Pismo 73 (pitanje)
13. safer, 1330. godine po H.
Traženje podrobnog objašnjenja o razlogu neprihvatanja hadisa
Zaista ti nisi prevarant, ili obmanjivač, ili licemjer, ili od onih koji po zlu potvaraju, kako bi se izbavio od posljedica, i izbjegao prigovore. A ja, Allahu hvala, ne oponiram, niti raspravljam s namjerom da pronađem tuđe posrtaje. Istina je izgubljena stvar koju tražim. Ali ne mogu propustiti to da od tebe tražim podrobno objašnjenje zašto ne prihvataš hadis, nema druge moraš mi objasniti.
Otkrij svoju poruku nema tu brige,budi radostan i nek ti oči vesele budu.
Sredstvo kojim se služim u tom pitanju je ajet mudroga Kur'ana: Uistinu, oni koji skrivaju šta smo objavili od dokaza jasnih i upute. (Bekare, 159)
Selam
- S -
Pismo 74 (odgovor)
15. safer, 1330. godine po H.
Opširno objašnjenje razloga izbjegavanja njenog hadisa.
Nisi prihvatio – Allah te podržao – ništa do li podrobno objašnjenje, tako da si me natjerao da to i učinim, a ti si od onih koji nemaju nikakve potrebe za tim, jer znaš da sve što nam se dogodilo počelo je odatle.
Tu je oborena oporuka, i na zemlju bačeni jasni hadisi. Tu je gubilište humsa, baštine i vjeroispovjesti. Tu leži smutnja, tu leži smutnja, tu ležu smutnja. (U skladu sa vjerodostojnim hadisima, pa pogledaj Sahihu-l-Buhari, poglavlje Ma džae fi bujuti ezvadži-n-nebijj u knjizi El-Džihad ve Es-Sejr, 2/125, tu opširno stoji. )
Budući da je zarad borbe protiv Emiru-l-mu'minina, prolazila gradovima, vodeći korpus vojske u namjeri otuđivanja vlasti i rušenja njegove vlasti.
Što je bilo bilo je, od onog što prešutih,
zamisli da je bilo dobro i nepitaj o tome.
Pozivanje u negiranju oporuke na njene riječi – a ona je od njegovih najljućih protivnika – je otimanje koje se ne očekuje od poštena čovjeka. I takvo što Ali od nje nije doživio jedanput.
Zar je negiranje oporuke manje od male bitke na devi, (Fitna, male bitke na devi dogodila se u Basri, pet dana prije rebi'u-s-sanija 36. godine po H. prije ulaska Emiru-l-mu'minana u Basru. Kada je majka vjernika Aiša, praćena Talhom i Zubejrom napala na Basru. Njegov upravitelj u Basri bio je Osman b. Hanif Ensari. U džamiji je pobijeno 40 šiija Imama Alija, a.s., a na drugom mjestu 70 njih.
Osman b. Hanifa koji je spadao u red probranih ashaba, su zarobili, s namjerom da ga linčuju. Međutim prepali su se da će njegova braća Sehl i Ensar htjeti osvetiti njegovu krv. Zato su mu počupali kosu, obrve i bradu, izbičevali ga i bacili u tamnicu, a zatim ga protjerali iz Basre. Pritekli su mu u pomoć Hakim b. Džebele sa svojim ljudima i plemena Abdu-l-Kajs, čiji je on glavešina bio. Bio je mudar, moralan i pametan čovjek. Slijedili su ga ljudi iz Rebi'e, i nisu se prošli borbe dok nisu pali kao šehidi, i Ešref Hakimov sin je također ispio pehar šehadeta sa svojim ocem, i njegov brat Ra'l. Aiša je osvojila Basru. Nakon toga je došao Ali, a pred njim se ispriječila Aiša sa vojskom. I tada se desila bitka na Devi (velika). Podroban opis obje ove bitke nalazi se u Tarihu, Ibn Džerira, Ibn Esira i drugih knjiga povijesti.) velike bitke na devi, dvije bitke u kojima je izišlo na vidjelo ono što se skrivalo, i ukazalo se ono što je pokrivano. Njeno djelo se ovdje ukazalo, prije izlaska i nakon izlaska protiv svoga Zaštitnika i Poslanikovog opunomoćenika, sve dok joj nije stigla vijest o Alijevoj, a.s., smrti, kada je učinili sedždu zahvale, i izrekla ove stihove:
Bacila je svoj štap želja joj se ispuni
oči su joj radosne, k'o putniku kad se kući vrati.
(Navode ih pouzdani hronolozi poput Ebu Fereha Isfahanija u knjizi Makatilu-t-Talibin, u poglavlju o Aliju. )
Želiš li, navest ću ti primjer iz njenih hadisa, kako bi ti postalo jasno, koliko je išla u krajnost. Rekla je: (Navodi ga Buhari od nje u poglavlju Poslanikova bolest i smrt, 3/62. )
“Kada se Poslaniku pogoršalo stanje, i pojačala bol, izišao je, vukući noge za sobom, oslonjen na dva čovjeka, između Abbasa Ibn Abdu-l-Mutalliba i drugog čovjeka.”
Čovjek koji ovo prenosi – a to je Ubejdullah Ibn Abdullah Ibn Utbe Ibn Mesu'd – kaže:
“Obavjestio sam o tome što je Aiša rekla Abdullaha Ibn Abbasa. Pa mi Ibn Abbas reče:
“Znaš li ko je bio taj drugi čovjek čije ime Aiša nije navela?”
Rekoh: “Ne znam.”
Ibn Abbas reče: “Bio je to Ali Ibn Ebi Talib.”
Zatim reče: “Zaista mu Aiša nije željela dobro...”
Rekoh:
“Pa kada mu nije željela dobro, i nije imala snage spomenuti ga poimenice kao jednog od dvojice s kojima je hodao Vjerovjesnik, s.a.v.a., pa kako će joj tek biti drago da govori o oporuci, u kojoj se nalazi cjelovito dobro?!”
(Posebno ove riječi – da mu Aiša nije željela dobro – Buharija ispušta, zadovoljavajući se onim što je rečeno prije toga, povodeći se za svojim običajem u ovim pitanjima. Međutim, brojni prenosioci hadisa bilježe ovaj hadis sa njegovim vjerodostojnim senedima. Dovoljan ti je Ibn Sa'd u Tabekatu, 2/29, prenoseći ga od Ahmed Ibn Hadžadža od Abdullaha Ibn Mubareka, od Junusa i Muamera od Zehrija od Ubejdullaha Ibn Utbeta Ibn Mes'uda od Ibn Abbasa, a prenosioci u ovom senedu su svi pouzdani.)
Imam Ahmed bilježi Aišin hadis u Musnedu, 6/113, od Ata'a Ibn Jesara:
“Došao je čovjek i u prisustvu Aiše ružno govorio o Aliju i Amaru, pa ona reče: “Što se Alija tiče neću ti ništa reći, a što se Ammara tiče, pa čula sam Allahovog Poslanika, s.a.v.a., da o njemu govori: “Neće se dvoumiti između dvije stvari a da ne odabere ispravniju...”
Čudna li čuda! Majka vjernika se plaši lošeg govora o Ammaru, zbog Poslanikovih riječi:
“Neće se dvoumiti između dvije stvari da ne odabere ispravniju,” ali ne plaši se lošeg govora o Aliju, a on je Poslanikov brat, i njegov prijatelj, njegov Harun i povjerenik, i najučeniji sudac ummeta, i kapija grada znanja, i onaj koji voli Allaha i Poslanika i koga vole Allah i Poslanik, prvi čovjek koji je prihvatio islam, i ispred svih u vjerovanju, od svih najviše znanja ima, od svih s najviše vrlina.
Čudno, ona kao da ne poznaje njegov položaj kod Allaha, s.v.t., i njegovo mjesto u Poslanikovom srcu, i mjesto u islamu, njegove ogromne napore, i lijepe usluge, kao da nije čula ništa o njemu iz Allahove knjige, i sunneta Vjerovjesnikovog pa da ga svrsta u red Ammara. Tako mi Allaha, kolebam se u vezi njenih riječi:
“Vidjela sam Vjerovjesnika, i naslonila sam ga na svoje grudi, pa je zatražio leđen, pa mu se udovi opustiše i on umrije a ja ni opazila nisam, pa kako je onda ostavio oporuku Aliju?”
Ne znam o kojem aspektu njenih riječi da govorim. A one su diskutabilne sa svih aspekata. Niko ne može shvatiti kako njegova smrt – otac i mati mu žrtve bile – kako je ona opisala može biti dokazom da on nije ostavio oporuku? Da li je njen stav bio da oporuka važi samo u času smrti. Nikako! Međutim to je izgovor onome ko se oholi pred istinom, sa željom da je opovrgne, ko god to bio. A Allah, s.v.t., je rekao Svome plemenitom Poslaniku u mudroj Knjizi:
Propisuje vam se: kad se približi nekom od vas smrt, a ostavlja dobro (imetak), oporuka... (Bekare, 180)
Pa zar je majka vjernika mislila da se on suprotstavlja Allahovoj knjizi?
Da okreće lice od Božijih propisa?
Da Allah sačuva, i daleko bilo. Naprotiv, gledala ga je kako slijedi njegove tragove, i slijedi njegove sure, prethodi u predavanju Bogu u svemu što se nalazi u njemu, i ne sumnjam u to da ga je čula kako govori:
“Nema prava, čovjek musliman kod kojeg se nalazi neka stvar koju treba ostaviti u oporuku, da prenoći dvije noći a da kod njega ne bude napisana oporuka...”
(Kako Buhari prenosi u Sahihu 2/83, Knjiga oporuka.)
Ili da je čula slično ovome. Zaista su imperativi o oporuci, u koje nema sumnje da ih je on izrekao, bili veoma ozbiljni, a nije dozvoljeno ni njemu niti nekom drugom vjerovjesniku, nek je Allahov salavat na sve njih, da nešto naređuju, a da se i sami tome ne povinuju, ili da nešto zabranjuju a da se toga ne klone. Uzvišeni Allah je daleko iznad toga da pošalje takve ljude.
Što se tiče onog što Muslim i drugi prenose od Aiše da je kazala: “Nije Allahov Poslanik ostavio ni zlatnika ni srebrenjaka, ni bravčeta ni deve, niti je šta oporučio.”
Pa zaista, te riječi su poput prethodnih, s tim da bude tačno da joj je namjera da on sasvim sigruno nije ostavio ništa, da nije baš ništa imao što bi oporučio. Da, nije ostavio dunjalučkog dobra, koje ostavljaju dunjalučari. Jer bijaše najsuzdržaniji (zuhd) čovjek svijeta, i prešao je svome Gospodaru, u stanju zaduženosti,
(Od Muamera od Katade se prenosi da je Ali, a.s., nakon smrti Vjerovjesnika, s.a.v.a., vratio stvari čija je vrijednost, pretpostavljam bila 500.000 dirhema, ovaj se hadis nalazi u Kenzu-l-ummalu, 4/60/ 1170. ) i obećanja, a kod sebe je imao amanete koji su zahtijevali oporuku. I ostavio je od onoga što je posjedovao da se vrate dugovi, i izvrše obećanja, i od onoga što pretekne da se da nasljednicima, dokaz tome su sahihi o traženju hazreti Zehre, a.s., njenog nasljedstva. (Što iznosi Buhari predkraj poglavlja o bici na Hajberu u Sahihu 3/37. I Muslim u poglavlju o riječima Poslanikovim: “Mene se ne naslijeđuje, ono što ostavim to je sadaka.” Knjiga o džihadu, Sahih, 2/72.)
Razum presuđuje o oporuci.
Međutim, Allahov Poslanik, s.a.v.a., je ostavio stvari koje zahtijevaju oporuku, a kakve nije ostavio niko na svijetu. Dovoljno ti je to da je ostavio Allahov postojani din, koji se nalazio u povojima i na početku puta, a što ima više potrebe za opunomoćenikom nego li zlato i srebro, kuća i pokućstvo, zemlja i stoka. Zaista je kompletan ummet postao jetim i udovica, kojima je nužno potreban opunomoćenik koji će stati na njegovo mjesto u upravljanju, i preduzeti rukovođenje vjerskim i svjetovnim poslovima. Nemoguće je da Allahov Poslanik, s.a.v.a., prepusti Allahov din – koji se još uvijek nalazi u povojima – strastima, ili da se u čuvanju šerijata pouzda u mišljenja, bez opunomoćenika kojem povjeriti vjerske i svjetovne stvari, i njegovog zamjenika u kojeg će biti pouzdan – u njegovom univerzalnom opunomoćeništvu.
Daleko bilo da on svoje jetime – a to su stanovnici zemlje uzduž i poprijeko – pusti poput pokislih ovaca u zimskoj noći, bez čobana koji bi pazio na njih. Da Allah sačuva da on nakon što mu je objavjom naređena, napusti oporuku, a da bude strog prema svome ummetu u toj naredbi.
Dakle, razum ne treba slušati negiranje oporuke, ma koliko onaj koji negira bio ugledan. Jer Allahov Poslanik, s.a.v.a., je oporučio Aliju, a.s., na početku islamskog poziva, prije njegove pojave u Mekki, kada je Allah, s.v.t., objavio ajet: i opomeni svoj rod bližnji, što smo objasnili u 20 pismu.
A nakon toga je stalno opetovao oporuku Aliju, potvrđivajući je svaki put, oporukama na koje smo na više mjesta u ovoj knjizi ukazali.
Čak je – nek su mi otac i majka njegove žrtve – htio napisati oporuku Aliju, kako bi potvrdio svoje usmene oporuke upućene njemu, i kako bi učvrstio fundament nedvosmislenih navoda izrečenih o tome. Pa je rekao:
“Donesite mi da vam napišem uputu (knjigu) pa da nakon mene nikada ne zalutate.” Pa se posvadiše, a ne smije se u prisustvu Vjerovjesnika prepirati, te rekoše: “Allahov Poslanik bunca...”
( Ovim riječima ga prenosi Buhari u poglavlju Džavaizu-l-vifd u knjizi Džihad ve-s-sejr u Sahihu 2/118; Muslim ga bilježi u svom Sahihu, Ahmed Ibn Hanbel od Ibn Abasa u Musnedu, kao i ostali autori Sunena i Musneda.)
On je – nakon tih njihovih riječi – znao da bi to izazvalo smutnju, pa im reče:
“Ustajte (odlazite)!”
Zadovoljivši se verbalnom oporukom. I pored toga, pred smrt im je ostavio tri oporuke: Da Alija prihvate za svoga vladara, da izbace mnogobošce sa arabijskog poluotoka, da izaslanike nagrađuje onako kako ih je on nagrađivao.
Međutim, uprava i politika tih dana nije dozvoljavala prenosiocima hadisa da spominju prvu oporuku, pa su pretpostavili da je ona zaboravljena.
Buharija na kraju hadisa u kojem stoje njihove riječi: “Allahov Poslanik bunca.” (Pogledaj poglavlje Džavaiz-l-vifd u knjizi Džihad ve-s-sejr, u Sahihu 2/118.) kaže sljedećim riječima:
“Pri smrti je oporučio tri stvari: “Izbacite mnogobošce sa arabijskog poluotoka, nagradite izaslanike na način kako sam ih ja nagrađivao – zatim kaže – i zaboravio sam treće.”
Isto tako kaže Muslim u svom Sahihu, i ostali autori Sunena i Musneda.
Tvrdnja da je Poslanik izdahnuo na njenim grudima oprečna je drugim hadisima.
Što se pak tiče tvrdnje koju iznosi majka vjernika da je Allahov Poslanik umro naslonjen na njenim grudima, to je oprečno onome što je utvrđeno da je on preselio s ovog svijeta u stanju kada je bio na grudima svoga brata i prijatelja Ali Ibn Ebi Taliba, a.s. O čemu svjedoče vjerodostojni, mutevatir hadisi od Imama čistog Ehli bejta, a.s., kao i vjerodostojni hadisi iz sunijske provenijencije, za što znaju ljudi koji tragaju. Selam.
- Š -