poslanika, s.a.v.a., znaju da nikada, ni za časak, nisam odbio pokornost Bogu i Poslaniku Njegovom, s.a.v.a., i znaju da sam ga, hrabrošcu svojom, kojom me je Allah počastio, podržavao životom svojim u prilikama kad čak i hrabri odstupaju i noge zastaju. Božiji Poslanik, s.a.v.a., preseli a glava mu doista bijaše na grudima mojim i posljednji dah njegov zastruja preko dlana moga, pa s njim prijeđoh preko lica svoga. Ja sam obavio njegovo, s.a.v.a., kupanje dok su mi meleki pomagali. Kuća i dvorište bijahu puni skupina meleka, pri čemu su se jedne spuštale, a druge uzdizale. Uši su moje neprestano slušale treperave glasove njihove kako izriču blagoslove Božije na nj, sve dok ga nismo ukopali u mezaru njegovom. Zato, ko je njemu dostojniji od mene, živa i mrtva?!

(Nehdžu-l-belaga, govor 196. )

 

Slične ovom su njegove riječi – izrečene kada je pokopao velikodostojnicu žena, Fatimu, a.s.:

“O Allahov Poslaniče, selam neka je na tebe od mene i od kćeri tvoje, koja dođe u blizinu tvoju i požuri susretu s tobom! O Allahov Poslaniče, strpljivost moja oko izabranice tvoje isteče i moja moć istrajavanja oslabi; osta samo utjeha, u golemoj tegobi pretrpljenoj i događaju čemernom odvajanja tvoga, u tome što sam te spustio u mezar tvoj i u tome što je duša tvoja prošla između vrata moga i grudi, pa zaista Allahovi smo i Njemu se vraćamo...” (Nehdžu-l-belaga, govor 201 )

 

 

Vjerodostojnim lancem preneseno je od Ummu Seleme da je kazala:

“Tako mi Onoga kojim se zaklinjem, Ali je bio najbliži čovjek Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., u posljednjim trenucima. Mi smo ga jutrom obišli, a on je nekoliko puta opetovao: “Dođe li Ali, dođe li Ali?” Fatima reče: “Kao da si ga poslao neki poslom?” Dalje Ummu Seleme kaže: “Nakon toga Ali dođe. Ja sam pretpostavila da mu nešto treba, zato iziđosmo iz kuće i sjedosmo kraj vrata. Bila sam najbliža vratima. Poslanik se naslonio na njega i tiho mu je govorio na uho. Toga dana je preselio. Ali mu je u tom trenutku bio najbliži.”

(El-Mustedrek, 3/139, Hakim nakon ove predaje kaže, da je lanac predaje vjerodostojan, ali ga nisu zabilježili Buharija i Muslim. Zehebi također predaju ocjenjuje vjerodostojnom, bilježeći je u Talhisu. Bilježi je i Ibn Ebi Šejbe u Sunenu. Kenzu-l-ummal, 6/400/6096. )

 

 

Prenosi se od Abdullaha Ibn Amra da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., u bolesti kazao:

“Zovite moga brata.”

Pa dođe Ebu Bekr, a on se okrenu od njega.

Zatim reče: “Zovite moga brata.”

Pa dođe Osman, a on se okrenu od njega. Zatim pozvaše Alija. On ga pokri svojim haljinama i nage se prema njemu. Kada je izišao, upitaše ga šta mu je rekao. On reče: “Poučio me hiljadi poglavlja znanja, a svako poglavlje otvara hiljadu poglavlja.”

Prenosi ga Ebu Ja'la od Kamil Ibn Talhe od Ibn Lehi'e od Hajj ibn Abdulmagafirija od Ebu Abdurahmana Halebija, od Abdullaha ibn Amra, kao merfu'. Ebu Ne'im ga bilježi u Hiljetu-l-evlija. Ebu Ahmed u Nushi, Kenzu-l-ummal, 6/392.

Taberani bilježi u El-Kebiruda kada je bila bitka na Taifu, ustao je Allahov Poslanik došaptavajući se sa Alijem. Zatim nastavi, a Ebu Bekr mu reče:

“Danas tvoje došaptavanje sa Alijem potraja.”

Na to mu reče Poslanik: “Nisam se ja s njim došaptavao, već Allah mu je šaptao.”

Ovaj hadis je u Kenzu-l-ummalu, 6/399/6075.

 

Poslanik se veoma često osamljivao sa Alijem šapćući mu. Jedanput je Aiša ušla, a oni su se došaptavali, pa je rekla: “O Ali, ja u devet dana imam jedan dan, pa hoćeš li me ostaviti samu o sine Ebu Talibov. Na to joj se Poslanik okrenu ljutitog lica, pa joj reče: “Povrati se, tako mi Allaha, niko ga neće mrziti, ni iz moje porodice ni od drugih ljudi a da ne iziđe iz vjerovanja.”

Ovaj hadis potraži u Šerhu Nehdži-l-belagati, El-Hamidi, 2/78. )

 

 

Ti znaš da je to u skladu sa stanjem Vjerovjesnika, a ono stanje koje spominje Aiša, da je izdahnuo na njenim grudima, odgovara osobama koje vole razgovarati sa ženama. I kada god čoban stada umre a glava mu na grudima žene, ili na krilu ili na ramenu, a ne ostavi oporuku da se čuva njegovo stado, biti će gubitnik i onaj koji odgađa.

Nek Allah oprosti majki vjernika, kamo sreće da kada je željela otuđiti ovu blagodat od Alija, da je pripisala svome ocu, jer to je prioritetnije Poslanikovom položaju, od onog što je ona tvrdila. Međutim, njen otac je tog dana bio s onima koje je Allahov Poslanik poslao svojom časnom rukom u Usaminu vojsku, koja se stacionirala u Džurfu. U svakom slučaju, riječi da je on izdahnuo na njenim grudima ne prenosi niko drugi osim nje, a govor da je on izdahnuo na Alijevim grudima, prenosi se od Alija, Ibn Abbasa, Ummu Seleme, Abdullaha Ibn Amra, Ša'bija, Ali Ibn Husejna i ostalih Imama Ehli bejta, i on je pouzdaniji senedom i umjesniji za Allahovog Poslanika, s.a.v.a.

 

Hadis Ummu Seleme ima prioritet nad njenim hadisom.

 

I kada Aišin hadis ne bi bio oprečan nijednom drugom, osim Ummu Seleminom hadisu, Ummu Selemin hadis bi imao prioritet, zbog brojnih aspekata mimo spomenutog. Selam

- Š -