Ehli sunnet vel džemaat u očima šija

 Ako izuzmemo neke od običnih šija koji koji su pristrasni i smatraju da su svi iz ehli sunneta vel džemaata nasibijje (Nevasib množina riječi nasibij, a označava one koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Ehli-bejtu, borili se protiv njih i ubijali ih, pa su čak iskopavali njihove mrtve iz kabura.) , velika većina njihove prijašnje i sadašnje uleme, još uvijek vjeruju da su njihova braća iz ehli sunneta žrtve obmane Emevija, zbog njihova lijepog mišljenja o selefu salihun i slijede ih bezpogovorno i bez istraživanja i ispitivanja. Ti njihovi dobri prethodnici su ih zaveli sa pravog puta i udaljili od sekalejna (dvije vrijedne stvari): Allahove knjige i čistog Potomstva, koji onoga ko ih se drži štite od zablude i garantuju mu uputu.

Zato, vidiš, da oni mnogo pišu u svoju odbranu zbog definisanja svojih vjerovanja, pozivajući na pravednost i jedinstvo sa svojom braćom iz ehli sunneta vel džamaata. Neka ulema šija su putovali po svim krajevima i pokrajinama tražeći islamske metode koje jačaju osnivanje kružoka i institucija za međumezhebsko približavanje i pokušaj ponovnog ujedinjenja. A drugi su se okrenuli prema El-Azharu, svjetioniku nauke i znanja kod ehli sunneta, susretali se sa njihovom ulemom i raspravljali s njima na najljepši način.

Radili su na uklanjanju zavisti i zlobe, kao što je radio sejid Šerefuddin Musavi u svojim kontaktima sa Selimuddinom Bešerijem. Rezultat tih sastanaka i dopisivanja je bilo rođenje vrijedne knjige nazvane El-Muradžeat i koja je odigrala veliku ulogu u približavanju stavova kod muslimana.

Isto tako, trud šitske uleme je okrunjen uspjehom u Egiptu, pa je Mahmud Šeltut, tadašnji egipatski muftija, izdao fetvu o dozvoli slijeđenja mezheba šija džaferija. Tako da se i fikh šija džaferija počeo izučavati na El-Azharu. Šije, a naročito njihova ulema dali su se na upoznavanje i definiranje Imama Ehli-bejta, odnosno džaferijskog mezheba koji oličava islam sa svim njegovim značenjima. O tome su napisali knjige i knjige, te organizovali brojne seminare, a posebno nakon pobjede Islamske Revolucije u Iranu, organizovane su mnoge konferencije u Teheranu u ime islamskog jedinstva, i u ime približavanja među mezhebima.

Sve ovo su bili iskreni pozivi kako bi nestalo mržnje i zavisti, i kako bi se podstakao duh islamskog bratstva i međusobnog poštovanja muslimana. Svake godine Konferencija islamskog jedinstva poziva ulemu i intelektualce šija i sunija. Sedmicu dana, oni žive u sjeni iskrenog bratstva, zajedno piju, klanjaju, upućuju dove, razmjenjuju mišljenja i ideje, daju i uzimaju Kada ove konferencije ne bi postigle ništa više do pridobijanja srca i uspostavljanja povjerenja i približavanja muslimana jednih drugima kako bi se upoznali i kako bi nestalo mržnje, bilo bi u njima mnogo dobra i koristi, a one će uroditi plodom poslije nekog vremena, inšaallah.

Ako uđeš u neku šitsku kuću, a da ne govorimo o kući šitskog alima ili intelektualca, naći ćeš u njoj biblioteku koja pored šitskih knjiga sadrži i mnoge knjige ehli sunneta vel džemaata, dok na drugoj strani, kod uleme ehli sunneta nećeš naći nijedne šitske knjige, ili vrlo rijetko. Zbog toga oni ne poznaju istinu o šijama, ili znaju samo laži koje pišu njihovi neprijatelji. Dok ćeš naći da obični ljudi, u većini slučajeva, poznaju islamsku povijest sa svim onim što se dešavalo, a neke prigode i slavi.

Dok sunijski alim, naći ćeš, da veoma malo poznaje povijest i smatra je nesrećama koje ne želi iskopavati, šta više mora se zanemariti, jer ona donosi zlo mišljenje o selefu salihu. Obzirom da je sam sebe uvjerio ili učinio da povjeruje u pravednost svih ashaba i njihovu čistoću, on ne može prihvatiti ono što je o njima zapisala povijest. Zbog svega ovoga, vidiš da oni ne podnose diskusiju koja počiva na dokazima, pa, ili bježi od istraživanja zbog znanja da je pobijeđen, ili da on sam pobijedi svoja osjećanja i upusti se u istraživanje, pa se pobuni protiv svih svojih uvjerenja i počne slijediti Ehli-bejt Odabranog Poslanika, s.a.v.a.

Šije, oni su ehli sunnet, jer je njihov prvi Imam poslije Poslanika, Ali ibn Ebi Talib, živio i disao sa poslaničkim sunnetom. Pogledaj ga kada su mu došli da mu polože prisegu vjernosti, ali pod uslovom da sudi po sunnetu dvojice šejhova (Ebu Bekra i Omera), on kaže:

“Ja ću suditi samo po Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika!”

Aliju ne treba hilafet ako će biti na račun poslaničkog sunneta, a on kaže:

 “Vaš hilafet za mene je kao kihanje koze, osim ako ne počiva na jednoj od Allahovih odredbi.”

A njegov sin, Imam Husejn u poznatoj izreci koja odzvanja kroz sva vremena:

“Ako bi se vjera Muhammedova mogla uspostaviti samo mojim ubistvom, onda, o sablje, uzmite me!”

Zbog ovoga, šije svoju braću iz ehli sunneta vel džemaata posmatraju pogledom nježnosti i blagosti, i kao da im žele uputu i uspjeh, jer cijena upute kod njih, po sahih predajama, je bolja od dunjaluka i onoga što je na njemu. Poslanik, s.a.v.a., je rekao Imamu Aliju kada ga je poslao u osvajanje Hajbera:

“Bori se protiv njih sve dok ne posvjedoče da nema boga sem Allaha i da je Muhammed Božiji Poslanik! A kada to kažu, njihova krv i imeci su zaštićeni od tebe, a račun će polagati pred Allahom. Da Allah putem tebe uputi jednog čovjeka, bolje ti je od onoga nad čim izlazi sunce ili bolje ti je nego da imaš najbolju stoku.”

(Sahih Muslim 7/122, kitabul fadaili, babu fadaili Alijji ibn Ebi Talibi.)

Isto kao što je jedina briga Ali ibn Ebi Taliba bila da uputi ljude i vrati ih Allahovoj knjizi i sunnetu Njegovog Poslanika, s.a.v.a., isto tako, jedina briga današnjih šija jeste da odbiju od sebe sve optužbe i laži i da svoju braću iz ehli sunneta upoznaju sa istinom o Ehli-bejtu i tako ih upute na pravi, zajednički put.

“U kazivanjima o njima je pouka za one koji su razumom obdareni. Kur’an nije izmišljena besjeda, on priznaje da su istinite knjige prije njega objavljene, i objašnjava sve, i putokaz je i radost narodu koji vjeruje.” Jusuf, 111