Pismo 80 (odgovor)

25. safer, 1330. godine po H.

Nema konsenzusa

Namjera Poslanika riječima: “Moj ummet neće se složiti u greški.” i “Neće se složiti u zabludi,” je negiranje greške i zablude u pitanjima u kojima se ummet bude međusobno dogovarao, i koja na osnovu svoje volje budu odabrali za svoje mišljenje. To je ono što se iz hadisa da razumjeti, a ne nešto drugo.

Međutim, ono što nekoliko ljudi iz ummeta budu odabrali, toga se držali, a zatim na to prisilili poznate ličnosti, pa u tome nema dokaza za ispravnost. Prisega na Sekifi se nije desila na temelju savjetovanja i dogovora. Tu prisegu je izveo drugi halifa, Ebu Ubejde i nekolicina ljudi koji bjehu sa njima. Netom su iznenadili autoritete tim potezom, i oni su im izišli u susret u toj namjeri. Čak je Ebu Bekr jasno dao do znanja da prisega koja mu je data nije postignuta na temelju savjetovanja niti promišljanja. To je učinio prilikom obraćanja ljudima početkom svoga hilafeta, tražeći ispriku pred njima: “Zaista je prisega koja mi je data bila nepromišljen čin, čijeg nas je zla Allah sačuvao, a čije sam se smutnje ja pribojavao...”

(Bilježi ga Ebu Bekr Ahmed Ibn Abdulaziz Dževhari u knjizi Es-Sekifeh, a prenosi ga Ibn Ebi Hadid u Šarhu Nehdži-l-belagati, 1/132)

Omer je pred mnoštvom očevidaca svjedočio o toj činjenici u svome govoru, kojeg je održao na Poslanikovom minberu u petak, predkraj svoga hilafeta. O čemu se glas proširio na sve strane. Bilježi ga i Buharija u svome Sahihu.

(Pogledaj Sahihu-l-Buhari, poglavlje Redžmu-l-hubla mine-z-zina iza uhsinet, nalazi se u knjizi o Hudud ve-l-muharibin min ehli-l-kufri ve-r-ridde. Govor ćeš naći sa uvodnim crtama na 119 stranici u 4. svesku. Bilježi ga više ljudi, autora Sunena i Povijesti, poput Ibn Džerir Taberija u Tarihu, govoreći o dešavanjima 11. godine po H. Prenosi ga i Ibn Ebi El-Hadid u Šerhu Nehdži-l-belagati, 1/122. )

Za tebe ću citirati ono što je svjedok temi: “Stiže mi vijest da neko govori: (Zubejr bijaše taj čovjek. On je rekao: “Allaha mi, umre li Omer, dat ću prisegu Aliju, zaista je prisega data Ebu Bekru nepromišljen čin, a ostvario se.” To je jako rasrdilo Omera te se zbog toga i obratio ljudima ovim govorom. Veliki broj komentatora Buharijinog Sahiha o tome otvoreno govore, zato pogledaj komentar ovog hadisa u Kastelanijevom komentaru, 11/325, vidjet ćeš da to prenosi od Belazerija u Esnabu, naglašavajući da je lanac prenosilaca vjerodostojan, u skladu sa uvjetima dvaju šejhova. ) ‘Allaha mi, umre li Omer, prisegu ću dati tome i tome.‘ Nemoj da se oholi čovjek riječima da je prisega Ebu Bekru bila ishitreni potez a ostvario se. Znajte, to je bilo tako, međutim, Allah je spriječio njeno zlo. (...) Ko bez savjetovanja da prisegu čovjeku, pa nek ne daje prisegu, i nek onaj kome se prisega daje ne prihvati, mogli bi biti ubijeni. (...)

(Ibn Esir u Nihajetu komentarišući ovu predaju, ukazuje na gramatičko značenje riječi garer, da bi na kraju rekao da je značenje hadisa sljedeće: Da je ispravna stvar da prisega bude data na temelju savjetovanja i slaganja, pa ukoliko bi dva čovjeka mimo zajednice jedan drugom dali prisegu, to bi značilo istupanje iz zajednice i izazvalo bi gnijev džemata, oni bi na taj način počinili veoma ružno djelo zbog kojeg bi mogli biti ubijeni... Pravednost kojom je Omer opisan iziskuje da istom ovom presudom kojom sudi drugima, presudi sebi i svome prijatelju. A prije nego je izrekao ovaj govor rekao je: “Prisega data Ebu Bekru je nepromišljen čin, Allah je sprečio njeno zlo, pa ko se bude vratio na takav postupak, ubijte ga.” Ove riječi su dobro poznate i prenose ih autoriteti koji prenose hadise poput allame Ibn Ebi Hadida u Šerhu Nehdži-l-belagati, 1/123. )

Desilo se tako da kada je preselio Vjerovjesnik, s.a.v.a., da nam se suprotstave Ensarije, pa se svi iskupiše na Sekifi Benu Sa'ade, pa nam se suprotstavio Ali i Zubejr i oni koji bjehu s njima.” Zatim je detaljisao ukazivajući na događaj Sekife, na prepirku, suprotstavljanje u stavovima, podizanje glasova, što je dovelo do bojazni izbijanja razdora u islamu, zbog čega Omer daje prisegu Ebu Bekru.

Ono što je sasvim izvjesno kao neophodni zaključak iz njihovih predaja da niko iz Vjerovjesnikovog Ehli bejta nije prisustvovao prisegi, već bili su se povukli u kuću Alijevu, a s njim je bio Selman, Ebu Zerr, Mikdad, Ammar, Zubejr, Huzejme Ibn Sabit, Ubej Ibn Ka'b, Ferve Ibn Amr Ibn Dekka El-Ensari, Berra' Ibn Azib, Halid Ibn Se'id Ibn As El-Emevi i drugi poput njih. Pa kako da konsenzus bude postignut kada svi ovi nisu bili prisutni, a među njima kompletan Ehli bejt, koji u odnosu na ummet ima poziciju glave u odnosu na tijelo, očiju u odnosu na lice, oni su Poslanikova dragocjenost i njegovi povjerenici. Oni su neodvojivi od Knjige Božije, njeni saputnici, oni su lađa spasenja ovog ummeta, i kapija milosti, oni čuvaju od lutanja u vjeri, oni su bajraci upute, što smo utvrdili u prijašnjim obraćanjima, (Pogledati šesto pismo pa do kraja 12. pisma, i steći ćeš sliku o Ehli bejtu i njegovoj vrijednosti. ) da je njihova vrijednost takva nema potrebe za dokazom, nakon toga što to svjedoči čovjekova svijest i savjest.

Buharija i Muslim u svojim Sahihima (Sahihu-l-Buhari, 3/39, poglavlje o Bici na Hajberu, Sahihu-l-Muslim, 2/72, poglavlje o Poslanikovim riječima: Mi ne ostavljamo nasljedstvo, ono što ostavimo to je milostinja, u knjizi Džihad ve-s-sejr.) kao i mnogi drugi pouzdani prenosioci hadisa već su ustvrdili da Ali nije htio dati prisegu, i nije to učinio sve dok se Velikodostojnica žena nije pridružila svome ocu, a to se dogodilo šest mjeseci nakon prisege. 

Na to ga je primorao općeislamski interes u vrlo kritičnim okolnostima zarad mira i pomirenja. Svjedočanstvo o tome nalazimo u Aišinoj predaji u kojoj daje do znanja da se Zehra okrenula od Ebu Bekra, i nije s njim razgovarala nakon Resulullaha, sve do svoje smrti, a Ali kada se pomirio, ukazao im je na to da su uzurpirali njegov položaj hilafeta. U toj predaji nema jasnog ukazivanja na to da im je dao prisegu prilikom pomirenja. Kako je samo jak argument u riječima upućenim Ebu Bekru:

Ukoliko si protivniku spomenuo bliskost svoju,

pa ima ih od tebe i prečih i bližih poslaniku,

ukoliko si šurom i vijećanjem do vlasti stigao

kako to? kad od vijećnika ni traga ni glasa!

(Ovi stihovi nalaze se u Nehdžu-l-belagi, a spominje ih Ibn Ebi Hadid u komentaru u Šarhu Nehdži-l-belagati, 4/319 rekavši da su riječi upućene Ebu Bekru koji se raspravljao sa Ensarijama na Sekifi rekavši: “Mi smo porodica Resulullahova, i jaje koje se raspuknulo i iz kojeg je izišao Poslanik, mi smo iz njega. A kada su mu dali prisegu, on se pozivao na ispravnost svoga hilafeta među narodom, da je prisega postignuta savjetovanjem i mišljenjem uglednih ljudi. Zatim je Ali rekao: “Tvoje pozivanje u raspravi sa Ensarijama kako si iz jednog jajeta sa Resulullahom i od njegovog si roda, pa ima ih koji su u tome njemu bliži rodom, a to što si se pozivao na to da su ljudi i zajednica zadovoljni tobom, pa koliko je ashaba bilo otsutno, ne bijahu na prisegi, pa kako da bude dokazano?... Šejh Muhamed Abduhu ima dva komentara na ove stihove koji obuhvataju ono što je kazao Ibn Ebi Hadid u svome komentaru na njih. )

Abbas Ibn Abdu-l-Mutallib se pozivao na ovaj argument Ebu Bekru kada mu je u razgovoru rekao: “Ukoliko si posredstvom Resulullaha hilafet tražio, pa naše si pravo uzeo, a ukoliko si to tražio posredstvom vjernika, pa mi smo od njih i prednjačimo nad njima, a ukoliko je tvoj hilafet zagarantiran konsenzusom vjernika, pa kako da bude zagarantiran kada mi nismo bili radi tome...”

(O tome govori Ibn Kutejbe u knjizi El-Imametu ve-s-sijase, str. 16. )

Pa gdje je konsenzus nakon ovog konkretnog ukazivanja Poslanikovog amidže, brata njegovog oca? I nakon očitog stava njegovog amidžića, opunomoćenika i brata? I ostalih članova njegovog Ehli bejta i srodnika?

- Š -