Pismo 103 (pitanje)
12. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
Raspitivanje o Imamovoj argumentaciji i argumentiranju njegovih prijatelja Kada je Imam to činio? Kada su to činili njegovi prijatelji? Obavjestite nas malo o tome.
Selam
- S -
Pismo 104 (odgovor)
15. rebiu-s-sani, 1330. godine po H.
Nekoliko slučajeva Imamovog argumentiranja
1. Imam Ali, a.s., je odabrao miran način u širenju Poslanikovih odredbi o sebi, iz predostrožnosti zarad očuvanja moći muslimana sa svojim neprijteljima se nije raspravljao o tome. Kada bi se pravdao zbog svoje šutnje i netraženja svoga prava govorio bi:
“Ne krivi se čovjek zbog sprečavanja svoga prava, već se krivi onaj koji uzme ono što nije njegovo.”
( Ovo su riječi iz kratkih mudrosti iz Nehdžu-l-belage. Pogledati komentar Nehdžu-l-belage od Ibn Ebi ElHadida, 4/324.)
On je odredbe o sebi širio posebnim metodama u kojima na veoma jasan način dolazi do izražaja njegova mudrost. Zar ne vidiš šta je učinio na dan Rabhe, kada je na njoj okupio ljude, za vrijeme svoga hilafeta, zarad podsjećanja na dan Gadira?
Kada im je rekao:
“Zaklinjem Allahom svakog muslimana koji je čuo Resulullaha, s.a.v.a., da je na dan Gadir Homa rekao ono što je rekao, da ustane i posvjedoči šta je čuo. I nek ustanu samo oni koji su ga vidjeli!” Pa ustade trideset ashaba a među njima dvanaest učesnika Bedra, i posvjedočiše šta su čuli od njega o odredbi Gadira.”
(Kao što smo već kazali u 56. pismu )
To je bio maksimum onog što je mogao učiniti u takvim kritičnim okolnostima nastalim usljed ubistva Osmana, i dizanja smutnje u Basri i Siriji. Života mi moga, bio je to vrhunac pozivanja na svoje pravo tog dana, i veoma mudro u tim vremenima. Kako je samo pohvalno mjesto odabrao za dizanje gadirske odredbe iz svoga groba, oživivši je nakon što je bila gotovo sahranjena. On je – za sve one koji su se našli na Rahbi - oživio sjećanje na Poslanikovo stajanje na Gadiru, kada je prihvatio Alija za ruku i dao do znanja stotini hiljada ili više okupljenih, da je on njihov zaštitnik nakon njega.
I zbog ovoga je gadirska odredba postala najočitiji primjer mutevatir hadisa. Pa pogledaj Poslanikovu mudrost, kada je pred tolikim brojem svjedoka podigao njegovu ruku, i obrati pažnju na mudrost Zavještenika na dan Rahbe kada ih je zakleo tom zakletvom. I istinu dokazao krajnje mirno kako je to iziskivao trenutak, i potpuno dostojanstveno, što je naravno bio Imamov izbor da to učini na takav način. To je bio način na koji je on širio istinu o odredbi koja ga se ticala. On je zbilja osvještavao ljude koji su bili nemarni, na način koji nije izazivao buku niti je provocirao mržnju.
Dovoljno ti je od hadisa o njemu ono što bilježe autori Sunena o gozbi koju je priredio Resulullah, s.a.v.a., u kući svoga amidže, najuglednijeg čovjeka Mekke, na dan kada je opomenuo svoje bližnje. To je veoma dugačak i veličanstven hadis. (Naveli smo ga u 20. pismu ) Ljudi ga uvijek ubrajaju u potvrdu Poslanstva, i znakove islama, jer obuhvata i vjerovjesnikovu mudžizu hranjenja velikog broja ljudi, neznatnom količinom hrane. Pri kraju predaje stoji da je Poslanik, s.a.v.a., uzeo Alija za vrat rekavši:
“Zaista je on, moj brat, Zavještenik i moj halifa među vama, pa slušajte ga i pokoravajte mu se.” I on je mnogo puta govorio kako mu je Resulullah, s.a.v.a., rekao: “Ti si zaštitnik svakog vjernika nakon mene.” I koliko je samo puta opetovao Poslanikove riječi: “Ti si u odnosu na mene kao Harun u odnosu na Musaa, osim što nakon mene nema vjerovjesnika.” I koliko puta je govorio Poslanikove, s.a.v.a., riječi izrečene na dan Gadira: “Nisam li preči vjernicima od njih samih?” Rekoše: “Jesi.” On reče: “Kome sam ja zaštitnik, pa ovaj Ali, mu je zaštitnik.”
(Bilježi ga Ibn Ebi Asim, kao što smo objasnili predkraj 26. pisma. )
I tako veliki broj eksplicitnih iskaza koje nisu negirali, a proširio ih među vjerodostojnim autoritetima i to su sve prilike koje su mu se ukazale u tim situacijama, Mudrost savršena – ali ne koriste opomene. (Kamer, 5) I na Dan vijećanja, ispričao je i opomenuo, i nema vrline i odlike kojom se nije pozivao pred ljudima. Koliko je za svoga hilafeta govorio o nepravdama koje su mu učinjene, kazujući svoje bolne tužaljke sa minbera, čak je rekao:
“Pazite! Tako mi Boga, taj se ogrnuo njime. A doista, znao je da je položaj moj spram njega bio jednak položaju osovine u odnosu na ručni mlin. Obilje vode otječe od mene, a ptica ne može uzletjeti do mene. Stavio sam zastor spram hilafeta i držao se odijeljenim od njega. Potom sam počeo misliti da li bi trebalo napasti ili mirno trpjeti zasljepljujuću tminu patnji u kojima odrasli malaksaju, a mladi stàre, a vjernik istinski djeluje pod teretom sve dok ne susretne Boga. Našao sam da je ustrajnost u tome bila mudrija. Pa se strpih al' u oku trnje a u grlu kost. Gledao sam otimanje nasljedstva moga...”
i tako do kraja hutbe Šikšikijje. (Staza rječitosti, Govor 3. )
I koliko je govorio:
“Bože moj, tražim pomoć Tvoju protiv Kurejša i onih koji im pomažu, jer zaista raskinuše rodbinske veze moje, porekoš visoki položaj moj i ujediniše se u suprotstavljanju meni u tome što je pravo moje, pa su onda rekli: “Zakonito je da to uzmeš i zakonito je da to ostaviš.” Staza rječitosti, Govor 171.
Neko mu je rekao:
“Ti si, zaista, o sine Ebu Taliba, pohlepan za ovim.” A on mu reče: “Zapravo, Boga mi, vi ste pohlepniji, ja to tražim kao pravo svoje, dok se vi umećete između mene i njega...” Staza rječitosti, Govor 171
I rekao je:
“Boga mi, neprestano je oduzimano pravo moje od dana kada je Vjerovjesnik, s.a.v.a., umro do dana današnjeg.” Staza rječitosti, Govor 6.
I rekao je:
“Mi imamo pravo. Ako nam bude dato, dobro je. U protivnom jahat ćemo na stražnjem dijelu deve i ako se putovanje noćno oduži.” Staza rječitosti, Mudrost 22.
I napisao je u pismu svome bratu Akilu:
“Nek se Allah osveti Kurejšijama za postupak njihov prema meni. Oni su prekinuli veze rodbinske sa mnom i lišili me vlasti sina majke moje.” Staza rječitosti, Pismo 36.
I često je govorio:
“Motrio sam i uvidio da nemam pomagača nikakvog do Ehli bejta moga. Ustezao sam se zato da ih u smrt nagonim. Držao sam oči zatvorenim i pored trunja u njima. Pio uprkos gušenju u grlu. Bio sam strpljiv u suzdržavanju gnijeva u gorčini goroj od gorčine tikvice gorke.”
Staza rječitosti, Govor 26.
Jedan od njegovih prijatelja ga je upitao:
“Kako su vas ljudi vaši odbili od položaja tog, iako vi imate pravo najveće na njega?” Na to je on u odgovoru rekao: “O brate iz Benu Eseda! Uzrujan si i pričaš na način krivi. Ipak mi smo dužni zbog srodstva, a i tvoga prava da pitaš, a budući da si pitao, znaj! Što se tiče samovoljnih postupaka nad nama u tome, iako smo najviši u pogledu potomstva i najjači po srodstvu s Poslanikom Bozijim, s.a.va.! Bijaše to čin sebičan nad kojim su srca ljudi nekih bila pohlepna, dok su srca drugih bila u tome darežljiva. Presuditelj je Allah i Njemu je povratak na Danu sudnjem. A sad, pusti tu priču o haranju o kojoj povika svuda kruži.”
Staza rječitosti, Govor 161.
Rekao je Ali, a.s.:
“Gdje su oni koji su umislili da su duboko upućeni u znanje, mimo nas, lažući i čineći nepravdu nama, iako nas je Allah visoko uzdigao a njih ponizio, nas obdario a njih lišio, te nas uveo a njih istjerao. Posredstvom nas se traži uputa, i otklanja sljepilo. Doista, Imami su od Kurejša. Oni su posađeni u ovu utrobu Hašima. Drugima osim njih, nije prikladan, niti drugima osim njih, dostoji uprava.” Staza rječitosti, Govor 143
Dovoljne su ti njegove riječi u jednom od govora:
“Sve dok nije Allah uzeo Poslanika Svoga, s.a.v.a., kada se neki ljudi vratiše natrag. Skretanja su ih upropastila i pouzdaše se u podmuklosti i prevare, štovali druge osim rodbine, napustili rod za koji im je naređeno da ga vole, te pomakli zgradu s čvrsta temelja njezina i izgradili je na mjestu drugom mimo onog njezina. Oni su rudnici manjkavosti svakojakih i kapije tapkača svakog u grozotama. Oni se kreću u smetenosti i zbunjeni su u izbezumljenosti, te idu pravcem ljudi faraonovih, među onima koji su se predali svijetu ovome i oslonili se na njega ili onima koji su napustili vjeru i udaljili se od nje.”
Staza rječitosti, Govor 149
I njegove riječi u govoru održanom nakon prisege mu date od naroda, to je jedan od važnih govora u Stazi rječitosti:
“Niko u zajednici muslimana ne može se porediti s Vjerovjesnikovim Ehli bejtom. Nikada se ne može izjednačiti s njima onaj na kojega se proteže blagodat njihova. Oni su temelj vjere i stup uvjerenosti. Onaj koji je prešao granice treba im se vratiti, a zaostalom ih valja sustići. Njihova su sva svojstva kojim polažu pravo na Vilajet. Oporuka i naslijeđe pripadaju njima. Sada je pravo vraćeno vlasniku svome i stavljeno na svoje pravo mjesto.”
Staza rječitosti, Govor 2.
I drugi njegov govor u kojem se iščuđava protivnicima svojim:
“Gle čuda! I kako da se ne čudim pred pogrješkama skupina ovih u proturječnosti dokaza njihovih u vjeri svojoj. Niti slijede tragove Vjerovjesnika, niti pristaju za djelima Opunomoćenika...” Staza rječitosti, Govor 87.
Argumentiranje hazreti Zehre, selamullahi alejha
Hazreti Zehra, selamullahi alejha, ima veoma značajna argumentiranja. Njena dva govora o tome su veoma poznata. Bodrili su članove porodice svoje da pamte te govore, kao što su ih bodrili da pamte Kur'an. U govoru svom ona riječi upućuje onima koji su zgradu s čvrsta temelja njezina prebacili i postavili je na mjesto koje nije njezino pa kaže:
“Teško njima, gdje su maknuli hilafet s nepomične planine poslanstva, s temelja vjerovjesništva i uputa, mjesta dolaska povjerljive duše koja zna istinu o svijetu i o vjeri. Znajte, doista, to je očiti gubitak. (Zumer, 15 )
Šta su mrzili kod Ebu-l-Hasana (Imam Alija)?
Tako mi Allaha mrzili su njegovu sablju, njegovu nebrigu sa smrt, veliku žestinu, strogost u borbi i u vezi sa Svetom biti Božijom. Tako mi Allaha, da su skrenuli s jasnog puta u Alijevoj vlasti, odustali od užeta vođstva koji mu je Poslanik, s.a.v.a., dao u ruke i udaljili se od prihvatanja očitog dokaza, on bi ih vratio sebi, potaknuo ih na povratak vjeri i vodio ih s lahkoćom koja ne bi nikome štetila, nikoga umorila, niti ikome dosadila i doveo bi ih na bistra, čista i obilna pojilišta čije su obale prepune, a dvije strane se ne zamućuju, pa ih vraćao site i napojene. Savjetovao bi ih tajno i javno, ne bi se ukrasio nikakvom koristi od bogatstva, niti bi uzeo udio od ovog dunjaluka, osim koliko da se utoli žeđ i ugasi glad. Suzdržljiv bi se odvojio od pohlepnika, a iskren od lažljivaca. A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. E'araf, 96
I stigla ih je kazna za ono šta su radili. A i one među ovima koji nepravdu čine stići će kazna za ono šta čine, oni neće umaći. Zumer, 51
Dođite i poslušajte!
Kako li je vrijeme čudno!
A ako se čudiš, pa čudo su riječi njihove. Ra'd, 5
Da mi je znati u šta se pouzdaju, na koji oslonac oslanjaju, kojeg su se užeta uhvatili i na koje potomstvo su nasrnuli?
O, loša li zaštitnika i zlog li druga. Hadždž, 13
O kako je samo šejtan nevjernicima loša zamjena. Kehf, 50
Zamijenili su, tako mi Allaha, glavu za rep i greben za zadnjicu pa neka je na zemlji nos onih koji tvrde da čine dobro. Kehf, 104
Zar?!
A uistinu oni nered siju, ali ne opažaju. Bekare, 12
Teško njima!
Pa da li je ko upućuje Istini dostojniji da bude slijeđen, ili ko ne upućuje, izuzev ako bude vođen?
Pa šta vam je?
Kako rasuđujete? Junus, 35
Tako mi života, doista, smutnja je oplođena, pa pričekajte malo dok se ne porodi, pa pomuzite pehar pun svježe krvi i smrtonosnog otrova. Tada će oni nevaljali biti gubitnici. Gafir, 78
Znat će naraštaji koji dolaze posljedice onoga što su im prethodnici ostavili kao temelj. Ostavite vaš dunjaluk, umirite srca pred dolaskom smutnje i obradujte se sabljom oštrom, vlašću tiranina, nasilnika, sveobuhvatnim neredom i samovoljom tlačitelja koji će prihode vaše učiniti neznatnim i skup vaš uništiti!
O, teško vama, i kuda biste, a, dostia, mrači se pred očima vašim!
Zar da vas prisilimo na pravom putu, a vi to ne želite!” Hud, 28
(Ovaj govor bilježi Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdu-l-Aziz Dževhari u knjizi Es-Sekifetu ve Fedek, od Muhammeda Ibn Zekerije od Muhammeda Ibn Abdu-r-Rahmana Muhlibija od Abdullaha Hamada Ibn Sulejmana od njegova oca od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna, a.s., kao merfu' od hazreti Zehre, s.a., i bilježi ga također Imam Ebu-l-Fadl Ahmed Ibn Tahir, umro 280. godine po H., iz knjige Belagati-n-nisa' na stranici 23 od Haruna Ibn Muslima Ibn Sa'dana od Hasana ibn Ulvana od Atijje Avfija, koji je ovaj govor prenio od Abdullaha Ibn El-Hasana Ibn El-Hasana od njegove majke Fatime kćerke Imama Husejna od njenje nane hazreti Zehre, s.a., a naši prijatelji ovaj govor bilježe od Suvejd bin Gufleta Ibn Avsedže Dža'fija od hazreti Zehre, s.a. Taberi ga bilježi u knjizi Ihtidžadž, Medžlisi u Biharu-l-envaru, i prenosi ga određeni broj pouzdanih i provjerenih prenosilaca hadisa )
Ovo je primjer iz govora Ehli bejta čistog u vezi sa ovom temom, a ostalo možeš usporediti sa ovim što je navedeno.
Selam
- Š -