Upoznavanje sa šitskim Imamima

 

 Šije su se posvetile dvanaestorici Imama iz Ehli-bejta, mir neka je s njima, prvi je Ali ibn Ebi Talib, zatim, njegov sin Hasan, zatim, njegov drugi sin Husejn, i onda devetorica bezgriješnih Imama iz potomstva Husejnova. Božiji Poslanik, s.a.v.a., je u mnogobrojnim prigodama ukazivao na ove Imame, ili izravno ili aludirajući. U nekoliko predaja, koje prenose šije, a i neka sunijska ulema, Poslanik je spomenuo i njihova imena pojedinačno. Neki od ehli sunneta su se suprotstavili ovim predajama, čudeći se kako Poslanik s.a.v.a., može govoriti o gajb stvarima, koje su još u ništavilu, a Kur’an kaže:

 

“A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene.” A'araf, 188

 

A kao odgovor na ovo, kažemo da ovaj kur’anski ajet ne negira Poslanikovo znanje o gajbu, uopće, nego je došao kao odgovor mušricima koji su od njega tražili da im kaže kada će Sudnji dan, a taj dan poznaje samo Allah, dž.š. Uzvišeni Allah kaže: “On tajne zna, i On tajne Svoje ne otkriva nikome, osim onome koga On za poslanika odabere.”Džin, 26- 27 U ovome je dokaz da Allah, dž.š., Svoje tajne otkriva Svojim poslaničima koje On odabere, a primjer toga su riječi Jusufa, a.s., upućene svojim sabesjednicima u zatvoru: “Nijedan obrok hrane neće vam donesen biti, a da vam ja prije ne kažem što ćete dobiti.

 

To je samo dio onoga čemu me naučio Gospodar moj.”Jusuf, 37

 

Ili kao što su riječi Uzvišenog:

 

“...i nađoše jednog Našeg roba kojem smo milost Našu darovali i onome što samo Mi znamo naučili.” (Kahf, 65) ,

 

koje govore o Hidru koji se sreo sa Musaom i poučio ga gajb znanju u pogledu kojeg se on nije mogao strpiti. A muslimani, bilo da su šije ili sunije, se slažu da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poznavao gajb. U njegovoj siri (biografiji) se bilježe njegova izvješća o gajbu, kao što su njegove, s.a.v.a., riječi:

 

“Teško Ammaru, ubit će ga griješnička skupina!”,

ili riječi upućene hazreti Aliju:

“Biće unesrećen onaj ko te udari po glavi, a brada ti se oboji.”;

ili,

“Mojim sinom Hasanom, Allah će izmiriti dvije velike skupine.”

 

Isto tako, Poslanik, s.a.v.a., je rekao Ebu Zerru da će umrijeti sam i protjeran, i još mnogo drugih predaja. Jedna od njih je poznata predaja koju prenose i Buharija i Muslim i svi drugi muhaddisi, a u kojoj stoji:

“Nakon mene će biti dvanaest Imama, svi su iz Kurejša.”

 

A u nekim drugim predajama stoji: “svi su iz Benu Hašima.”

 

Već smo govorili u prethodnim istraživanjima, u knjizi Sa onima koji su iskreni i Pitajte one koji znaju, da je sama ulema ehli sunneta ukazala u svojim sahihima i musnedima na predaje koje govore o Imametu dvanaestorice Imama i te predaje smatraju vjerodostojnim. Neko će se zasigurno upitati zašto su onda njih napustili, a slijede druge, četvoricu Imama, osnivača mezheba, ako prihvataju te predaje za vjerodostojne?

 

Odgovor je:

“Dobri prethodnici su bili svi pomagači trojice halifa koje je izrodila Sekifa: Ebu Bekr, Omer i Osman, pa su morali osjećati odbojnost spram Ehli-bejta i neprijateljstvo prema Imamu Aliju i njegovim sinovima, pa su radili, o čemu smo već govorili, na uništenju poslaničkog sunneta i njegovoj zamjeni sa njihovim idžtihadom.

 

To je dovelo do podjele ummeta na dva mezheba, neposredno poslije Poslanikovog preseljenja, a selef salihi oni koji su ih slijedili predstavljali su ehli sunnet vel džemaat, a to je većina koja preovladava u ummetu. Mala manjina su bili Ali i njegove pristalice, i oni su izostali sa polaganja prisege vjernosti, pa su time postali odbačeni i ljutili su se na njih, i nazvali su ih rafidijama.

 

Obzirom da je ehli sunnet vel džemaat vladao i upravljao tokovima ummeta kroz vijekove, onda su svi emevijski i abasijski vladari, pomagači i sljedbenici škole hilafeta koju su osnovali Ebu Bekr, Omer, Osman, Muavija (Namjerno smo izostavili spomenuti hilafet Ali ibn Ebi Taliba, jer ehli sunnet vel džemaat ga nisu priznavali, kao što smo već rekli, sve do vremena Ahmed ibn Hanbela.

 

Pogledaj poglavlje: Ehli sunnet ne poznaje Poslanikov sunnet, u ovoj knjizi.) i Jezid.

 

Kada je propala vlast hilafeta i nestalo njegove veličine, a vlast prešla u ruke careva i stranaca i čulo se za pisanje Poslanikovih hadisa, tada su na vidjelo izašli oni hadisi koje su prve halife htjele uništiti i sakriti, ali nije im uspjelo. Ti hadisi su za njih ostale čudne zagonetke, jer su u suprotnosti sa stvarnošću u koju vjeruju.

 

Neki su pokušali da usklade ove hadise i svoje vjerovanje, pa su počeli javno pokazivati ljubav prema Ehli-bejtu, pa kad god spomenu Imama Alija, kažu: Neka je Allah zadovoljan s njime i neka Allah učini njegovo lice plemenitim!, sve dok ljudima ne bi postalo jasno da oni nisu neprijatelji Poslanikove Porodice. Nijedan musliman, pa čak ni munafik, nema pravo pokazivati svoje neprijateljstvo prema Ehli-bejtu, jer je to neprijateljstvo prema Božijem Poslaniku, s.a.v.a., a to bi ih izvelo iz islama.

 

Iz svega ovoga se razumije da su oni, ustvari, neprijatelji Poslanikovog Ehli-bejta, a to su oni selefu salih koji su sebe nazvali ili su ih nazvali njihovi sljedbenici ehli sunnet vel džemaat. Dokaz ovome je što ćeš ih naći da svi slijede jedan od četiri mezheba, koje su izmislili i osnovali vladajući vladari (što ćemo uskoro objasniti), a u njihovim propisima vjere nema ništa što su uzeli iz fikha Ehli-bejta ili jednog od dvanaest Imama.

 

Činjenično stanje zahtijeva da šije imamije budu sljedbenici Poslanikovog sunneta, jer se oni u svojim fikhskim propisima, strogo drže Imama Ehli-bejta koji su ispravan sunnet naslijedili od svoga djeda, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., i u njega nisu unijeli ništa od svojih mišljenja, idžtihada i riječi halifa. Kroz vrijeme, šije su se uvijek držale vjerodostojnog i autoritativnog kur’anskog teksta i Poslanikova hadisa, a odbijali su idžtihad kad su imali te tekstove. Isto tako, oni vjeruju u hilafet Imama Ali ibn Ebi Taliba i njegovih sinova, jer je Božiji Poslanik, s.a.v.a., to želio.

 

Oni ih nazivaju Poslanikovim halifama, nasljednicima, iako je stvarni hilafet imao samo Ali, a odbijaju i ne priznaju vladare koji su se smjenjivali na vlasti, od prvog do posljednjeg, jer njeni temelji su bili pogreška, sačuvao nas Allah njenoga zla!, i jer je uspostavljena odbacujući naredbu Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.a., a svi koji su došli poslije bili su zavisni od ovog prvog hilafeta, pa nije došao nijedan halifa, a da ga njegov prethodnik nije imenovao, ili bi na vlast došao borbom i silom.

 

(Iz ovoga se samo izuzima hilafet Ali ibn Ebi Taliba. Jedino njega nije imenovao onaj ko mu je prethodio, niti je hilafet preuzeo silom. Naprotiv, muslimani su mu dobrovoljno i ličnim izborom položili prisegu vjemosti, pa su čak i insistirali na tome.)

 

I zato je ehli sunnet vel džemaat bio prisiljen da kaže da Imam, odnosno vođa može biti i pravedan i griješnik, jer su oni prihvatili hilafet svih vladara, čak i griješnika od njih.

 

Šije imamije se razlikuju po ovom pitanju jer tvrde da Imam mora biti zaštićen od griješenja. Veliki Imamet i vođenje ummeta nije ispravno, osim ako na vlasti nije Imam maasum, a u ovom ummetu nema nijednog čovjeka koji je zaštićen od griješenja, osim onih od kojih je Allah odstranio svaku nečistoću i potpuno ih očistio.