The Origin of Shia Islam and it's principles

Porijeklo i principi šiitskog islama

Autor:

Muhammed Husein Kašiful Gita

 

Prije dvije godine primio sam dugo pismo od jednog Iračanina koji je studirao u Egiptu. Ukratko rečeno, autor pisma razmijenio je mišljenja s nekolicinom istaknutih profesora sa el-Azhara. Razgovarali su o Nedžefu elEšrefu, profesorima tog studentskog centra i njihovom načinu predavanja kao i o duhovnom životu u haremu Hazreti Alija (a.s.). Obrazovani ljudi Kaira nedvojbeno imaju sve riječi hvale kada je riječ o studentskom centru u Nedžefu. Također su veoma impresionirani visokim stepenom prosvijećenosti njegovih profesora i alima. No, uprkos tome, ne ustežu se kazati: „O, kakva šteta! Oni su šije.“ Autor pisma kaže da ga je to jako čudilo i da im je često prigovarao: 'Gospodo, šije su muslimani i dio su muslimanske zajednice.' Ali, oni bi odgovorili: 'Ne, gospodine! Šije nisu muslimani. Šta šiizam ima sa islamom? Pogrešno ga je svrstavati među islamske pravce i svjetske religije.

 

To je plan i politički trik koji su smislili Iranci kako bi zbacili umejadsku vlast i uspostavili halifat Abasida. Kakve to veze ima s onim što je Bog odredio?' U nastavku mladić piše: 'Poštovani gospodine! Ja sam mlad i nemam znanja o vjeri. Ne razumijem se ni u filozofiju ni u religijski razvoj, niti mi je poznat njihov istorijski rast. Stoga su se u meni pojavile izvjesne sumnje.’

 

Nakon tih riječi, ovaj student čuvenog univerziteta u Kairu izrazio je želju da mu kaže šta je istina i odagnam njegovu zabrinutost. Također je kazao da će u meni vidjeti glavnog krivca ako skrene s pravog puta, jer nisam udovoljio njegovom zahtjevu. Stoga sam smatrao neophodnim da mu odgovorim, te sam mu napisao pismo u kojem sam naveo odgovarajuća objašnjenja. Moram ipak priznati da su moje brige bile daleko veće od nedoumica ovog mladića.

 

Pitao sam se kako je moguće da jedna kulturna zemlja poput Egipta – kolijevka islamskog učenja, centar arapskog svijeta, ili bolje rečeno centar cijelog islamskog svijeta, bude tako neobaviještena i neprijateljski nastrojena? Do mojih je ruku slučajno došla knjiga 'Fadžru 'l-islam' poznatog autora Ahmeda Amina. Počeo sam je čitati i kad sam stigao do mjesta gdje piše o šijama imao sam osjećaj da nije pisao knjigu već gradio kule u zraku. Kada bi danas neko i iz najudaljenijih krajeva poput Kine napisao nešto tako neodgovorno, ne bi mu moglo biti oprošteno.

 

Bilo kako bilo, drago mi je da je student iz Iraka rekao istinu i pomislio sam, ako ljudi poput Ahmed Amina tako razmišljaju, šta je onda tek sa nepismenim ili polu pismenim svijetom. Ipak, danas svaki musliman podržava jedinstvo i bratstvo među muslimanima vjerujući da bez tog jedinstva ni naš život ni smrt ne bi imali smisla. Uistinu, kad bi naša muslimanska braća poznavala šitsku religiju, sa takvom literaturom, koja je samo uzrok međusobnog neprijateljstva i ide na ruku imperijalistima i nevjernicima, bilo bi davno gotovo.

 

 Analizirajmo sada rečenicu iz knjige Fedžru l-islam i razmislimo o tome kakvu poruku ona šalje:

„Istina je da je šiizam bio utočište onima koji su uništili islam.“ str 330.

 

Autor nije nimalo nevin. Znao je da će ga pero kritičara osuditi, kao i to da će njegovo agresivno nastojanje povrijediti osjećanja jednog naroda koji broji desetine miliona ljudi i ima veliku moć u islamskom svijetu. Stoga je bilo dosta iznenađujuće kad je prošle godine (1349. p.H) ovdje došla kulturna delegacija iz Egipta koja je brojala trideset članova među kojima je bio i Ahmed Amin. Cijela delegacija je došla kod mene. Bila je noć mjeseca ramazana i skup je bio veliki. Čim sam ugledao Ahmeda Amina sjetio sam se Fedžru l-Islama, jer su tu knjigu već vidjeli neki od naših alima. Uložili smo prigovor, ali uz poštovanje i vrlo blago kako ne bismo povrijedili njegova osjećanja. Ahmed Aminovo objašnjenje bilo je da nije raspolagao s dovoljno informacija i literature. Na to smo kazali: „Gospodine, kad neko želi o nečemu da piše, prvo sakupi materijal i potpuno ispita stvar. U protivnom, uopšte nema pravo pisati o toj temi.’

 

Poslužite se šitskim bibliotekama. One su jako dobro opremljene. Pogledajte i našu biblioteku. U njoj se nalazi oko pet hiljada tomova i većinu knjiga su napisali suniti. To je samo zbirka malog grada Nedžefa. Čudno je da Egipat, u kojem se nalaze brojne velike biblioteke, nema šitske literature! Naravno, ti ljudi ništa ne znaju o šijama, ali se ne ustručavaju da o njima pišu sve što im padne na pamet. Još je čudnije da naša suni braća iz Iraka, iz našeg komšiluka, ne znaju ništa o šijama. Prije nekoliko mjeseci, jedan mladić, šija iz Bagdada, u pismu je napisao da se zadesio u Delijemu (mjesto odmah pored Bagdada). Suniti su tu većinsko stanovništvo. On se s njima zbližio i posjećivao njihova okupljanja.

 

Stanovnici Delijema bili su neobično impresionirani njegovim uzornim ponašanjem i moralom, te su ga toplo primili. Ali kad su saznali da je osoba koja ih je toliko oduševila bio šija, njihovom čuđenju nije bilo kraja. „Mi smo mislili da pripadnici te sekte nemaju nimalo kulture niti išta civilizacijskog, mislili smo da su to obični divljaci.“

 

Na kraju pisma mladić me je zamolio da dam sve od sebe da svojim perom razbijem predrasude tih ljudi i predstavim pravu sliku šiizma. Nakon izvjesnog vremena isti mladić je otišao u Siriju gdje je proveo ljeto. Odatle je otputovao u Egipat. Iz Kaira je poslao drugo pismo u kojem je kazao da situacija u Egiptu nije ništa drugačija od one u Delijemu. „Ovdje je slika o šijama ista. Stoga mislim da vam je dužnost da im predočite istinu. Vjerujte, predstava koju o šijama ovdje ima običan svijet jednostavno je nepodnošljiva.“

 

 I to nije sve. Lažne informacije koje se neprestalno objavljuju u časopisima u Egiptu, Siriji, itd. nisu manje bolne. Oni koje napadaju nevini su poput Jusufa, ali na žalost za neznanje i fanatizam nema lijeka. Šutjeti na ovakve stvari značilo bi prihvatati nepravdu, pa sam odlučio da progovorim.

 

Ali, da budem jasan, ja ne želim odgovarati onima koji iznose neistine o šijama, nego skinuti veo neznanja s očiju ostalih muslimana kako bi jasno vidjeli istinu. Prava slika o šijama mogla bi zauvijek začepiti usta svima onima koji su neprijateljski raspoloženi prema njima. Također se nadam da bi to moglo ispraviti neslaganja među muslimanima te pomoći da pisci poput Ahmeda Amina nikada više ne dobiju priliku da se upuste u destruktivne aktivnosti.

 

Autor Fedžru l-islam-a piše:

„Istina je da je šiizam utočište za one koji žele uništiti islam kroz neprijateljstva i isprazne priče, kao i onima koji su u islam uveli drevna jevrejska, kršćanska i zoroastrijanska vjerovanja.“

U nastavku piše:

„Tako je vjera u redžat (povratak) ono u šta vjeruju Izraelćani. Osim toga, šije vjeruju da je vatra (džehennema) za njih 'haram'. Izraelćani također kažu da ih vatra neće dodirivati osim samo nekoliko dana. Uticaj kršćanstva se ogleda u tome što neke šije imame poistovjećuju s Bogom kao što to kršćani čine sa Kristom. Oni također tvrde da su imami stapanje 'Lahuta' i 'Nasuta' (božanskog i zemaljskog). Prema njihovom vjerovanju poslanstvo i risalet (vjerovjesništvo) se ne prekidaju. Smatraju da je poslanik onaj koji je dio božanskog (lahuta). Pored toga dio šitskog vjerovanja je i putovanje duša, Božije fizičko tijelo i 'hulul' (da Bog ulazi u drugo tijelo) što je također vjerovanje Brahmina, filozofa i obožavatelja vatre.“

 

Suzdržaću se od odgovora iz straha da se ne uništi jedinstvo i ne posije mržnja među muslimanima. Inače bi bilo veoma lahko pokazati ko su bili ljudi koji su uveli neislamske običaje u islam u cilju urušavanja i podjele islamske zajednice.

 

Naravno, volio bih upitati autora Fedžru l-islama: „Poštovani gospodine, koja je to grupa šija htjela da uništi islam? Je li to bila ona prva grupa odabranih Poslanikovih ashaba kao npr Selman Muhamedi, Abu Zar Gifari, Miqdad, Amar, Huzejma, Zu Šehadetejn, Abu Tihan, Hudejfa Jemeni, Zubejr, el-Fadl ibn el-Abas i njegov poštovani brat Abdulah, Hašim ibn Utba, el-Merqal, Ebu Ejub el-Ensari, Aban i njegov brat Halid, sinovi Saida ib el-As-a, Ibn Ka'b i Anas ibn el-Haris koji su čuli da je Božiji Poslanik (s.a.v.a.) rekao: „Moj sin Husein (a.s.) bit će ubijen u mjestu zvanom Kerbela. Pa ko god od vas tada bude živ neka mu pomogne.“

Tako je Anas ispio čašu šehadeta desetog muharema, (vidjeti „el-Isabah fi ma'rifati' sahaba i „el-istti'ab fi ma'rifati sahabah“). Ove dvije knjige o životima ashaba su najautentičnije sunitske zbirke.

 

Ako bismo pokušali napraviti listu ashaba koji su bili šije i dokazati njihov šiizam trebala bi nam pozamašna knjiga. A činjenica je da takvo nešto nije ni potrebno zahvaljujući trudu šitske uleme. Izvrsno remekdjelo „edDeredžat rafi'h fi tabaqatuš-Ši’a kojeg je napisao Sejid Ali Han (autor es-Selefa i standardnog rječnika Terazu l-Lughan) opisuje eminentne ličnosti porodice Hašim, kao što su Hamza i Akil Sa'id Hudri, Kejs ib Sa'id ib Ubada, Burejda, Bura' ibn Malik, Habab ibn el-Irs, Refa'a ibn Malik, Amir ibn Wa'ila , Hind ibn Bi Hala, Džu'da ibn Hubejra, Mahzumi i njegova majka Um Hani Bint Abi Talib i Bilal Ibn Rijah mujezin itd. Vjerujem da je u knjigama o životima ashaba kao što su „Isaaba“, „Asadu 'l-gaba“ i „Istiaab“ sakupljeno oko tri stotine imena istaknutih ashaba, a moguće je da je neko sakupio i više od toga.

 

Jesu li ove ličnosti htjele da unište islam? Da nije bilo oštrog mača šitskog imama Alija ibn Ebu Taliba, o kojem svjedoči 'Sakalejn' (Božija knjiga i Ehli Bejt) u bitkama na Bedru, Uhudu, Hunejnu i Ahzabu ne bi došlo do impozantnog razvoja islama. Abdu 'l-Hamid Mu'tazeli počinje svoju poemu u njegovu slavu:

„Da ne bi njegovog mača, islam bi....“

 

Jeste, da nije bilo Zulfikara (hazreti Alijevog mača) i da Allahov lav nije istupio naprijed, kao što je to uradio i prije i poslije hidžre, da nije bilo iskrene pomoći hazreti Ebu Taliba, čuvenog Alijevog (a.s.) oca i da nije bilo izvanredne pomoći hazreti Alija Murtaze (a.s.) u Meki i Medini, pobunjeničke grupe Kurejša i krvožednih vukova Arabije dokrajčili bi islam dok je bio još u povoju. Muslimani ne pridaju gotovo nikakvu pažnju onome što je Abu Talib učinio za islam i nisu ga čak spremni ni nazvati muslimanom. Na suprot tome, kad govore o Abu Sufijanu, uzroku svih problema Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) bez oklijevanja mu daju pravo da je bio u islamu, iako svi znaju da se nerado i preko volje svrstao među muslimane. Kad je hazreti Osman postao halifa, Abu Sufijan je bio taj koji je uzviknuo:

„Umejevići! Lopta je sada naša. Kunem se onim čime se Abu Sufijan kune, da nema ni dženneta ni džehennema!“

 

Ukratko, većina sunita Abu Sufijana smatra muslimanom, a što se tiče Abu Taliba koji je bio velika podrška islamu (čije je vjerovanje jasno iz izjave: 'Po meni je Muhamedova vjera najbolja od svih vjera na svijetu.'), on se etiketira kao nemusliman. Je li Abu Talib bio toliko slab ili plitke pameti da je znao da je Muhamedova (s.a.v.a.) vjera najbolja, a nije je slijedio, jer se bojao ljudi? Treba biti jasno da je on bio u središtu Mekanske snage i moći.

 

Ispitajmo sada još jednom priču o rušenju islama. Da li su ove osobe (o kojima smo upravo govorili) te koje su rušile islam, ili je to pak bila grupa iz narednog perioda poznata kao tabiini (sljedbenici) u koje spadaju Ahnaf ibn Kejs, Suvejd ibn Gufla, Atija, Ufi, Hakam ibn Atiba, Salim ibn Abi Džud, Ali Abi Džud, Hasan ibn Salah, Said ibn Džubejr, Said ibn Musejab, Asbag ibn Nabata, Sulejman ibn Mohran i Jahja ibn Jamar Advani?

 

Poslije njih su došli tabiinu tabiin (sljedbenici sljedbenika) koji su udarili temelje islamskim učenjima, osobe kao što je Abu 'l-Asvad Duali, utemeljitelj sintakse, Halil ibn Ahmed, osnivač leksikografije i nauke o rimi u poeziji, Abu Muslim Ma'ad ibn Muslim Al-Hira, osnivač gramatike čiji je šiizam potvrdio čak i Sujuti (El-Muzhir, tom 2) i Sakit Jakub ibn Ishak, vodeći u arapskoj književnosti. Među vodećim komentatorima Kur'ana je i istaknuti Abdulah ibn Abas, koji je van svake sumnje bio šija. Zatim slijede imena poput Džabira ibn Abdulaha Ensarija, Abi ibn Kaba, Saida ibn Musejeba i Muhameda ibn Omera Vakidija prvog sakupljača i urednika kur'anskih znanosti. (Ibn Nadim je potvrdio da su svi oni bili šije. „Er-Ragib“ je naziv Vakidijevog tefsira).

 

Među osnivačima znanosti o hadisu je Abu Rafi, oslobođeni rob Božijeg Poslanika (s.a.v.a.) i autor knjige „El-Ahkam ve 's-sunan ve 'l-qadaja“. On je imao posebno prisan odnos sa Amir el-mu'mininom (a.s.). Za vrijeme njegovog halifata bio je zadužen za blagajnu u Kufi, a njegovi sinovi su također bili istaknute ličnosti. Ali ibn Rafi bio je sekretar Amir el-mu'minina (a.s.). Nakon svog oca bio je prvi koji je pisao o fikh-u, a njegov brat, Abdulah ibn Rafi prednjačio je u pisanju o historiji i bilježenju događaja vezanih za muslimansku zajednicu.

Abu Hašim ibn Muhamed ibn Hanefija prvi je pisao o prirodi islamskog vjerovanja. Napisao je mnogo dobrih knjiga na tu temu. Pomenimo i rad Ise ibn Revzaha koji je živio sve do vremena Abu Džafera (imama Bakira). Sve navedene osobe živjele su prije Vasil ibn Ata i Abu Hanife i ako je vjerovati Sujutiju, ovi posljednji su bili najraniji pisci islamskog učenja i vjerovanja.

 

Nadalje, osvrnimo se na dvojicu eminentnih šija, Kejsa en-Nasira i Muhameda ibn Alija Ahvala (poznatog kao Mu'min et-Taq), te Hišama ibn el-Hakama i en-Noubaht, istaknutu porodicu koja je služila ciljevima islama preko više od stotinu godina. Među njihovim ostvarenjima od izuzetnog značaja je „Faslu 'l-jakut“. Među učenicima Hišama Ahvala i en-Nasira posebnu pažnju zavrjeđuju Abu Džafer Sakak Bagdadi, Abu Malik Zuhak Hazrami, Hišam ibn Salim i Junus ibn Jakub. Oni su s izvanrednom razboritošću učestvovali u debatama s pripadnicima drugih religija nudeći neoborive dokaze o temama poput Božije jedosti i imameta.

 

Da su sve teme njihovih naučnih rasprava sakupljene u jednu knjigu, posebno Hišama ibn Hakama, bilo bi to veoma vrijedno djelo. Da bismo pomenuli sve šitske filozofe i učenjake trebali bi nam brojni tomovi. Stoga bih zamolio autora Fedžru 'l-islama da mi kaže da li su ove osobe nastojale uništiti Božiju vjeru, ili su danonoćno savjesno radili kako bi zabilježili historijske činjenice i događaje, te sakupili izvještaje koji su se ticali života, bitaka, mudžiza i čistote ličnosti Božijeg Poslanika (s.a.v.a.).

 

Pomenimo s tim u vezi i jednog od najistaknutijih učenjaka Osmana el-Ahmara Tabii-a (preselio 140. p.H.). Bio je učenik imama Džafera Sadika (a.s.). Poslije njega su Hišam ibn Muhamed ibn Saib Kalbi, Muhamed ibn Ishak Matalabi i Abu Mehnab Azdi nastavili rad u ovom polju. Svi pisci kasnijih generacija koristili su njihova djela kao izvorni materijal.

 

Analiziramo li listu historičara, zaključićemo da su svi eminentni pisci bili šije. Npr, sakupljači Kitab e-Mahasina bili su Ahmed ibn Muhamed ibn Halid Barqi, Nasr ibn Muzahim Manqari, Ibrahim ibn Muhamed ibn Sa'd Sakafi, Abdu 'l-Aziz Džuludi Basri Imami, Ahmed ibn Jakub (čija je knjiga Tarihu 'l-Jakubi izdata u Evropi), Muhamed ibn Zekerija, Abu Abdilah Hakim, el-Masudi, autor „Murudž edheb“-a Muhamed ibn Ali ibn Tabatabai, autor „Adabu  es-sultanija“ i stotine drugih alima koje ne možemo ovdje navesti.

 

Među ljudima od pera, šije prednjače. Mogli bismo ih svrstati u tri grupe. Prvoj pripadaju ashabi. Svi slavni književnici među njima bili su privrženi šiizmu. Naabiga Džudi, npr. učestvovao je u bici na Sifinu na strani Alija (a.s.) i njegovi stihovi buđenja (redžaz) koje je posvetio tom događaju svima su dobro poznati.

Urve ibn Zejd elHejl također je bio sa Imamom u bici na Sifinu. Neki će potvrditi da je Lubejd ibn Rabi'ah Amiri također bio šija. Abu Tufejl Amir ibn Va'ilah, Abu 'l-Asvad Du'uli, Ka'b ibn Zuhejr autor Banet Sa'id-a također, ali je ovdje premalo prostora da bismo ih sve pomenuli. U drugu grupu ubrajamo savremenike tabiina. Među njima posebno mjesto zauzimaju e-Farazdak, Kumejt, Kasir, Sejid Humejri i Kej ibn Darih.

 

Trećoj grupi pripada drugo stoljeće nakon hidžre: Abu Navas, Abu Tamam, Bahtari, Da'bil Huza'i, Diik el-Džin, 'Abd es-Selam, Abu š-Šejs, Husejn ibn Duhak ibn Rumi, Mensur en-Nemri, Ašja' Eslami, Muhamed ibn Vehib i Sari' el-Gavani. Štaviše, za vrijeme vladavine Abasida, svi istaknuti pisci, osim Mervana ibn Ebi Hafse i njegovih potomaka, bili su šije.

 

Među slavnim pjesnicima i piscima četvrtog stoljeća poslije hidžre mnogo je šija: Mutanabi Magrib ibn Haani Andalusi, ibn et-Ta'avidi, Husejn Hadžadž (autor Medžnuna), Mehjar Dejlami, Abu Faras Hamdani (za kojeg kažu da je poezija s njim počela i završila). Navešćemo ovdje još neka šitska imena među kojima su: Kašajum, Naaši, Sigir, Naši' Kebir, Ebu Bekr Hvarizmi, Badi' Hamadani, Tugra'i, Džafer Šems el-Hilafa, 'Amare el-Jemeni, Vida'i Zaahi, ibn B esam Bagdadi, Sibt ibn Ta'avidi, Selami, Nami itd.

 

Činjenica je da su šije dostigle tako visok položaj u književnosti da eksperti moraju reći: 'Ima li ijedan književnik da nije šija?' Vrijedi pomenuti da je za neko dobro književno djelo uobičajeno bilo reći da je tako dobro kao da ga je napisao neki šija. Neki kažu da su Mutanabi i Abu 'l-ula' također bili šije (molimo pogledajte neke od njihovih stihova).

 

Šija pjesnici iz porodice Kurejš kao što su Fadl ibn Abas (čije je životopis opisan u djelu 'el-Agani'), Abu Dihbal Džemhi, Vahih ibn Rabi'a, te književnici Šerif Radi, Murtaza, Šerif Abu'l Hasan 'Ali 'Alavin Džumani sin Širifa Muhameda ibn Džafera ibnMuhameda obn Zejda ibn 'Alija ibn el-Husejna također su vrijedni pomena. Šerif Džumani je imao običaj reći: „Ja sam pjesnik. Otac mi je bio pjesnik i djed mi je bio pjesnik.“ Muhamed ibn el-'Alevi bio je istaknuti književnik. Njegovi biseri mudrosti su do nas došli zahvaljujući Abu 'l-Feredžu Isfahaniju. Do više detalja možemo doći proučavanjem „Nasmetu 's-sahr tešejju' ve ši'r“. U ovom remek djelu Šerifa Jemenija nisu pobrojani samo Alevitski književnici nego i šitski pjesnici iz dinastije Emevija. Npr Zemehšari u svojoj knjizi „Rabi 'el-ebrar“ pominje 'Abdu 'r-Rahman ibn Hakama, Halida ibn Sa'ida ibn Asa i Mervana ibn Muhameda Serudži Amvija čije stihove navodimo:

 

 „O sinovi Hašima ibn Abd Manafa, Gdje god da sam vaš sam.

Vi ste Bogom odabrani.

Od vas je Džafer Tejjar, Božiji lav Ali,

amidža Poslanikov Hamza, Hasan i Husejn.

Mada sam od loze Emevija Ja ništa nemam s njima.“

 

Vrijedno je pomenuti i Ebu Verda, poznatog osnivača Nedždi i Iraki škola. Pored pomenutih iz ove loze postoji još imena vrijednih pomena, ali je ova knjiga pisana bez prethodne pripreme, pa ih je teško sve navesti.

 

Proučavajući historiju velikih kraljeva, istaknutih političara, državnika i vezira vidjećemo da je i među njima bilo eminentnih šitskih ličnosti. Pored Fatimidskih i Bevejhidskih vladara, i drugi kraljevi poput El Hamadana, Benu Mazida, Benu Vasisa, Imrana ibn Šehida, Mukalida ibn Musejeba, Akilija i Karvaša ibn Musejeba također su bili šije. Također vjera u šiizam Vadžihu' d-davla Zu 'l-karnejn Taglabija i Tamim ibn Mu'izina vladara Marakiša nije nikakva tajna. Ako se prisjetimo muslimanskih vezira (ministara) s početka islama, vidjećemo da su gotovo svi bili šije. Ishak Katib, na primjer, bio je prvi kome je dodijeljena titula vezira.

 

 Abu Selman Hilal el-Kufi bio je vezir prvog Abasidskog halife. Zbog njegovih administrativnih sposobnosti Saffah mu je povjerio sve državne poslove. Abu Selman je bio poznat kao 'Vezir El Muhamed' zbog ljubavi prema El Muhamedu kojeg je pogubio isti taj Saffah. Ebu Abdilah Jakub ibn Davud bio je vezir el-Mehdi el-Abasija. Halifa mu je povjerio cijelu državnu administraciju. Stihovi

„O Benu Umejja! Ustajte! Dižite se iz tog drijemeža! Jakub ibn Davud je Halifa“, odnose se na njega. Kasnije je bio zatvoren, jer je bio šija. El Noubaht i Benu Sahl poznate su vezirske porodice. Fadl obn Sahl i Hasan ibn Sahl Bili su veziri Ma'muna er-Rašida. Hasana ibn Alija iz porodice Benu Furat, halifa Muqtadar je tri puta imenovao za vezira. Ebu 'l-Fadl Džafer, Ebu 'l-Feth Fadl ibn Džafer i Amid Muhamed ibn Husejn i njegov najstariji sin Zu'l-kifejatejn Ebu 'l-Feth Ali ibn Muhamed bili su veziri Rukn ed-Devle.

 

Benu Tahir Huza'i također je imenovan za vezira od strane Ma'muna. Mahlabi, Ebu Dalf Adželi i Sahib ibn Ibad također su bili veziri, a veliki političari Magribi i Ebu Abdilah Husejn ibn Zekerija koji je nosio epitet 'Šija'.Ima i drugih pored njih kao što je Ibrahim Suli, Teleja ibn Zerik, Afdal, upravnik Egipta i njegov sin Džafer ibn Muhamed ibn Fatit, Abu'l Mu'ali Habat-ullah, vezir Mustazhira i Mu'jada Muhamed ibn Abdul Kerim Qumi, koji je prvo bio vezir Nasira, a kasnije mu je ponuđeno mjesto u Mustezhiru. Za vrijeme 'Baramakha', Hasan ibn Sulejman bio je na čelu vlade i bilo je poznato da je on šija.

 

Među drugim šijama kojima su bili povjereni administrativni poslovi možemo pomenuti autora 'elAvraqa', (Suli) Jahja ibn Selame Hasffaki i ibn Nedim (autor el-Fihrista), Ebu Džafer ibn Jusuf i njegov brat Ebu Muhamed Kasim (čiji su hvalospjevi i elegije o Ehli bejtu bez premca; vidjeti el-Evrak) bili su 'mu'tamad 'umumi (čelnici vlade) za vrijeme Ma'muna i izvjesno vrijeme nakon njegove smrti. Ibrahim Ujsuf i njegov sin, vodeća ličnost u poznavanju arapskog jezika i autor 'el-Mu'džema', Ebu Abdillah Muhamed ibn Imran Marzbani, također su vrijedni pomena, a Samani o njima govori kao o šijama.

 

Na stotine je drugih osoba čije bi administrativne sposobnosti, politička oštroumnost i službe nacionalnim interesima trebale opsežne tomove da bi se zabilježile. Moj rahmetli otac je pokušao sakupiti životne priče različitih šitskih grupa. Svrstao ih je u trideset grupa po abecednom redu i sakupio u deset tomova pod nazivima 'ulema' (učenjaci), filozofi, kraljevi, veziri, astronomi i doktori itd. Naziv ove zbirke je 'el-Husun el-Mani'ah fi Tabaqat eš-Ši'a. Ova ogromna knjiga nikada nije dovršena.

 

Sada bismo upitali autora Fedžru 'l-islama da li su po njegovom mišljenju ove osobe koje su utemeljitelji islamskog učenja, istinskog znanja i učenja nastojali da unište našu svetu vjeru? I postavlja se pitanje da li su on i njegov učitelj dr. Taha Husein istinski pomagači islama. Ako jesu, onda se možemo pozdraviti s islamom ili bismo radije mogli 19 navesti stihove pjesnika: „Bolje je umrijeti nego imati tako uskogrudan pogled na život“.

 

Nije mi bila namjera pisati naširoko, ali mi ruka nije htjela da stane. Nadam se da iz ovoga današnji i budući pisci mogu nešto naučiti ili makar biti pažljiviji i izražavati svoja mišljenja jedino nakon što istraže stvar. Veliki islamski mudrac, hazreti Ali ibn Ebu Talib (a.s.) rekao je: „Jezik mudrog čovjeka potčinjen je srcu, a srce neznalice potčinjeno je jeziku.“ Mišljenje Ahmeda Amina da je šitsko vjerovanje u „redžat“ (povratak) došlo iz judaizma krajnje je žalosno. Volio bih da je pojasnio da li „redžat“ predstavlja glavni element šiizma i je li to jedan od načela njihovog vjerovanja kako bi mu kritika bila opravdana. Ako je to sve što zna onda bi mu bilo bolje da drži jezik za zubima i sačuva obraz.

 

Činjenica je da vjerovanje u redžat nije načelo šitskog vjerovanja. Naravno, važno je potvrditi njegovu ispravnost, baš kao što i druge islamske skupine priznaju nevidljivi svijet i predznake Sudnjeg dana, od kojih možemo pomenuti dolazak Krista i pojavu Dedžala u što vjeruju pripadnici svih islamskih pravaca. Oni se ne ubrajaju u islamske principe niti je njihovo poricanje uzrok isključenja iz islama, niti je nečije vjerovanje u to dokaz da je musliman.

 

Na isti način možemo argumentovati vjerovanje u redžat. I zaista, čak i da se dokaže da to ima veze sa korjenom šitskog vjerovanja, treba se zapitati da li je slaganje sa jevrejskim vjerovanjem rezultat jevrejskog uticaja. Muslimani vjeruju da je Bog jedan. Jevreji također obožavaju jednog Boga. Da li na osnovu toga neko ima hrabrosti govoriti o uticaju judaizma? Bilo bi zanimljivo znati šta ti ljudi, koji se upuštaju u podrugivanja i klevete, imaju da kažu na to.

 

„Svemogući Bog će grupi ljudi dati život po drugi put.“

Je li to nemoguće?

Zar ta priča nikada nije spomenuta u Božijoj knjizi?

„Zar nisi čuo o onima koji su iz straha od smrti iz zemlje svoje pobjegli – a bijaše ih na hiljade. Allah im je rekao: „Pomrite!“ – a poslije ih je oživio. (Kur'an, 2:243).

Zar ovaj ajet nikada niko nije pročitao?

„A na Dan kada od svakog naroda sakupimo grupu onih koji su dokaze Naše poricali...“ (Kur'an, 27:83).

Da se ovo odnosi na Sudnji dan, onda ne bi bilo riječi o grupi iz svakog naroda, nego o svim ljudima koji će biti proživljeni.

 

Ovo nije ništa novo. Redžat je predmet napada uleme većine zajednica. Kad god nemaju osnova da kritikuju vjerodostojnost hadisa kojeg je prenio neki ugledni šija, počinju ismijavati šije i njihovo vjerovanje u redžat kao da se radi o idolopoklonstvu ili politeizmu. Vezana za ovaj problem je dobro poznata priča o Mu'min el-Taku i Ebu Hanifi. No, ipak mislimo da ova tema ne zavrjeđuje dalju argumentaciju. Dovoljno je što smo dokazali moralnu izopačenost određenih zalutalih osoba.

 

Autor Fedžru 'l-islama kaže:

„Džehennemska vatra neće peći šije, osim samo neke od njih i to na kratko.“

Samo Bog zna iz koje je ovo šitske knjige preuzeto. Volio bih da je ovaj 'obaviješteni' pisac imao neki bolji dokaz kojim bi potkrijepio svoju tvrdnju. U šitskim knjigama se jasno kaže: „Džennet je nagrada za pokorne Božije robove, čak i da se radi o Abesinijskom robu, a džehenem je za pokvarene, makar oni bili sejidi iz plemena Kurejš. Predaje o ovoj temi prenose se od časnih Imama (a.s.) i toliko su brojne da ih je teško sve navesti. Ako se ova izjava navedenog autora odnosila na posredovanje Poslanika (s.a.v.a.) i Imama (a.s.) onda je naravno, pitanje posredništva druga stvar u koju vjeruju svi muslimani. O ovoj temi biće više riječi u drugoj knjizi.

 

Dovoljno je reći da šitsko vjerovanje u redžat nije nikakav dokaz tvrdnji da je šiizam preuzet od judaizma. Ebu Hanifa se oko nekih pitanja u vezi sa brakom slaže sa zoroastrijancima. Da li bi, analogno tome, bilo primjereno reći da se 'fikh' Ebu Hanife zasniva na zoroastrianizmu? U prilog tome možemo reći da je bio porijeklom Iranac. Ukratko, putem ovakvih neosnovanih tvrdnji, ciljano se izaziva pomutnja i nesloga među muslimanima različitih pravaca i učenja.

 

Navodni uticaj kršćanstva na šitsku vjeru je još jedno izrugivanje, koje nije ništa manje bolno. Bilo bi pošteno da Ahmed Amin to malo bolje istraži. Sekte kao što su Kitabije, Garabije, Alevije, Muhmese, Bazije i Gulati on smatra šijama, iako su to, kao i Keramiti, otpadne grupe koje nemaju veze sa šiizmom. Šije imamije i njihove religijske vođe potpuno se distanciraju od ovakvih škola.

Navedene sekte su daleko i od kršćanstva, tvrdeći da je Imam inkarnirani bog. Njihovo shvaćanje neobično je slično vjerovanju mistika. To se da zaključiti na osnovu izjava dobro poznatih mistika kao što su Haladž, Džilani, Rafai i Bedevi koji su za sebe smatrali da su dostigli stepen iznad božanskog, pa i iznad samog Boga.

 

 Ali šije imamije, kojih ima na milione u Iraku, Iranu, Indijskom poluostrvu i Afganistanu su šije koje takva vjerovanja smatraju nevjerničkim i devijantnim. Njihova vjera je čisti 'tewhid' (Božija jednost). Niti vjeruju da je Bog sličan nekom stvorenju niti smatraju da Njegovi savršeni atributi mogu biti manjkavi ili uporedivi sa atributima Njegovih stvorenja. Svaki koncept koji predstavlja negaciju Njegovog vječnog bitka i atributa potpuno je pogrešan.

 

Metafizičko vjerovanje šija pažljivo je objašnjeno u brojnim knjigama. Manja knjiga 'et-Tedžrid' od Nasiru din Tusija, ili monumentalno djelo 'Kitab el-Asfar' od Sadru din Širazija zavrjeđuju proučavanje ove teme. Na hiljade je knjiga u kojima se dokazuje pogrešnost reinkarnacije i božanskog ujedinjenja. Ali autor Fedžru 'l-islama podizanjem potpuno pogrešnih optužbi protiv šija, ne čini nikakvu uslugu islamu niti njegovom umetu.

Budući da smo pokazali da je knjiga Fedžru 'l-islam puna lažnih tvrdnji i optužbi nepotkrijepljenih dokazima, preći ćemo na druge oblasti u kojima postoji nerazumijevanje. (Ovu knjigu i njenog autora spomenuli smo kao primjer da bismo pokazali kakvo neznanje mora da vlada među običnim svijetom kad su pisci i ulema većinske zajednice takvi kakvim smo ih opisali).

 

 Problem je u tome što oni koji pišu o šijama kao svoje izvore navode autore poput Halduna i Ahmeda ibn Rabbiha Andaluzija. Čak šta više, da bi pokazali koliko su liberalni, današnji pisci kao autoritete navode profesora Velhauzena i profesora Dozija. Ali nikome ne pada ni na pamet da spomene neki šitski naučni rad. Stoga kad šija čita ovakve knjige nailazi na slične besmislice kao u knjizi 'el-Muhadirat' Ragiba Isfahanija. Ovaj autor piše:

„Na sudu Džafera ibn Sulejmanija jedan je musliman svjedočio o nečijem nevjerstvu. Kad su ga pitali šta zna o optuženom rekao je: 'Ovaj čovjek je mu'tazilija. On je nasibija, havarija, džabirija, refzija. On proklinje Alija ibn Hataba, Omera ibn Ebi Kahafa, Osmana ibn Abu Taliba i Ebu Bekra ibn Afana. On još vrijeđa Hadžadža koji je srušio Kufu na Abu Sufijana i na dan Kata'if-a (dan ašure) se borio protiv Huseina ibn Muavije.“ Čuvši to Džafer mu reče: „Proklet bio! Ne znam samo na kojem polju znanja bih ti zavidio – historiji, religiji ili geografiji!“

 

Što se tiče Abdulaha ibn Sabe, koji se dovodi u vezu sa šijama, u svim šitskim knjigama on se pominje s prezirom. Najblaže riječi koje šitski autor upotrijebi govoreći o njemu jesu: „Abdulah ibn Saba – proklet bio!“ Neki ljudi misle da je Abdulah ibn Saba, poput Medžnuna, Amirija i Abu Hilala samo izmišljeni heroj priča i legendi. Tokom središnjeg perioda umejadske i abasidske vlasti prepuštanje užicima, sport i igra su bili toliko upražnjavani da je izmišljanje priča bio sastavni dio života u palatama. Nije nam bio cilj da se zadržavamo na ovoj temi.

 

Ali zbog stalnih napada današnjih autora, smatrali smo neophodnim da ukratko predstavimo šitska vjerovanja, važne principe i praksu. Važno je pomenuti da su vrata idžtihada (nastojanja da se dođe do zaključka u pogledu bilo kojeg vjerskog pitanja) u šiizmu uvijek otvorena, i sve dok nema povrede 'idžme' (konsenzusa), Knjige (Kur'ana), suneta i intelektualnog rasuđivanja, svaki mudžtehid (vrhovni religijski učenjak) može imati svoje mišljenje. Svako onaj ko prekorači ove granice i izvede vlastiti zaključak smatraće se zalutalim. Njegovo mišljenje biće ocijenjeno kao čisto lično, individualno i nepodobno da se prema njemu djeluje.

 

Nedovoljno je prostora da svaku temu obradimu u detalje, pa ćemo objasniti samo osnove šiizma oko kojih nema prostora za neslaganje. Nećemo posvećivati previše pažnje argumentima i dokazima jer je tako nešto samo za velike tomove. Naš jedini cilj je da svi muslimani, individualno i kolektivno, saznaju šta su prava šitska vjerovanja i da se uzdrže od optuživanja svoje braće za pogrešno vjerovanje, kako sebi ne bi nanijeli nepravdu. Umjesto da šije smatraju zlim dušama, demonima, džinima, zvjerima i monstrumima, trebali bi ih smatrati posebnim ogrankom svoga društva, jer su šije Hazreti Alija (a.s.) Božijom milošću ukrašene istinskom islamskom naravi, znanjem i vjerom u Časni Kur'an i sunet, blagodetima vjere, lijepim ponašanjem i žive u skladu s principima zasnovanim na razumu i sigurnim dokazima.

Muhamed Husein Kašiful Gita,

Nedžeful-Ešref, džemadi 'l-ula 1350. p.H. (1931.